Komunistička Rusija, početak i kraj jedne zablude

 

Lenjinov „upad“ u Rusiju značio je rušenje najveće države svijeta, uništenje Rusije kakva se stoljećima izgrađivala. U svim knjigama o Rusiji koje su bile pisane za vrijeme komunističkog režima slavi se 1917. kao pobjeda malog čovjeka nad buržujima. Govori se o spontanoj revoluciji, o želji naroda za takvom Rusijom. Međutim, vrijeme je pokazalo upravo suprotno.

 

Piše: Jozo Ćosić/HSPF.info


 

 

Pokazalo je da je ruska revolucija proizvod kapitalističkih zemalja, u prvom redu Njemačke. Pokazalo je da je „otac“ ruske revolucije upao  iz Švicarske u Rusiju. „Otac“ revolucije, Vladimir Iljič Lenjin, zapravo je bio samo lutka na koncu. Pravi otac revolucije bio je PARVUS (kodno ime). Parvus, tj. Israel Lazarevič Helphand, europski bankar. On je Lenjinu dao dva milijuna njemačkih maraka u zlatu za  financiranje revolucije.

 

Zahvaljujući njemu Lenjin provodi državni udar i baca Rusiju na koljena. Kako bi mogao kontrolirati 200 milijunsko pučanstvo morao je izmisliti klasne neprijatelje. Morao je nahuškati prvo seljake na veleposjednike, a zatim, čak ni zatim, nego u isto vrijeme, radnike na seljake. Uspostavivši kontrolu nad pučanstvom započeo je tiraniju. Izdana je naredba da bogatiji žurno daju izjavu o svojim prihodima, zvanju i zanimanju, napisanu u tri primjerka, s osobnim potpisom i adresom.

 

Time je započela velika pljačka, a sve pod krinkom općeg dobra. Seljacima je oduzeto i posljednje krušno zrno. Izazvani time seljaci nisu više željeli sijati, ali i to je išlo na štetu seljaka, a u korist partiji. Stvorena je umjetna glad, a budući da je tako potrebno je što više otimati kako bi se „dalo“ radničkoj klasi; odličan argument!

 

Sve ukradeno iznosilo se iz Rusije u europske banke. Cijelo to bogatstvo bilo je na privatnim računima u inozemstvu, sve to sada je vlasništvo 20-ak ljudi. Dakle, sve rusko bogatstvo na nekoliko privatnih računa. Na sceni je bilo veliko nezadovoljstvo, ali i tomu je partija stala na kraj. „Izumili“ su kartice za kruh, uveli monopol nad hranom. I dok je običan Rus čekao u redu za kruh, članovi partije jeli su sa skupih stolova koji su se savijali pod teretom vrhunski pripremljene hrane.

 

Bojeći se da bi mogao biti, ne samo zbačen s vlasti, nego i ubijen, Lenjin započinje novu igru. Lenjin  je, na užas članova partije, uveo NEP (Nova ekonomska politika). Komunisti su to protumačili kao posustajanje vođe; nezadovoljstvo je raslo posvuda. Razmišljali su da uklone Lenjina te postave ne njegovo mjesto nekoga odvažnijeg, jer on očito više nema snage. No, vođin sljedeći korak sve je iznenadio. Lenjin je 23. veljače 1922. god. potpisao dekret „ O konfiskaciji crkvene imovine u korist onih koji gladuju.“ Započela je još jedna velika pljačka!!! Opljačkano je čak i crkveno posuđe, a sve to za „opće dobro.“ Tim novcem trebalo je biti kupljeno žito za gladne, alat za radnike… Od 2,5 milijardi rubalja izdvojen je jedva 1 milijun za žito, a alat nije bio niti u planu. Novac je opet završio na privatnim računima nekolicine ljudi, i to u europskim bankama. Cijelo rusko bogatstvo premješteno je na zapad, a u Rusiji je ostala samo glad.

 

Ali, bližio se kraj „ocu“ ruske revolucije. U strašnoj hladnoći siječnja 1924. god. radnici su lopatama i krampovima kopali jamu za privremeni Lenjinov mauzolej. Jedan je radnik krampom probio kanalizacijsku cijev, ali rupa zbog smrznute zemlje nije odmah opažena.S prvim zatopljenjem cijev je pukla i svojim sadržajem zalila mauzolej. Saznavši za to, patrijarh Tihon, koji se nalazio u kućnom zatvoru, tužno je primijetio: „KAKVE RELIKVIJE, TAKVA I POSLJEDNJA POMAST“.

