Kraj američkog sna

 

Prije četiri godine mnogi Amerikanci su se nadali da je moguće preokrenuti dvadesetpetogodišnji negativni trend. Umjesto toga, situacija se pogoršala. Danas je od ove nade, bez obzira na reizbor Baracka Obame, ostalo malo toga.


 


Piše: Joseph Stiglitz / Blätter

 

U ožujku 2012. oko 25 milijuna Amerikanaca pokušavalo je naći posao sa punim radnim vremenom. Milijuni ljudi su izbačeni iz svojih kuća. Na jednoj strani imamo prazne kuće, a na drugoj beskućnike. Svakako da je ovo jedna od posljedica ogromne i još uvijek prisutne financijske krize, ali i prije krize 2008. koja je započela kolapsom Lehman Brothersa, američka ekonomija nije uspijevala ispuniti obećanja koja je sama davala. Iako je BDP rastao, građani su morali prihvatiti pad životnog standarda. I prije početka recesije, zarade većine američkih obitelji, ukoliko se oduzmu prilagođavanja inflaciji, postale su niže nego prije deset godina. Amerika je stvorila zadivljujući ekonomski stroj, koji je očigledno funkcionirao samo za one koji se nalaze na vrhu piramide prihoda.

 

Zato je neophodno utvrditi što se dogodilo u SAD-u, kako smo postali društvo velike nejednakosti i sve manje socijalne mobilnosti, i koje su posljedice ovog stanja. Slika je mračna. Tek sada počinjemo mjeriti koliko se naša zemlja udaljila od svojih ciljeva. Tijekom financijske krize 2007/2008. i naknadne velike recesije, kada se nasukala ova sve disfunkcionalnija forma kapitalizma, mnogi Amerikanci su doživjeli pravni brodolom. Pet godina kasnije, svaki peti Amerikanac na može naći posao sa punim radnim vremenom, oko 8 milijuna obitelji je izgubilo svoje kuće, dok mnogi očekuju da će im u ne tako dalekoj budućnosti stići rešenje o iseljenju. Još više njih je bespomoćno promatralo kako im se nepovratno tope životne ušteđevine.

 

Čak i ako bi prvi znaci poboljšanja, koje optimisti uvijek vide, zaista bili nagovještaj pravog oporavka, ekonomija bi se tek u 2018. vratila na stanje pune zaposlenosti. Ali tijekom 2012. mnogi su izgubili nadu. Mladi, kojima poslije diplomiranja ostaju ogromni dugovi, uopće ne mogu naći posao. Ljudi koji su se poslije izbijanja krize smjestili kod svojih rođaka i prijatelja u međuvremenu su postali beskućnici. Kuće koje su kupljene tijekom booma tržišta nekretninama, prodaju se još uvijek ispod kupovne cijene ili su prosto prazne. Na ovaj način razobličen je krhki temelj financijskog booma proteklih desetljeća.

 

Jedna od najmračnijih strana tržišne ekonomije koja je ovom prilikom izašla na vidjelo je velika i rastuća nejednakost. Njoj pripada najveća zasluga za raspad socijalnog tkiva i ugrožavanje ekonomske budućnosti ove zemlje. Bogati su sve bogatiji, dok se drugi moraju odricati najosnovnijih potreba, što se nekada smatralo nespojivim sa američkim snom. Činjenica da u Americi postoje bogati i siromašni svima je poznata. Iako ova nejednakost nije posljedica krize subprime kredita (hipotekarni krediti nepouzdanim dužnicima) i naknadne recesije, već prije svega 30-godišnjeg trenda, može se reći da ju je financijska kriza dodatno pogoršala. Srednji sloj je pod sve većim pritiskom, patnja socijalno slabih postala je opipljiva kada smo shvatili da su socijalne mreže veoma porozne, a javni programi podrške dovedeni na rub bankrota. Jednom postotku na vrhu pošlo je za rukom zadržati veliki dio nacionalnog dohotka, iako su superbogati imali određene gubitke u nekim investicijama.

