Memento mori glede supstancijalnog prijepora unutar HNV-a, udruge koja je iznevjerila sebe!

sila-gluposti

Sarajevski portal DEPO.ba otkazao mi je svojedobno suradnju zbog direktnog zahtijeva ljudi bliskih „Platformi“, te unatoč što sam do tada napisao upravo za ovaj portal više od stotinu veoma čitanih kolumni. U momentu izbijanja velikoga prijepora u Hrvatskom narodnom vijeću, pak, DEPO portal se ponašao iznimno korektno, pa je spremno objavio oba moja „otvorena pisma“ Hrvatskom narodnom vijeću (HNV) i bh. javnosti, zamjerajući se skupini „toljagaša“ i u HNV-u i u SDP BiH, onoj koja me je već bila stilizirala u „ideologa HDZ BiH“, maltene Čovićeva intimusa, s kojim se tajno sastajem na Karaotoku u Čapljini, mada su platformaške barabe dobro znale da tog čovjeka nikad nisam ni sreo ni vidio i da sam od 1989. godine doslijedni „vanpartijac“, čovjek kojemu “srce udara lijevo” (Oscar Lafontaine), „Europejac“ i „kozmopolita“, odan struci i savjesti, ali koji ne može s njima jer su iznevjerili ideju socijaldemokracije.

Vrh “Platforme” me je “počastio”, čak, “tajnom večerom” na kojoj su duhovne i političke siledžije velikog formata skovale prljavi plan o mom stigmatiziranju u “nacionalistu” (ma koliko znale da se samo grčevito borim za pravo na „nepripadanje“ u bolesnom društvu koje takvo što ne podnosi), plan koji je kulminaciju doživio krajem prošle godine kada su me u sinergijskoj akciji ljudi male opće i političke kulture pokušali stilizirati i u „turbo ustašu u jagnjećoj koži“ ( na jednom sarajevskom portalu) i u „kriptonacionalistu“ i “političkog prevrtljivca” (na dva niđeveze.ba portala u Mostaru), što se potom prenijelo i na bliske portale u cijeloj BiH ove tobož multikulturalne bratije.

Nitko od njih nema “tri čiste” o osnovnim kulturološkim i interkulturološkim pojmovima, dakako, ali misle visoko o sebi. Riječ je o likovima spremnim da govore “poželjnim glasom”, “izvan sebe” i “izvan pameti”, kako bi bili “nagrađivani”, to jest nagrđeni, što podrazumijeva i lagati u svakoj rečenici i pasusu, pa se jednostavno nije smio započeti dijalog s njima. Dakako, i ovaj put je bilo riječ o „silama gluposti“ (Dietrich Bohnhoeffer), sljedbenicima totalitarnih ideologija: bilo da su besprizorni “crnokošuljaši” i “crnoberzijanci”, ili “crveni Khmeri” i “neojakobinci” oni su samo jad i bijeda, “talašika”, reklo bi se u Mostaru, žalosni “platformaški isprdci” i “neprijatelji otvorenog društva”, protivu kojih je svaka civilizirana bitka izgubljena unaprijed. Jer, takvi se ne znaju ni posramiti ni ispričati.

Iz  eseja „O gluposti“ Dietricha Bonhoeffera, ponovit ću i u ovom dossieru prva dva pasusa u kojima se kazalo:

„Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego zlo. Protiv zla možemo protestirati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako ustreba, silom spriječiti. Zlo nosi vazda u sebi klicu samoraspadanja, budući da ostavlja u čovjeku barem nelagodu. Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom tu se ništa ne da učiniti; razlozi tu ne pomažu; činjenicama koje proturječe vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati – u takvim slučajevima i glupan postaje kritičar – pa iako su činjenice neizbježne, mogu se jednostavno zaobići kao beznačajni pojedinačni slučajevi. Pri tome je glupak za razliku od zlog čovjeka sobom do kraja zadovoljan; da, on postaje dapače opasan, budući da se lako razdraži i prelazi u napad. Zbog toga je potrebno više opreznosti pred glupakom nego pred zlim čovjekom. Nikad više nećemo pokušavati razlozima uvjeriti glupaka; to je besmisleno i opasno.”

I dalje:

“Da bismo znali kako s glupošću izaći na kraj, moramo nastojati shvatiti njenu suštinu. Jedno je sigurno, ona u suštini nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Postoje ljudi izvanredno živahnog intelekta koji su glupi i ljudi veoma tromog intelekta koji su sve drugo prije nego glupi. To sa preneraženošću otkrivamo u nekim situacijama. Pri tome se manje dobija utisak da bi glupost bila neki prirođeni defekt, nego, naprotiv, da u određenim prilikama ljudi postanu glupi, odnosno da se daju učiniti glupima. Opažamo, nadalje, da ljudi koji žive odvojeno i samotno rjeđe pokazuju taj defekt nego ljudi i grupe ljudi koji su skloni i osuđeni da žive u društvu. Tako se čini da je glupost možda manje psihološki, a više sociološki problem. Ona je posebna forma djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih spoljašnjih prilika.“

(Vidjeti u prijevodu Marija Kopića za Peščanik.net i na ovoj web stranici pod naslovom “O gluposti” iz: Bonhoeffer, D., Von der Dummheit; In: Nach zehn Jahren, Rechenschaft an der Wende zum Jahr 1943; In: Widerstand und Ergebung. Briefe und Aufzeichnungen aus der Haft, Christian-Kaiser-Verlag, achte Auflage, München 1958.)

Inače, u rubrici “Polemike” na ovoj web stranici je uključena i polemika s Koordinacijom udruga iz domovinskog rata, pod naslovom “Sila gluposti”, u kojoj se pozivam na ovaj esej D. Bonhoeffera, kao i na vlastite  (i Rodinove) reinterpretacije Gadamerove pohvale Platonovoj alegoriji o pećini. Htio sam samo reći da je aktualna “hajka”  u izvedbama (dr. Suljagića) dr. Šarčevića istovjetna “hajki” od prije polu godine u izvedbi besprizornih pseudograđanskih piskarala, ali i onoj etnonacionalističkoj od prije godinu dana u izvedbi spomenute Koordinacije, ili onoj od prije četiri godine, u izvedbi lažne socijaldemokracije u BiH. Mada vođene s tobož različitim ideološko-političkim predznakom one su u osnovi iste, jer je i matrica nasilnoga ponašanja lijevih i desnih totalitaraca jednaka.  Glupost, dakle, uvijek  ostaje glupost, a gore od nje je samo kad se svjesno laže, tada je se i zlo i naopako …

*****

No, pojasnimo redom: u ovom dossieru i na ovoj mojoj web stranici postavljaju se oba moja pisma od prije četiri godine iz Njemačke (vidjeti pod A i B), povodom velikoga prijepora u Hrvatskom narodnom vijeću (kojega smo tada napustili Ivan Lovrenović i ja iz supstancijalnih i principijelnih razloga), jer ih smatram i dalje referentnim obzirom da se u međuvremenu nismo pomakli ni za zeru ka pluralnom demokratskom društvu. Dapače, protagonisti jednodimenzionalnih ideologija i narativa i dalje namjerno drže naivne ljude u nerazumijevanju složenosti svoje zemlje i njezinih složenih identiteta.

To su, dakako, ljudi “niskog čela” (“slučaj dr. Suljagić”), ili “velikog garda” (“slučaj dr. Šarčević”), da ne uvodim u igru i dr. Rusmira Mahmutčehajića i njegovu ružnu par excellence nacionalističku diskvalifikaciju (u eseju HARMONIA ABRAHAMICA O BAUKU BOSANSTVA I NJIME USTRAŠENIMA, u časopisu Spirit of Bosnia / Duh Bosne), po nadutosti nalik aktualnoj Šarčevićevoj, da ne spominjem neke manjeg kalibra, bilo da pripadaju tobožnjoj “ljevici”, ili “desnici”, ni imena im ne mogu popamtiti, toliko ih je. Silni su se očešali o mene, valjda jer mrze one koji ne pripadaju nikomu, to jest  slobodne intelektualce, ili zato što bi rado bili takvi i sami, ali nisu …

U prvom se “otvorenom pismu” radilo o ostavci na članstvo u HNV-u, a u drugomu o odgovoru „mojim osionim kritičarima“. Oba su objavljena na brojnim portalima i u tisku i u zemlji i inozemstvu, kao i u mojoj knjizi „U zemlji zarobljenog uma“ (Rabic, Sarajevo, 2012.). Uz njih u „Memento mori“ uključujem ( vidjeti pod C)  i „Pismo osmorice hrvatskih intelektualaca iz BiH“ (ne pitajući supotpisnike pisma za suglasnost, sorry, mea culpa…), u kojemu ova osmorica upozoravaju na užasne posljedice političkog nasilja koje se u BiH legitimiralo uspostavom tzv. platformaške vlasti. Pismu se ni četiri godine poslije nema što ni dodati ni oduzeti. U njemu je najvrijednije  i danas što se iznimno čestito progovorilo o tzv. trećem modusu hrvatske i svake druge razumne politike u BiH, ali ga je malo tko htio takvim čitati i razumjeti.

Čitav je niz intelektualaca, uključivo hrvatskih iz BiH, potom sebe predstavljalo pripadnicima “trećeg modusa”, ali oni i nisu bili i nisu još uvijek drugo do pseudograđani naknadne pameti, ili prikriveni etnonacionalisti, pa svoju lošu podsvijest prišivaju nama koji nismo ni jedno ni drugo, nego upravo ljudi “trećeg modusa”. Ne znam kako je s s drugim supotpisnicima danas, ali ja sam i danas veoma ponosan i k tomu zahvalan što me se smatralo dostojnim biti u društvu onih koji ne pripadaju, nego tragaju za alternativom …

U vatri prijepora sam prije četiri godine vrlo vjerojatno koristio i poneku grubu riječ, kojima sam uzvraćao na okrutne diskvalifikacije pokojnog fra Luke Markešića. Vjerovao tko ili ne,  bilo mi je žao kad je umirao i osjećao sam nelagodu što više nemam prigode za dijalog i mirenje. Iz ovih razloga sam se danima premišljao da li  više podjećati na ovaj prijepor, jer je prošloga ljeta preminuo bivši predsjednik HNV-a i bivši provincijal Bosne Srebrene, fra Luka Markešić (Prozor-Rama, 23. prosinca 1937. – Sarajevo, 7. kolovoza 2014.). Memento mori („Sjeti se smrti“) je u konačnici i posljednji pozdrav pokojnom fra Luki i opomena nama živima, uključivo i fra Ivanu Šarčeviću i meni. („Memento mori“ je inačica latinske poslovice “Memento te mortalem esse”, iliti “Sjeti se da si smrtan”.)

