Kronika jednog propadanja: Hrvatski mediji u Bosni i Hercegovini

kanalHrvatskih medija u Bosni i Hercegovini zapravo nema, barem ne kao medija kojima su (su)osnivači tijela javne vlasti. Naziv hrvatski za javne je medije zabranjen, tako da u BiH djeluju rijetki mediji koji objavljuju na hrvatskome jeziku.

Piše: doc. dr. sc. Ilija Musa / Matica.hr

Početkom devedesetih godina u BiH je djelovalo oko devedeset radijskih postaja i jedna televizijska. Tijekom rata na svim etničkim prostorima niču i gase se brojne radijske postaje, povremeno izlaze mnoge tiskovine, da bi po završetku rata (1996) ondje djelovale 92 radiopostaje, 29 televizijskih postaja, kao i 145 tiskovina. Nakon potpisivanja Daytonskog ugovora broj elektroničkih medija raste do 250 radijskih i TV-postaja. Razlog za takav rast krije se u činjenici da do toga trenutka gotovo nije bilo nikakva pravnog okvira koji bi regulirao spektar emitiranja, pa je svaka zainteresirana osoba s minimumom opreme mogla pokrenuti emitiranje radijskog ili televizijskog programa.

Osnovni uvjet za pravnu prazninu nastao je početkom primjene Daytonskog ugovora čiji je aneks IV. nazvan ustavom BiH. Naime, taj dokument predviđao je da će se u Republici Srpskoj javno informiranje regulirati na entitetskoj razini, u Distriktu Brčko na razini distrikta, dok se u Federaciji Bosne i Hercegovine, gdje Hrvati uglavnom i obitavaju, nadležnost za javno informiranje uređuje na županijskoj razini. Prema takvim pretpostavkama u BiH je trebalo sačiniti barem dvanaest zakonskih tekstova koji bi regulirali rad medija. Zakoni o javnom informiranju ili zakoni o medijima tek se sporadično izglasavaju u pojedinim županijama Federacije BiH, dok u Republici Srpskoj sustav funkcionira kako je i predviđeno, donošenjem Zakona o javnom informiranju RS-a. Da bi se ujednačila regulacija elektroničkih medija, osnovana je Nezavisna komisija za medije – IMC. Uspostavom Komisije sprema se i regulacija medijskog sektora u BiH. Tako se Odlukom o restrukturiranju javnoga RTV-sustava u BiH predviđa osnivanje Radiotelevizije Federacije Bosne i Hercegovine kao nasljednice RTV BiH i Radiotelevizije Republike Srpske kao nasljednice SRT-a. Aneks drugi te odluke jest Zakon o radioteleviziji Federacije BiH. U tom su zakonu uvaženi napori koje su tadašnji hrvatski predstavnici u tijelima vlasti činili kako bi se osigurala ravnopravnost Hrvata u BiH. Njime je u sustavu Radiotelevizije Federacije BiH predviđeno emitiranje programa na dvama kanalima. Tako se člankom 16. obvezuje RTV FBiH da osigura ravnopravnost jezika konstitutivnih naroda FBiH, a posebno u informativnim programima i programima iz kulture. Predviđa se i dopisnička mreža sa zajedničkom osnovom za oba kanala, a posebno je bitno što se navodi da će jedan od kanala, u pravilu, koristiti hrvatski jezik, a drugi, u pravilu, „bosanski“ (bošnjački) jezik.

Gašenje Erotela

Promjenama na čelu Ureda Visokog predstavnika u BiH za Hrvate počinju ozbiljni problemi. Zakon, artikuliran i po hrvatskoj mjeri, koji je Visoki predstavnik Carlos Westendorp donio, predviđao je emitiranje na spomenutim dvama kanalima. Novi Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch smatra da se spektar frekvencija ne smije mijenjati pa bi se za taj „drugi“ kanal na hrvatskom jeziku uzele frekvencije hrvatske televizijske kuće Erotel. Erotel je televizija koja je signalom pokrivala gotovo sva područja na kojima su Hrvati naseljeni u BiH, a u vlasničkoj je strukturi do 1999. s oko 75 posto sudjelovao HRT, pa su se teme iz Hrvatske mogle nesmetano pratiti i u BiH i obrnuto. Ali prema odluci Nezavisne komisije za medije Erotelu se ostavljalo na raspolaganje jedanaest odašiljača kojima bi se u praksi, zbog konfiguracije tla i jačine signala, program mogao gledati samo u Mostaru i okolici, čime bi Erotel postao samo još jedna od triju mostarskih lokalnih televizija. Uprava Erotela nije pristala na takve ucjene pa je Erotelu oduzeta dozvola za emitiranje, što je dovelo do gašenja jedine televizijske postaje koja je emitirala na svim prostorima s hrvatskim stanovništvom u BiH program na hrvatskom jeziku. Pod pritiskom međunarodne zajednice HRT je 2001. svojih petnaest odašiljača u BiH prodao ili bolje rečeno darovao RTV FBiH za samo 651.000 KM, iako je cijena samo jednog od tih odašiljača – onoga u Žepču, stajala 1993. više od 2.000.000 KM, ne računajući instalaciju i radnu snagu. Potez HRT-a bio je jasan znak da će se poslije teško uspostaviti radiotelevizija na hrvatskom jeziku u BiH.

Započeti proces restrukturiranja RTV BiH Visoki predstavnik Petritsch mijenja u najvažnijem dijelu, za Hrvate, o emitiranju programa RTV FBiH na dvama kanalima, tako što donosi odluku da se jedan od kanala Federalne televizije prepustiti novoosnovanoj televiziji koja bi emitirala za cijeli prostor BiH – BHRT-u. Naravno, tada više nije bilo moguće emitiranje programa na dvama jezicima pa se emitira program u kojem novinari govore na svom materinskom jeziku. Kako je sjedište RTV FBiH u Sarajevu, gdje je zanemariv udjel hrvatskih novinara koji bi oblikovali medijski sadržaj (prema podacima za to vrijeme oko 92 posto Bošnjaka, 5 posto Hrvata i 3 posto ostalih zaposlenih), takav program Hrvate ne zadovoljava ni jezično, ni kulturno, ni vjerski, ni politički.

Nezavisna se komisija za medije 2000. spaja s Agencijom za komunikacije tvoreći Regulatornu agenciju za komunikacije (RAK), a baš ta organizacija nanosi sljedeći snažan udarac hrvatskim medijima. Dajući samo privremene dozvole, Agencija je pokušala zauzdati hrvatske medije da ne pišu negativno o događajima koji su potresali Hrvate u BiH. Tada se događaju izmjene izbornih pravila, samo mjesec prije parlamentarnih izbora 2000., tako što se Daytonski sporazum mijenja na način da se na izborima više ne glasa na nacionalnim listama, nego se omogućava da jedan narod bira predstavnike drugome narodu. Kao rezultat takve odluke nastaje Hrvatski narodni sabor kao međužupanijsko i međuopćinsko tijelo s područja na kojima su Hrvati većina. Nakon uspostave toga tijela događaju se upadi u Hercegovačku banku, a izvještaje, posebno televizijske, RAK kažnjava zabranama emitiranja na mjesec dana. Poslije se izvještaji sa sjednica Hrvatskoga narodnog sabora sankcioniraju na isti način, što omogućava medijsku izolaciju koja olakšava proces marginalizacija hrvatskog naroda u BiH.

Zabrana hrvatskoga imena

Sustavno se nastavljaju procesi marginalizacije Hrvata, tako da se 2003. u RAK-u donosi Odluka o izmjeni Pravila o obvezama javnih emitera u BiH iz 1999., a mijenja se dio vezan za nazive javnih medija. U Odluci navodi se kako nijedna javna RTV-postaja ne smije u službenom imenu imati bilo kakav predznak, odrednicu, simbol ili znak koji može dovesti do toga da takva postaja bude promatrana kao postaja jedne etničke ili nacionalne skupine, a sve postaje koje u imenima imaju takve odrednice moraju u roku od tri mjeseca poduzeti sve potrebne mjere za promjenom naziva. Ta odluka značila je zabranu korištenja naziva hrvatski za javne medijske kuće, čime mnoge radijske postaje gube prepoznatljiva imena, poput Hrvatske radiotelevizije Mostar, koja postaje Hercegovačkom radiotelevizijom Mostar.

Osim poteškoća u vezi s dodjelom frekvencija, mediji koji emitiraju na hrvatskom jeziku često se susreću i s financijskim poteškoćama. Baš spomenuta Hercegovačka radiotelevizija Mostar zbog nemogućnosti financiranja prestaje s radom prije koju godinu. Naime, Grad Mostar bio je osnivač te medijske kuće, a nametanjem specifičnoga Statuta gradu otežava se financiranje. Također valja znati da se vlasništvo nije moglo prenijeti na županije u kojima su Hrvati većina zbog nemogućnosti dogovora među županijskim vladama koje su se formirale iz različitih, hrvatskih stranaka.

Trenutna je pozicija medija na hrvatskom jeziku u BiH takva da izlaze tek dvoje dnevnih novina (Dnevni list i Večernji list BiH), a radijski program za sve hrvatske prostore u BiH emitira samo Radio Herceg-Bosne, uz vjersku radiopostaju Mir Međugorje. Ostale radiopostaje koje emitiraju na hrvatskom jeziku uglavnom su lokalnog, ponajviše općinskog, rijetko županijskog dosega. Uopće nema televizijskoga programa koji se proizvodi na hrvatskom jeziku, a emitira na cijelom prostoru države, a nema ga ni na entitetskoj kao ni na županijskoj razini. Štoviše, od ove godine ukinuta su i dopisništva HRT-a iz Bosne i Hercegovine.

Činjenica je da postoje nastojanja u uspostavi televizijskoga kanala na hrvatskom jeziku koji bi pokrivao cijeli prostor BiH, no pitanje je kako to ostvariti. Sustav koji je svojedobno predviđao rješenja s RTV FBiH s dvama kanalima, od kojih bi se jedan emitirao na hrvatskom jeziku, zadovoljavao bi potrebe Hrvata. Takva je inicijativa za kanal na hrvatskom jeziku i pokrenuta u Vijeću ministara prije godinu dana, kada je usvojena, uz protivljenje bošnjačkih predstavnika, a ni danas nije poslana u parlamentarnu proceduru.

Zašto se i u ovom slučaju ne bismo poslužili europskim iskustvima?! Zašto ne bismo slijedili modele uređenja radiotelevizijskih kuća u multinacionalnim društvima u Europi?! Može to biti belgijski, dezintegrirajući sustav, u kojem Flamanci imaju jedan RTV-sustav, Valonci drugi, a čak i Nijemci imaju treći RTV-sustav. Smatra se realnim za BiH očekivati uspostavu konsocijacijskog, švicarskog, modela, što predviđa zajednički, državni RTV-sustav koji bi sačinjavala tri odvojena RTV-servisa na jezicima konstitutivnih naroda. Trenutno je onemogućeno čak i uređenje na integrirajućoj razini, kakav je slučaj u Španjolskoj, gdje je jedan nacionalni RTV-sustav, ali postoje regionalne televizije koje emitiraju posebne programe.

Sada, kad Republika Hrvatska i u Europskom parlamentu ima zastupnike, Hrvati u BiH očekuju da će Europska komisija poduzeti određene korake kako bi se omogućilo osnivanje javnih medija i na hrvatskome jeziku. Zastupnica u Europskom parlamentu Dubravka Šuica još je u listopadu 2013. tražila očitovanje EK o tome kada i kako će Komisija pomoći Hrvatima u BiH u ostvarenju kulturne i jezične ravnopravnosti te osigurati TV-kanal na hrvatskom jeziku. Povjerenik za proširenje Štefan Füle podupire takvu inicijativu navodeći stajalište Komisije da je poboljšanje javnog emitiranja RTV-usluga nužno i u interesu svih državljana BiH. Osnivanje televizijskog pratilo bi i pokretanje radijskoga programa s državnim ili entitetskim pokrivanjem, što bi uz osnivanje novinske agencije moglo pridonijeti najprije zadovoljavajućem informiranju Hrvata u BiH, ali i očuvanju i promociji jezičnih, kulturnih, tradicijskih, umjetničkih i gospodarsko-političkih vrijednosti.

Komentari

komentara