Mile Lasić: Nekrolog Hans-Dietrich Genscheru

GenscherKako su 01. travnja izvijestili i njemački i svjetski mediji, u svom domu u Bonnu umro je bivši njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher (1927-2016), diplomata koji je imao ključnu diplomatsku ulogu u pripremi mirnog ujedinjenja Njemačke devedesetih godina prošlog stoljeća. Umro je s napunjenih 89 godina života, jer je rođen 21. ožujka 1927. godine u istočnonjemačkom gradiću Reideburgu nedaleko od mjesta Halle an der Saal.

U medijima b-h-s-cg jezika i ovim povodom o Genscheru se govori jednostrano: jedni ga nekritično hvale, a drugi neutemeljeno ili neznalački kude. No, istina je da je Genscher imao važnu diplomatsku ulogu u međunarodnom priznanju jugoslavenskih republika, ali nije njemačka ili njegova vanjska politika dovela do disolucije SFRJ, nego opredjeljenje unutar bivše Jugoslavije, u prvom redu u političko-vojnim vrhovima Srbije i JNA za nasilje, koje su kao metodu razrješenja konflikata manje-više spremno prihvatile i druge jugoslavenske vođe.

U Genscherovoj podršci neovisnosti Slovenije i Hvatske radilo se, zapravo, o spoznaji i hladnokrvnoj procjeni da se SFRJ ne može više pomoći, jer višenacionalna zemlja koja ne poštuje vlastitu višenacionalnost, uključivo ustavni položaj republika (i pokrajina), koja forsira političku, pravnu i golu silu umjesto konsenzualnih politika  nezaustavljivo  srlja u samoubojstvo, njoj i ne trebaju vanjski neprijatelji obzirom da ih je unutra u izobilju.

Genscher je bio uistinu omiljen u Hrvatskoj zbog upornog zagovaranja diplomatskog priznanja Hrvatske, ali tek nakon što su se već demonstrirali barbarizmi i u Dubrovniku i u Vukovaru u ime „Velike Srbije“, koju je Miloševićeva propaganda zvala „modenom federacijom“, da se Vlasi ne dosjete.  Genscher je  – u vrijeme kad tome nisu bile sklone druge članice tadašnje Europske zajednice – vršio posve izravni pritisak u ime Kohlove vlade  na vlade drugih zemalja EZ. Egzemplaran primjer te vrste grubih diplomatskih igara je priopćenje za javnost njemačkog MIP-a od 15. studenoga 2015. godine, u kojemu je najavljeno da će SR Njemačka učiniti zvanično priznanje Hrvatske i Slovenije i putem tzv. samostalnog hoda (Alleingang), dakle bez konzultacija i koordinacije s drugima, ako druge zemlje EZ ne žele ili ne mogu uraditi isto.

Ovo priopćenje sam žurno prevodio istog tog dana u Ambasadi SFRJ u Bonnu i svima nam je postalo i definitivno jasno da će uskoro doći do međunarodnog priznanja ovih dviju zemalja i od SR Njemačke i od drugih zemalja EZ, što se potom i dogodilo  15. siječnja 1992., kada je svih tadašnjih 12 članica EZ priznalo Sloveniju i Hrvatsku kao neovisne države. Međunarodno priznanje BiH je – sukladno preporukama Badinterova povjerenstva – moglo uslijediti tek nakon sprovedenog referenduma, pa je do njega došlo tek  06. travnja 1992. godine, kako bi potom i BiH i Hrvatska i Slovenija 22. svibnja iste godine bile primljene u Ujedinjene nacije.

Istina je ,mnogo složenija glede Genscherova angažmana  u korist  međunarodnog priznanja Hrvatske i Slovenije, nego što se to činilo i čini hrvatskom i slovenskom nacionalizmu, pri čemu se hrvatski nacionalizam nije nikada ni kao srpski nacionalizam kretao u sferi racionalnog glede uloge Njemačke u posljednjim jugoslavenskim ratovima. Hans Dietrich Genscher je, zapravo, dugo vremena bio vrlo nesiguran, pa ni poslije slovenskih i hrvatskih deklaracija o nezavisnosti i tzv. slovenskog rata, ili posjeta Hrvatskoj i krstarenja Jadranom u društvu s tadašnjim jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom, u lipnju 1991. godine, nije Genscher bio posve siguran što SR Njemačka smije sama činiti.

No, poslije barbarskih opsada i razaranja Dubrovnika i Vukovara, dileme više i nije bilo. Njemačko javno mnijenje je bilo ogorčeno, to mogu potvrditi i kao posljednji attache za kulturu u Ambasadi SFRJ u Bonnu. U kolovozu 1991. godine promijenio je konačno i definitivno Bundestag svoj odnos prema SFRJ, uvažavajući pogubne procjene glede njezine opstojnosti. A kad Nijemci izaberu novi pristup onda ga odlučno i zagovaraju.

Po mojim saznanjima, Genscher je, ipak, ali i definitivno razumio da je Jugoslavija u procesu nezaustavljivog rastakanja tek nakon što je u studenom 1991. službeno posjetio Beograd i susreo se i s Miloševićem. MIP Genscher je, dakako, doputovao u posljednji posjet već polumrtvoj SFRJ na poziv svog tadašnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara, da bi po povratku u Njemačku priznao da mu je upravo tijekom susreta s Miloševićem postalo “potpuno jasno da taj čovjek želi Veliku Srbiju”. (Ovo je važno istaći i u kontekstu sramne odluke Raspravnog vijeća Tribunala za ratne zločine u Den Haagu, koja je najproblematičnija upravo stoga što je amnestirala ideju i projekt „Velike Srbije“ kao benignu političku ideju, što ona nikad nije bila i ne može biti, jer je njezina ambicija maligna.)

***

Mnoge se nepreciznosti i netočnosti ponavljaju  u osvrtima i komentarima povodom smrti Hansa Ditricha Genschera, ali točno je da je bio najdugovječniji njemački šef diplomacije, te da se  na tom se položaju nalazio gotovo dva desetljeća, od svibnja 1974. do svibnja 1992. godine, te da se dragovoljno povukao, zadobijajući potom ugled staloženog čovjeka i državnika.

Bio je jedan od najdugovječnijih ministara vanjskih poslova u svijetu, duže od njega se na toj osjetjivoj funkciji zadržao jedino sovjetski MIP Andrej Gromiko, čuveni „Mr. Njet“ u Hladnom ratu. Obzirom na dugogodišnju važnu ulogu koju je imao i u njemačkoj diplomaicji i za njemačke „Slobodne demokrate“ (FDP), ili liberale, logično je što je aktualni čelnik FDP-a Christian Lindner ocijenio odmah poslije Genscherove smrti da je upravo Genscher svojim diplomatskim djelovanjem “ispisivao povijest i oblikovao Njemačku”, nazvavši ga i “jednim od utemeljitelja Europske unije“. E, to su već posthumna pretjerivanja, ma koliko se dala razumjeti.

Uistinu je bila važna Genscherova uloga  u pridobijanju njemačkih nekadašnjih neprijatelja i sumnjičavih saveznika za potporu ponovnom ujedinjenju Njemačke, zbog čega  su ga ponekad znali usporediti i s bivšim američkim državnim tajnikom Henryjem Kissingerom, s kojim je doista prijateljovao. U svakom slučaju, bilo je najosjetljivije pitanje uvjeriti Moskvu da odustane od  DDR-a i dopusti mu ujedinjenje sa SR Njemačkom, u osnovi temeljem ustavnih rješenja u zapadnonjemačkom temeljnom zakoniku (Grundgesetz). Nije puno bilo lakše razuvjeriti niti londonske i pariške skepse glede tobožnje opasnosti  od prevelike ujedinjene Njemačke.

„Pad Zida“ nije, zapravo, stvar njemačkih polititičara, nego je primarno zasluga istočnonjemačkih građana-prosvjednika, ali mirno ujedinjenje SR Njemačke i DDR-a 03. listopada 1990., je bio rezultat maestralno isposlovanog sporazuma SR Njemačke i DDR-a s četiri sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu. Brzo i mirno ujedinjenje dviju njemačkih država jeste, dakle, rezultat Kohlovog i Genscherovog diplomatskog umijeća, pri čemu se ne bi smjela zaboraviti uloga bivšega sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, jer bez njegovih politika „glasnosti“ i „perestrojke“ ne bi ni moglo biti „europske 1989.“, ni mirnog ujedinjenja Njemačke. Tih činjenica je Hans Dietrich Genscher uvijek bio duboko svjestan, izražavajući otvoreno veliko poštovanje za Gorbačova, te skrbeći i za liječenje Gorbačovljeve supruge Raise u Njemačkoj, ali joj nije bilo spasa …

U onim primitivnim političkim krugovima u kojima se ne vide vlastite odgovornosti i još uvijek se optužuju Vatikan i SR Njemačka kao glavni krivci za nasilni raspad Jugoslavije inzistira se – logično je –  do danas na tezi da je njemački „Alleingang“ doveo do preuranjenog priznanja, te da je čak razbuktao sukobe i pridonio krvavom raspadu Jugoslavije. Takvima je Genscher 2011. godine, u razgovoru za dnevni list „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ (FAZ)  odgovorio da je riječ o pokušajima “naknadno prevladanja vlastite zablude”.

