Mile Lasić: Stižemo li na europski after party?

mile lasic 1Ovogodišnji Dan Europe, 9. svibanj, ostao je u zemljama bivše Jugoslavije u sjenci revizionističkih procesa povodom 70. obljetnice ”pobjede nad fašizmom”, to jest kraja Drugog svjetskog rata u Europi.

Uostalom, nema konačne pobjede nad bilo kojim totalitarizmom, ni tobož’ desnim ni tobož’ lijevim. Oni i nisu korektne političke doktrine, nego ustroji za potiranje razlika, ili ”sile gluposti” (D. Bonhoeffer). Nizozemski intelektualac Rob Riemen govori uvjerljivo o ”vječitom povratku fašizma” (vidjeti ”Vječiti povratak fašizma”, TIM PRESS, Zagreb, 2011.). Pokojni Ralph Dahrendorf upozorava na velike sličnosti totalitarizma, uz izvjesne razlike među njima. A otac ”otvorenog društva” K. Popper ih zove ”neprijateljima otvorenog društva”!

Iz ovih razloga sam na mojoj web stranici (milelasic.com) čitateljima i nudio niz otrežnjujućih provokacija, počev od dekonstrukcije mita o Bleiburgu iz pera Drage Pilsela i Ivana Lovrenovića do brandtovske geste na Bleiburgu pokojnog Račana, 15. svibnja 2002., i Bonhoefferova eseja ”O gluposti” / Von der Dummheit.

Pilselova stajališta su na ovom portalu i izložena, pa zato i slijedi samo uvodna rečenica iz Lovrenovićeve nenadmašne dekonstrukcije:

”Kardinal Bozanić, general Stanko Baja Sopta, Dragan Čović, izaslanica Kolinde Grabar Kitarović u subotu 16. svibnja 2015. godine na polju kod Bleiburga govore, a sve što govore urnebesna je ideološka i etička shizofrenija. Zamorno i porazno, porazno i zamorno” (vidjeti ivanlovrenovic.com).

Iz Račanove izjave od prije 13 godina, nakon što je položio vijenac nastradalima i kleknuo, izdvajam:

”…Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili… Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga… Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku…”

Ovakvi pristupi ne pripadaju mainstream varijanti u Hrvatskoj, pa su i dani sjećanja na žrtve proteklih ratova i u Hrvatskoj i u BiH prosto zlorabljeni, a Dan Europe dospio u zapećak. Taj praznik je, inače, uveden u institucionalnu memoriju EU tek 1985. na summitu tadašnje Europske zajednice u Milanu, jer se iz inicijative Roberta Schumana iz 1950. godine nazirao siguran put ka miru i ujedinjenju Europe. Danas u takvo što ne možemo više biti sigurni.

Tadašnji francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman je u Kay d’ Orsayu, palači francuskog MIP-a, tog davnog 9. svibnja 1950. u biti obrazložio projekt ujedinjenja šest europskih zemalja (Francuske, SR Njemačke, Italije i tri zemlje Beneluxa) u dvije važne industrijske grane, ali je i nagovijestio projekt mira i ujedinjenja Europe, pa se danas o njemu govori i u redovima europskih crkvi kao o prvom ”sekularnom svecu” (on je bio katolički laik).

Htio sam reći kako su svim zemljama bivše Jugoslavije neophodne temeljne europeizacije narativa i javnih politika, što prosto podrazumijeva i kulturu ”kritičkog nadvladavanja prošlosti”, za koju se u ovim zemljama ne želi znati. A ako se prilagodbene zadaće ne izvrše kako valja tijekom preuzimanja acquisa (pravne stečevine EU), što je vidljivo u slučaju Hrvatske, onda je neophodno govoriti i o nužnosti retrospektivne europeizacije i narativa i javnih politika.

Hrvatska je, doista, ušla u EU ”iza ponoći”, kako je to slikovito formulirao u predavanju u Zagrebu, uoči hrvatskog ”Day D”, 1. srpnja 2013., britanski povjesničar Niall Ferguson, kad su svi gosti pijani, a hrane je ponestalo, kad je prostor uneređen, dok mnogi spavaju, a neki su već uzeli kapute i pripremaju se za odlazak. Ovu opasku sam preuzeo iz knjige Srećka Horvata i Slavoja Žižeka ”Šta Evropa želi?” (Laguna, Beograd, 2013.), jer mi je bila potrebna za predavanje studentima iz cijele BiH na ”Simuliranom parlamentu 2015”.

Predavanje sam skeptično naslovio ”Spašavanje vojnika Rayana” kako bih naglasio potpuno neizvjesni ishod pojačanih EU medijacija u BiH. Ostajem pri skepsi, unatoč činjenici da 1. lipnja o. g. stupa na snagu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između EU i BiH. Ostajem pri skepsi i nakon što drugačije sugeriraju upravo objavljeni rezultati istraživanja javnog mnijenja, po kojima bi 78% građana BiH odgovorilo na referendumu pozitivno na pitanje: “Podržavate li ulazak BiH u EU“. Jer, i ne ovisi put ka EU o građanima BiH.