Ma koliko bilo bolno ili neprijatno sve ovo preživjeti ponovno,  nakon što je fra Ivan Šarčević oživio stari prijepor uz staru HNV-ovsku argumentaciju protivu mene, i definitivno je postalo jasno da prijepor ide dalje i da mira neće biti ni nakon što s društvene scene nestane HNV-a, koji se izgubio posljednje četiri godine u beznačajnosti. U svakom slučaju, oni među prijateljima koje ponajviše poštujem su mi pmogli u uvjerenju da nemam pravo prešutjeti ni ovu bolnu polemiku, u kojoj je autentična upravo bol, kazao bi mudri fra Mijo Džolan, ravnatelj Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita,  koja nas i dijeli od ponora nietzscheanskog ništavila i posvemašnje ignorancije.

K tomu, ukoliko želim djelovati i u ostrašćenom demokraturskom ambijentu kao slobodan čovjek i privrženik ideja “otvorenog društva” (K. Popper), kojemu se gade podjednako oba totalitarizma, moram uzvratiti na laži i objede, ma od koga dolazile, pa i kad mi je i suvišno i naporno voditi ove vrste polemika. Njima nema kraja i pri tomu im je suština ista, ma od kojih dolazile, zvali se dr. Emir Suljagić, dr. Rusmir Mahmutćehajić, ili Bobanov zet Ivan Šimić, da i ne spominjem beznačajna lokalna piskarala koja “karamlate”, “šagoljaju”,  ili “kajtazaju”, kad im se kaže i što im se kaže, da i ne spominjem virtualne bljuvotine tzv. društveno političkih ratnika, kako je smisleno kolega Nerzuk Ćurak nazvao društveno-političke radnike koji odrađuju ružne zadaće za svoje gazde po portalima i u drugim medijima …

*****

Prijepor unutar HNV-a od nekoć je, nažalost, i dalje signifikantan za sveukupne demokraturske kulturološke i političke (ne)prilike u kojima živimo. To je, zapravo, potvrdio na posve ružan načim, ničim izazvani profesor teologije fra Ivan Šarčević (u intervju Avazu od 24. svibnja), kada je posegao i doslovice za istom argumentacijom protivu mene koju su proteklih četiri godine kontinuirano ponavljali i u etnonacionalističkim i u pseudograđanskim hajkama i harangama kojima sam  izložen.

Među nama, doduše, postoji čitav niz manjih ili većih prijepora, no nismo ih javno iznijeli, izuzev jednog ponajmanjeg u hotelu Europa, kada sam javno reagirao na Šarčevićeva pojednostaljivanja o ulozi njemačkih medija u disoluciji SFRJ, odnosno priznanju Hrvatske i drugih bivših jugoslavenskih republika. O tomu imam što reći, jer sam u to vrijeme bio posljednji jugoslavenski savjetnik za štampu i kulturu u Ambasadi SFRJ u Bonnu. No, ni to nije moglo biti objavljeno ni u časopisu u čijem sam uredništvu, toliko je moćan  “samoustožereni” i “ničim ugroženi” čovjek i svećenik fra Ivan Šarčević, da se našalim njegovim diskvalifikacijama mojeg mjesta u društvu. Trebali smo javno iznijeti i  niz drugih prijepora, primjerice oko nadutog otkazivanja promocije moje knjige “Aporije multikulturalnosti…” na Bistriku, što je njegovo pravo, ali jednostavno ima krivo što je to obrazložio riječima: “Ne može, on se zalaže za federalizaciju…” Da, zalažem se, jer je to metoda za ozdravljenej BiH, a ne zbog “Herceg Bosne”, ili već što je on razumio u njegovoj neupzućenosti i  nadutosti …

Da, meni je najvažnije upravo “nepripadanje”, za koje sam se izborio u proteklih četvrt stoljeća, pa mi ne može netko tko pripada moćnim institucijama i kartelima  oduzimati  teško izborenu slobodu…

Fra Ivanu Šarčeviću sam poslao ružnu mail-poruku nakon što sam saznao za njegov ružni napad, pri čemu je u njoj ružno samo namjerno izabrano šaljivo objašnjenje za “logoreju”, koje svatko može naći na webu i site-u www.vujaklija.com.  Vrlo povređen, jer sam još i u ponedjeljak ujutro studentima prve godine politologije spominjao u lekciji “Etika i politika” s respektom ne samo Deklaraciju parlamenta svjetskih religija i njezinog prevoditelja profesora teologije monsinjora Matu Zovkića, nego i profesora teologije fra Ivana Šarčevića.

Za razliku od nekih ranijih prigoda konsultirao sam se čak sa šestoricom mail-prijatelja, od Mostara do Sarajeva, Banja Luke, Splita i Osla. Tri su bili protivu otvorenog pisma, a tri za, uz argumentaciju: prijepor je javan, pa mora biti i javno iznešen, što je moguće  dostojanstvenije …

Uostalom, čitateljima se u nastavku nudi prvo odgovor fra Ivana Šarčevića na pitanje iz intervja Avazu u kojem je koristio matricu razmišljanja i argumentaciju iz  prastarog prijepora nas nekolicine s HNV-om. Neka se čitatelji  uvjere prvo u argumentacije fra Ivana Šarčevića, pa potom i u moju u “otvorenom psimu”, kako bi mogli suditi i o (a)moralnosti njegova ili mog postupka.

AVAZ: Kakvo je Vaše viđenje stanja u kojem se nalazi hrvatski narod u BiH?

Prof. dr. Šarčević: “Hrvatski se narod jedva nalazi u Bosni i Hercegovini. Pogotovo u Bosni. I stalno iseljava. Već su razlozi za to bezbroj puta isponavljani. Hrvati su demografski najveći gubitnici, politički ne misle osim jednom glavom, obrazovno i kulturno su se primitivizirali. Taj je narod, uza svu srpsku agresiju i bošnjačke zločine i (građanski) unitarizam, upao u komu zabluda o samome sebi.

Na zabludu o Paveliću, ustaštvu i NDH nadovezao se autodestruktivni tuđmanizam sa Šušak-Bobanovom utvarom o “Herceg-Bosni”, u kojoj se najprije za “matičnu državu” Hrvatsku žrtvovalo progonom i “humanim preseljenjem” stotine tisuća sunarodnjaka, a kad u tom nisu skroz uspjeli, plutali su s tom fantazmom tražeći joj granice, od Vrbasa do Makljena, od Grahova do Kupreških vrata, da bi se danas “smirili” u nastojanju da osamostale hrvatsku Hercegovinu.

Ta je politika surađivala i danas najviše podržava republikosrpsku ideologiju etnički čistog Lebensrauma – RS bez Hrvata. Ona je regresivno nacionalistička i to u najperverznijem lokalnom (hercegovačkom) obliku jer je nacionalne interese svela na Mostar i zapadnu Hercegovinu; bahata je, sebična i slijepa za druge, i za svoje “druge”. I hercegovački intelektualci i duhovnici u većini služe toj zabludi – i šutnjom.

Veliki primjer za to je i na sebe ustožereni hercegovački politički analitičar, samoproglašeni europejac i antinacionalist, nekada prvi uz Branka Mikulića, prof. Mile Lasić, koji u poplavi svojih logoreja nedavno “razotkriva” da je “SANU-izam” kod Bošnjaka gori od Dodikova separatizma”, poziva se na što treba i ne treba, i na ZAVNOBiH i na federalizam, samo da obrani najmanje ugroženu hrvatsku Hercegovinu, odnosno “neugroženog” sebe, a da pritom ni riječi ne kaže o nužnosti stvarne, a ne ljigavo oportunističke samokritike hrvatske politike, pogotovo u RS, ni riječi o maskiranom teroru hrvatske političke hercegovačke većine nad ostatkom Hrvata u BiH, konkretno – bosanskih Hrvata. U konačnici, kao i svim hercegbosancima, najveća su mu smetnja bosanski Hrvati i tzv. “sarajevski prijatelji” koje sve manje može citirati.

Treba stalno ponavljati da hrvatska HDZ politika, a druge i nema, ne gleda na cjelinu zemlje, na sve Hrvate u BiH. One u RS je bez trunke grižnje savjesti izručila Dodikovu režimu i taj režim bezrezervno legitimira, a sav problem Hrvata u BiH svodi na Federaciju i odnos s Bošnjacima, i hrvatsko pitanje rješava isključivo teritorijalizacijom, u konačnici getoizacijom, a ne institucionalno na prostoru čitave države.”

(Cijeli intervju profesora Šarčevića Avazu možete pročitati i na web adresi – http://www.avaz.ba/clanak/179246/fra-ivan-sarcevic-papa-dolazi-u-kriticno-vrijeme-ali-kriza-je-sansa …), kao i moje “otvoreno pismo” objavljeno u tiskanom izdanju tjedan dana potom, kraćeno za dva pasusa, kao i na Avazovom portalu, vidjeti, http://www.avaz.ba/clanak/180410/ko-je-obolio-od-logoreje-politolog-ili-teolog)

A

Otvoreno pismo fra Luki Markešiću:

Pridružujem se Ivanu Lovrenoviću i istupam iz HNV-a!

Ove nevoljne redove pišem iz Njemačke u koju sam se na trenutak sklonio zbunjen ogromnom količinom sljepila koja je demonstirana na Šestom saboru Hrvatskog narodnog vijeća, održanom 11. veljače 2011. godine, pa potom i zgađen užasnom pričom o „daidžama“ među mojim hercegovačkim zemljacima. Na to ne mogu utjecati, ali sam svojim studentima strogo zabranio da kvalificiraju uvaženu subraću iz Nedžarića ovim ružnim i jeftinim, vrlo problematičnim nazivljem, ma koliko njihovo ignoriranje bilo kakvih pozitivnosti u Hercegovini, među Hrvatima, bilo problematično.