 

Josif Visarionovič Džugašvili-Staljin stupa na scenu. U državi je zatekao katastrofalno stanje, praznu blagajnu i korumpiranu nomenklaturu. Staljin opljačkano želi vratiti u Rusiju, no to je doista nemoguće. Započinje obračun s nomenklaturom i političkim nepodobnicima. Milijuni ljudi, milijuni, rade kao robovi u neljudskim  uvjetima.

 

Gotovo bez odjeće deportiraju ih u Sibir,  radit će koji dan, a zatim umrijeti od hladnoće i gladi; ali ništa zato, stiže nova tura. Ljudski život vrijedio je manje nego pseći, ali se punila državna blagajna. Dovoljno je bilo samo posumnjati u nekoga, dokazi uopće nisu potrebni; i najveći dužnosnik mogao je biti poslan u Sibir. Postalo je uobičajeno da se svako nekoliko godina mijenja nomenklatura, a stara se jednostavno pogubi, kao dotrajala roba. Poslije Drugog svjetskog rata Rusija je bila puna ratnih invalida koji su bili primorani da prose; raditi nisu mogli, a riječ mirovina je bila nešto poput vica, mirovinu imaju samo oni koji to „zasluže“, članovi partije, naravno.

 

Kako bih riješio problem ratnih invalida drug Staljin je smislio genijalno rješenje. Potovarite ih u kamione, njih koji su stvorili Rusiju, i pobijte; ništa jednostavnije! Nitko se nije smio ni sjećati tih ljudi, a kamoli pitati gdje su ih odvezli?! Kažu da je Staljin tijekom rata učinio samo dvije pogrješke: „pokazao je svojoj nomenklaturi Europu i Europi svoju nomenklaturu.“ Istina je da su istaknuti članovi partije živjeli kao bogovi naspram svog  naroda. Istina je da su odlučivali o pitanjima života i smrti kao bogovi. Ali, također je istina, da su ti isti članovi partije živjeli lošije od prosječnog građanina zapada. Vidjeti zapad, a vratiti se u Rusiju bilo je doista teško. Stoga su nastojali opljačkati i posljednju rubalju i staviti je na sigurno, naravno, u europske banke. No sve to bilo je doista teško dok postoji diktator koji će ih za najmanju pronevjeru osuditi na smrt.

 

Dana, 28. veljače 1953. god. nomenklatura je doživjela uskrsnuće, umro je drug Staljin. Na njegovo mjesto postavljen je Nikita Hruščov. Onaj Nikita Hruščov koji je bio prisiljen plesati na sastancima kako bih nasmijao Staljina. No, nešto je pošlo po zlu! Osjetivši okus neograničene vlasti, oslanjajući se na vojsku, Hruščov ne samo da nije ostvario ružičaste snove nomenklature, nego  je čak pokušao još više ograničiti njezine privilegije. Ali ipak zajamčio im je osobnu sigurnost, e sada se može bezbrižno pljačkati. Vidjevši ogromnu pljačku, na koju nije mogao ostati imun, odlučio je kazniti  ih; ali nije uspio. Dana 14. listopada 1964. god. Hruščova uklanjaju s vlasti. Nisu ga  ubili, nisu ga poslali u Sibir, a još je dobio i mirovinu; veliki napredak za Rusiju.

 

Počelo je 18-godišnje razdoblje vladavine Leonida Iljiča Brežnjeva, razdoblje o kojemu je nomenklatura svih tih godina strasno sanjala, vrijeme potpunog bezakonja i neodgovornosti. Ponovno se vraćamo u vrijeme „specdržave.“ Specijalne vile za nomenklaturu, bolnice, prodavaonice, benzinske, dječje ustanove, rodilišta, kina, pa čak i specijalna groblja. Ta je „specdržava“ živjela, odmarala se, hranila se, kupovala, zabavljala se i učila bez ikakvog dodira s narodom, a sve njeno bogatstvo temelji se na pljački tog naroda. Za to vrijeme šef  KGB-a, Jurij Vladimirovič Andropov, pripremao je teren za dolazak na vlast. Skupio je dovoljno dokaza protiv svih koji su mu se našli na putu.