Mnogo su ozbiljnije one primjedbe iz same Hrvatske, da se prekasno distancirao od politike režima Franje Tuđmana. Ali, kako takvo što očekivati od njega, ako se znade da  nigdje u svijetu, pa  ni u SR Njemačkoj, Gencher nije dobio tolika uvažavanja, jer u brojnim hrvatskim gradovima ulice ili trgovi nose i danas Genscherovo ime, dok na Braču ima i spomenik. Uostalom, upravo mu je prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman uručio 1997. godine visoko državno odličje „Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom“.

Genscher je inače posljednji put  posjetio Zagreb 2007. godine na petnaestu obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske. I, inače, živio je vrlo povučeno posljednjih godine, tek tu i tamo bi sudjelovao u političkim debatama i u misijama „dobre volje“, kakva je bila i ona iz 2013. godine, kada je u Kremlju isposredovao oslobađanje oporbenog ruskog čelnika Mihaila Hodorkovskog.

Živio je umirovljeničke dane sa suprugom u Bonnu, maloj varoši na Rheini u kojoj su se SR Njemačkoj posrećile brojne dobre odluke i po nju i Europu. U njihovom nastajanju sudjelovao je u dugom periodu od 25 godina i pokojni Hans Dietrich Genscher. U tomu se kontekstu može razumjeti i izjava  Georga Streitera, aktualnog glasnogovornik njemačke savezne vlade da je H. D. Genscher bio “veliki državnik, veliki Europljanin i veliki Nijemac”.

***

Logikom bivšeg diplomate u Genscherovoj zemlji i mojega potonjeg novinarskog i publicističkog života u SR Njemačkoj, morao sam se nerijetko pozabaviti odgovorom na pitanje: zašto bivši njemački MIP Genscher još uvijek uzbuđuje duhove na Balkanu? Na to pitanje sam pokušao dati cjelovitiji odgovor u osvrtu na spektakularni „državni akt“ (Staatsakt) u Berlinu,  21. ožujka 2007. godine, upriličen povodom Genscherova 80. rođendana. Njemu je nazočilo čak 1.500 gostiju i iz zemlje i svijeta, uključivo skoro sve njegove nekadašnje kolege ministre vanjskih poslova iz Europe i svijeta. Unatoč tomu u jednoj beogradskoj tiskovini osvanula je atribucija ovog skupa Genscheru u čast da je „belosvetski“ i tsl. U tom čudovišno redukcionističkom tekstu  se i nije, naravno, radilo toliko o Genscheru, koliko o tomu – tko je kriv za početak rata u bivšoj Jugoslaviji. Pri čemu su bili svi krivi, pogotovu Vatikan i Njemačka, ali  nisu Slobodan Milošević, JNA i njihovi dželati tipa Ratka i Radovana. Ovaj moj uravnotežen osvrt je osvanuo, ipak, u Beogradu, u Helsinškoj povelji, časopisu moje beogradske prijateljice Sonje Biserko.

Na tadašnjem slavlju u Berlinu Genscheru u čast  s prostora bivše Jugoslavije mogli su se vidjeti u prvim redovima samo Dimitrij Rupel i Ivo Sanader, dok je negdje duboko u pozadini bio skriven  bivši jugoslavenski MIP i „Genscherov prijatelj“, Budimir Lončar, makar se tako nekoć govorilo o njihovom suodnosu u Saveznom ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu. Njihov je odnos bio, dakako, mnogo kompleksniji, jer je B. Lončar bio svojevremeno i veleposlanik SFRJ u Bonnu i sam dugovječni diplomata. O tomu ne mogu svjedočiti, ali mogu kao netko tko je pristigao u jugoslavensku amabasadu u Bonnu  upravo u momentu kada su Nijemci „okrenuli ćurak“ glede budućnosti SFRJ,  iznijeti sumnju da se u odnosima Genscher-Lončar i  nije radilo do o političkom prijateljstvu.

Kad se u kolovozu 1991. godine Bundestag odlučio za drugačiji pristup SFRJ, pa potom i za pritisak na priznanje Hrvatske i Slovenije, nije više njemački MIP  Genscher imao velikog obzira ni prema saveznom premijeru Anti Markoviću, ni prema MIP-u Lončaru. Čak šta više, uslijedilo je izbjegavanje susreta s njima, iako smo uzalud pokušavali kao „šerpasi“ upriličiti takve susrete. Umjesto njih u Bonn su pristizale sve češće delegacije yu-republika, uključivo i srbijanske, koju je predvodio Vladislav Jovanović, tadašnji MIP Republike Srbije, lažući o ratu u Jugoslaviji čim bi zinuo. Dakako, isto to radi i danas, svaljujući odgovornost za raspad Jugoslavije na Vatikan i Njemačku, Papu, Kohla i Genschera.

I četvrt stoljeća poslije nestanka SFRJ meni izgleda da su Njemci bili samo politički realisti, jer se Jugoslavija ubijala u Vukovaru i Dubrovniku, potom u opkoljenom Sarajevu i posvuda u BiH, pa se nju i nije moglo spasiti izvana, a iznutra za takvo što više nitko nije imao ni interesa, ni volje ni pameti.

***

Podsjetit ću na kraju i kako je tadašnja i sadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel na spomenutom „državnom aktu“ u Berlinu u Genscherovu čast iskreno priznala da ne bi bila ono što je danas da nije bilo Genschera. Potom je u autorskom prilogu za jednu novinu potencirala  njegove zasluge za mirno ujedinjenje Njemačke: „Njegovim diplomatskim umijećem, ustrajnošću i angažmanom izborio je značajan udio u oslobađanju puta za ponovno ujedinjenje Njemačke, i još više da se prizna njezina suverenost i njezina pripadnost zapadnom savezu“.  U tumačenju Angele Merkel: “Uvjereni liberal nije mogao i nije htio prihvatiti da u njegovom zavičaju za sva vremena vlada socijalistička diktatura…  Ljubav prema zavičaju i svijest o političkoj odgovornosti određivali su političko djelovanje Hans-Dietrich Genschera. Njemu pripada visoki respekt što se izdigao –  na strani saveznog kancelara Helmuta Kohla – iznad svih oklijevanja i rezervi, kada su se ukazali izgledi da se okonča podjela Njemačke“.

I u autorskom prilogu tadašnjeg predsjednika „Liberala“, nedavno preminulog Guide Westerwellea za jedan južnonjemački list izraženo je priznanje dugogodišnjem predsjedniku FDP-a i njemačkom MIP-u  kao “arhitekti jedinstva” i “velikom liberalu”. Westrewelle je ovom prigodom Genscherovu političku maksimu sveo na formulu – „mir  putem razumijevanja“.

Meni se čini da se Genscheru mora i posthumno izrijekom izreći, pak, priznanje što se znao povući na vrijeme s političke scene, što neki drugi nisu poput Helmuta Kohla, pa je 1998. godine „demontiran“ njim samim.  No, bilo je politički degutantnih momenata u Genscherovom dugom političkom životu u izobilju. U mojemu razumijevanju, najružniji moment u Genscherovom političkom ponašanju je implicitno sudjelovanje u komplotu protivu Willy Brandta, to jest što je kao tadašnji savezni ministar unutarnjih poslova već duže vrijeme znao za DDR-ovog špijuna u tadašnjem Brandtovom Kanzleramtu, ali je s time manipulirao sve dok Brandt nije morao podnijeti ostavku 1974. godine.

Pokazao se i kao makijavelist velikog formata kada je politički izigrao i drugog velikog socijaldemokratskog njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, otkazujući podršku FDP-a SPD-u i opredjelivši se za koaliranje njegove stranke s Kohlovim sestrinskim blokom (CDU/CSU). No, jedino tim putom je i mogao biti tako dugo njemački ministar vanjskih poslova (1974-1992), nakon što je već prije toga bio i njemački ministar unutarnjih poslova (1969-1974).

Naravno, puna istina o Genscherovoj ulozi u ex-yu krvavom piru tek treba biti na prostorima bivše Jugoslavije objektivno istražena – sebe radi, a ne Nijemaca.  Bit  će da je  negdje u sredini, između  hvalospijeva o „velikom Europljaninu“ i apriorne osude Genschera kao  urotnika  protivu bivše Jugoslavije.

Ne budu li se pažljivo čitale arhive, pobijedit će i definitivno palanački redukcionizam domaćih interpreta i  interpretacija.

Mostar, 02. travnja 2016. godine

milelasic.com

***

Statovi autora izneseni u autorskom tekstu objavljenom na HSPF.info – Portal Hrvatskog Studentskog Politološkog Foruma nisu nužno stavovi Udruge.

Komentari

komentara