Kritičari Europe

 

Sa kritikom Europe događa se nešto slično kao sa kritikom islama. Kritika islama je stara koliko i on sam, ali njegovi novi kritičari svoje zanimanje i svoje postojanje mogu zahvaliti krizi islama. Tako su i ekonomska i financijska kriza u Europi iznjedrile zanimanje euro kritičara.

 

Piše: Rudolf Walther – TAZ


 

 

Oni se pojavljuju u tri oblika – njemački nacionalizam, šovinizam blagostanja i radikalni populizam. To su glavni tipovi, ima i nekih mješovitih formi, ali su svi ujedinjeni u odbacivanju eura i političke unije.

 

Njemački nacionalizam zaodjenut u kritiku Europske unije odbija svako prenošenje nadležnosti sa državne na europsku razinu. Prototip za ovaj oblik kritike je profesor prava Karl Albrecht Schachtschneider, podnositelj žalbi i protiv Maastrichtskog ugovora i protiv prijedloga Ustava EU, koji bez straha kontaktira sa desnicom i pojavljuje se na skupovima desničarskih skupina i stranaka. Schachtschneider i njegove pristalice europske integracije smatraju pogrešnim putem, iako je tekuća kriza jasno pokazala da se samo koordiniranom financijskom, ekonomskom, socijalnom i poreznom politikom, to jest produbljivanjem integracija, barem između 17 država članica eurozone, može spriječiti napad financijskih tržišta, hedge fondova, investicijskih bankara i špekulanata na demokraciju. Standardni „nacionalni suverenitet“ neće odvratiti ove napadače.

 

Tipu šovinista blagostanja pripada povjesničar i redovni gost talk-show programa Arnulf Baring, zajedno sa Bildom, koji je Baringa proglasio za „najpametnijeg profesora Njemačke“. Titulu „svjetskog prvaka izvoza“, Njemačka duguje europskim integracijama, a iz ovoga proizlazi da pored dobitnika, kao što je Njemačka, postoje i gubitnici. To su, iz različitih razloga, zemlje sa juga poput Grčke, Španjolske, Italije i Portugala. Prema Baringu i Bildu, to su zemlje koje moraju naučiti da „svakoj siesti prethodi težak rad“, da tamo žive „ljenjivci“ koje „mi“ moramo hraniti kako bi euro preživio.

 

Za Baringa, monetarna unija nije ugovor iz kojega Njemačka izlazi kao pobjednik, već „iznuda džinovskih razmjera“. Europska kritika šovinizma blagostanja poziva „građane na barikade“ (Baring) protiv socijalne ujedinjene Europe, koja ima šansu samo kroz „ujednačavanje životnih uvjeta“ putem harmonizacije poreza i taksi, po uzoru na njemački model uravnoteženja ekonomske nejednakosti među pokrajinama.

 

Novi njemački šovinizam blagostanja želi profit od europskih integracija, ali odbija solidarni doprinos za stvaranje jednakih životnih uvjeta u eurozoni. Da se ova solidarnost ne smije prenapregnuti i da može funkcionirati samo uz istovremenu demokratizaciju EU, koja će građanima pružiti realne mogućnosti sudjelovanja u njoj, uvjerljivo su pokazali u Frankfurter Allgemeine Zeitungu Jürgen Habermas, Peter Bofinger i Julian Nida-Rümelin.

 

Peter Gauweiler, Horst Seehofer i Markus Zeder (CSU) su najglasniji među radikalnim populistima. Kako bi se razlikovali od desnice, pozivaju se, kao Gauweiler, na Charlesa de Gaullea, kojega smatraju protivnikom političke unije. Jedino što je točno u vezi sa ovom „interpretacijom“ je da de Gaulle zaista nije želio supranacionalnu europsku saveznu državu, jer „ne postoji nijedan ujedinitelj koji za to posjeduje dovoljno snage, umješnosti i vjerodostojnosti“. Uzgred, saveznu državu Europe nitko i ne želi, jer bi se to kosilo sa dosadašnjim povijesnim razvojem političke i kulturne harmonizacije Europe.

 

De Gaulleova pozicija bila je daleko iznijansiranija od Gauweilerove verzije, prema kojoj „de Gaulle nije želio nikakvu političku uniju“. De Gaulle je govorio: „Države, samo su države stvorile ovu ekonomsku zajednicu… ljudi vode politiku… ako se brinu da su zarade i socijalni tereti u svih šest zemalja jednaki… ekonomski razvoj Europe ne možemo osigurati bez političke unije.“

 

Pošto de Gaulle nije baš najbolji primjer, Gauweiler uspoređuje ujedinjenje Njemačke pod Pruskom, kada je Bavarska zadržala svog kralja ali je morala prenijeti dio svog suvereniteta na Berlin, sa „planovima o državi razuma zvanom Europska unija“. Pitanje je međutim koliko se mogu usporediti njemačke državice iz 1871. godine sa europskim integracijama iz 20. stoljeća? Do ove analogije bismo mogli doći samo ako bismo povjerovali u bajalicu da je bruxellesla birokracija velika kao „bruxellesko čudovište, legura Bismarcka, Junckera i Pruske“ (Gauweiler).

 

Ovdje Gauweiler poteže svog džokera: Europa kao „Švicarska svijeta“, vrlim nacionalizmom impregniran entitet, koji se, kao i alpska republika, povlači u sebe. Doduše „nema magične riječi kojom bi se nešto tako komplicirano kao ujedinjena Europa dalo izgraditi“ (de Gaulle).

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara