Kultura laži i zaborava je naš zli usud!

tomasicaNa Dan Republike, 29. studenoga 2013., dakako one nekadašnje (SFRJ), sudjelovao sam na regionalnoj konferenciji „Kultura sjećanja – istorijski lomovi i savladavanje prošlosti: Kako se odnosimo prema prošlosti”. Konferencija se održala u  Prijedoru, u organizaciji Centra za mlade Kvart i Friedrich Ebert Stiftung u Bosni i Hercegovini. Meni je, u okviru prvog panela (prof. Cipek, prof. Kazaz, prof. Lasić, književnik Ivan Lovrenović), zadano da govorim o  suočavanju s prošlošću u zemljama bivše Jugoslavije kao temeljnoj pretpostavci izgradnje demokratskog i odgovornog društva. Ali, zbog neizbježne „Tomašice“ prvo sam se morao prisjetiti rijeke ljudi koji su pristigli u SR Njemačku iz ovoga kraja, ako su imali sreće da nisu među onim tisućama pobijenih, njihovih potresnih priča i sudbina pred svojim „konzulom“ u Bonnu i Frankfurtu (taj mi je ratni posao bio najteži u životu), kao i dramatične ispovijesti Jadranke Cigelj u knjizi „Apartment 102“. Zbog toga sam ono što sam bio pripremio za konferenciju u Prijedoru dotaknuo samo u natuknicama. Pa ipak, probio sam predviđeno vrijeme za izlaganje, bio sam opširniji čak i od kolege Kazaza, na što me upozorila obzirna Tanja Topić, dobri duh FES zaklade u našoj zemlji. A Ivan Lovrenović je obojici, bez pardona, kazao, ljut sam na vas, držite propovijedi, kao da ste u učionici. U neku ruku i jesmo bili u „učionici“ za tzv. multiplikatore, krasne mlade ljude iz udruge Kvart (Prijedor i okolne općine), koji se ne mire s tretmanom Prijedora u medijima i od strane manekena u politici, koji se bezdušno slikaju u Tomašici u funkciji priprema za naredne izbore…

Piše: dr. sc. Mile Lasić / HSPF.info

U knjizi Aleide Assmann „Der lange Schaten der Vergangenheit“ (C. H. Beck Verlag, München, 2006,), objavljenoj i na srpskom jeziku 2011. godine pod naslovom „Duga senka prošlosti“ (u Biblioteci XX vek, pod uredništvom dr. Ivana Čolovića i uz pomoć književne mreže Traduki), upozorava se kako cilj pamćenja, bilo ono individualno ili skupno, kolektivno, nije da postigne najveću mjeru potpunosti, dapače, ono je uvijek selektivno i počiva na manje ili više „rigidnom izboru“. Zaborav je konstitutivni dio i individualnoga i kolektivnoga pamćenja, veli dr. Aleide Assmann, jedna iz reda respektabilnih njemačkih istražitelja uzroka i mehanizama „kulture zaborava“, toga drugog pola „kulture sjećanja“. I za individualne i za kolektivne oblike pamćenja, unutar kojega je i političko i nacionalno, vrijedi da su u pravilu organizirani perspektivistički. Pozivajući se na Friedricha Nietzschea, koji je uveo pojam „horizont“ (iz optike) kako bi naglasio ograničenje vidnog polja uvjetovano  „stajnom točkom“, Assmann nam implicite pomaže objasniti – uz pomoć opozitnih „stajnih točaka“ – zašto se i u Bosni i Hercegovini i u cijeloj regiji „zapadnog Balkana“ još nije stiglo ni  do Jaspersove „nulte točke“ iz njegove  rasprave „Pitanje krivnje“.

Izgubljeno je, zapravo, cijelih 20 godina u kontraproduktivnim pokušajima „opravdavanja krivnje“, čime je i odložena nužna rasprava o „pitanju krivnje“. Njegujući „kulturu zaborava“ i viktimo-transgresijski narativ odustalo se i u BiH, i u Regiji, od propitivanja vlastite krivnje i time od ključne pretpostavke za izgradnju demokratskog i odgovornog društva. Ovime sam odmah i ukratko odgovorio na hipotezu iz zadanog mi naslova od strane organizatora – ne, nema demokratskog i odgovornog društva u zemljama/državama koje počivaju na poluistinama ili lažima o sebi i drugima. Nema, čak,  kao u slučaju Hrvatske ni nakon što „acquis“ postane formalno-pravnom sastavnicom  unutarnjeg zakonodavstva, ako se i dalje nastavi živjeti  s lažima o sebi i drugima. U jednu riječ, u regiji jugoistoka Europe  nije se ni nalik demokracijskim uzorima i šampionima „kritičke kulture sjećanja“, onima koji su se odlučili za tzv. kritičko nadvladavanje prošlosti (njem. kritische Bewaeltigung der Vergangenheit). Sve je u regiji „zapadnog Balkana“ drugačije nego unutar SR Njemačke, primjerice, i ostat će takvim dok kod nas bude ciljno njegovana kultura zaborava i viktimizacija, tj. viktimo-transagresija koja se temelji na proizvodnji neprijatelja i uvećanju vlastitih žrtava, uz odustajanje od propitivanja „tamnih mrlja“ u vlastitoj povijesti.

Teško je objasniti, čak i uz pomoć Nietzscheova „stajne točke“, zašto se posebno surovo i bezmilosno stigmatiziraju upravo oni koji su međusobno po jeziku i kulturi vrlo bliski. Po mojem mišljenju nije riječ samo o „prokletstvu bliskosti“, nego o nečemu mnogo ozbiljnijem i opasnijem, dakle o ambiciji konstituiranja triju etničkih skupina, u BiH primjerice, u „nacije-države“, ako već nije moguće u posve odvojene, tada u paralelne svjetove. Zbog toga je u BiH u ovom momentu jedva moguće zamisliti, i perspektivitički gledano,  „voljnu naciju“ po uzoru na Švicarsku, jer takvo što podrazumijeva i trans-nacionalizacije i svijest o potrebi formiranja „političke zajednice“  i „Konkordanz“, to jest konsenzualnu kulturu. Nažalost, dok se u teoriji upravljanja razlikama konsenzualna kultura smatra najdemokratskijom metodom upravljanja (i nacionalnim) razlikama a asimilacija i nasilna integracija se odbacuju kao nedemokratske metode, pa čak i preziru kao i genocid i nasilna premještanja stanovništva, u BiH ( i u Regiji) je sve posve obrnuto. A dok je tako i nije moguće sa sigurnošću odgovoriti – hoće li BiH u bližoj i/ili daljnjoj perspektivi uopće izaći iz traumatskih stanja i demokraturskih formi, te se zaputiti u pravcu uljuđene kulture i političke zajednice u kojoj se njeguju svi identiteti, počevši od identiteta konstitutivnih naroda do svih drugih modernih identiteta. Izvjesno je, dakle, da postojeći karikutaralni politički sustav i dominantni akademski i politički narativi ciljno proizvode krize koje uključuju i političko i pravno nasilje. U ovim se koordinatama može i mora razumjeti i antieuropejstvo velikog formata naših kvazi-političkih elita, koje čine u BiH sve da se ne maknu s mjesta na kojem su, pa što bude  s narodom i državom neka bude. U ovakvom ambijentu, logično, i nema mjesta za kritičku kultura sjećanja i  kritičko nadilaženje prošlosti, za izgradnju odgovornih i demokratskih društava.

*****

Na djelu je logika „nezavršenih ratova (opet „kradem“ ponešto od Ivana Lovrenovića), ratova  za teritorije i definitivno konstituiranje „jastva“, vlastitosti u formi političkog naroda/nacije unutar  „spornih“ teritorija. Nijednoj ideologiji i politici nije ni stalo do drugoga doli do kontrole prirodnih i ljudskih resursa, uključivo proračuna svih razina upravljanja. Koncepcija „političkog naroda“ podrazumijeva, pak, međusobno priznanje nacija i transnacionalne i transentitetske interakcije i integracije, kao i garantiranje jednakih prava svim manjinskim identitetima, bilo to tzv. konstitutivne manjine (Ugo Vlaisavljević), bile stvarne nacionalne manjine ili „novi identiteti“. „Politički narod“ se ne smije poistovjetiti, dakako, sa sintagmom „konstitutivni narod“, nego je ovo potonje samo osnova za otvaranje procesa izgradnje odgovorne političke zajednice unutar pojedinih teritorija i cijele zemlje. Na kraju tog mukotrpnog puta bi se, eventualno, moglo i stići do bh. političkog naroda ili voljne političke zajednice utemeljene na volji sviju bh. konstituanata, starih i novih identiteta. Mogla bi se, dakle, i BiH zaputiti ka prakticiranju načela otvorenih društava, ka logici poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda – slobodi kretanja, i ljudi i ideja, i roba i kapitala i usluga, baš kao u Europskoj uniji. Ali, neće i ne može ukoliko nastavi s „kulturom laži“ – silnoj laži o (ne)davnoj prošlosti, kojima se i de facto suspendirala potreba za kulturom sjećanja…

I u Bosni i Hercegovini, i u Regiji, se radi, dakle, o zahuktalom procesu konstituiranja „zakašnjelih nacija“, kako bi to formulirao njemački književnik i filozof Helmut Plessner, po modelu 19. stoljeća, po modelu „nacije države“ koji podrazumijeva logiku zatvorenog društva i etničkog samozadovoljstva. Zbog toga i jeste tim i takvim nacijama i potrebno nešto kao „duša“, da se poslužimo uputom Ernsta Renana, pa se smatra opravdanim i poželjnim „izmišljati tradicije“ (Eric Hobsbowm), to jest ispuniti prazninu u vremenu i prostoru imaginarnim pojmovima, mitovima u krajnjem, kako bi se etnička nacija uopće mogla situirati kao „zamišljena zajednica“ (Benedict Anderson), kako bi se utemeljila kao neupitni pojam i sadržaj, ma koliko bila historijska kategorija, koju je donijelo vrijeme i ono će je u budućnosti vjerojatno i odnijeti. U svijetu u kojem se odvijaju tzv. transnacionalne socijalizacije (iliti pulsacije), u svijetu transnacionalnih interakcija i integracija ova vrsta ambicija za uspostavom vlastitosti, u obzorjima prohujalih vremena, i na način koji je već doveden u pitanje unutar moderno ustrojenih društava, nije samo anakrona, nego i kontraproduktivna pojava…
Nisu zemlje i narodi s prostora bivše Jugoslavije, dakle, ništa posebno u odnosu na druge europske zemlje i narode, izuzev što se u njima odvijaju obrnuti procesi u odnosu na zemlje europskog susjedstva, u kojima se odustalo što silom što milom od koncepata zatvorenih društava i zaputilo ka nepoznatom – filozofiji i praksi „otvorenog društva“. Bilo da se na put ka otvorenom društvu i pravnoj državi zaputilo pod prisilom, kao u poslijeratnoj Njemačkoj,  i putem tzv. re-education policy, kako bi to formulirao Habermas, ili putem spoznaje nužnosti ekonomskoga, političkoga i svekolikog drugog uvezivanja u kompleksnije sustave, zajedničko je tim iskustvima da podrazumijevaju odustajanje od koncepta „nacije-države“ kakvog znamo iz 19. stoljeća, iz kojega se morala izmjestiti „zlokobna ćud“, kako bi to formulirao berlinski profesor Hagen Schulze, i premjestiti je na nad-nacionalne razine odlučivanja koje podrazumijevaju zajedničke institucije i međusobne obzire. Pretpostavka za takvo što je bilo kritički sagledati vlastite zablude u prošlosti, odustati od zastarjelih ideologija i prihvatiti logiku integriranja kao temeljne pretpostavke projekta mira. Ono što  se kod nas u regiji događa, dakle,  nema elemente kritičke  kulture sjećanja, koja je pretpostavka ozdravljenja svakoga bolesnoga društva, nego je „već viđeno“, pa  zvuči kao farsa nakon što se i kod drugih, ranije, i kod nas pokazalo već kao tragedija, eto progovori i nekadašnji marksist u meni…

*****

Brojni su autori i prije dr. Assmann  upozorili da kolektivno pamćenje (političko i nacionalno), slijedi logiku pojednostavljivanja, jer se događaji promatraju iz one već spominjane „stajne točke“ i „zainteresirane perspektive“ koja ne trpi  nijansirani narativ, nego događaje reducira „na mitske arhetipove“. O tomu i kod nas u BiH uvjerljivo piše niz profesora, književnika i kuturologa, među njima su i uvodničari na ovoj sesiji, te takvi u Regiji kakav je, primjerice, dr. Ivan Čolović u njegovim sjajnim knjigama „Bordel ratnika“ i „Politika simbola“. Pozivali se na takve, ili primjerice na Iana Burumu, postaje posve jasno da u svijetu dominiraju reducirana, pojednostavljena kolektivna pamćenja, koja imaju funkciju stvaranja mitova, te da tako stvoreni mitovi imaju „autohipnotičko dejstvo“. Što je kultura više izraz predpolitičkih stanja ili tranzicijskih trauma to mitovi imaju značajniju funkciju, pa se u ovom kontekstu daju razumjeti i politike koje vješto manipuliraju osobama i događajima iz povijesti, primjerice putem spomenika. Mentalne slike postaju ikone, ustvrdila je i dr. Assmann, pa priče postaju mitovi koji odvajaju historijsko iskustvo od konkretnih uvjeta njegova nastanka i preoblikuju ga u vanvremenske pripovijesti koje se prenose s generacije na generaciju, sve dok za takvim čim dominantni narativi i politike imaju potrebe.

Ljudska psiha ima vrhunsku sposobnost izmišljanja kada treba razviti strategije obrane od krivice, objašnjava Assmann u eseju „Pet strategija potiskivanja“. Po njezinom mišljenju, primarni oblik odbacivanja krivice je opravdavanje. Manifestacijski oblici su mu, dakako, različiti, ali je ambicija podjednaka. Tko želi rasterećenje ili oslobađanje od krivnje, veli dr. Assmann, nerijetko bira prijekor, odnosno prelazi u napad, jer je, navodno, napad najbolja obrana. Usuđujem se rečenomu dodati da u oblasti kulture sjećanja na ovaj način samo odlažemo suočavanje s prošlošću i proces ozdravljenja u kulturi i zemlji kojoj pripadamo.

Iako sam moju knjigu „Kultura sjećanja“ opremio podnaslovom „Pledoaje za izgradnju kulture sjećanja u regiji jugoistoka Europe po uzoru na Nijemce“ (vidjeti, www.fes.ba), puna je istina da su se i Nijemci skoro puna dva desetlježa mučili s „pitanjem krivnje“ na sličan način kako se muče danas u BiH, i Regiji, i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i Crnogorci i Albanci i …  I Nijemci su dugo, predugo, birali „strategije potiskivanja“ krivnje, o kojima uvjerljivo govori dr. Assmann, ali ćemo ih mi ovdje tek dotaknuti.  Radi se o strategijama izjednačavanja krivnje, eksternalizaciji, brisanju, šutnji i krivotvorenju, omiljenim metodama kod nas u BiH, i u Regiji, što vrijeme prolazi sve omiljenijima, nažalost. Ne vjerujem da ima potrebe pojašnjavati sve spomenute strategije, izuzev, možda, pojmove poput eksternalizacije i internalizacije. Eksternalizacija u osnovi služi opravdanju krivnje tako što se dosljedno bavite krivnjom drugoga, a sebe implicite predstavljate žrtvom. I „Zapadni Nijemci“ su tom strategijom u prvih 20 godina poslije Drugoga svjetskoga rata „lizali rane“, liječili sujetu i komplekse, jer su navodno „zdravili“ tako što je postalo društveno prihvatljivo kriviti komunističku ideologiju i SSSR kao „carstvo zla“, za sva zla koja su ih snašla. Srećom po njih same, i po Europu i svijet, BRD/SR Njemačka se na vrhuncu „hladnog rata“ i u osvit „detanta“ odlučnije okrenula tzv. internalizaciji krivnje. Istočni Nijemci, pak, eksternirali su i vlastiti dio krivnju na Zapadnu Njemačku i nisu se sve do „ponovnog ujedinjenja“, 1990. godine, pitali za vlastitu krivnju, što je za posljedicu imalo eksploziju i lijevoga i desnoga ekstremizma poslije sloma DDR/Istočne Njemačke, to jest mirnog ujedinjenja dviju njemačkih država unutar SR Njemačke. Nakon izgubljenih godina i desetljeća „strategije potiskivanja“ Nijemci su se, srećom, počeli baviti strategijom „kritičkog nadvladavanja prošlosti“ u čijoj je osnovi kritička kultura sjećanja.