 

Bez obzira koji dio ljestvice dohotka promatramo, primjetit ćemo porast nejednakosti. Čak i unutar gornjeg jednog postotla postoji 0,1% onih koji dobivaju najveći dio kolača. Već u 2007., prije krize, gornjih 0,1% američkih domaćinstava raspolagalo je dohotkom 220 puta većim od prosječnog dohotka donjih 90% domaćinstava. Kad je riječ o raspodjeli imovine tu primjećujemo još veću nejednakost, jer najimućnijem postotku pripada dvije trećine ukupne nacionalne imovine. Točno je da podatci o raspodjeli dohotka predstavljaju samo trenutno stanje u nekoj ekonomiji. Baš to podatke o raspodjeli imovine čini pouzdanijima i veoma zabrinjavajućima, jer ova nejednakost ne uključuje varijacije godišnjeg dohotka. Uz to, imovina pruža pouzdane podatke o nejednakom pristupu resursima.

 

U Americi je u proteklom desetljeću došlo do sve bržeg raslojavanja različitih socio-ekonomskih skupina. U prvim godinama (2002. – 2007.) poslije recesije na početku milenija, gornji 1% domaćinstava prigrabio je 65% porasta nacionalnog dohotka. Ovom postotku je išlo sjajno, dok je većini Amerikanaca bivalo sve gore.

 

Kada bi bogati postajali sve bogatiji, a od toga istovremeno i oni u sredini i oni na dnu imali neke koristi, slavili bismo uspjehe dobrostojećih i bili bismo im zahvalni za njihov doprinos. Ali to nije ono što se dogodilo. Pripadnici američkog srednjeg sloja već duže vrijeme imaju utisak da im je sve gore – i u pravu su. Dohodak tipičnog muškarca zaposlenog na puno radno vrijeme zaista stagnira u posljednjih trideset godina.

 

Kriza je višestruko uvećala ove nejednakosti, ne samo kroz porast nezaposlenosti, gubitak kuće ili stagnirajuće zarade. Bogatima doduše prijete veći gubitci pri trgovini akcijama, ali se tržišta akcija oporavljaju relativno brzo. Zaista su najveću korist tijekom oporavka od recesije izvukli najbogatiji Amerikanci. Na gornji jedan posto otpada 93% dodatnog dohotka ostvarenog u SAD-u tijekom 2010. u usporedbi sa 2009. Cjelokupna imovina donjeg i srednjeg sloja pretežito se nalazi u njihovim nekretninama. Budući da su u razdoblju između drugog kvartala 2006. i kraja 2011. cijene nekretnina pale u prosjeku za jednu trećinu, to je za većinu Amerikanaca, a posebno onih koji su uzeli velike hipotekarne kredite, značilo veliki gubitak vrijednosti imovine. Sa druge strane, top-menadžeri su bili veoma uspješni u zaštiti svojih velikih primanja. Nakon blagog pada tijekom 2008. već u 2010. odnos između prosječnog godišnjeg dohotka menadžera i običnog radnika vratio na predkriznu razinu od 243:1.

 

Širom svijeta postoje zastrašujući primjeri o tome što se događa sa društvima kada dostignu razinu nejednakosti kome se Amerika trenutno približava. Primjeri nisu nimalo ugodni. To su zemlje u kojima bogati žive u ograđenim naseljima, gdje ih služe armije slabo plaćenih radnika. To su zemlje sa nestabilnim političkim sustavima, u kojima populisti masama obećavaju bolji život, samo da bi ih kasnije razočarali. Međutim, najveći problem u ovim društvima je nedostatak nade. Oni bez sredstava znaju da su njihove šanse pobjeći iz siromaštva, da ne govorimo o usponu na vrh, zanemarivo male. Ne bi trebali težiti ovome. Veliki stupanj nejednakosti i nedostatak šansi, karakterističnih ovih dana za SAD, niti su neizbježni, niti je njihov posljednji nagli porast, kako se često tvrdi, samo proizvod nemilosrdnih tržišnih sila.

 

Iako su SAD oduvijek bile kapitalistička zemlja, naša nejednakost je, makar u njezinim sadašnjim proporcijama, novi fenomen. Prije otprilike 30 godina, gornji jedan posto domaćinstava dobivao je samo 12% nacionalnog dohotka. I to je bilo neprihvatljivo, ali je od tada disparitet u drastičnom porastu, tako da je 2007. prosječni godišnji dohodak gornjeg postotka poslije poreza iznosio 1,3 milijuna dolara, dok se za donjih 20% posto domaćinstava ova brojka kretala oko 17.800 dolara. Gornji jedan posto zarađivao je u jednom tjednu 40% više od cjelokupnog godišnjeg dohotka donje petine domaćinstava, a najvišem 0,1% je bio potreban samo jedan dan da zaradi ono što donjih 90% stanovništva zaradi za cijelu godinu. Dohodak najbogatijih 20% poslije poreza je jednak cjelokupnom dohotku donjih 80%. Poslije Drugog svjetskog rata Amerika je zajedno rasla 30 godina, dohodak je rastao u svim segmentima, ali više na nižim dijelovima ljestvice dohotka nego na vrhu. Ratno iskustvo iznjedrilo je Mi-osjećaj, tako da su političke mjere poput GI-zakona dodatno približile ljude.

