Krim – talac Rusije u geopolitičkom ratu protiv SAD-a

krim-parlament-referendum-790x444

Iduće nedjelje stanovnici Krima i Sevastopolja izići će na referendum kako bi se izjasnili o većoj autonomiji, odnosno ulasku u Rusiju tog poluotoka i vojne luke, sjedišta ruske Crnomorske flote i ukrajinske mornarice. Da je netko krajem studenoga prošle godine, kada je formalno izbila ukrajinska kriza,  prognozirao da će se četiri mjeseca kasnije ona toliko pogoršati da će djelomično u zaborav pasti razlozi zbog kojih je izbila, sigurno nitko ne bi vjerovao. A ni da će prerasti u globalni problem, premda od prvog trenutka ova kriza nije bila samo unutarnji problem Ukrajine.

Dakle, formalno je izbila 21. studenoga kada je tadašnji premijer Nikolaj Azarov objavio naciji da Ukrajina odustaje od potpisivanja s EU ugovora o pridruživanju i slobodnoj trgovini te se okreće pregovorima sa Rusijom o financijskoj pomoći i ulasku u Carinsku uniju (op.p. – čine je Bjelorusija, Rusija i Kazahstan, a status promatrača imaju Tadžikistan i Kirgizija; unutarnji promet 2012. iznosio je oko 6.000 milijardi dolara!). Sutradan je na sjednici Vrhovne Rade rekao kako je posljednja kap koja je prelila čašu strpljenja vlade bilo pismo MMF-a pristiglo dva dana ranije, a u kojem se od Ukrajine traži da kao uvjet za dobivanje kredita mora povećati cijene za plin i grijanje za 40%, zamrznuti plaće i smanjiti proračunske rashode na socijalna pitanja. Naime, Ukrajina je tražila od EU financijsku pomoć, a potom i kredite MMF-a, kojima bi nadomjestila gubitke od ukidanja dosadašnje trgovinske razmjene s Rusijom i Bjelorusijom. EU je ponudila tek  650 milijuna eura, od kojih je Kijev samo 300 milijuna mogao potrošiti na gospodarske projekte, i to ako ih odobri Europska komisija, a novi kredit MMF-a vlada je ocijenila pogubnim za zemlju. „Eurointegracija će rezultirati zatvaranjem tisuća ukrajinskih tvrtki i gubitkom radnih mjesta za najmanje 400.000 ljudi“, – rekao je tada parlamentarcima Azarov, objavivši im da je stoga vlada odlučila obnoviti ekonomske odnose sa Rusijom.

Zanimljivo je kako je oporba tjedan dana ranije najavila kako će ako vlast, koja do posljednjeg momenta nije u javnost izlazila sa svojim dvojbama i konačnom odlukom, odustane od eurointegracija pokrenuti masovne prosvjede. Kako su znali? I to prije vlasti? Nije teško pogoditi. No, EU se uplela u ukrajinska zbivanja još ranije, ni tri dana, ni tri mjeseca, već tri godine. I to tek dva mjeseca nakon predsjedničkih izbora na kojima je iznenađujuće za Zapad Viktor Janukovič pobjedio premijerku Juliju Timošenku, a koje su OESS, EU i SAD, unatoč pokušaju sudskog osporavnja rezultata od strane „plinske princeze“, proglasili pravednima i demokratskima. Najprije sramežljivo – krajem travnja 2010. Europski lideri su izrazili zabrinutost zbog tzv. Harkovskih sporazuma, (op.p. – premda je još 2009. Ukrajina odustala od ulaska u NATO, a 60-ak% stanovnika bilo je i dalje za europske integracije!) kojima je Crnomorskoj floti Rusije produžen najam luka na Krimu (od svibnja 2017. za još 25 godina), u zamjenu za smanjenje cijene plina za Ukrajinu za 100 $ (odnosno s 450$ na 350$) za 1.000 kubnih metara, ukidanje stavke za kažnjavanje Ukrajine financijskim penalima većim od 6% za više mjesečno kašnjenje u plaćanju plina te povećanjem najamnine za rusku flotu za milijun dolara mjesečno. A već od sredine svibnja sve otvorenije – tada je obnovljena istraga iz 2004. protiv tada već bivše premijerke za pokušaj podmićivanja državnih službenika za ukidanje optužnice protiv njenog svekra. Do kraja godine protiv nje su otvorene još dvije istrage zbog prekoračenja svojih punomoći, kao i nekoliko protiv troje ministara u njenoj vladi i dvoje tadašnjih državnih dužnosnika (op.p. – novi premijer Azarov ustvrdio je još u travnju kako je prethodna vlada nanjela držai štetu od 100 milijardi grivni te da mora zbog toga kazneno odgovarati, no nakon istrage ta se suma za nekoliko mjeseci smanjila za 25 puta!), a kritika vlasti u Kijevu, koju su uskoro počeli nazivati režimom Janukoviča, iz Breusselesa sve češća i jača.

Doduše, jačalo je i nezadovoljstvo novim predsjednikom u zemlji, i to prvenstveno na Krimu i u istočnim regijama jer nije ispunio svoja predizborna obećanja da će ruskom jeziku dati status državnoga, od čega je odustao, kao i veće autonomije za Krim, mirovine i plaće nisu rasle kako je govorio u kampanji. A nije ni poništio odluke svog prethodnika o davanju statusa Heroja Ukrajine Romanu Šuheviču i Stepanu Banderi, liderima Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) i Ukrajinske oružane organizacije (UVO) 30-50-ih godina prošlog stoljeća, koje u tim djelovima Ukrajine smatraju fašistima i izdajnicima u II. svjetskom ratu. Oni su se 30-ih terorističkim akcijama borili protiv poljske vlasti, njihove žrtve bili su i političari i civili, početkom 40-ih podčinjavali su se SS-u i počinili brojne zločine od kojih je najpoznatiji Volinski pokolj, u kojem je prema službenim podacima stradalo oko 36.000 etničkih poljaka, a sudbina njih od 13 do 30-ak tisuća, prema različitim izvorima, je nepoznata. A poslije rata borili su se protiv za njih okupantske Crvene armije i stanovništva koje ju je prihvaćalo.

Događaji na ukrajinskom teritoriju iz tog vremena, odnosno njihova interpretacija podijelila je ovu zemlju na dva nepomirljiva tabora, pogotovo od početka 2000.-ih (doduše, dijele oni i različite stavove i o ranijoj povijesti Ukrajine, Kijevske Rusije i pokrijeklu Ukrajinaca, ali ne toliko žestoko). Ako je još 2010. na predsjedničkim izborima bilo neodlučnih, danas ih više nema, a retorika je postala još žešća. Tako su se na ulicama gradova i mjesta na Krimu pojavili ovih dana plakati koji na predstojećem referendumu stavljaju pred birače slijedeći izbor: fašizam ili Rusija. Istodobno druga strana, njen lideri koji se u Europi i SAD-u nazivaju borcima za demokraciju u Ukrajini, govore da se zemlja više ne dijeli na Ukrajince i Ruse, zapad i istok, već na revolucionare, one koji mrze Rusiju, i izdajnike. Srednje opcije u zemlji nema, na žalost, ni na vidiku!

Juliji Timošenko 2011. godina donijela je još dvije optužnice, sudski proces za prekoračenje ovlasti potpisivanjem štetnog plinskog ugovora sa Rusijom, a početkom listopada i osudu na 7 godina zatvora, a Viktoru Janukoviču bijes Europske unije. Zanimljivo, u službenoj reakciji Brusselesa stajalo je kako „ova presuda može onemogućiti ulazak Ukrajine u EU“, a Moskve kako ona „nosi javni antiruski kakrakter“. Od tada su jačale službene veze sa Rusijom, a slabile s unijom.

Uskoro se ekonomska situacija u zemlji počela značajno pogoršavati, a postalo je jasno da se novi predsjednik, kao i njegovi prethodnici Viktor Juščenko i Leonid Kučma, ne namjerava otrgnuti iz zagrljaja oligarha, dapače. U samo prvog godini mandata Janukoviča plin i struja poskupili su za građane 150%, a broj oligarha i njihovo bogatstvo povećao se za više od 250% (s 8 u 2010. na 21 u 2011., odnosno s 21 na 58 milijardi dolara). Istodobno je raslo i bogatstvo predsjednika i njegove obitelji koje je njegov bivši gospodarski savjetnik Andres Aslund nedavno procjenio na 12 milijardi dolara!

Paralelno su jačale medijska manipulacija i propaganda s obje strane. Predsjednik je preko medija lojalnih mu oligarha informirao naciju o korumpiranoj opoziciji, licemjernoj EU i otežanom reformiranju gospodarstva koje je uskoro zapalo u recesiju, a oporba preko medija svojih oligarha (op.p. – najpoznatiji među njima Petr Porošenko, financijer Narančaste revolucije, član svake vlasti od tada, najavio je svoju kandidaturu na predsjedničkim izborima u svibnju) – o arogantnom i korumpiranom predsjedniku, neprijateljskoj Rusiji i spasiteljskoj Europskoj uniji. Kako se približavao samit Istočnog partnerstva EU u Viljnusu, ne samo da je službeni Kijev bio sve dalje od unije, već se odnosom prema euro integraciji mjerila politička, pa čak i nacionalna pripadnost – ZA Ukrajinac, PROTIV Rus, odnosno prorus.

Prvi su, kao što je više rečeno, već sredinom studenog počeli  pripreme za prosvjede, a i u njima su puno iskusniji i uspješniji od u tom pogledu mirnijeg istoka. Od onih u sklopu akcije „Ukrajina bez Kučme“ početkom 2000.-ih, pa Narančaste revolucije, političkih kriza 2006-2008., itd. Borbeni demokrati i moćni saveznici u licu EU i SAD-a  s pripremljenom medijskom podrškom naprednog zapadnog svijeta i preko noći Euromajdan prerastao je u simbol demokratskih i antikorupcijskih težnji cijelog ukrajinskog naroda. Onoga od 46 miljuna stanovnika, a na Majdanu ih nije bilo ni 10%, jednom možda 1%. Pri tome nitko nije, primjerice, spomenuo 3,5 miljuna potpisa koje je Komunistička stranka Ukrajine neposredno prije krize prikupila diljem zemlje za referendum protiv eurointegracije i za ulazak u euro-azijski Carinski savez. Da i ne govorimo o anketama provedenim u zemlji u prosincu prema kojima je 43-45% ispitanika, kako u kojoj anketi, bilo za ulazak u EU. Cijeli narod? Većina? Niti pola!

Istodobno je druga polovina Ukrajine pala u histeriju vidjevši u Kijevu uz ukrajinske zastave i tzv. banderovske, crveno-crne, koje su desetljećima bile zabranjene jer su pod njima marširali nacistički kolabricionisti kao i njihov poklič „Slava Ukrajini – herojima slava“ koji su uzvikivali i prosvjednici i njihovi lideri. Bili su tamo i kukasti križevi neofašističkog pokreta UNA-UNSO, čiji se članovi hvale na svojim internetskim stranicama kako su se borili u prvom čečenskom ratu na strani Čečena, u Pridnjestroviju, na strani Srbije tijekom Kosovske krize, u Gruziji 2008., itd. Proruska Ukrajina digla se na noge zbog povratka fašizma, kako su poručivali njihovi lideri, mediji, a i vlast. Ogorčenost je postala još veća kada su shvatili da međunarodna zajednica vidi događaje drugim očima, nazivajući okupljene u Kijevu „mirnim prosvjednicima“ i nakon što su najčešće prvi izazivali nerede, gađajući tada nenaoružane policajce kamenjima i molotovljevim koktelima.

Majdan je vrlo brzo postao i mjesto hodočašćenja europskih emisara, na čelu s lady Ashton, a nisu izostali ni američki, među kojima je bio bivši predsjednički kandidat senator McCain. Svi su se oni obraćali prosvjednicima s porukama da ih podržavaju u njihovim demokratskim zahtjevima protiv antinarodnog režima, neka ustraju u borbi za svoj europski san te da se Rusija ne smije miješati u unutarnji ukrajinski problem (!?). Nitko od njih nije se pojavio na bini 500 metara dalje gdje su prosvjedovali Janukovičeve pristaše, kao ni ruski emisari. Njih uopće nije bilo u Ukrajini, što naravno ne znači da se Rusija u potpunosti držala podalje, ali je svoje interese (op.p. – javno se spominjalo samo gospodarstvo, koji bi se našlo na udaru jeftinih europskih porizvoda koji bi u slučaju stupanja Ukrajine u slobodnu carinsku zonu s EU preplavili rusko tržište preko porozne međudržavne granice) zastupala daleko suptilnije i s međunarodnih samita (EU-Rusija, Munchenska konferencija o sigurnosti) slala poruke o neophodnosti nemiješanja bilo koga u ukrajinske unutarnje probleme. Dokaz da Rusi nisu nijemo promatrali događaje u susjedstvu je njihova, pomalo već zaboravljena,  snimka razgovora zamjenice državnog tajnika Victorie Nuland s američkim veleposlanikom u Kijevu, u kojem je ne samo EU ponižena vulgarnim riječima političarke, već je ona svom podčinjenom izdiktirala željeni sastav buduće ukrajinske vlasti – Arsenij Jacenjuk premijer, Vitalij Kličko – van vlade. Rečeno, ispunjeno!

U međuvremenu su ideje koje su pokrenule Euromajdan – neslaganje odustajanjem od eurointegracija i nezadovoljstvo vlašću polako prelazile u drugi plan, lideri oporbe stalno su dodavali nove ultimativne zahtjeve vlasti koje su ne rijetko izazivale čuđenje i samih prosvjednika. Stoga je jedinstvo politički šarolikog Majdana počelo pucati, radikali iz zapadnih regija su postajali većina na barikadama, istiskujući, govorili su tada provladini mediji za 25 dolara dnevno, one koji su prosvjede i pokrenuli – Kijevljane. S 50-ak tisuća prosvjednika dnevno krajem studenoga broj im se u veljači smanjio i za 10 puta. No oni su i dalje za međunarodnu zajednicu predstavljali cijelu Ukrajinu žalosnu zbog odustajanja od eurointegracija i nezadavoljnu korumpiranim režimom. Doduše, da se Euromajdan zadržao na potonjoj platformi, rusko jezične regije podržale bi svrgavanje Janukoviča, što je potvrdilo ekspresno odricanje od njega u tim područjima, kao i njegove vlastite Stranke regija.

Međutim, kako je oporba čekala trenutak za konačan obračun s vlašću, čekala ga je i Europska unija, koja kao da se malo povukla nakon objavljene snimke Victorie Nuland. Dočekali su ga s strahovitim krvoprolićem u Kijevu 20. veljače, koje su izazvali pripadnici i borci radikalnog pokreta Desni sektora, prekršivši na zapovijed svog lidera Dimitro Jaroša ranije dogovoreno između oporbe i predsjednika primirje. Sutradan europski emisari, ministri vanjskih poslova Poljske i Njemačke te predstavnik njihovog francuskog kolege pohrlili su smirivati situaciju, naoružani očito samo željom da preteknu u tome Rusiju, a i da se dokažu svom prekooceanskom patronu. Nakon cijelonoćnih pregovora, u kojima se baš i nisu služili diplomatskim riječnikom, plašeći sukobljene strane da će ih ubiti ona druga ako se mirno ne dogovore o raspletu situacije, sklopljen je Sporazum o reguliranju ukrajinske krize. Viktor Janukovič pristao je na sve uvjete oporbe – povlačenje policije s kijevskih ulica, prijevremene predsjedničke izbore do prosinca, povratak Ustava 2004. i sastavljanje vlade nacionalnog jedinstva u roku od 10 dana, a svemu je tome europska trojka svjedočila svojim potpisima. Odmah nakon potpisivanja sporazumu, policija je povučena, ali svoje dvije obaveze – povlačenje naoružanih ljudi i oružja s ulica te uspostava mira na istima – oporba ni do danas nije u cijelosti ispunila. Uostalom to je jasno rekao estonski ministar vanjskih poslova Paet informirajući lady Ashton o svom posjetu Kijevu, u još jednom telefonskom razgovoru koji je nedavno objavljen na YouTube-u.

Štoviše, europska trojka još nije ni doputovala doma, a oporba i njene pristaše iskoristili su povlačenje policije i počeli zauzimati jednu zgradu vlasti za drugom. Da se ovo dogodilo u nekoj zemlji bliskoj EU ili njenoj članici, vodstvo unije nasilnu bi smjenu legalno izabranog predsjednika (što su i sami potvrdili 3,5 godine ranije) nazvali državnim udarom, ovako smo dobili legitimnu narodnu demokratsku revoluciju. Već iduće jutro poljski ministar vanjskih poslova uvjeravao je novinare kako emisari nisu predsjedniku Janukoviču jamčili sigurnost. Istodobno je izaslanik predsjednika Putina na pregovorima Vladimir Lukin, koji se nije potpisao pod sporazum jer Rusija nije vidjela u njemu garanciju oporbe i mirotvoraca, tvrdio, kao i Janukovič, sasvim suprotno. Amneza se širila Europom, razočaranje svrgnutim predsjednikom na istoku i jugu (zamjerali su mu što nije iskoristio svoje ovlasti i rastjerao prosvjednike u Kijevu), a euforija zapadnom i središnjom Ukrajinom. Doduše,  pobjeda se ponegdje slavila  rušenjem spomenika, ali kad su osim onih Lenjinu uništavani  spomenici sovjetskim vojnicima ili Crvenoj armiji, u Ljvovu čak i opjevanom Lavom Tolstojom generalu Kutuzovu, depresiju na istoku i jugu zamijeno je bijes. Umjesto demokracije iz Kijeva stizale su sve gore poruke – proruski zastupnici pod prijetnjom smrću napuštaju Stranku regija i Komunističku stranku te nastavljaju s radom kako Vrhovna Rada ne bi izgubila legitimnost, ruskom jeziku ukinut je status regionalnoga u pola zemlje, borci Euromajdana i Desnog sektora postaju policijom, lider potonjega Dmitro Jaroš poziva „oslobodilačke pokrete u Rusiji, uključujući Imarat Kavkaz“, organizaciju Doku Umarova koji se nalazi na popisu međunarodnih terorističkih organizacija SAD-a i u UN-a, zabranjuje se emitiranje najvećih ruskih tv-postaja na teritoriju Ukrajine, Viktora Janukoviča proglašava se jedinim krivcem za krvoproliće, lojalni oligarsi imenuju se gubernatorima dviju istočnih regija, uhićuju se političari s istoka koji su za njegovu autonomiju ili su najavili svoju kandidaturu na predsjedničkim izborima, …

Čašu strpljenja Moskve, koja je stalno tražila od EU da se drži sporazuma od 21. veljače i prisili na to svoje štićenike u Ukrajini, prelila su događanja na Krimu, gdje je legalno izabrani parlement većinom glasova smijenio premijera koji je priznao nove vlasti u Kijevu te rekao da će provoditi odluku Vrhovne Rade o ruskom jeziku. I to u regiji čijih su 60% stanovnika Rusi, a više od 80% Krimčana, kako se nazivaju, govori na ruskom jeziku. Sve što se dalje događalo šokiralo je i još uvijek šokira demokratski svijet, ali ne i ono prije. Onaj isti koji je kumovao tragediji u Ukrajini, skrivajući od njenih građana da im je zemlja talac geopolitičkih težnji i interesa tog istog demokratskog svijeta, s jedne strane, i Rusije, s druge strane. Upravo se o tome radi u toj zemlji, koja se politički i kulturološki podijeljena, bez obzira što je puno veća od Libije i Sirije (ali i kao i posljednja ima ruske pomorske baze iz kojih bi je Zapad rado izbacio), i puno bliža Europi, ne može oduprijeti volji velikih sila.

Da, Rusija je sila. I to takva kojoj se ona druga, SAD i EU, ne usude izreći ni najblaže sankcije. Je li razlog tome strah od prekida isporuka ruskog plina, same ruske vojske, štete u vlastitiom gospodarstvu ili shvaćanje da se njima od zemlje koja nikome nije dužna i ima ogromne državne devizne zalihe ne bi ništa postiglo, potpuno je svejdeno. A ova kriza je čak vrlo oštru prema Moskvi njemačku premijerku Angelu Merkl praktički pretvorila u njenu zaštitnicu ne dozvoljavajući joj nametanje ozbiljnijih snakcija. Zašto? Jednostavno, Njemačka je najveći gospodarski partner Rusije! U 2012. izvezla je roba u vrijednosti od oko 39 milijardi dolara, a uvezla, prvenstveno nafte i plina, u vrijednosti od 35 milijardi dolara.

Proći će i referendum na Krimu, možda će i proći koji na istoku Ukrajine ili čak ozbiljniji sukob u toj regiji, ali će unutarnja ukrajinska kriza – podjela zemlje na dva nepomirljiva lagera, – ostati. I premda jaz u međuvremenu produbljuje svaka strana, na žalost, u interesu je velikih sila da tako i ostane. Ipak, nije u interesu Rusije podjela zemlje jer bi tako izgubila kontrolu nad pola tamošnje mreže plinovoda, barem do izgradnje Južnog toka, NATO bi se ipak mogao približiti njenim granicama, a s njime i američki nuklearni štit, a i vojna dominacija u Crnome moru bi joj bila narušena.  Doduše, ni Europska unija ni Atlantski savez ne primaju u svoje redove države koje ne kontroliraju cijeli svoj teritorij. Stoga idući tjedan možemo očekivati ponudu Moskve da svoje granice neće proširiti na Krim, koji će se plebiscitarno izjasniti za pripajanje majčici Rusiji, u zamjenu za potpunu federalizaciju susjedne države. Upravo se to može iščitati iz intervjua Valentine Matvijenko, predsjednice Vijeća Federacije, gornjeg doma ruskog parlamenta, koji je tv-kanal Rossija 24 objavio u utorak. Time bi Rusija osigurala sebi kontrolu nad jugom i barem dijelom istoka Ukrajine i dugoročno preko tih svojih satelita onemogućavati euro-antlantske planove Kijeva, EU i SAD-a. Ili ćemo, zbog nemogućnosti takvog dogovora, suprotno riječima Vladimira Putina na nedavnoj press-konferenciji, ipak vidjeti ruski revanš Zapadu za Kosovo. Odnosno pretvaranje, kako je rekla Matvijenko, jednog međunarodnog presedana u zakon.

 

Autorica teksta je doc.dr.sc. Jelena Jurišić, pročelnica Odjela za komunikologiju Hrvatskih studija, koja je fakultetsko obrazovanje i doktorat završila na moskovskom sveučilištu M. V. Lomonosov.

Preuzeto sa Dalje.com

Komentari

komentara