Manifest za postnacionalnu i federalnu Europu

 

Guy Verhofstat, premijer Belgije od 1999. do 2008., zastupnik u Europskom parlamentu od 2009., čelnik skupine Savez liberala i demokrata za Europu (Alliance of Liberals and Democrats for Europe).


 

 

Daniel Cohn-Bendit, istaknuti studentski vođa krajem 60-ih, od 1994. naizmjenično zastupnik njemačkih i francuskih Zelenih u Europskom parlamentu, od 2002. dopredsjedavajući ekološke skupine u Europskom parlamentu.

 

Guy Verhofstat: Naša knjiga je predstavljena prije tjedan dana, naravno u Bruxellesu, koji mi nazivamo prijestolnicom Europe. Daniel i ja smo napisali knjigu iz gnjeva i frustracije, jer smo frustrirani time kako političko rukovodstvo u Europi, nacionalni čelnici, rješavaju ovu krizu, ili bolje rečeno, kako je ne rješavaju. U posljednje tri godine gledamo nacionalne elite u 27 zemalja Unije, ali posebno u 17 zemalja eurozone, koje nisu sposobne izgraditi viziju za rješavanje ove krize eura, točnije, krize Europske unije. Kao što znate, kriza je počela u prosincu 2009. Od tada su nacionalni čelnici i Vijeće Europe uvijek na svakom summitu – mislim da ih je od početka krize do sada bilo 25 – donosili neke polovične mjere koje ne rješavaju ništa. Zašto ne mogu riješiti ovu krizu? Prvo, zato što je metoda pogrešan. Drugo, zato što ne grade viziju budućnosti Europe.

 

Metoda je pogrešna – jer je njihov metoda međudržavna. Vijeće Europe i 27 šefova država pokušavaju upravljati monetarnom unijom donoseći određene mjere, koje zatim treba odobriti 27 članica Unije, ili barem 17 članica eurozone. U svijetu koji se okreće sve brže i brže, imamo upravni organ eurozone i Europske unije, kome treba od šest do devet mjeseci da odobri jednu svoju odluku. Dakle, metoda je pogrešna, i mislim da njome ne možemo riješiti naše probleme u sljedeće 2-3 godine.

 

Drugo, njihova analiza problema je pogrešna. Oni misle da će kroz male korekcije monetarne unije riješiti krizu eura, ali kriza eura nije ekonomska, pa čak ni financijska. Po mojem mišljenju, to nije čak ni kriza javnih financija, loših javnih financija Grčke, Španjolske, Portugala, Irske. To su samo posljedice ove krize. Pravi uzrok krize je politički. Zašto je to politička kriza? Zato što smo 1. siječnja 2002. uspostavili monetarnu uniju i uveli zajedničku valutu, ali nismo uspostavili sve instrumente koji su za to potrebni – ekonomsku uniju, fiskalnu uniju, zajedničko tržište obveznica i političku uniju.

 

Ja to uvijek uspoređujem sa onim što se događalo u Americi u 18. stoljeću. Godine 1776. stvorena je konfederacija 13 neovisnih američkih država, ali to je bila konfederacija. Odluke u konfederaciji su se morale donositi jednoglasno. Onda to nije funkcioniralo, pa su 1787. sazvali novi kongres, Philadelphijsku ustavotvornu skupštinu, gdje je uveden federalizam. Dakle, odluke se nisu morale donositi jednoglasno, već je za usvajanje bilo dovoljno devet glasova, od ukupno trinaest. Zašto devet protiv četiri? Zato što je devet država bilo za, a četiri su bile protiv federacije. Nekoliko godina kasnije, 1790., nakon velike rasprave Hamiltona i Jeffersona, usvojili su trezorske certifikate kako bi financirali djelovanje federacije. A dvije godine nakon toga, 1792., uspostavili su federalni trezor u SAD. Tek su poslije toga uveli dolar. Mi u Europi smo pametniji. Počnemo od eura, pa onda kažemo – e, dovraga. Nemamo ni ekonomsku uniju, ni fiskalnu uniju, ni zajednički trezor, još uvijek imamo 17 ministara financija, 17 različitih ekonomskih strategija i još uvijek imamo 17 različitih tržišta obveznica. To ne može funkcionirati.

 

Zašto kažem da je to u stvari politička kriza, a ne kriza javnih financija? Najbolje je da usporedite eurozonu sa SAD i nekim drugim državama, na primjer, Japanom. Mogao bih tu uvrstiti i Veliku Britaniju, ali bit ću pristojan – govorit ću samo o eurozoni, SAD i Japanu. Ako pogledate stanje naših javnih financija u eurozoni, naš dug je trenutno 88% BDP-a. A plaćamo prosječnu kamatu od 5%. SAD ima dug od 102%, dakle veći od eurozone, a plaćaju manje od 2% kamate. Japan je nevjerojatan slučaj, jer je njihov javni dug 226%, dakle dvaput veći od talijanskog, a oni plaćaju 1,5% kamate. Kako je moguće da sa većim dugom plaćate manju kamatu? Zato što iza japanskog jena stoji kredibilna središnja država i nitko ne sumnja u sposobnost japanske središnje vlade da plati dug. A iza SAD i dolara stoji federativna država, sa proračunom od 24% BDP-a. Možda to treba poslati konzervativcima, da vide da je europski proračun od 1% beznačajan u odnosu na 24% američkog federalnog proračuna. A iza Europe ne stoji baš ništa – proračun od 1%, različite strategije, različita ministarstva financija i različita tržišta obveznica.

 

Ovo što danas imamo nije samo kriza eura, nego kriza unutar sustava eura. U eurozoni imamo tenzije između različitih zemalja, špekulacija na tržištima obveznica različitih zemalja. Na primjer, pogledajte Sloveniju. To je dobar primjer za ilustraciju onoga što se događa. Slovenija – mala zemlja, manje od 2 milijuna stanovnika, ima dug ispod 60%, malo preko 50%, dakle u skladu sa Maastrichtskim ugovorom i Paktom za stabilnost. Istovremeno, imaju fiskalni deficit od blizu 3%, mnogo bolji od Britanije, Francuske i mnogih drugih zemalja, a plaćaju kamatu od 5%. Zašto? Zato što se radi o malom tržištu obveznica, a u malim tržištima plaćate veće kamate.

 

Mislim da je došao trenutak lansirati novu parolu na sastancima Vijeća Europe. Prije dosta godina, kada je Clinton drugi put biran za predsjednika, njegov savjetnik je imao slogan: „Poanta je ekonomija, glupane“. To je bila parola tog trenutka. Ja se zalažem za novu parolu u Vijeću Evrope: „Poanta je likvidnost, glupani“, a to glupani se odnosi na članove Vijeća. Mi smatramo da je nemoguće izaći iz ove krize, da se Španjolska, na primjer, ili Italija, ne mogu oporaviti ako samo budemo primjenjivali mjere štednje, a istovremeno imamo situaciju gdje polovica novca koji Španjolci i Talijani izdvajaju odlazi na isplatu kamata vlasnicima obveznica i tržištima obveznica izvan Europe.

 

Zato kažemo – postoji problem, potrebna vam je prava federalna država da ga riješite, a prava federalna država podrazumijeva europsku vladu, europski dvodomni parlament, europsku putovnicu, a zašto ne i europsku vojsku. Kritičari kažu da su javne financije u lošem stanju. Pa, možda bi dobar početak bio da imamo zajedničku obranu, pa da ne plaćamo 27 puta za istu stvar. To je teza ove naše knjige, i mi tvrdimo da se nalazimo na prekretnici: ili ćemo izgubiti euro i vratiti se na staru konfederaciju nacionalnih država, koju ćemo nazvati Ujedinjeni narodi Europe, ili ćemo stvoriti Sjedinjene europske države i napraviti pravu federalnu jedinicu koja će moći držati na okupu cijeli ovaj prostor.