Najžalosnije je što i u akademskim i u političkim narativima u BiH dominiraju naduti, neznalački i licemjerni govori o sebi i EU. Kako očekivati, primjerice, od unitarista i secesionista ili demokraturskih specijalista u vladama svih razina upravljanja da razumiju EU ako ne razumiju BiH kao ”EU u malom” ili, sui generis, višenacionalnu zajednicu? Zbog toga i cijenim da je broj istinskih Europljana u BiH vrlo malen, a broj licemjera i lažnih Europljana sve veći.

Uzaludno je i što se od 20. svibnja o. g. ispred zgrade Vijeća Europe vijori na počasnom jarbolu baš zastava BiH, jer je BiH došla na red da bude prva među 47 zemalja – članica Vijeća Europe u narednih šest mjeseci. Bojim se da zemlja koja zamalo nije suspendirana u Vijeću Europe nije sposobna kao predsjedatelj davati impulse drugima u oblastima klasične kulture i političke kulture.

No, vratimo se knjizi-zbirci eseja Srećka Horvata i Slavoja Žižeka ”Šta Evropa želi?” Ne hvaleći im svaku, kako stariji ljudi u BiH kažu za ljude drugačijih vjerozakona, ovomu autorskom dvojcu je uspjelo napisati provokativnu knjigu poslije koje niste pametniji, ali jeste zabrinutiji. Unutar korica knjige je i esej Aleksisa Tsiprasa, lidera grčke ”ljevice”, koji se već u naslovu pita: ”Uništenje Grčke kao model za celu Evropu. Je li to budućnost koju je Evropa zaslužila?”

Meni se posebice dopao Horvatov predgovor srpskom izdanju ”Stiže li Srbija na after-party?” Ako se ulazak Hrvatske u EU dogodio u momentu i na način kako je opisao Niall Ferguson, kako onda opisati ulazak Srbije pita se Horvat, pa odgovara: ”Pa nikako drugačije nego kao dolazak na after-party”! Ako je tako, dodajem, nije li neizvjesni ”dolazak na after-party” za Srbiju još neizvjesniiji za druge zemlje ”zapadnog Balkana”, posebice za BiH?

”Zapadni Balkan” je, inače, terminus tehnicus iz ”Solunske agende” (2003.), još uvijek ključnog dokumenta za sve zemlje u procesu privođenja EU. Pa ipak, uvijek će se naći netko tko se ne umije ophoditi s ovim pojmom, jer želi negirati ”regiju” u političkom smislu ili ustvrditi da postoji samo u gospodarskom pogledu.

Mi ”eurolozi” znamo, pak, da putovi ka EU iz zemalja ”zapadnog Balkana” vode preko umreženja sa susjednim zemljama. Za infrastrukturna umreženja cestovnih, željezničkih i energetskih transverzala, uostalom, EU predviđa Višedržavnim starteškim dokumentom (2014. – 2020.) 14,7 mlrd. eura.

Uostalom, i EU još uvijek liže rane od užasnih posljedica koje je neoliberalni ”cunami” ostavio u financijama, socijalnim, školskim i drugim sustavima poslije svjetske financijske i gospodarske krize iz 2008. godine. O tome na svoj način govori i manjak solidarnosti unutar EU glede svojevrsnog dužničkog ropstva u tzv. PIIGS-zemljama (Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska).

Ili, možda što je ova ružna kratica (engl. pigs znači svinje), kako upozoravaju Žižek i Horvat, u žargonu već transformirana u sintagmu ”GYPSI-states”. EU je, ipak, s njezinim brojnim problemima, za zemlje ”zapadnog Balkana” moguće ”svjetlo na kraju tunela”. Pri čemu, upozorava razložno Horvat: ”Svjetlo na kraju tunela nije uvijek spas, već je najčešće vlak koji nam juri u susret”.

I na kraju, ukoliko bi se EU i definitivno prepustila njezinim (i američkim) bankarima, od nje bi odustali i ”posljednji Mohikanci”, oni Europljani kojima su ideje mira i ujedinjenja daleko vrednije od svih banaka i bankomata ovoga svijeta. U takvoj EU bilo bi pitanje dana kada bi se države-članice ponovo survale u ”sacro egoizme”, u zloćudne nacionalizme, u svoju lošu prošlost! U takvoj EU i ne bi, naravno, bilo više mjesta za siromašne rođake s Balkana. No, dok još nije baš sve tako crno, preporučavam kao profesor europskih integracija hoditi ka EU sebe radi, europeizirati narative i javne politike, pa taman i stigli u EU tek na ”after-party”!

Autograf.hr, 27.05.2015.

Komentari

komentara