 

Međutim, tijekom posljednjih 30 godina podjele u našem društvu su se produbile. Ne samo da je dohodak na vrhu eksponencijalno rastao, već je istovremeno za niže slojeve čak i padao. (To nije bio univerzalni obrazac, jer je tijekom devedesetih nižim i srednjim slojevima išlo relativno bolje, ali otprilike od 2000. nejednakost je počela drastično se povećavati.)

 

Nešto slično današnjem zabrinjavajućem stupnju nejednake raspodjele vidjeli smo tijekom svjetske ekonomske krize 30-ih godina prošlog stoljeća. Ekonomska nestabilnost bila je tada, kao i danas, u bliskoj vezi sa rastućom nejednakošću. Značajno približavanje razlika u dohocima između 1950. i 1970. može se djelomično pripisati razvoju na tržištima, ali su ipak odlučujući doprinos dale političke mjere, kao što su olakšan pristup visokom obrazovanju preko vojnog zakona ili visoko progresivni poreski sustav, uveden tijekom Drugog svjetskog rata.

 

Nasuprot ovome, u godinama poslije „Reaganove revolucije“ došlo je do produbljivanja jaza između dohodaka, uz istovremeno demontiranje državnih inicijativa uvedenih bi se ublažili nepravedni efekti tržišta, smanjivanje najviših poreznih stopa na dohodak i rezanje socijalnih programa.

 

Opće je poznato da tržišta zakonom ponude i potražnje imaju određeni utjecaj na stupanj ekonomske nejednakosti. Ali ove sile djeluju i u drugim industrijskim zemljama, u kojima u posljednjem desetljeću ipak nije došlo do takvog rasta nejednakosti kakav smo vidjeli u SAD-u. Ovdje prije svega mislim na europske zemlje, ali i na Kanadu i Australiju.

 

Trendovi nejednakosti mogu se preokrenuti. U nekim zemljama se to i dogodilo. Brazil je jedna od zemalja tipičnih za drastične nejednakosti, ali tijekom 90-ih brazilska vlada prepoznaje ove opasnosti i njihovu vezu sa socijalnom i političkom polarizacijom i ekonomskim rastom. U Brazilu se stvara široki društveno-politički konsenzus da se nešto povodom ovoga mora uraditi. Pod predsjednikom Henriqueom Cardosom dolazi do povećanja državnih ulaganja u obrazovanje, koji su obuhvatili i najsiromašnije slojeve stanovništva, a pod predsjednikom Lula da Silvom uvode se socijalni programi za borbu protiv gladi i siromaštva. Nejednakost se smanjila, rast povećao, a društvo postalo stabilnije. Stupanj nejednakosti u Brazilu još uvijek premašuje onaj u SAD-u, ali dok se Brazil žestoko bori kako bi smanjio siromaštvo i jaz između bogatih i siromašnih, Amerika je dopustila da se povećaju obje ove kategorije. Najgore je to što je politika u tome imala veliki udio. Danas je Amerika ekonomski najdublje podijeljena razvijena industrijska zemlja. Ukoliko želimo nešto uraditi povodom ovoga, moramo prvo poništiti političke mjere koje su ovome doprinijele, uz istovremeno donošenje inicijativa kako bi ublažili disparitete koji su posljedica tržišnih sila.