 

Daniel Cohn-Bendit: Mislim da je ovo treći put kako sam ovdje. Prvi put sam došao 1968., u vrijeme studentskog štrajka na LSE. Govorio sam ovdje, a uvečer je održan divan koncert gdje su nastupili The Who i The Doors, kao podrška štrajku studenata. Zato me za London vezuju lijepa sjećanja.

 

Guy je objasnio zašto smo zajedno napisali knjigu. Ova knjiga je istovremeno izašla na šest jezika: na francuskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom, engleskom i nizozemskom. Pri kraju su prevodi na portugalski i grčki. U Grčkoj će se dijeliti besplatno – moramo biti solidarni. Izaći će i u Poljskoj. Smatramo da moramo predstaviti ove ideje ne pred samo jednom publikom, nego pred najvećim mogućim javnim mnijenjem.

Sada želim obrazložiti ovaj problem iz druge perspektive. U sljedećih 30 godina, nijedna europska nacionalna država neće biti dio G8. Niti jedna. G8 će činiti SAD, Rusija, Brazil, Indija, Kina, Meksiko i Indonezija. Dakle, odluka koju moramo donijeti zajedno je sljedeća: želimo li da sami odlučujemo o sebi, ili želimo da o nama odlučuju ove zemlje. Ovo je jednostavno pitanje. Nacionalne države sve više gube suverenitet, koji sada preuzima tržište. Tržište ima suverenitet u ekonomiji i u politici nacionalnih država. A pitanje glasi želimo li to, ili želimo povratiti suverenitet. Mislim da reguliranje financijskog tržišta, koje je potrebno, reguliranje ekonomije, i reguliranje klimatskih promjena ne može osigurati nacionalna država. Potrebna vam kritična masa, snaga koja se sa time može nositi.

 

Liberali kažu da će tržište odlučiti o svemu, i sada imamo novu religiju tržišta. Bog je sada u tržištu, i bog zna sve i tržište zna sve. Mislim da uspjeh tržišta u posljednjih pet godina nije bio tako blistav. Možda bi trebalo razmisliti kako regulirati to tržište. Kad su u Europi nastajale nacionalne države, u 18. i 19. stoljeću, to je bilo zato što su neki liberali govorili da ako imate tržište, onda morate imati političku snagu regulirati tržište, provesti uredbe i zakone. Sada kad imate ove nevjerojatne financijske korporacije i ogromna monopolska ekonomska poduzeća, potrebno vam je veće regulacijsko tijelo, a za nas je to Europska unija. Tako Europska unija nudi mogućnost za obranu naše ideje života, za obranu našeg načina života, za obranu naše kulture.

 

U ovom trenutku, a Guy je to vrlo lijepo objasnio, imamo 17 zemalja u eurozoni. Ali 25 zemalja od 27 potpisalo je sporazum da će ući u eurozonu. To je velika većina zemalja, i one su potpisale da će ući za godinu, dvije, tri… ovisi. Jedine zemlje koje su se opredijelile ne ući su Danska i Velika Britanija. Sada treba razumjeti kako ova europska federalna država nije naddržava – to je zemlja. Demokratska naddržava je međudržavna Europa kakvu imamo danas.

 

Oni se sastaju, odluče nešto, a onda se njihova odluka mora pretočiti u zakone na nacionalnoj razini. Ponekad imate zajedničku odluku koja se može kontrolirati kroz Europski parlament, ali mnoge ekonomske odluke… dobar primjer su SAD koje je Guy spomenuo, koje su odlučivale jednoglasno, a jednoglasnost je kraj demokracije. To je diktatura jednoga. Ako uzmete kao primjer Vijeće sigurnosti i jednoglasno odlučivanje, kada imate jednoglasnost, po definiciji imate i pravo veta. Ako pet zemalja ima pravo veta, ne možete funkcionirati.

 

Mi se zalažemo za re-demokratizaciju Europe. Ideja federalne države je demokratizacija Europe. Kako dotle stići? Guy govori o mutualizaciji duga. Mutualizacija znači da moramo imati dvije noge – jedna noga je proračun, financijska odgovornost, druga noga je solidarnost. Kako biti solidaran sa jugom Europe, sa istokom Europe?

 

Jedan sociolog koji ovdje predaje, Urlich Beck, napisao je sjajan članak koji se može pročitati u Spiegelu i u njegovoj novoj knjizi Das deutsche Europa, gdje objašnjava da se nalazimo u potpuno luđačkoj situaciji. Imperijalisti žele osvajati druge države. Tako su Napoleon i Hitler sanjali o Europi pod vodstvom jedne zemlje. To je uobičajeni proces unifikacije. Sada se nalazimo u situaciji, objašnjava Beck, da problem nije to što će Njemačka, na primjer, svojom ekonomijom osvojiti druge zemlje. Imperijalizam, ili bolje rečeno hegemonija Njemačke, krije se u tome što oni mogu reći – ne damo vam novac. To je današnja situacija.

 

Njemačka, ali i Finska, Nizozemska i druge zemlje, funkcioniraju pod okriljem regionalnog egoizma. Ali moramo shvatiti da, ako euro pukne, ako dođemo u situaciju da euro nema budućnost, to će onda biti problem i za Njemačku. Njemačka ekonomija je vrlo dinamična, ali i vrlo nepravedna. Razlika između bogatih i siromašnih u Njemačkoj konstantno raste. Druge europske ekonomije, poput francuske, nisu dinamične, a jednako su nepravedne. Mi želimo dinamičnu i pravednu ekonomiju, i tvrdimo da se ona može postići samo federalizacijom Europe.

 

Sada ću vam iznijeti mogući scenarij tog procesa. Imat ćemo izbore za Europski parlament 2014. U različitim državama imate razne liste kandidata iz raznih političkih stranaka. Nemate europsku debatu, nego imate nacionalnu debatu. Treba nam stav europske javnosti, ali kako ga dobiti? Ja mislim da imamo dvije mogućnosti. Transnacionalnu listu u Europskom parlamentu. U Europskom parlamentu ima 756 zastupnika, a mi smo predložili da 25 mjesta od tih 756 bude za zastupnike sa transnacionalne liste. Dakle liberalna transnacionalna lista, konzervativna transnacionalna lista itd. Transnacionalna lista je lista gdje imate po jednog predstavnika svake zemlje, a nositelj liste bi bio kandidat europskih političkih stranaka – konzervativaca, zelenih, liberala, socijaldemokrata, i to bi bio njihov prijedlog za predsjednika Komisije.

 

Dakle, to nismo dobili. Kako ići dalje? Drugi korak je da, uz male promjene, ne u Sporazumu, nego u izbornom zakonu, možete kazati da kandidati za predsjednika Komisije mogu biti kandidati u svih 27 država. Dakle, imate jednog kandidata – recimo, Guy hoće da bude sljedeći Barroso, i on može biti kandidat svih europskih liberalnih stranaka. A Tusk, poljski premijer, mogao bi biti nositelj liste nekih drugih stranaka. I onda biste imali europsku debatu na BBC-u, imali bismo ove ljude koji raspravljaju o svojim projektima za Europu.

 

Međutim, jedna stvar je komplicirana – morate spojiti različite političke kulture. Njemačka demokracija je vrlo parlamentarna demokracija, možete odlučiti što god hoćete, ali svaka odluka se vraća u Bundestag, i na kraju on odlučuje. Francuska je izvršna demokracija. Predsjednik može raditi sve. Može poslati vojsku u bilo koji dio svijeta, a nekoliko mjeseci kasnije, možda će se o tome raspravljati u francuskom parlamentu. Francuska je jedina demokratska država na svijetu gdje parlamentarnu agendu određuje vlada.

 

Kako ovo spojiti? Moj prijedlog je da europski izbori budu kao sada za parlament, a zatim da se na drugom listiću istovremeno glasuje za predsjednika Komisije. Tako bismo dobili novu dinamiku, i parlamentarne i predsjedničke izbore. I naravno da bi legitimitet ovog izabranog predsjednika bio jednak legitimitetu šefova vlada u Vijeću. Tako biste dobili sustav međusobne kontrole u Europskoj uniji.