U eventualnu kritiku se mogu upuštati tek onda kada budu imali akademske titule i knjige iza sebe poput uvaženih profesora s Franjevačke teologije u Nedžarićima, i drugdje, i tek kada se budu čestito odnosili po pitanjima zla počinjenog u Drugom svjetskom ratu u hrvatsko ime kao što se ti ljudi u pravilu odnose, ili, pak, se nauče toleranciji koju oni propovijedaju, recimo kako se može biti „moralan i bez Boga“, što su u stanju javno ustvrditi samo ova gospoda među bosanskohercegovačkim teolozima. Kad ne bi bilo, dakle, ničeg drugog, ove bi ljude za vječita vremena cijenio, ma koliko sam ih prislijen tu i tamo kritizirati, zapravo ne njih nego njihovo privremeno političko sljepilo…

I

U SR Njemačkoj me je, dakle, i zatekla vijest da je iz novoizabranog Upravnog odbora HNV-a istupio uvaženi bh. književnik Ivan Lovrenović, bh. Krleža i Vlado Gotovac u jednoj osobi, i ako smijem javno kazati i moj „dopisni prijatelj“, dakle netko s kojim imam privilegij njegovati tzv. mail prijateljstvo. U najkraćem, jednako kako me je politička sudbina jednog drugog mojeg prijatelja (Bogića Bogićevića, da ne krijem) uvjerila da nemam što osobno tražiti u SDP-u, ako već za njega takvoga kakav je bio i ostao u vrhu SDP-a nema mjesta, tako su me i Ivanov kontra-referat na Šestom saboru, pa potom i istupanje iz Upravnog odbora HNV-a, uvjerili da nemam što tamo tražiti sve dok su na čelu HNV-a takve vrste intelektualci i političari kakav je fra Luka Markešić (ili, pak, Ivo Komšić, koreferent na nesretnom Šestom saboru HNV-a, u totalnom suglasju s fra Lukom, bez ijednog disonantnog tona). Dakako, svatko objektivan mora priznati, upravo njima dvojici pripadaju ponajveće zasluge za principijelne pozicije HNV-a tijekom rata i poraća kada je HNV i bio ponos i dika sviju nas koji rođenjem potječemo iz ove sve minijaturnije sastavnice kompliciranog bh. mozaika, a nismo se dali svrstati u nacionalne torove. (Neprijatno mi je u ovom kontekstu govoriti o mojoj ratnoj sudbini, ali kazat ću da su me tijekom rata i Hrvati i Bosnjaci i Srbi osjećali svojim, čime se do danas vrlo ponosim.) Na tu neprijeporno povijesno zaslužnu ulogu HNV-a, posebice oko kraja rata i Washingtonskog sporazuma, je opravdano podsjetio i fra Luka na Šestom saboru, navodeći između ostalog ključne sintagme iz rezolucija svih prethodnih sabora i saborovanja, kojima se nema što ni dodati ni odbiti. Problem je, međutim, u tomu što postojeći HNV ne korespondira s ovovremnim velikim problemima (između ostalog, s otvorenim pokušajem dekonstitucije Hrvata i delegitimacije njihove izborne političke volje, koja nije izraz u slučaju dva HDZ-a samo raspoloženja u Hercegovini nego i među Hrvatima u Bosni, što se svjesno prenebregava). HNV ne vidi, dakle, podjednako kritično opasnosti koje su se nadvile nad našu nesretnu zemlju i njezine ljude, nego se ponaša sitno-šićardžijski, udvornički i umilnički prema ambijentu kojeg proizvodi „sarajevska politička kotlina“, koja je u ovom momentu glavni proizvođač političke magle i time opasnija od magli i podvala koje dolaze iz mostarske kotline i banjalučke ravnice.

II

Istini za volju ja sam tek prije godinu dana ušao u Hrvatsko narodno vijeće, naivno uvjeren još i tada da bi HNV mogao artikulirtati alternativu hrvatskim etnokratskim opcijama, koje su u prošlosti u pravilu bile isključive u odnosu na državu BiH, ali i SDP-ovim jednostranostima ukoliko ih bude bilo. (Dužan sam kazati, javnim djelovanjem stalno sam bio u dosluhu s idejama HNV-a, a da su neki iz vrha HNV-a poslušali pokojnog Branka Mikulića, kao što nisu, i potražili me već tijekom rata, bio bih vjerojatno i formalno u HNV-u, no nisu iz njima znanih razloga.) U Upravni odbor sam biran, dakle, tek prije neki dan, na Šestom saboru, i nisam u njega de facto fizički ni ušao, jer nije ni konstituiran, a neće ni biti u sastavu kako je biran. Ja se, dakle, prosto ovim javnim činom, za koji cijenim da ima relevantnost i za moje čitatelje i bh. javnost uopće, pridružujem Ivanu Lovrenoviću i istodobno sumnjam da ću biti posljednji koji će istupiti iz Upravnog odbora. Možda će nekomu biti interesantno kako je već prilikom utvrđivanja liste od 17 članova Upravnog odbora jedino oko mojeg imena bilo problema, zbog navodne regionalne prezastupljenosti (predložena su, naime, dvojica ljudi iz Širokog Brijega i umjesto da se takvo što pozdravi jednomu, baš Hercegovcu iz Sarajeva, se učinilo takvo što previše, pa je nešto takvo i protuslovio, ali su ga sudionici Sabora ignorirali, izabravši aklamacijom sve nas koji smo bili predloženi). Možda se dotičnomu M. P. prosto nešto takvo otelo zbog atmosfere s posljednjih sjednica prethodnog Upravnog odbora na kojem sam „jedva uguran“ u tu listu, kako su mi rekli prijatelji. Bilo kako da je bilo, najgore je što je dotični poslije svega mi prišao i pred ljudima tvrdio kako nije mislio ništa loše, pri čemu se i prekrižio, onako po katolički, toliko o moralu naših dičnih katolika i Hrvata. Bit će, ipak, da je posrijedi kod nekih članova HNV-a bila i ostala sporna moja otvorena kritika jedne velike političke stranke koja se kod pretežitog broja članova HNV-a i dalje vidi alternativom, ma koliko ona svojim ponašanjem u prethodna četiri mjeseca to nije. Makar se meni to čini takvim i to tvrdim uporno i zato snosim javnu kritiku, uključivo i pohvale, pri čemu se ne zna koje su neprijatnije, vjerujte mi…

Mnogi su i među sudionicima Šestog sabora željeli da govorim na ovom tužnom zboru, ali ja nisam to htio iz dvojakog razloga: prvo, govorio je smirenije, umnije i kompetentnije nego što ja to umijem Ivan Lovrenović (i jednako tako gospodin biskup Pero Sudar), ali nitko nije nažalost shvatio dramatičnost njihovih apela; i drugo, previše sam proteklih mjeseci bio u javnosti i moji su stavovi poznati. („Profesore, dugo vas nije bilo nigdje a sada Vas ima i na pašteti“, reče mi jedan moj student! Prestani, Mile, jedno vrijeme, ali nemoj zašutjeti, vele mi moji bliskiji prijatelji!) U suštini bilo me je strah da upravo moja diskusija ne izazove cijepanje HNV-a na dva krila – fra Lukino i Šimićevo – jer takvo što ne treba ova majušna politička udruga (jedna od 12.000 NGO-s u BiH, da se razumijemo, toliko o pogrešnoj samopercepciji).

Ma koliko ne bih želio da se to i dogodi, dužan sam upozoriti već danas kako je skoro izvjesno da bi postojeća politika novog-starog predsjednika HNV-a mogla odvesti HNV upravo prirodnoj gerijatrijskoj sudbini njegovih članova, dakle (od)umiranju, ako se nešto bitnije ne promijeni i ne trebaju joj druge vrste podjela. Ali, nije moje da educiram pametnije od sebe, ovo je već problem preostalih članova Upravnog odbora i fra Luke Markešića. Smijem, nadam se, kao prijatelj i bivši član HNV-a upozoriti da ni on osobno ni Upravni odbor ne smiju nastaviti po starom i kao da se ništa nije ni dogodilo.

III

Po mojem razumijevanju, Šesti sabor HNV-a je bio vrlo tužni sabor u prvom redu zbog toga što se nekadašnja važna politička i moralna instanca među Hrvatima pretvorila u slijepu nevladinu udrugu vrlo prozaičnih i kalkulantskih ambicija, koja i dalje biva uvažavana jedino u sarajevskoj čaršiji i zbog toga jer govori vrlo kritično o hercegovackom hrvatstvu i o vodećim hrvatskim političkim strankama. O oboma se mora i dalje kritično govoriti, ali je dužno primjetiti kako su se među hercegovačkim i bosanskim Hrvatinama u međuvremenu dogodile brojne promjene. Među Hercegovcima je, naime, sve više onih koji su prihvatili državu BiH kao svoju domovinu, ali kojoj treba temeljiti preustroj kako bi je mogli i osjećati svojom. Među bosanskim Hrvatima je, pak, sve više onih koji osjećaju opasnost majorizacije na svakom koraku, što sjajno koriste za sebe oba HDZ-a, a to je u politici dozvoljeno, ma koliko se nekomu ne dopadalo. U jednu riječ, s političkim sljepilom HNV-a se može ugodno živjeti u nepovoljnom političkom ambijentu, kakav je neprijeporno danas ambijent za sarajevske (i bosanske) Hrvate, ali nije mudro. Pogotovu nije mudro, grubo i neistinito govoriti o Hrvatima u Hercegovini, o tomu dovoljno ružno govore već sarajevski mediji, srećom ne svi.

Treba li, dakle, uopće Hrvatima udruga koja uživa sumnjivi ugled samo u „sarajevskoj kotlini” kao udruga „čestitih Hrvata“ i koja proizvodi stigmu i stereotipiju o Hrvatima u drugim dijelovima zemlje i o drugim hrvatskim političkim opcijama, posebice o Hercegovini i Hercegovcima kao u neka stara, srećom otpuhana vremena, više je od retoričkog pitanja? Već ovo bi bio dovoljan razlog – po mojem razumijevanju – za nesudjelovanje u daljnjem radu Hrvatskog narodnog vijeća, a ima ih još i nisu manje važni.

Najvažniji je, zapravo, što je izborom fra Luke Markešića, po treći put (ne daj Bože kao da je Tito), odbačen alternativni program kojeg je izložio fra Lukin protukandidat Ilija Šimić, čestiti bosanski Hrvat, izvorni HSS-ovac, to mu valjda nitko ne može osporiti. Eto, nije ni neki sumnjivi Hercegovac kao što je potpisnik ovih redova, jer Hercegovci su, zar ne, svi odreda, izuzev onih par sdp-ovskih i hnv-ovskih atestiranih, „čovićevci“ ili ljubićevci“, ako nisu već „gole ustaše“ i tsl. Pri čemu su – da apsurd bude savršen – za koaliciju pod vodstvom SDP-a trenutno dobri upravo takvi među Hrvatima koji i dalje imaju iluzije o NDH-aziji i o ustašluku i njeguju ih. O tempora, o mores!

Dakle, svi koji nisu „platformaši“, kakvi su, jelte molim lijepo, Lijanovići i Jurišić, su sumnjivi i neprijatelji ove zemlje, pa samo kad njih ne bi bilo u BiH, ili makar u Federaciji BiH, bilo bi med i mlijeko. Odbačen je, nažalost, sjajni Šimićev alternativni program koji je bio usmjeren na oživljavanje Hrvatskog narodnog vijeća upravo na njegovim najboljim antiratnim zasadama i konceptima, ali koji bi vodio istovremeno i borbu protivu svih podvala pa dolazile one i iz takvih stranaka kakav je tobož neupitni SDP, kojemu bi – po mišljenju fra Luke – morali vjerovati naslijepo, a ja naslijepo vjerujem samo mojim najbližim, u svakom slučaju nijednoj političkoj stranci. Tužno je sve ovo, kazat ću na kraju i zbog onih koji su bili uz mene u cijeloj ovoj priči. Također, žao mi je post festum što sam uopće pristao da se nađem na listi za Upravni odbor HNV-a. Ali, u tom momentu još nije bilo izvjesno je li fra Lukina politika pripada prošlosti ili je ona i dalje posve izvijesna, maltene jedina „budućnost“. I, doista, nigdje u medijima ne stoji da je fra Luka dobio svoj treći kontrapproduktivni mandat tako što je za njega glasovalo 40-oro nazočnih (uključivo i gosti, među kojima je barem njih desetak dovedeno samo da odrade izborni inžinjering, dakle nisu bili drugo do gosti a glasovali su, takvog čega nema nigdje na izbornom saboru), dok je sjajni Šimićev program dobio glasove trideset i jednog čeljadeta, katoličkog i hrvatskog, kako bi to rekao jedan moj vrli prijatelj, koji me i podsjetio na jedno važno mjesto u Andrićevoj “Travničkoj hronici” u kojem se govori o sumnjivom moralu omatorjelih franjevaca.

Inače, uistinu je neshvatljivo već po sebi što sve važnije institucije kod Hrvata vode i u 21. stoljeću svećenici i popovi (Markešić – HNV, Topić – Napredak …), kao da smo politički malodobni, govoreći Kantovim jezikom. Vjerojatno, bh. Hrvati to i jesu i to je njihov najveći problem, veći i od očigledne institucionalne neravnopravnosti u post-daytonskoj BiH. A govoreći još otvorenije, poslije ovog saborovanja je još očiglednije kako politički malodobni bh. Hrvati i katolici nisu samo uz ili u HDZ BiH i ne stanuju samo u Hercegovini, nego su slijepo privrženi i uz neke druge jednako štetne, nadbijačke opcije, i stanuju u Bosni, u Sarajevu… Adio, dakle, dragi HNV-ovci i sretno vam bilo. Vjerovali mi ili ne, radovat ću se i dalje svakom vašem uspjehu, ma koliko sumnjao da možete izići iz slijepe ulice u koju ste ušli. Okretaljka na njezinom kraju je isuviše mala i trebao bi vještiji vozač nego što ga imate na raspolaganju. Slabašna nada postoji u tomu ukoliko biste se preispitali zbog čega s vama nisu neki važni i mudri ljudi bh. kulture. A sve govori da ćete bez takvih kormilara svakim danom napredovati u svakom pogledu, ali i bivati sve usamljeniji i beznačajniji. Drugi će se tomu radovati a ne moja malenkost, vjerujte mi makar toliko…

DEPO portal, 14. veljače 2011.

B

Odgovor mojim osionim kritičarima!

Bura oko reizbora fra Luke Markešića za predsjednika HNV-a, po treći put zaredom, ne jenjava. Bio sam jednostavno prisiljen pisati još jednom fra Luki Markešiću i odgovoriti implicite i nekim mojim dojučerašnjim prijateljima …

I

Nisam previše iznenađen fra Lukinim uzgrednim ali ružnim omalovažavanjem moje malenkosti, dakle time što sam usputno i ružno diskvalificiran kao «HDZ-ov ideolog» u paketu s Ivanom Lovrenovićom. E, dragi moj fra Luka, meni je čast biti u društvu s Ivanom uvijek i posvuda, a pogotovu kada su «zarobljeni umovi» na njega nasrnuli s lažnim objedama. Vi imate ozbiljan problem, jer uzimate za sebe Božije pravo da presuđujete tko je dobar a tko loš i, što je najgore, pri tomu govorite neistine svrstavajući ljude tamo gdje ne pripadaju. I uvijek s pijadestala pravednika i porukom: vjerujte mi na riječ, jer vam ja, to kažem, ja fra Luka, po treći put birani predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća i bliski ideološki i politički prijatelj Zlatka Lagumdžije i Željka Komšića. A nisu mi mrski, dade se isčitati između redova, ni oni iz Kruga 99 i Vijeća bošnjačkih intelektualaca, samo da nije onih Hercegovaca i HDZ-ovaca – Hrvati bi bili dobre bh. patriote s ovjerenim atestom i pečatom HNV-a …

Pobrojanim udrugama svaka čast, ali otkuda Vam sklonost, fra Luka, da se družite samo s pobrojanim, a izbjegavate slične u narodu iz kojeg potječete? Je li to otuda što Vi znadete da su oni prvi dobri, a ovi drugi loši? Ne bi li bilo posve prirodno da se susretnete i proljudikate koju i s onima iz Hrvatskog intelektualnog zbora (HIZ), koje predvodi docent dr. sc. Mile Lasić, a to nisam ja nego čovjek s istim imenom i prezimnenom i titulom, samo je desetak godina mlađi i posve je drugog backgrounda i političkih i kulturoloških orijentacija. Nekima te «sitnice» nisu važne, pa se na moja nejaka pleća, ili njegova, natovare «grijesi» obojice. Ja u tim kategorijama grijeha, razumije se, ne razmišljam već odavno, otkad sam nešto naučio o pravu ljudi na različitost i obvezu uzajamnog uvažavanja. O tomu je riječ, dragi moji osioni kritičari, principijelni branitelji neobranjivoga, to je sama suština novog europskog mišljenja i prakse, čije samo spominjanje izaziva žgaravicu kod nekih kojima, ako žele, koliko sutra stojim na raspolaganju za stručnu, a ne ideološko-političku raspravu. Uključivo i o kulturi sjećanja o kojoj se kod nas nedovoljno zna, ali se i po tom osnovu diskvalificiraju oni koji su se time decenijama bavili…

Dakle, uputit ću Vas, dragi fra Luka, da potražite u Mostaru mog imenjaka i prezimenjaka i dogovorite jedan susret Vaše udruge s njegovom, jer i unutra HIZ-a su sve sami akademski obrazovani ljudi, slično kao i u Vijeću bošnjačkih intelektualaca koje Vam je iz nekih čudnih razloga bliže, pa bi razgovor HNV-a s Vama na čelu i HIZ-a na čelu s dr. Milom Lasićem mlađim mogao biti vrlo zanimljiv i obostrano koristan. Ili, zašto se ne biste odazvali na okrugle stolove koje organizuje nevladina udruga Hrvatska zajednica Herceg Bosna, ona koju predvodi mr. Vlado Šoljić, i tu biste – slutim – mnogo toga interesantnoga čuli i vidjeli? Ja vam, dragi moj fra Luka, ne idem na takva sijela, mrzi me se svrstavati i uz zborove i u zajednice, ali Vi ste kao predsjednik HNV-a i političar, pa bi nešto takvo moralo biti i Vašom duznošću. Ma šalio sam se, naravno, zašto bih Vam je nešto sugerirao i tko sam ja da činim nešto takvo, htio sam vas zamoliti u stvari da kažete Vašim prijateljima iz SDP-a (i Federalne televizije) da se ne oslanjaju više na jednostrane informacije svojih hercegovačkih doušnika, koji dobro znaju istinu o političkim i ljudskim profilima «dvojice Mila Lasića» pa me, ipak, uporno svrstavaju u neke stranke ili udruge, kako bi me, valjda, i definitivno prokazali kao dvoličnjaka, neka im bude oprošteno, znaju što čine. Ali, Vi kao predsjednik HNV-a, i Vi lično, dakle sve u jednoj osobi, uistinu bi morali ići na te i slične razgovore, pa čak i na razgovore s onim Vlajkijem u Banjaluku, kako je i predlagao Ilija Šimić u njegovom referatu na Šestom saboru HNV-a, jer je i taj karikaturalni Vlajki neka čivija među Hrvatima, ma koliko bila tu gdje jeste zahvaljujući Dodikovoj milosti.

No, Vi se ne mislite mijenjati, Vi ste izabrali krug političkih prijatelja i istomišljenika i godinama se u tom krugu pljeskate po ramenima i tepate jedni drugima kako ste provjerene patriote, međusobno više i ne vodite dijaloge, nego posve ispra(v)ne i poželjne monologe, čemu dijalozi među istomišljenicima, zar ne? Zbog toga i jesu svi oni drugomisleći, posebice ako su drugačiji Hrvati od Vas osobno, fra Luka, već po definiciji i posve logično politički gadovi i nemaju pravo sudjelovati u javnom životu kao Vi (i HNV), pa čak ni ako im je hrvatsko političko tijelo dalo između 50% i 90% svojeg povjerenja. Što je to u odnosu na Vašu sposobnost, i Vaših prijatelja, dakako, da procijenite što je dobro, a što loše, zar ne?

II

Mogao bih biti duboko povrijeđen Vašom grubošću i Vašim diskvalificirajućim komentarima koji me lažljivo svrstavaju, fra Luka, zapamtite, lažljivo, uz HDZ-ove skute. A ja sam izgubio i profesiju i karijeru prije dvadesetak godina, jer se nisam htio svrstavati, a to ne namjeravam činiti ni danas. Neka je na čast i onima koji su Vam takvo što dašaptali. Vaši komentari su niski i opasni, jer pohranjuju bulumentu drugih i sličnih komentara kojima se diskvalificira upravo moja etičnost u proteklih 20 godina, tijekom kojih sam bio «Majka Tereza» prema svima, samo ne i prema mojim najmilijima, nažalost, zbog čega se loše i krivim osjećam.

Mrzi me ovdje o tomu govoriti, ali na obiteljsku etičnost i negramzivost, na dozu gospodštine sam vrlo ponosan i nju može posvjedočiti i u ratu i u poraću na tisuće ljudi među svim etnijama. Ne, ne dam Vama i Vašim doušnicima za pravo, obrnut je slučaj, Vi i oni ste zaboravili na etiku, upravo kršćansku etiku, kada ste se odlučili za olaka diskvalificiranja ljudi poput Lovrenovića ili mene, radi ostajanja u toj nesretnoj fotelji po treći put. U jednu riječ, Vi i Vaši istomišljenici i ne umijete drugačije nego odmah strpati ljude u protivničku opciju, zato su Vaši i njihovi komentari i ružni i opaki, ali srećom oni i ne govore drugo do da ste beskrajno izgubljeni u svom bezobrazluku, da ste dogmata par excellence, koji već dugo nije radio na svom intelektualnom i etičkom samouzgoju. Upravo zbog toga, Vi i slični Vama u HNV-u i SDP-u i jesu sukrivci, ako niste trenutno i glavni krivci što u našoj zemlji vlada kultura isključivosti, a ne kultura nužnog dijaloga i političkog kompromisa.

Vi ste – ako sam dobro razumio Vaše reakcije – nepogrešivo znali tko smo ja i par drugih članova HNV-a čim smo se usudili prije prošlogodišnjih izbora progovoriti na HNV-u o «fenomenu Komšić», zapravo podržati tezu Ilije Šimića kako dotični gospodin «proizvodi radikalizaciju među Hrvatima», a što ste Vi i Vaši istomišljenici dočekali odmah na nož, da biste se potom ponašali kako ste se ponašali, pa se time i javno hvalili. U međuvremenu je poznato u cijeloj zemlji, a i u Vaseljeni, kako «fenomena Komšić» jednostavno nema, i da smo ga izmislili nas nekolicina (moj prijatelj Ivan Vukoja i ja, i neki drugi vrlo čestiti ljudi, bh. patriote, ali i ponosni Hrvati i Hercegovci) kako bi uznemirili inače vrlo uspokojenu bh. javnost. Dragog nam i dičnog člana Predsjednistva BiH su birali u međuvremenu, osim Vas, i 7.000 oduševljenih Komšicevih pristaša iz Kalesije, primjerice, iako u njoj živi tek oko tridesetak Hrvata, ali «fenomena» nema, pa nema, neće ga ni biti, jer ako se ovako nastavi neće biti ni političkog ni izbornog sustava, bit će samo volje jedne partije i jedne ideologije, s kojom ste Vi vrlo bliski i ne morate previše uzbuđivati takvim raspletom situacije.

Ali, nije tu bio kraj, osladilo se SDP-ovom inžinjeringu, pa se zaigralo na kartu daljnjih isključivanja izborne hrvatske političke volje, po cijenu radikalizacije i općih političkih meteža u našoj nesretnoj zemlji, što Vi osobno, i kao HNV, dakako, sve u istoj osobi, podržavate iz sve snage. Jer, Vi znadete što je dobro za BiH i Hrvate u njoj, mada niste dobili više od 40 glasova na sumnjivo organiziranim i sprovedenim posljednjim HNV-ovim izborima (tko bijahu oni silni mladi ljudi, tko ih dovede, fra Luka?), ali to je vrijednije od stotinu tisuća glasova hrvatskih ljudi, zar ne, dobri moj fra Luka? Naravno, neće biti ništa od izvanrednog stanja u zemlji, ma koliko Vaši prijatelji, ali ne samo oni, nego i drugi hazarderi, oni iz HDZ BiH, primjerice, prizivali «radikalizaciju», pa se ovdje moramo usredočiti na Vaš ključni i neoprostivi c r i m e n – apriorno svrstavanje HNV-a uz jednu partiju i ideologiju, a što i ima za posljedicu da iz HNV-a odlaze ljudi koji u tomu vide smrtnu opasnost za bilo koju civilnu udrugu. Pri čemu je apsurd neizmjeran što u HNV-u kad mu je najpotrebniji, kako bi ga re-animirao, jer je HNV već u stanju kliničke smrti, nije i neće biti netko toliko važan u bh. kulturi koliko je to Ivan Lovrenović. I zbog toga i nema ispovjedaonice, dragi fra Luka, gdje biste Vi mogli okajati svoje grijehe, pa i kada biste koliko sutra podnijeli ostavku i oslobodili put za nove izbore u HNV-u, što Vi nećete učiniti, niste blesavi, kakav Lovrenović i kakvi bakrači…

I tu počinje i završava nesporazum među nama. Vi ste meni čak i simpatični svojom tvrdoglavošću, no ne mogu s Vama, jer Vi ne možete pojmiti da je nužno držati podjednaku distancu prema političkim strankama bile one etnokratske ili socijaldemokratske, jer se obje orijentacije moraju suditi po programima i političkom ponašanju. Dakle, voditi jednu nevladinu organizaciju kakva je HNV podrazumijeva, već po definiciji, nesvrstavanja uz bilo koju opciju, pogotovu ne uz onu koja mjesecima proizvodi ponajviše političke nekulture s nepriznavanjem izborne političke volje uvjerljive većine onih Hrvata koji su izašli na izbore 03. listopada prošle godine. Vaše političko sljepilo je, dakle, veliko i neoprostivo i zbog toga što ste odveli HNV pod skute SDP BiH u momentu kada ta politička stranka – uz pomoć dvije minorne hrvatske stranke – demonstrira svođenje Hrvata na manjinu i time krši Daytonski sporazum i iz njega proizišli Ustav BiH. To se nikomu ne smije dozvoliti…

III

Vama se, fra Luka, doista nerado bavim, ali ste se upetljali u stvari o kojima jedva imate pojma i utoliko ste postali reprezent opasne pojave, a pojavama i političkim procesima se politolozi moraju baviti kao liječnik bolešću odnosno zdravljem. U stvari, ovdje i jeste riječ o tomu da je bh. društvo bolesno i da su šanse za ozdravljenje bez prave dijagnoze nikave. Dakle, uz sav respekt Vašeg teološkog obrazovanja, nemate potrebito politološko obrazovanje za ovo čime se bavite amaterski, otuda ste i postali dio ideologije i partije koja Vam se učinila boljom ili najboljom, mada biste morali držati distancu naspram sviju ideologija i političkih stranaka. Time ste demonstrirali kako, kao i mnogi drugi, ništa niste razumijeli od političke moderne, a prošlo je više od 200 godina od kako je Immanuel Kant upozorio kler i klerike da nemaju privilegij misliti svjetovne i duhovne izazove, pogotovu ne prozaične političke poslove. Vjerujete li Vi, fra Luka, ozbiljno da u BiH nema među Hrvatima nitko drugi tko bi ih mogao izvesti iz stanja političke malodobnosti, pa je nužno da Vi to radite s HNV-om i po treći put? Ja nisam, dakako, od onih koji apriori diskvalificiraju Vaš prethodni rat, imali ste Vi i boljih momenata, ali Vi jednostavno niste dorasli ovovremenim zadacima, onima koji danas i ovdje stoje pred civilnom udrugom s tako pretencioznim i časnim imenom. Bez vrijeđanja, molim, ali ostali ste i kategorijalnim aparatom i načinom mišljenja, nedorečenim mislima (riješiti državno uređenje i ekonomiju, kažete u jednoj izjavi, kao da je to dovoljno reći ili znati o oba teška problema), zarobljeni u ratno vrijeme i prve godine poraća, prosto ne primjećujete promjene oko sebe, nerijetko na gore (upravo u SDP-u), ali i na bolje (upravo među hrvatskim političkim strankama i bh. i hercegovačkim Hrvatima, da prostite, koje Vi po inerciji i dalje olako diskvalificirate). Uostalom, otiđite fra Luka makar u rodnu Ramu i upitajte ljude što misle o Vašem političkom radu, mnogo toga kazat će se samo od sebe! Problem je, dakle, u tomu što je Vaše osobno političko sljepilo, na koje Vi imate pravo, postalo i političko sljepilo HNV-a, pa je HNV ostao ispod razine aktualnih ozbiljnih razgovora o institucionalnoj nejednakopravnosti Hrvata i o potrebi preustroja BiH. Sve se to događa upravo u vremenu kada se posvuda i u zemlji i u prvim susjedstvima, i u Berlinu i u Washingtonu i drugdje, otvoreno govori o potrebi institucionalne jednakopravnosti Hrvata i preustroja BiH, kada se traže rješenja koja bi trebala biti od koristi i Hrvatima i svima, i u krajnjem spasiti BiH neumitnog srljanja u politički kaos. U vremenima kada i jedna osvjedočena prijateljica BiH kakva je Vesna Pusić govori o potrebi regionalizacije, putem tri do pet regija-entiteta, koji bi, dakako, bili multietnički, barem pretežito, ili, pak, Sonja Biserko o potrebi decentralizacije i regionalizacije.
Kada biste imali imalo više odgovornosti, dakle, povukli biste se odmah, koliko danas, i prepustili mjesto nekomu drugomu koji bi umio voditi HNV tako da ravnopravno sudjeluje u razgovorima s neistomišljenicima i ponudi odgovore, s mogućim pozivom i na ona rješenja do kojih je upravo HNV došao ranije. Netko drugi, a ne Vi, bi trebao, dakle, pod hitno vratiti HNV na distancu i u ravnotežu sa samim sobom, dakle osposobiti HNV za podjednako kritično suodnošenje i prema srpskim i bošnjačkim i hrvatskim nacionalnim strankama, uključivo i alternativnim, uključivo i prema «bošnjačkocentričnom SDP-u» (E. Kazaz)!

IV

U BiH dominiraju danas brojne isključivosti, kojima je zajedničko da su zasnovane na nacionalističkoj i neostaljinističkoj, dogmatskoj svijesti, a povezane nevidljivim nitima u sklonost prema jednostavnim rješenjima. Naša društva i javnosti su, dakle, autoritarna i imaju tek u naznakama dodira s političkom modernom i praksom otvorenih društava. A meni se, da prostite, sve to gadi, pa zbog toga i ne radim drugo od povratka u zemlju nego pokušavam kazati kako je naše društvo bolesno u prvom redu od tih prikrivenih dogmatsko-staljinističkih, a ne samo neskrivenih klero-nacionalističkih boleština, u biti od zaparložene prapolitičke svijesti koja kao da je ostala ista iako su se u proteklih par desetljeća mijenjali politički i gospodarski sustavi. Dogmate su me, dakako, i to je njihovo pravo, odmah proglasile svojim neprijateljem, a ja sam ponosom što me neprijatelji otvorenog društva smatraju takvim. Ovdje se uputno sjetiti poznatih politoloških aksioma kako se politički i gospodarski sustav mogu promijeniti relativno brzo, ali politička kultura ne može bez višedecenijsklih napora. Netko je, dakako, kriv što se ni nakon dvije decenije nije dogodila nikakva kulturološka tranzicija u svijest bh. ljudi, posve je svejedno koje su etničke, vjerske, političke ili druge pripadnosti. O tomu sam nedavno uzaludno govorio i na okruglom stolu u Banjaluci u organizaciji Friedrich Ebert Stiftung i na banjalučkoj Alternativnoj televiziji, o tomu sam pisao za DEPO portal, o tomu sam razgovarao i u emisiji «Face to face», o tomu stalno govorim svojim studentima i posvuda, posve uzaludno. Problem je kako izgleda sto se u našem društvu zaboravilo da je uopće moguće biti slobodan pojedinac, svoj i neovisan, takvo što nije a morao bi biti imperativ u radu svake ozbiljnije NGO, uključivo HNV. Posebno je perverzno u cijeloj priči što nam neprijatelji otvorenog društva i u osnovi korumpirani intelektualci drže lekciju o stidu i moralu. E, neće moći …
Vaše olako osobno pristajanje na svrstavanje, poštovani fra Luka, nije toliko problem po sebi, ali Vi se još i hvalite kako ste tamo odveli cijelu NGO, a na to nemate pravo. Vi radite to, vjerojatno, iz najboljih namjera, iz uvjerenja da su oni koji su Vama bliži od drugih, automatski bolji i za cijelu BiH, za Vašu NGO i za Hrvate kao narod , ali na Vašu nesreću Vi to tvrdoglavo radite upravo u situaciji kada SDP pokušava poništiti izbornu većinsku političku volju hrvatskih ljudi, pa je to upravo jedan od najvećih dokaza Vaše političke nezrelosti, a ne zrelosti, kako se samohvališete.

U najkraćem, da je sreće kao sto nije, Vi ne biste iz pozicije svrstanog dijelili lekcije neovisnim intelektualcima poput Lovrenovića ili mene, koje samo dogmatizirana ili pokvarena predodžba i manipulativna svijest može uvrstiti u pristaše ili ideologe HDZ-a. U jednu riječ, Vi ste se, postovani fra Luka, totalno uklopili u dominantnu političku kulturu nadbijanja, koja ne priznaje izborne političke volje i postavlja se iznad građana i naroda, time se stavljajući u kotače pokreta za radikalizaciju koju Vaši partijski prijatelji i pripremaju. A zemlja vapi za političkom kulturom uvažavanja i kompromisa, za poštivanjem postojećih pravila, pa ako su i loša. I to je, naime, bolje nego da svatko odoka mjeri što je dobro za zemlju i za njezine ljude. To se posvuda u svijetu zove autokracijom, pa ma tko ju zagovarao.

Moram vas zbog svega pobrojanog – i ne kao politolog nego kao čovjek, i agnostik, ako se i to treba reći – upitati: gdje će Vam duša, fra Luka, ako ste proračunato diskvalificirali najumnijeg intelektualca u BiH? (Vidio sam na Saboru i poslije njega svašta, dozvolit ću sebi ovu digresiju i infektivu, neke ljude koji ne umiju da se stide i neke koji su se postidjeli jer su počinili klasične izdaje morala i prijateljstva, prosto im bilo!) Uostalom, Vi bi i kao svećenik i profesor teologije, fra Luka, morali snositi odgovornost za javnu riječ i pred ljudima i pred Bogom. Ali, moja uža specijalnost su ovozemaljski politički i drugi „bogovi“, nabubrjeli od osionosti i operirani od stida za milijune grijehova, o kojima šute „crkvene strukture“ kao zalivene, zar ne, fra Luka, ako već i ne sudjeluju i same u svemu tomu?

V

«Kolika količina mržnje i netolerancije prema svemu što je drugačije», prokomentirao je desetinu izliva mržnje uz moje otvoreno pismo fra Luki netko tko se potpisao kao „Boljševik“, «ovakvi komentari su preslika razmišljanja pobornika nekih velikih vođa, Staljina, Envera Hodže, pa i nacističkih i fašističkih iz 30-ih prošlog vijeka. Teško nam se sa političarima čiji su ovo sljedbenici!» Upravo je tako, tomu se nema što dodati, a ni oduzeti, izuzev da su «sljedbenici», barem u ovom slučaju, pretežito iz one stranke uz koju je bezpogovorno stao i fra Luka. I to je, dakako, dokaz da živimo u zemlji „zarobljenog uma“, masovne bolesti u BiH anno Domini 2011. Užasnuli su me, priznajem, komentari koji su ovih dana pratili moje i Ivanovo pismo fra Luki, odnosno HNV-u, orkestrirani iz iste «kuhinje» i pod istim pseudonomima kojima sam prvi put počašćen da sam «ustaša » i « fašista », samo zbog toga sto sam doprinio demontaži one znakovite SDP-FTV podvale s «Karađorđevom 2» (da upravo iz SDP-ove kuhinje, i nažalost, moj dobri fra Luka). Jednako tako se me užasnuli i ružni napisi o fra Luki iz nekih drugih kuhinja i na nekim drugim portalima. Oboje govore o onoj autoritarnoj svijesti koju sam već spominjao.

Bolniji od takvih izliva primitivizma su vrlo tužni rastanci s ljudima za koje sam vjerovao da su mi subraća i prijatelji. Jedan od njih, pjesnik, mi je žurno napisao da se «ljudi susreću i razilaze na idejama», pa je – oslanjajući se na svoju nepogrešivu osjećajnost – presudio u aktualnom prijeporu u korist fra Luke, zaboravivši na sve što nas je povezivalo decenijama. O ukusima se ne raspravlja, ja ću i dalje cijeniti njegovu senzibilnost, ali sam mu morao odbrusiti da nije «mjera stvari» u ovom prijeporu. Kao što nisu ni neki drugi bivši prijatelji, dakako, iz ovih ili onih razloga. Govoreći posve otvoreno, dragi fra Luka, i Vaši problemi prozilaze iz toga sto se kao moj bivši prijatelj Pjesnik vodite emocijama, a ne vidite promjene koje se posvuda daju opipati, čak i u takvoj zemlji kakva je BiH, ili ih ne želite uočiti ukoliko ne odgovaraju Vašem čvrsto formiranom vrijednosnom sustavu. Iz toga je i niklo uvjerenje o Vašoj ideološko-političkoj pravovjernosti, koje se i ne mora mijenjati, jer je ono dobro. Tema je vrlo komplicirana, ali razmislite o tomu da jednako moralan i dobar i koristan i pošten može biti i onaj tko sebe definira «liberalnim nacionalistom», primjerice. Govorim iz iskustva s nekim mojim prijateljima, a ne o sebi, o onima od kojih sam to s mukom naučio, ali mi je drago što sam naučio. Osobno sam došao do uvjerenja – da ne ostanem nedorečen – i sebe politički samodefiniram putem kombinacija ideja europskog liberala i socijaldemokrata, smještam se, dakle, negdje između vrijednosti koje zastupaju njemački «Zeleni» i njemački SPD.

Nije se sramota mijenjati, sramota je od svog dogmatizma graditi moralnu poziciju i pogotovu kontraproduktivnu politiku. Vjerojatno zato Vam se i moglo učiniti da smijete imputirati Ivanu Lovrenoviću kako se malo razumije u poličku znanost, pa se koristi književnim pojmovima. On koji je prvi ili među prvima postao svjestan u BiH da se spas zemlje krije u konsocijacijskim modelima, o kojima tek treba stručno razgovarati sa svim relevantnim faktorima u zemlji, u kombinaciji s drugim modelima političke demokracije, posve sigurno. Dakle, potpuna bedastoća, dragi fra Luka, Ivan je – a ja sam tu kompetentan prosuditi – ne samo vrsni etnolog i književnik i enciklopedista, nego i vrhunski publicista i vodeći politolog u BiH. Dakle, sve ono što Vi niste, i što i ne bi bio problem da se ne pačate u stvari koje nedovoljno razumijete.

Vjerujem da mi nećete zamjeriti dragi fra Luka na ovolikoj otvorenosti, Vi ste ipak i u prvom redu profesor teologije, ugledni bosanski fratar, pa tek potom amaterski predsjednik HNV-a. U BiH je netko htio zadržati ljude u stadiju prapolitičke kulture koja nema dodira s političkom kulturom uvažavanja Drugosti, pa su naši ljudi masovno i ostali zarobljeni u autoritarnu kulturu koja podrazumijeva «vođe» i «vođene». Taj netko nije nužno bio u SDP-u, ili HNV-u, dakako, ali je krivica SDP-a što je prihvatio tu kulturu kao svoju, a nije se okrenuo k novom europskom mišljenju. Time je već rečeno da nas je u pravilu mimoišla politička moderna čija je suština kultura otvorenosti, pa u našem društvu na svim bitnim kormilarskim pozicijama i dalje dominiraju autoritarne strukture, ti neprijatelji otvorenog društva, koji mogu biti posve zadovoljni postignutim jer većina bh. ljudi i ne može više pojmiti kako se to uopće može biti slobodan i svoj, kako se orijentirati samo po svojoj savjesti i uz pomoć znanstvene ili misaone aparature s kojom se raspolaže.

Neprijatelji otvorenog društva, govoreći riječima Karla Poppera, su i dalje među nama i tamo gdje ih ne bismo bezuvjetno očekivali, u onomu što kolega Kazaz zove «akademskom policijom», dakle, u akademskim zajednicama i u vrhovnim vjerskim strukturama. A ne mogu da i ovdje ne navedem još jednu popperovsku misao, onu kako je jedino istinsko zajedničko i staljinističkom i fašističkom načinu mišljenja što slijede istu autoritarnu matricu, što su «neprijatelji otvorenog društva».

Dakle, ako ste i svih 20 godina pisali protiv nacionalističkih stranaka, ponajviše protiv HDZ-a, pa se potom usudili kritizirati SDP BiH zbog toga što uporno i mjesecima demonstrira «nekulturu osionosti» u zemlji koja vapi za političkim kompromisom, onda ste preko noći postali neprijatelj, što i ne govori o drugome nego o vladajućoj staljinističkoj i rasističkoj matrici među tobožnjim antifašistima i socijaldemokratama. Pri čemu još nitko među takvima nije uočio da se upravo socijaldemokratska ideja zlorabi u aktualnom vremenu na najsvirepiji način, u funkciji sticanja novih stečevina, novih upravnih i nadzornih odbora. Toliko o etici i poštenju onih koji nastupaju s tih, samo za njih, jel’te, rezerviranih pozicija. U biti, pak, svi koji negiraju nečiju izbornu volju etičkim argumentima nisu demokrate, nego autokrate, ma tko da su i koje poslove obnašaju, uključivo one u «mantijama»… I za kraj, kazat ću kako nisam, zapravo, siguran tko su sve ljudi koji mi se ovih dana javljaju, nisam siguran ni tko piše jedne ili druge vrste komentara, pohvale i pokude, ne isključujem niti stranačke ni obavještajne službe, ali nažalost ni moje bivše prijatelje. Tko god da je, radio je sraman posao. Za one koji ne znaju, a možda bi željeli znati, kazat ću i explicite kako sam od jeseni 1989. vanstranačka ličnost, kako smo i ja i moja obitelj ostali nepokoreni do danas uz visoko plaćenu cijenu raseljenja po cijelom svijetu i teškog rada, ali časnog života. Ne dozvoljavam zbog toga da nitko govori laži o mojoj obitelji. Priča je vrlo prosta, nisam (i nismo) ničiji nego svoj(i), a ja osobno sam vjeran samo svojoj profesiji i savjesti. I zato ne mogu, moj dragi fra Luka, dozvoliti ni Vama da mi čitate lekciju o moralu. Pogotovu ne nakon sto šte se svrstali uz jednu političku opciju i još se time ponosite. Time, de facto i de iure, pokazujete da razumijete malo o pluralnoj demokraciji i o otvorenom društvu, ali neka to bude Vaš problem. Po meni, bilo koji NGO-predsjednici mogu biti moralna instanca, kao i njihove nevladine udruge samo ako su iznad politike i izvan političkih stranaka, inače služe za podsmijeh, jer i nisu drugo do vladine nevladine organizacije…

DEPO portal, 17. veljače 2011.

C

Otvoreno pismo javnosti osmorice hrvatskih intelektualaca iz BiH:

Protiv manipuliranja narodom!

Kao ljudi koji nacionalnu pripadnost razumijevaju i kao trajnu opomenu da slobodnomu čovjeku nacija nikada ne smije postati idolom, te sa sviješću da pripadnost narodu ne znači ništa, ako najprije ne znači odgovornost prema vlastitom, individualnom integritetu i prema vlastitoj socijalnoj zajednici, mi, potpisnici ovoga javnog pisma, izražavamo ozbiljnu zabrinutost političkom krizom koja potresa Bosnu i Hercegovinu, i političkom ulogom koju akteri te krize namjenjuju bosanskohercegovačkim Hrvatima. Događaji, naime, bjelodano pokazuju da se svi, koji danas govore i djeluju u ime i navodno u korist toga naroda, njime služe manipulativno, kao političkim sredstvom u postizanju nekih zasebnih političkih ciljeva.

1) Kada danas dvije stranke s najvećim izbornim legitimitetom kod Hrvata, HDZ BiH i HDZ 1990, alarmantno postavljaju pitanje ustavne i političke nejednakosti Hrvata, za to postoje mnogi opravdani razlozi, jer je praksa bezobzirnoga nadglasavanja i marginalizacije Hrvata od strane bošnjačkih političkih partnera, osobito u razdoblju od 2006. godine, postala evidentna i nepodnošljiva. Dva HDZ-a, međutim, nemaju nikakvu povijesnu vjerodostojnost ni politički kapital kojim mogu potraživati pravo na monopol zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa. Bilanca njihova dvadesetogodišnjeg vladanja u ime Hrvata je porazna, i to baš sa stanovišta kontinuiranoga urušavanja ustavno-političke pozicije toga naroda u Bosni i Hercegovini. Rezultati HDZ-ove politike na tom polju u Republici Srpskoj, pak, ravni su narodnoj katastrofi, pa je današnja ideja o savezu „vodećih“ hrvatskih stranaka sa SNSD-om i SDS-om, koji će pomoći da se Hrvati izbore za ravnopravnost kroz njihovo antagoniziranje sa „Sarajevom“ i Bošnjacima, samo još jedna od hadezeovskih avantura s nesagledivim posljedicama. Više je, naime, nego jasno da SNSD-ova i SDS-ova „borba za hrvatska prava“ nije motivirana ničim drugim nego daljim učvršćivanjem autonomije Republike Srpske, a da će to značiti i dovršenje političkoga i demografskog nestanka Hrvata iz tog entiteta, to najbolje znaju gospoda iz dvaju HDZ-a.

2) Način na koji koalicija koju predvodi SDP BiH, uz sekundiranje SDA, pokušava obesnažiti hrvatski monopol dvaju HDZ-a nespojiv je s dobrim namjerama i pozitivnim demokratskim uzusima, a potpuno je protivan duhu Bosne i Hercegovine, upravo onome duhu ravnopravnosti, uvažavanja i multietničnosti u koji se i Lagumdžija (SDP) i Tihić (SDA) deklarativno zaklinju kao u svetu bosansku tradiciju. Koliko istinski drži do toga, Lagumdžija je pokazao još na izborima 2006. godine, kandidirajući Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, ponovivši to i 2010, bez imalo obaziranja na sve teške negativne posljedice koje su tim činom već bile proizvedene kroz prvi Komšićev besplodni mandat. Ta SDP-ova manipulacija bila je jedan od krupnih razloga zbog kojih je zakočen kurs povratka Bosni i Hercegovini i domovinskoj orijentaciji, a koji se u hrvatskoj politici bio počeo nazirati u godinama nakon propasti avanture s „Hrvatskom samoupravom“. Ovo što sada radi SDP-ova koalicija nije ništa drugo nego grubo i bezobzirno, surovo makijavelističko poigravanje s hrvatskim elementom, koji im je bio potreban samo zato što ni SDP ni SDA nisu imale dovoljno izbornoga kapaciteta da vlast u Federaciji formiraju same. Nisu to legalno mogle čak ni uz ovakvu manipulaciju malim hrvatskim strankama i njihovim mandatima, pa su morale pribjeći kršenju ustava Federacije BiH. To, pak, rezultira brojnim potencijalno fatalnim posljedicama: novom nacionalnom homogenizacijom i političkom radikalizacijom Hrvata, ponovnim snaženjem dvaju HDZ-a i njihovih lidera Čovića i Ljubića kao etnokratskih vođa, jačanjem političkoga odiuma prema „Sarajevu“ i Bošnjacima, snaženjem argumenata za savez sa SNSD-om i SDS-om, te općenito produbljivanjem političke krize u Federaciji i u Bosni i Hercegovini, i daljnjim zahlađivanjem međunacionalnih odnosa.

3) Sve opisano reflektira se na posebno osjetljiv način u manjinskim hrvatskim sredinama, kakva je i sarajevska, koja međutim, u simboličko-političkom smislu ima veliku nosivost. Svaka mudra i uistinu bosanskohercegovački orijentirana politika, jednako bošnjačka i hrvatska, morala bi tu nosivost uvažavati i ohrabrivati. Ne čini to ni jedna: Hrvati u Sarajevu nalaze se u trajnom procjepu između sebične hadezeovske etnoteritorijalne politike, praktično hercegovačke, i asimilacijske logike sarajevskih bošnjačkih prilika i politika, bez ikakve institucionalne mogućnosti da politički artikuliraju vlastita stajališta. Aktualna kriza dodatno dramatizira tu političku nijemost i isključenost, a gotovo nesnosnom čini je u zadnje vrijeme neprimjereno javno djelovanje nestranačke ali politički jako angažirane organizacije Hrvatskoga narodnog vijeća i njegova staroga/novoga predsjednika. Ta ustanova, jedina te vrste u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, koja počiva na časnoj tradiciji iz rata, sama je sebe poništila i oduzela si mogućnost autentičnoga mišljenja i govora u okvirima pluralističkoga modela građanske kulture, jer se stavila u otvorenu dnevnopolitičku službu SDP-ove koalicije i opisane asimilacijske politike, demonizirajući one koji misle drukčije. Kulminira to u najsvježijemu pokliku predsjednika HNV-a: „Onima kojima se ova zemlja ne sviđa, najbolje bi bilo da odu iz nje.” Nije potrebna velika mudrost da bi se shvatilo tko su ti koji treba da odu: svi (Hrvati) koji ne misle kao predsjednik HNV-a. Sarajevski politički establishment (u ovome mandatu čine ga isključivo SDP i SDA), pa i javnost, u toj nakaradnoj politiziranosti HNV-a i poltronstvu prema većinskom i politički vladajućem elementu, te u tim izgoniteljskim gestama i ideološkim proskripcijama ne samo da ne vidi ništa loše, nego ih obilato honorira – pažnjom, hvalom, nagradama, javnim priznanjima. Jasniju ilustraciju asimilacijske politike teško je zamisliti.

Građanska dužnost i intelektualna savjest nalaže nam da sve aktere opisanih oblika političkoga manipuliranja nacionalitetom javno upozorimo na ogromnu odgovornost, za pogubne posljedice kojima takvo manipuliranja u Bosni i Hercegovini neizbježno rezultira. Pozivamo sve one čije se mišljenje i nemir podudaraju s našim, da se pridruže ovome apelu, u zajedničkom pokušaju da pridonesemo vraćanju političkoga djelovanja u racionalne i trezvene okvire.

Vjekoslav Domljan, Željko Ivanković, Miljenko Jergović, Mile Lasić,

Ivan Lovrenović, Mirko Marjanović, Ilija Šimić, Lukša Šoljan

Jutarnji list, 18. ožujka 2011.

D

Otvoreno pismo profesora politologije Mile Lasića profesoru teologije Ivanu Šarčeviću

Tko je obolio od logoreje – politolog ili teolog?

U tjednom prilogu Avaza “Sedmica”, od 30. svibnja o.g.  objavljen je u rubrici “Polemike” moj odgovor fra Ivanu Šarčeviću, profesoru Franjevačke teologije u Sarajevu i gvardijanu Samostana svetog Ante na Bistriku, povodom grubih objeda i diskvalifikacije koje je sebi dozvolio u istom listu i u istom subotnjem dodatku, tjedan dana ranije. 

Avazovi urednici su moj odgovor Šarčeviću opremili: nadnaslovom “Otvoreno pismo profesora politologije Mile Lasića profesoru teologije Ivanu Šarčeviću” i boldiranim naslovom  “Tko je obolio od logoreje – politolog ili teolog?”, dok su u podnaslov izvukli “Prišivati mi da sam ‘čovićevac’ jeftino je skretanje pažnje na toga političara, koji je vjerojatno i veći makijavelista od drugih, ali nije jedini krivac, pogotovu nije izmislio hrvatsko pitanje u BiH”.

K tomu su moj odgovor prof. Šarčeviću opremili i međunaslovima “Nužnost europeizacije” i “Opasne politike”, te izabrali ono što su u polemici ocijenili najvrijednijim za poveći anterfile pod naslovom “Samo slijepci mogu zanijekati problem”. Polemika je opremljena i korektnim objašnjenjima ispod slika prof. Šarčevića i moje: “Prof. Šarčević: Izazvao reakciju” i “Prof. Lasić: Uputio odgovor”. 

U dossier “Memento mori”  je uključena  (pod “D”) u verziji objavljenoj u Avazu, jer su i prilozi pod A, B i C uvršteni povodom prijepora unutar Hrvatskog narodnog vijeća u  oblicima kako su objavljeni u medijima. Ali, čitateljima stoji na uvid na ovoj web stranici i moj odgovor profesoru Šarčeviću kako je upućen Avazu, dakle u cijelosti, s tim što je u izdvojenom “otvorenom pismu”, pored ovog dossiera, uključeno boldiranim slovima i ono što je ispušteno u Avazu i u printanoj i online verziji …

*****

Profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru Mile Lasić uputio je otvoreno pismo profesoru na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i gvardijanu Samostana svetog Ante na Bistriku fra Ivanu Šarčeviću povodom intervjua koji je prof. Šarčević dao u našem prošlom broju pod naslovom “Papa dolazi u kritično vrijeme, ali kriza je šansa”.

Nužnost europeizacije

– Logoreja je duševna bolest nesuvislog, nekontroliranog brbljanja bez ikakvog smisla. Upravo nju mi je „dijagnosticirao“ u intervjuu “Avazu” profesor teologije dr. Ivan Šarčević, koji se time počeo nekompetentno pačati i u medicinske kao i u politološke fenomene. U sluđenoj zemlji kakva je BiH svako govori o svemu, nitko nikoga ne sluša, pa i dr. Šarčević ima pravo sudjelovati u velikoj brbljaonici. I sam sam sudjelovao jedno vrijeme, pa mi se zgadilo. Mudriji od mene su znali da od tog nema koristi. Utoliko je dr. Šarčeviću razložno postaviti pitanje: misli li, doista, da se bolje razumije u medicinska ili politološka pitanja nego što se liječnici ili politolozi razumiju u teološka pitanja? Nije li i to logoreja?

Iz mojeg kuta promatranja, dr. Šarčević je zlorabio osnovni povod intervjua u “Avazu”, a to je dolazak pape Franje u BiH, kako bi stao u obranu akademskog i političkog Sarajeva od mog tobožnjeg napada kojeg sam, po Šarčeviću, izvršio na znanstvenoj konferenciji u Mostaru, u organizaciji FES-a i IDPI-ja, 14. o. m. Pri tomu on cijelu konstrukciju temelji na naslovu u “Večernjem listu”, koji je objavio ovo izlaganje 18. o. m. Unutar mog referata se ne radi samo o fenomenu de-konstitucije Hrvata putem „sanuizacije“ bošnjačkih narativa i politika, nego i o tomu da je u pitanju posvemašnje odbacivanje odgovorne konsocijacije kao metode upravljanja razlikama, tako što su svi akteri pristali na demokraturu i javašluk -konsocijaciju, nesposobni i nevoljni da se bore za izlazak iz krize u višenacionalnoj BiH.

Kao i u svim sličnim referatama i u ovomu sam ukazao na nužnost europeizacije narativa i politika, a s dubokom indignacijom odbacio i secesionističke i unitarističke narative i politike, a vođe i sljedbenike političkih stranaka koji ne priznaju ustave svoje zemlje nazvao političkim i pravnim nasilnicima. Po tomu sam, u mojemu razumijevanju, posve solidan Habermasov „ustavni patriota“.

U neobuzdanom obračunu fra Ivana Šarčevića s mojim pristupom teškoj zbilji u BiH najtužnije je što on u njemu ne vidi potragu za alternativnim modusom dominantnim narativima i politikama u BiH, pa sebi dozvoljava jeftine diskvalifikacije.

Opasne politike

Šarčevićeve ničim izazvane diskvalifikacije mojega rada i stavova izraz su neznanja o tomu što se doista zbiva u Mostaru i Hercegovini, uključujući i na Studiju politologije na Filozofskom fakultetu Sve-Mo. Taj studij u dosluhu je s europskim politološkim i eurološkim narativama i teorijama uvažavanja svih identiteta i nenasilnog upravljanja razlikama. Tim putom se, dakako, politologija i oslobađa debelih naslaga ratnih narativa i opozitna je prema svim nacionalističkim politikama, uključivo hrvatskim. Unatoč tomu se iz akademskog i političkog Sarajeva i dalje upire prstom u pravcu Mostara, i sve se promatra kroz ratnu dioptriju i s velikim potcjenjivanjem, što je i više od bezobrazluka.

Poslije svega prišivati mi da sam „čovićevac“ jeftino je skretanje pažnje na toga političara, koji je vjerojatno i veći makijavelist od drugih, ali nije jedini krivac, pogotovu nije izmislio hrvatsko pitanje u BiH. Doduše, njega i ne može riješiti, niti su mu to ambicije. No, pogrešno je njega ili bilo koga drugoga kritizirati što inzistira na poštovanju načela konstitutivnosti u BiH i na položaju, pravima i obvezama Hrvata kao ko-nacije, jedne od onih koje su konstituirale Bosnu i Hercegovinu. Za to bi ga trebalo, zapravo, pohvaliti, što bi bilo neumjesno iz drugih razloga, jer je jedan od demokraturskih, tranzicijskih profitera, koji su postali vlasnici i neba nad BiH i svega u BiH.

U potrazi za alternativama i etnonacionalističkom i pseudograđanskom narativu, i na njima utemeljenim opasnim politikama, sudjelovao je do sada sramotno mali broj ljudi. Profesor Šarčević bi, dakle, bio dobrodošao u potragu za alternativama, pod uvjetom da je u stanju uvidjeti da su se proteklih desetljeća obrukali podjednako i etnonacionalistički i pseudograđanski eksperimenti, izvedeni na trošak i na štetu nacija i građana, a u pravcu daljeg propadanja BiH. U tim budućim potragama, ako do njih uopće dođe, svatko bi trebao biti spreman odustati od pristupa „ili – ili“, kako bi se kroz respektiranje teorija i metoda upravljanja razlikama, nenasilja i uvažavanja identiteta, u konačnici BiH i zaputila u bolju budućnost političke višenacionalne zajednice – kaže se u otvorenom pismu profesora Mile Lasića.

Samo slijepci mogu zanijekati problem

U BiH plamte ideološko-politički prijepori koji dovode u pitanje višenacionalnu zemlju BiH, i samu BiH u svoj njezinoj raznolikosti, pri čemu samo slijepci mogu zanijekati problem identiteta i opstojnosti Hrvata u BiH, jer su najmanji i najslabiji, pri čemu postojanje toga problema ne smije biti zanemareno ili prekriveno pogrešnošću hrvatskih politika u BiH. Nije, dakle, hrvatsko pitanje u BiH takozvano, kao što nisu ni druga nacionalna pitanja, nego potrebuje pomoć drugih, kako bi se riješilo putem institucionalne jednakopravnosti, koja podrazumijeva i federalizaciju i dvodomne skupštine i paritete i veta u domovima naroda i mnogo čega drugoga, što nije upereno protivu BiH, nego je u funkciji njezina samoodržanja.

I posljednjem političkom i kulturološkom slijepcu bi, dakle, moglo biti jasno da ono za što se osobno zalažem, i nije drugo do obrana načela na kojima bi BiH mogla nadživjeti postojeće krize. Takvo što podrazumijeva uvažavanje preporuka Europske unije, uključivo preporučenih načela Europskog parlamenta o federalizaciji i nebiranju političkih predstavnika drugima. Nažalost, u akademskom i političkom Sarajevu su skoro sva pitanja koja dodiruju višenacionalni karakter BiH tabuizirana, pa se samopodrazumijeva politički odstrijel i duhovna ekskomunikaciju onih koji drukčije misle. Odatle pojava tzv. poželjnog glasa sukladno očekivanju dominantnih akademskih i političkih narativa i politika, koju dr. Šarčević, pak, pripisuje meni. Pitam ga javno, nije li grijeh svoju lošu podsvijest prišivati onomu koji se barem trudi artikulirati alternativni narativ.

Autor: Redakcija Avaza, tjedni prilog “Sedmica”, 30. svibnja 2015.

(Vidjeti i: http://www.avaz.ba/clanak/180410/ko-je-obolio-od-logoreje-politolog-ili-teolog)

Izvor: milelasic.com

Komentari

komentara