 

Veliki utjecaj na povećanje nejednakosti imale su osim tržišnih sila i politike i opće društvene promjene, koje su se ticale i normi i institucija. One su oblikovale politiku, a ona njih. Najupadljivija društvena promjena je slom sindikata. Dok je 1980. 20,1% radnika bio sindikalno organiziran, taj broj je do 2010. pao gotovo za polovicu, na 11,9%. Posljedice su bile gubitak ekonomskog utjecaja i politički vakuum. Bez zaštite sindikata radnicima je išlo sve lošije. Tržišne sile su ograničile utjecaj preostalih sindikata. Prijetnja prebacivanjem proizvodnje u inozemstvo dodatno je erodirala moć sindikata. Kako je tijekom administracije Franklina D. Roosevelta poticano sindikalno organiziranje, tako su republikanski političari na saveznoj i državnoj razini u ime fleksibilizacije tržišta rada radili na slabljenju sindikata. Početak ovog procesa označava Reaganovo gušenje štrajka kontrolora leta 1981.

 

Prema popularnom ekonomskom učenju, fleksibilna tržišta rada potiču ekonomski rast. Ja tvrdim da snažna zaštita radničkih prava korigira postojeći neravnopravni ekonomski položaj. Takva zaštita pozitivno utječe na lojalnost radnika svojoj tvrtki, na njihovu posvećenost i motivaciju. Osim toga, jača se društvena kohezija i poboljšava atmosfera na radnom mjestu. Činjenica da je razvoj na američkom tržištu rada tijekom Velike recesije bio tako nezadovoljavajući i da se položaj američkih radnika u posljednjih 30 godina konstantno pogoršava, trebalo bi pobuditi sumnju u mitske prednosti fleksibilnog tržišta rada. U SAD-u sindikati se još uvijek smatraju uporištem statičnosti, a otuda i uzrokom neefikasnosti tržišta rada, što dugoročno šteti njihovoj reputaciji.

 

Do sredine 70-ih postojao je široki društveni konsenzus: menadžerski kadrovi su bili dobro plaćeni, ali ne basnoslovno; prihodi su ravnopravno dijeljeni između lojalnih radnika i menadžmenta. Akcionari nisu imali puno utjecaja. Američki zakon o gospodarskim društvima pogoduje menadžerima. Akcionarima je vrlo teško dovesti u pitanje menadžerske odluke, ili spriječiti preuzimanje kompanije, ili pak povećati svoje pravo glasa u kompaniji. Menadžeri su tijekom godina naučili da se zabarikadiraju i da štite svoje interese. Ovo se radi na više načina: zaogrtanjem investicija u neprozirni veo, čime se vrijednost kompanije čini netransparentnom, a borba oko preuzimanja riskantnijom; „otrovnim pilulama“ kojima se vrijednost kompanija smanjuje u slučaju preuzimanja; „zlatnim padobranima“ kojima menadžeri sebi osiguravaju bezbrižan život u slučaju preuzimanja tvrtke.

 

Tijekom 80-ih i 90-ih, top-menadžeri postupno shvaćaju da im mjere za obranu od vanjskog preuzimanja zajedno sa slabljenjem sindikata omogućavaju nekažnjeno bogaćenje. Čak je i nekoliko vodećih financijskih kapitalista priznalo „da je način određivanja zarada menadžera u našem krajnje manjkavom sustavu korporativnog upravljanja doveo do nenormalnih zarada izvršnih direktora i članova upravnih odbora“.

 

Promijenilo se i shvaćanje toga što se smatra „nepravednim“. Menadžeri ne oklijevaju prisvojiti veliki dio kompanijskog kolača i time pribaviti pozamašne svote novca, dok istovremeno tvrde kako moraju otpustiti radnike i smanjiti plaće ne bi li tvrtka preživjela.

 

U mnogim krugovima ova šizofrena predstava o „pravednosti“ je tako duboko usađena da je jedan od članova Obamine vlade na početku velike recesije bez trunke srama mogao kazati da zbog nepovredivosti ugovora osiguravajuća kuća AIG mora isplatiti bonuse čak i onim menadžerima koji su kompaniju doveli na rub propasti, te je država morala pomoći sa 130 milijardi dolara. Samo par minuta kasnije, isti čovjek je upozorio radnike u autoindustriji da moraju prihvatiti izmjene ugovora o radu koje uključuju veliko smanjenje zarada. Drugačiji zakoni o korporativnom upravljanju ili samo neznatne modifikacije, na primjer veće prisutstvo akcionara u upravnom odboru, možda bi ukrotili razuzdanu želju za bogaćenjem top-menadžera, ali gornji 1% ne želi ove reforme, čak iako bi njihovim uvođenjem ekonomija postala efikasnija. Oni koriste svoj politički utjecaj tako da nikada ne dođe do ovih reformi.

 

Slabljenje sindikata i društvene kohezije, zajedno sa zakonima o korporativnom upravljanju, nije dovelo samo do pada udjela zarada u ukupnom nacionalnom dohotku, već je promijenjen i način kako naša ekonomija reagira na recesiju. Ranije su tijekom recesije poslodavci nastojali zadržati radnike i time osigurati njihovu lojalnost i stručnost. Posljedica je bila pad produktivnosti, dok je udio zarada u nacionalnom dohotku rastao. Dobit je snosila najveći teret ekonomskog usporavanja. Po izlasku iz recesije udio zarada se smanjivao. Ali u ovoj i prethodnoj recesiji (2001) obrazac se promijenio: udio zarada je padao i u recesiji i tijekom sljedećih nekoliko godina. Sa druge strane, kompanije su se hvalisale svojom bezobzirnošću: otpuštale su radnike da bi produktivnost rasla. Paradoksalno je to što su porezne olakšice za bogate donijete u istom trenutku kada su tržišne sile počele povećavati nejednakost. Najviši porez na dohodak Reagan je sa 70% smanjio na 28%, da bi ga Clintonova administracija povećala na 39,5%, ali ga je Bush ponovno smanjio na 35%, što je trebalo dovesti do povećanja štednje i otvaranja novih radnih mjesta. Međutim, to se nije dogodilo.

 

Reagan je čak tvrdio da će blagotvorni efekti smanjenja poreza za posljedicu imati porast državnih prihoda. Ali jedino što je poraslo bio je deficit. Iste efekte proizvela su i porezna umanjenja Bushove administracije. Povećanje štednje je izostalo, štednja privatnih domaćinstava bila je rekordno mala. Međutim, najveći porezno-politički skandal bilo je smanjenje poreza na kapitalnu dobit. Ovaj proces započeo je KCinton, da bi se on još velikodušnije nastavio pod Bushom, dovodeći na kraju do toga da je porez na dugoročnu kapitalnu dobit sada samo 15%. Ovaj potez je najviše pogodovao superbogatima, jer veliki dio njihovog dohotka čine upravo prihodi od kapitalne dobiti. Pravi je apsurd to što se više oporezuju radnici nego investitori, a pogotovo špekulanti. Štoviše, kapitalna dobit se oporezuje tek onda kada se realizira (kada se otuđi vrijednosni papir). Ovo odlaganje naplate poreza ima velike prednosti, posebno kada su kamate visoke. Ukoliko se vrijednosni papiri nasljeđuju, kapitalna dobit ostvarena za života preminulog nasljeđuje se bez plaćanja poreza.

 

Porezne olakšice na kapitalnu dobit i na prihode od dividendi su u stvari samo porezne olakšice za bogate. Donjim 90% domaćinstava pripada manje od 10% svih prihoda od kapitalne dobiti.  Manje od 7% domaćinstava sa godišnjim dohotkom manjim od 100.000 dolara ostvaruje kapitalnu dobit ili prihode od dividendi. Kada je riječ o bogatašima zarade čine samo 8,8% njihovog dohotka, ali zato kapitalna dobit sa 57% i prihodi od dividendi sa 16% sudjeluju u njihovom ukupnom dohotku. To znači da se 73% njihovog dohotka oporezuje po nižim poreznim stopama. U SAD-u 400 poreznih obveznika ostvaruje 5% ukupnog prihoda od dividendi, za što su u 2008. platili 153,7 milijuna dolara poreza na kapitalnu dobiti u iznosu od 61,5 milijardi dolara. Smanjivanje poreza na kapitalnu dobit sa uobičajenih 35% na 15% predstavljalo je za svakog od ovih poreznih obveznika poklon od oko 30 milijuna dolara u 2008, što je za državu značilo gubitak od 12 milijuna dolara poreznih prihoda. Ovo je dovelo do toga da bogati prosječno plaćaju manje porezne stope, a to je imalo za posljedicu da se njihova imovina brzo uvećavala. Prosječna porezna stopa u 2007. za 400 najbogatijih iznosila je 16,6%, što je značajno manje od 20,4% za ostale porezne obveznike. (U 2008, posljednjoj godini za koju imamo podatke, ova stopa je blago porasla na 18,1%.)

 

Dok je prosječna porezna stopa od 1979. neznatno smanjena, sa 22,2% na 20,4%, za gornji 1% domaćinstava pala je za gotovo jednu trećinu, sa 37% na 29,5%.