 

Znači, izabrali ste parlament. Ovaj Europski parlament, to je sada moguće po Lisabonskom ugovoru, sazvat će skupštinu – ne za novi ugovor, nego za novu deklaraciju osnovnih prava. Znam da je u Velikoj Britaniji drugačije, ne treba vam to, imate Magna Cartu itd. Ali na europskoj razini, većini država to je potrebno. Dakle, ovo treba biti deklaracija od dvadesetak stranica, ne više, ne kao stari ugovor, i na tih 20 stranica treba se obrazložiti – zašto Europa, struktura Europe i da je novac Europske unije euro, za sve.

 

Zatim ovu osnovnu deklaraciju kroz dvije godine potvrde nacionalni parlamenti, i onda je stavljamo na referendum u cijeloj Evropi. To je novi temelj Europe, a narodi Europe moraju preuzeti odgovornost. I ta europska deklaracija će biti prihvaćena ako većina građana, i većina država, kaže – da. Tako da male države ne budu pregažene od strane velikih. Trebate dobiti pristanak i većine građana i većine država.

 

Ako uradite ovo, što ćete raditi sa državama koje ne pristaju? Njemačka povijest je dobar primjer. Kada su u Njemačkoj pedesetih godina donijeli Osnovni zakon, Grundgesetz, Bavarska ga je odbila. Bila je to jedina njemačka država koja ga je odbila. Vjerujte mi da ne lažem kada vam kažem da je Bavarska još uvijek u Nemačkoj, i da Osnovni zakon vrijedi i u Bavarskoj. Dakle, Bavarska je rekla da prihvaća odluku ostalih. Ali možete i izaći. Na primjer, narod Velike Britanije mora odlučiti što hoće biti. Pedeset prva država SAD, ili članica Europske unije. Oni imaju demokratsko pravo reći – ne želimo biti u Europskoj uniji. Ali ovo što se sada događa nije u redu.

 

Sada razgovaramo o proračunu, i g. Cameron kaže da hoće blokirati proračun. Mi kažemo da nam je potreban europski proračun, jer sa 1% BDP-a ne možemo riješiti krizu. Ako hoćete minimum socijalne sigurnosti u Grčkoj, to može platiti samo europski proračun, jer socijalni model u Grčkoj više ne postoji. To je vrlo opasno, jer Grčka je danas u situaciji u kojoj je Njemačka bila nakon Versailleskog ugovora. Može skliznuti u fašizam. Tako bi se otkrilo ružno lice Europe. Može se dogoditi da nakon što se oporavila od fašizma, od diktature, mi gurnemo Grčku u fašizam jer nismo sposobni za minimalnu solidarnost, tako da Grci imaju minimum socijalne zaštite. Ako je tako, onda nam je potreban europski proračun. Tako da zamisao Camerona koji hoće oboriti europski proračun nije moguća.

 

Zatim dolazimo do ludila. Mnoge zemlje govore – dobro, hoćemo vlastite resurse u Europi. Vlastiti resursi ne znače da se uzima novac od doprinosa drugih članica, nego porez na financijske transakcije, ekološki porez, ili 0,1% na svaki telefonski poziv u Europi. Znači možete imati mnogo vlastitih resursa. Povjerenik kaže da će vlastiti resursi biti 50 milijardi eura. Europski proračun je 100 milijardi, dakle to je polovica proračuna.

 

A onda Britanci kažu da su protiv poreza na financijske transakcije. Ali devet zemalja ima pojačanu suradnju, i one hoće sudjelovati. Dakle, mi smo protiv uvećanja proračuna, ali ako uzimate novcee, ako gradite mostove, hoćemo i mi sudjelovati. Mislim, to je previše, to ni Talmud ne može objasniti.

 

Mislim da je ovo perspektiva za federalnu Evropu. Za nas je federalna Europa demokratičniji oblik Europe, jedna odgovorna Europa. Ne znači da će države članice nestati. Znači da samo imamo novu ravnotežu između europskog suvereniteta i suvereniteta nacionalnih država.

 

 


Izvor: London School of Economics, Pescanik

 

 

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara