‘Križarski pohod’ Angele Merkel

Sarajevo, onaj njegov, nažalost, trenutačno, a bojim se i dugoročno, najglasniji dio, već se obračuna(va)o s kancelarkom, nakon njezine otvorene sumnje u, prije svega, njemačko multietničko društvo. Galama u gradu, u kojemu je, slijedom (po)ratnih tragičnih događaja, multietničnost ubijena, bila je golema. Tolika da se, primjerice, nije čulo i da je Merkelova kazala da njemački problem nije previše islama, već premalo kršćanstva. A ako je (i) to iz sarajevske perspektive sporno, onda se možda Dodik i ne šali kada sumnja kako je efendija Mustafa spreman opasati sablju krivošiju.

Piše: Josip Vričko / Oslobođenje


Više su se, čini mi se Hrvati, i to ne samo Ivo Josipović, taj brijunski sretnik i, u ovom slučaju, Brozov sljedbenik – obradovali Angelini Jolie, negoli Angeli Merkel, koja je baš Hrvatsku, tu njemačku miljenicu, izabrala za početak svoje balkanske turneje. No nije ovdje – ne daj Bože! – riječ o tomu da Hrvati više ne pjevuše: Danke, Deutschland, naprosto; živimo u estradiziranom društvu, pa, evo, veću pozornost izaziva i to što jedan ex-jugoslavenski glumac-izbjeglica iz drugog pokušaja uspijeva na Brijune dovesti glasovitu filmsku divu, negoli možda povijesni pohod njemačke kancelarke u region zbog kojega Europa opet nemirno spava.

Mi u napaćenoj Bosni, pak, nismo bili u (ne)prilici da biramo između dvije visoke gošće: došla nam je ne samo lijepa Anđa nego je čak i muža povela. A njemačkoj joj se imenjakinji – objektivno – nismo ni nadali. Neke je možda povrijedilo to što je njemačka veleposlanica i, inače, dojma sam, jedna vrlo živopisna diplomatkinja, izabrala Banju Luku i tamo stolujućeg Milorada Dodika da pojasni zašto je Kohlova djevojčica s istoka (tako su Mereklovoj, naime, tepali na početku ozbiljne političke karijere) zaobišla ovaj naš dio brdovitog Balkana u širokom luku. Kancelarka ovdje, kazala je u banjolučkom kremlju Ulrike Maria Knotz, nema s kim razgovarati. Istina je to koju zna cijela Europa, ali problem je samo u tome što je izrečena pred nezgodnim svjedokom. Što, dakako, više govori o današnjoj Bosni i Hercegovini – nego o istini.

Mada je, jasno, sugovornik Knotzove jedan od krivaca zašto njezina šefica ovdje nema – sugovornika. Doduše, eresovski je vožd gotovo uoči forsiranja Balkana njemačke kancelarke obznanio kako ovdje nema straha od (novih) sukoba, osim ukoliko reis Cerić ne opaše sablju krivošiju, pa bi se moglo kazati kako je dao svoj skromni doprinos da Merkelova u posljednji čas vrati Bosnu u svoj diplomatski itinerer. Kasno, avaj!, beše to – pa se, eto, i Dodik morao utješiti što će visoka gošća, uz Zagreb i Podgoricu, pohoditi još samo i majčicu Srbiju. Slijedom čega nije teško razumjeti kako će predsjednik boljeg dijela BiH biti dobro informiran što se u Berlinu misli o (ovom) regionu.

Dakako, oni što su upravo načinili listu (za odstrel?!) islamofoba, imat će sada prigodu – a i vremena – da iznova Bošnjake plaše kršćanskom Europom. Jer, zaboga, Merkelova je izabrala kršćanske domaćine, koje, osobito Hrvatsku, Njemačka i inače forsira. Sarajevo, onaj njegov, nažalost, trenutačno, a bojim se i dugoročno, najglasniji dio, već se obračuna(va)o s kancelarkom, nakon njezine otvorene sumnje u, prije svega, njemačko multietničko društvo. Galama u gradu, u kojemu je, slijedom (po)ratnih tragičnih događaja, multietničnost ubijena, bila je golema. Tolika da se, primjerice, nije čulo i da je Merkelova kazala da njemački problem nije previše islama, već premalo kršćanstva. A ako je (i) to iz sarajevske perspektive sporno, onda se možda Dodik i ne šali kada sumnja kako je efendija Mustafa spreman opasati sablju, koja mu je, navodno, istom iskovana u Sandžaku bajnom i to možda baš u Sjenici na Trgu Sultan Valide (žene, op. aut., turskog sultana Abdul Medžida), kako ga je prošloga tjedna imenovao Cerićev intimus Muamer Zukorlić.

Ali, kad smo već kod križarskoga pohoda Merkelove, kažimo kako je ona, nakon doista nježnog cjelivanja Jadranke Kosor na Trgu svetoga Marka, svoju, ovom prigodom, egzaltiranu (i impresioniranu!) domaćicu upozorila da Hrvatska mora dokraja ispuniti sve preuzete europske obveze. Jer da nije bilo Njemačke (i, u ovom slučaju, američke potpore iz sjene), monitoring, kojega su zagovarale neke europske sile predvođene Francuskom, bio bi takav da bi hrvatska europska perspektiva i dalje bila vrlo upitna. Dakle, njemački je obraz u pitanju.

Usto, lani na hrvatsko-njemačkom gospodarskom forumu Kosorovoj je predan popis sa 15 velikih projekata njemačkih ulagača. I ništa. Prije nekoliko mjeseci Merkelova je Josipoviću kazala kako ima dojam da njemački investitori nisu dobrodošli u Hrvatsku, te dala Zagrebu još malo vremena da razmisli. To je vrijeme isteklo, pa je ovaj kancelarkin posjet, u biti, inventura.

A što se tiče bojazni kako će Boris Tadić u Beogradu sa visokom gošćom razgovarati u sjeni krsta časnog, treba podsjetiti da je, a kao svojevrsna prethodnica Merkelove, šef njemačke diplomacije Guido Westerwelle kazao da je nezavisnost Kosova činjenica koju trebaju prihvatiti sve članice EU, ali i one zemlje koje imaju takve pretenzije. Budući 12. listopada Europska komisija treba objaviti mišljenje o kandidaturi Srbije – pametnom je sve jasno. Beograd je tako u poziciji da, kazali bi eurofobični tamošnji radikali, prešutno pristaje na komadanje srpske države, zarad nekoga (apstraktnog) dobitka u vidu europske kandidature.

Da bilo tko u Srbiji vjeruje u sarajevsku tezu o (europskom) križarskom okupljanju kontra (i) bosanskog islama, kazao bi Merkelovoj: Nemoj nas više braniti!

 

hspf.info

Komentari

komentara