Mi smo, nažalost, još u fazi implementacija svih metoda iz arsenala strategije potiskivanja krivnje, s ambicijom da iz šutnje o zločinima i zločincima u svojim redovima, završimo u slavljenju osuđenih zločinaca kao heroja, te da  putem posvemašnjeg krivotvorenja i novije i dublje povijesti uvedemo kulturu potiskivanja i kulturu zaborava kao naše najviše vrijednosti. U ovu nečasnu rabotu su upregnute sve dominante politike i akademski narativi u BiH, i Regiji, čast rijetkim pojedincima, uvjereni da na taj način čine nešto dobro za svoju naciju i svoju kulturu. Hamburški književnik i publicist Ralf Giordano je u sličnoj ambijentalnoj situaciji u Njemačkoj u Adenauerovoj eri već u naslovu knjige „Druga krivnja“ izrekao osudu. Strategije potiskivanja su, naime, u biti  ponavljanje nemoralnih radnji iz vremena zla u post-ratnim vremenima, samo što su umjesto fizičkoga i psihičkoga nasilja poslije ratova primjenjuje pravno i političko nasilje u kojega su, logično, uključeni akademski radnici /„ratnici“ (Nerzuk Ćurak), ti naši brojni „mephistofelesi“ koji su prodali dušu đavlu…

*****

Pitali me s RTRS-a, 21. studenoga o.g., o Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini, kako glasi puni naziv onog što je potpisano 21. studenoga 1995. godine u Daytonu, pa sam im odgovorio da se i o tom sporazumu, kao i o svemu drugome u BiH, laže do iznemoglosti, sve u ovisnosti od „stajne točke“ i „zainteresirane perspektive“. U RS-u se živi iluzija o državi u državi, pa RS-Srbi logično slave dan kad su, navodno, dobili državu, koja je Bošnjacima „trn u oku“, dok su Hrvati po običaju indolentni, ili zavide i jednima i drugima, jer imaju vlastiti entitet, kojeg bi i oni rado imali. Izostavljena je, dakako, iluzija o “državi u državi“, a emitirano je samo ono da je Bošnjacima RS „trn u oku“ i da su Hrvati zavidni. Dakako, ja sam govorio za RTRS i o nužnosti razrješenja bh. nacionalnih pitanja i bh. državnog pitanja u sklopu projekta pristupanja EU, transnacionalnih socijalizacija i integracija, kako je posve  bespotrebno praviti “državu-naciju“ po modelu 19. stoljeća u ovim vremenima, kako je nužno i moguće respektirati sve postojeće  nacionalne i vjerske identitete, ali i otvoriti se za one nove, kako bi se uopće pružila šansa nastanku „političke zajednice“ kao skupnog pojma za postojeće identitete na njihovom putu ka europskom identitetu. To je, dakako,  posve opozitno etnokratskim konceptima nacije kao jednom zasvagda dane i nepromjenjive kategorije, kao i konceptu koji s hegemonističkih/unitarističkih pozicija govori, primjerice, kako je u UN primljena 22. svibnja 1992. godine „bosanskohercegovačka nacija“. Ovo stajalište je neodrživo, jer se BiH time tretira „političkom zajednicom“, koju tek treba napraviti. U ovom pristupu i razumijevanju, dakle, BiH nije uopće višenacionalna zajednica, ona je tek višeetnička zajednica, pa nema ni potrebe razlikovati procese i projekte „nation building“ i „state building“. Dakako, to je samo jedna  u nizu velikih laži, jednaka po razornim posljedicama onoj kako BiH nije ni bilo u povijesti, sve dok se ratne poglavice nisu odlučile da je osnuju u jednoj američkoj vojnoj bazi, u dubokoj američkoj provinciji, ili onoj koja govori o političkom  i državnom kontinuitetu, ma koliko ga ne bilo između srednjovjekovne Bosne i jugoslavenske federalne jedinice  po imenu Bosna i Hercegovina koja se mučno porađa u Mrkonjiću/Varcaru, 25. studenoga 1943. godine …

Ma koliko im bile suprotstavljene „stajne točke“ i „zainteresirane perspektive“, zajedničko je svim bh. političkim elitama i dominantnim akademskim narativima, dakle, da reduciraju  veoma kompleksnu priču o političkom (dis)kontinuitetu BiH na „samohipnotizirajuće“ obrasce i formule. Hrvatska indolencija ili srpsko nijekanje zajedničke nam povijesti, uključivo vlastitoga doprinosa ideji ZAVNOBiH-a je groteskno, ali je komplementarno dominantnom bošnjačkom političkom i akademskom narativu o tisućugodišnjem državnom kontinuitetu. I sve dok su ovakve i brojne druge laži na sceni, BiH ostaje u političkoj kaljuži, u paralelnim svjetovima, koje su bh. političke kvazi-elite proizvele u sustav. Ne-sustav kao sustav podrazumijeva, naime, međusobno unutarnje nepriznavanje i nijekanje potrebe za pravnom i europskom državom BiH u postojećim granicama…

Ako BiH nekim čudom bude jednoga dana spremna za međusobno unutarnje priznanje, primjerice u uvjetima približavanja i pristupanja EU, morat će se vratiti svojem „rodnom listu“ i „gruntu“, kako je to formulirao Bogić Bogičević, dakle odlukama i duhu Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a kada je  BiH utemeljena kao država njezinih građana i ravnopravnih naroda: Srba, Hrvata, Bošnjaka (tada Muslimana) i pripadnika židovskog i drugih naroda. Dakako i  Drugom ZAVNOBiH-u, jer su odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a (i Drugog zasjedanja AVNOJ-a) morale biti potvrđene i reafirmirane tijekom Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, u ljeto 1944. godine.  Pri tomu treba istaknuti kako je posebno važan trenutak u definiranju obnovljene državnosti BiH predstavljala, Deklaracija o pravima građana, koju je usvojilo Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu. Važne su, dakako, bile i odluke Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sarajevu 1945. godine, kojima se ZAVNOBiH preimenovao u Skupštinu NR Bosne i Hercegovine, kada je po prvi put donijet i Zakon o narodnoj vladi BiH, kojim se Vlada definira kao izvršni i naredbodavni organ državne vlasti federalne BiH. A nakon što su provedeni izbori za ustavotvornu skupštinu NR BiH, 13. listopada 1946. godine, uslijedilo je i donošenje prvog Ustava NR BiH 31. prosinca 1946. g. Razvoj Bosne i Hercegovine od 1945. do 1990. prolazi potom kroz dvije faze:  u prvoj fazi se odvija post-ratna obnova i započinje elektrifikacija i izgradnja industrije; u drugoj fazi razvoja, koja započinje 60-tih godina XX. stoljeća, BiH politikom oslonca na vlastite  snage, uspijeva razviti prerađivačku industriju i zaposliti milijun svojih građana. Uspijeva izgraditi asfaltne ceste, otvaraju se srednjoškolski centri u većini bh. općina, uz sarajevski otvaraju se i tri nova univerziteta/sveučilišta: banjalučki, tuzlanski i mostarski. Gradi se i  1.000 osnovnih škola. U području ekonomskih odnosa s inozemstvom BiH ima izvoz veći od uvoza. Zato neki povjesničari ovo vrijeme od 1960-1990. godine nazivaju  i „zlatno doba“ u socijalno-ekonomskom i kulturnom razvoju BiH. Periodu poslije „pada Rankovića“ (1965/1966.) osobno zovem „Periklovim dobom“ u životu BiH, mada svjestan brojnih ideološko-političkih i civilizacijskih ograničenja bh. političkog i društveno-ekonomskog razvoja i tog vremena. S nekima od „junaka našeg doba“, zapravo tog renesansnog doba u životu BiH sam imao priliku i surađivati, pa ću primijetiti tek da se radilo o ljudima snažne političke volje i uvjerenim Bosancima i Hercegovcima, dakako i Jugoslavenima, kojima „politički patuljci“ iz posljednjeg desetljeća 20. stoljeća nisu ni do koljena, ma koliko ih se slavilo a one prve zaboravljalo…

Bosna i Hercegovina i Regija ne mogu ozdraviti  ako se u BiH, i u okruženju, i dalje bude njegovala kultura laži i zaborava, ukoliko se budu vodili „građanski ratovi sjećanja“ (Todor Kuljić), utemeljeni na krivotvorenju povijesti i strategijama potiskivanja krivnje. Zarobljeni u „stajne točke“ i „zainteresirane perspektive“, koje isključuju (zajedničku) perspektivu  u Europskoj uniji, odriču se naše bajne i vajne elite, bez da nas pitaju što o tomu mislimo, ne samo budućnosti unutar europske obitelji naroda i država zvanoj EU, nego i mogućnosti ozdravljenja naših bolesnih društava i dostojanstvena života u civiliziranom okruženju!

Komentari

komentara