 

Mnoge zemlje su uvele porez na naslijeđe ne samo da bi povećale svoje prihode, već da bi spriječile nastanak nasljednih dinastija. Kada jedna generacija prenosi svoju nesmanjenu imovinu na drugu generaciju, time ugrožava jednakost šansi u cijelom društvu. Kada bogati izbjegavaju porez (što se sve češće događa) i kada se istovremeno smanjuje porez na naslijeđe (što se dogodilo za vrijeme predsjednika Busha, koji je praktično ukinuo ovaj porez, iako samo na jednu godinu), onda raste značaj naslijeđene imovine. U ovakvim okolnostima i uz sve veću koncentraciju imovine kod gornjih 1% (ili gornjih 0,1%), postoji opasnost da se naposljetku SAD pretvore u nasljednu oligarhiju.

 

Bogati i superbogati često upotrebljavaju akcionarska društva da bi zaštitili svoju imovinu od fiskusa i učinili sve u njihovoj moći ne bi li zadržali što nižim porez na korporacije i unijeli što više rupa u porezne zakone. Neka akcionarska društva tako vješto koriste manevarski prostor unutar zakonskih odredbi da uopće ne plaćaju porez.

 

Iako je porez na korporacije u SAD-u navodno veći nego u mnogim drugim zemljama, zakonska stopa iznosi 35%, stvarno porezno opterećenje je isto kao i u drugim zemljama sa nižim porezom. U stvari, porez od korporacija čini daleko manji dio BDP-a nego što je to slučaj u drugim razvijenim industrijskim zemljama. Rupama u zakonu i posebnim odredbama ovaj porez je do te mjere obesmislen da danas čini samo 9% saveznih poreznih prihoda; sredinom 50-ih udio ovog poreza iznosio je 30% saveznih poreznih prihoda. Kada neka američka kompanija investira u inozemstvu preko svoje inozemne kćerke tvrtke, tada se dobit oporezuje tek kada se novac prenese u SAD. Dok je to za kompanije fantastična opcija (kada se na primjer investira u zemlji sa niskim porezima poput Irske), poticanje reinvestiranja u inozemstvo proizvodi perverznu posljedicu, jer se radna mjesta otvaraju izvan, a ne u SAD.

 

Na razini saveznih država stanje je još gore. Mnoge od njih čak ni deklarativno ne zagovaraju oporezivanje građana prema ekonomskoj moći, dakle progresivno, već koriste porez na promet kao najveći izvor prihoda, a pošto siromašni najveći dio svog dohotka izdvajaju za potrošnju ovaj porez je često regresivan.

 

Dok porezna politika može ili dopustiti bogatima da se još više bogate ili upravljati preraspodjelom, dotle daleko važniji ekonomski efekt imaju državni rashodi, a posebno kad je riječ o tome kako zaštiti siromašne od daljeg osiromašenja. Jedan od uspješnih programa za borbu protiv siromaštva bio je državno mirovinsko osiguranje. Nova istraživanja su pokazala koliko su veliki ovi efekti: samo je porezni kredit na zarade, kojim je najviše uvećan dohodak siromašnih obitelji, doprinio smanjivanju siromaštva za 2%. Uloga novca za stanovanje, bonova za hranu i besplatnih školskih obroka također je veoma značajna u borbi protiv siromaštva. Od zdravstvenog osiguranja za siromašnu djecu mogu profitirati milijuni, jer on umanjuje rizik da će ova djeca uslijed neke bolesti ili nekog zdravstvenog problema snositi posljedice čitavog života, što stoji u jasnom kontrastu sa subvencijama kompanija, koje daleko više koštaju i od kojih daleko manje ljudi ima koristi. Međutim, SAD su izdvojile više novca za spašavanje banaka, kako bi one nastavile isplaćivati bonuse svojim menadžerima, nego za pomoć onima koji su ostali bez posla tijekom ove recesije, koju su prouzrokovale banke. Konačan rezultat politike zadnjih 25 godina je taj da smo za banke (i ostale koncerne, kao što je AIG) stvorili daleko otporniju sigurnosnu mrežu, nego što smo to učinili za druge Amerikance. To je slika SAD-a u 2012.

 

Plaćamo visoku cijenu za našu veliku i još uvijek rastuću nejednakost, a pošto će se ovaj trend vjerojatno nastaviti, ukoliko ništa ne poduzmemo, cijena koju plaćamo će vjerojatno rasti. Ljudi u srednjim, a posebno nižim skupinama dohotka bit će najteže pogođeni, mada će i naša zemlja u cjelini, naše društvo i naša demokracija platiti visoku cijenu. Društva sa velikim nejednakostima nisu efikasna, njihove ekonomije su nestabilne i dugoročno neodržive. Kada jedna interesna skupina stekne previše moći, ona počinje prilagođavati politiku svojim interesima, tako da više ne služi općem interesu. Ukoliko bogati koriste svoju političku moć da bi svojim kompanijama osigurali ogromne prednosti, tada preko potrebna sredstva odlaze u ruke malobrojnih, umjesto da od njih svi imaju koristi.

 

Usprkos uvriježenom mišljenju da Amerikanci imaju daleko veće šanse za uspjeh od Europljana, Amerika već dugo nije zemlja neograničenih mogućnosti. Točno je da se nešto slično dogodilo i u drugim zemljama. Međutim, ovo ni u kom slučaju nije neizbježno, što pokazuju primjeri društava u kojima je nejednakost bila daleko veća nego u SAD-u, a koja su uspjela smanjiti jaz između bogatih i siromašnih, pomoći siromašnima i učiniti obrazovanje dostupnijim širim društvenim slojevima. Dakle, drugačiji svijet je zaista moguć.

 

Ukoliko želimo očuvati sustav u kome svaki građanin, a ne svaki dolar, ima pravo glasa, neizbježna je reforma našeg političkog sustava. Stvaranje fer i otvorenog političkog sustava će biti teško izvodivo unutar ekonomskog sustava sa tako velikim jazom između bogatih i siromašnih. Nedavno smo vidjeli da naš politički sustav prestaje funkcionirati ukoliko u društvu izostaje osjećaj zajedništva. Ali kako stvoriti ovaj osjećaj kada je zemlja duboko podijeljena? Imajući u vidu rastući jaz u našoj ekonomiji možemo samo postaviti pitanje: Što vama znači budućnost naše politike?

 

Dva scenarija za sljedećih 50 godina. Prema jednom, jaz između siromašnih i bogatih je veći nego ikada. SAD su zemlja u kojoj bogati žive u ograđenim naseljima, njihova djeca pohađaju skupe privatne škole i imaju pristup prvoklasnoj medicinskoj zaštiti. Ostali žive u nesigurnosti, u najboljem slučaju imaju loše obrazovanje i nadaju se da se neće teže razboljeti, jer imaju de facto ograničenu zdravstvenu zaštitu. Na samom dnu su milijuni mladih koji se osjećaju izopćenima iz društva i koji su izgubili svaku nadu.

 

Ovo sam već imao prilike vidjeti u zemljama u razvoju. Ekonomisti su ovom fenomenu dali naziv „dualna ekonomija“, gdje dva društva žive jedno pored drugog, ali ne znaju ništa jedno o drugom i ne mogu ni zamisliti kako izgleda život u onom drugom. Hoćemo li zaista tako nisko pasti kao neke druge zemlje, gdje zidovi postaju sve viši, a socijalni sukobi sve intenzivniji? To stvarno ne znam, ali ni u kojem slučaju ne smijemo isključiti ovaj zastrašujući scenarij.

 

Prema drugom scenariju, riječ je o društvu u kome se smanjio jaz između bogatih i siromašnih, u kome vlada osjećanje da svi djelimo istu sudbinu, u kome činimo zajednički napor za stvaranjem jednakih životnih prilika, u kome riječi „sloboda i pravda za sve“ opisuju stvarno stanje, u kome se poštuje Opća deklaracija o ljudskim pravima koja jamči ne samo građanska i politička prava i pravo vlasništva, već i ekonomska prava običnih građana.

 

U ovoj viziji imamo živ politički sustav, koji se bitno razlikuje od onog u kome 80% mladih ne izlazi na izbore jer su frustrirani politikom. Vjerujem da je samo ovaj drugi scenarij u skladu sa našim povijesnim naslijeđem. Još uvijek nije kasno za promjenu tečaja i povratak osnovnim načelima pravednosti i jednakosti šansi na kojima je ova zemlja izgrađena. Ali nemamo još puno vremena.


Izvor: Peščanik

 

Komentari

komentara