 

Brežnjeva je zadesila“čudna“ smrt, a na njegovo mjesto dolazi Andropov. „Po državi se, ako i obično, brzinom svjetlosti proširio vic o tome kako su provedeni izbori: „Drugovi! Tko je za to da se druga Andropova izabere za generalnog sekretara, može se udaljiti od zida, spustiti ruke i okrenuti licem prema nama!“ Započinje novi obračun s nomenklaturom. Naoružane ophodnje počele su zaustavljati ljude po ulicama, upadati u javna kupališta i frizerske salone, okruživati pivnice, ispitujući građane zašto nisu na poslu? Tako se učvršćuje radna disciplina! No, Andropljev plan nije uspio, nomenklatura je prejaka. Iznenada  je „nestao;“ državu i svijet dugo su zavaravali da se prehladio. Ponovno su ga javno prikazali, 9. veljače 1984. god., ali u lijesu.

 

Dolaskom na vlast Mihaila Sergeja Gorbačova ruska politika, tj. politika SSSR-a, uvelike se promijenila. Nije još ni stupio na funkciju, a uvelike je razmišljao o zabrani rada Komunističkoj partiji. Nekolicina ortodoksnih partijaša pokušavali su svrgnuti Gorbačova s vlasti, ali im to nije uspjelo. SSSR se raspada! Dana 25. prosinca 1991. god. Gorbačov je dao ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a i predao dužnost Borisu Jeljcinu. Sljedećeg se dana Sovjetski Savez službeno raspao i do kraja godine sve su službene sovjetske institucije prestale s radom.

 

Djelatnost KPSS-a bila je službeno zabranjena, partijska imovina nacionalizirana, bankovni računi blokirani, 14 osoba zatvoreno. Cijela nomenklatura, gotovo bez iznimke, uspjela je prijeći u nove strukture vlasti i time još jednom potvrditi svoju nepotopljivost i vječnost.  Započela je i do sada traje drska nomenklaturina privatizacija, tijekom koje su vladari „zemlje čudesa“  privatizirali sve čime su nezakonito vladali 73. god.

 

Međunarodni odjel CK KPSS-a i Uprava poslovima CK KPSS-a bile su najmoćnije zločinačke organizacije u povijesti. Bavile su se svime. Od višemilijunskih ugovora, do banalnih ubojstava. Krivotvorile su novčanice, pečate, putovnice, čekovne knjižice, certifikate; upravljale su terorističkim i zločinačkim organizacijama u svijetu, raspaljivale ratove i etničke sukobe, imajući veze sa svim mafijaškim organizacijama svijeta. Povjesničarima će, ako ih ikada puste u tajne arhive tih komunističkih struktura, trebati ne manje od 500 godina kako bi iznenađenom svijetu ispričale ono što se zbivalo na Starom trgu.

 

Partijsko zlato ostalo je u sigurnim rukama. Boljševici su iznenada nestali, isto kao što su se i pojavili. Vratili su se svjetskim strukturama koje su ih nekada ispljusnule na Rusiju.

 

Savez  Sovjetskih Socijalističkih Republika raspao se pod pritiskom dolara i prestao postojati. Najveća vojska na svijetu, tisuće strateških raketa, desetci tisuća super modernih tenkova i bojnih zrakoplova, divovski nosači zrakoplova i monstruozni nosači raketa nisu bili kadri zaustaviti katastrofu i sada beskorisno trunu na prostranstvima uništene zemlje. Ne izvršivši nijedno gađanje i ne izgubivši nijednog vojnika, SAD je, pokazavši načelo nove metode rušenja, sjajno dobio Treći svjetski rat. Rastočio je, razbio i izbrisao sa zemljovida svoga glavnog protivnika, ostavivši ga ležati s licem u blatu.

 

Sjedinjene Američke Države vodile su svoju igru, a nomenklatura svoju. Pobijedili su i jedni i drugi. Opet je izgubila Rusija.  U ljeto  1991. god. u ilegalu je otišla divovska, dobro organizirana, korupcijom do smrti povezana sa sadašnjom vlašću, „nevidljiva“ partijska država i njezina ekonomija. Dojučerašnja politička i ideološka diktatura zamijenjena je ekonomskom diktaturom, a protiv naroda odmah je planuo ekonomski teror u duhu starih vremena.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara