Millov revidirani utilitarizam i poimanje slobode

millDjelovanje Johna Stuarta Milla predstavlja prekretnicu u političkoj teoriji 19.stoljeća, a značajan utjecaj ima i na političku teoriju 20. i 21. stoljeća. Njegov intelektualni opus je interdisciplinaran, bavio se političkom ekonomijom, logikom, spoznajnom teorijom, religijom, psihologijom, filozofijom morala i politike.  Mnogi autori poslije njega su imali različite kritike i interpretacije njegovog lika i djela te su na te teme napisani mnogi znanstveni radovi. Važno je napomenuti da je za shvaćanje njegove misli potrebno prebaciti u kontekst vremena u kojem djeluje, a mnoge od njegovih ideja i rasprava aktualne su i u današnjim intelektualnim diskusijama. Neka od najznačajnijih djela Johna Stuarta Milla su, vezana za područje političke filozofije, su:  O slobodi – jedno od temeljnih djela na kojima počiva suvremeni liberalizam, iako se Mill ne uklapa u profil onoga što danas nazivamo neoliberalom; Utilitarizam- svako djelovanje treba proizvesti najveću sreću za najveći broj ljudi.

Millovo poimanje slobode

Shvaćanja slobode koja je John Stuart Mill iznio prvenstveno u svom djelu „O slobodi“ izazvala su mnogobrojne pozitivne i negativne interpretacije i sama po sebi su vrlo kompleksna.  Vratit ćemo se dva stoljeća unazad, u vrijeme djelovanje tzv. oca liberalizma Johna Locka koji je tvrdio da je sloboda temelj svega drugoga te da svi oni koji nas žele lišiti naše slobode protivno našoj volji djeluju protivno prirodnom zakonu. Bez obzira je li to ubojica, nasilnik, lopov, pa čak i apsolutistička i arbitrarna vlast možemo ih tretirati  kao agresora. U samom korijenu liberalizma nalazimo značaj slobode za čovjeka i za cjelokupni razvoj društva. John Stuart Mill je u svom djelu „O slobodi“ predstavio načelo zaštite pojedinca od upletanja države i zajednice u njegovu privatnu sferu.

Elvio Baccarini, u Sveučilišnom udžbeniku Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu „Moderna politička teorija“  predstavlja dva ključna elementa Millovog shvaćanja slobode, a to su:

  • Određenje granica slobode
  • Obrana slobode

Prvi element odnosi se na prostor naše individualne slobode koji dopušta određenu odvojenost, odnosno prostor u kojemu drugima nije dopušteno nikakvo upletanje. Taj prostor razlikuje se od onog u kojem zajednički donosimo odluke koje će vrijediti za sve članove zajednice. Postavlja se pitanje kako ispravno odrediti te granice, koji su kriteriji za određivanje granica.

„On (čovjek) je odgovoran društvu samo za ono svoje ponašanje koje se tiče ostalih. U dijelu koji se tiče isključivo njega, njegova je neovisnost s pravom apsolutna. Pojedinac je neograničen gospodar nad samim sobom, nad svojim tijelom i dušom“ (Mill, 1988, 118).

Nadalje, u daljnjem objašnjenju individualne slobode Mill koristi dvije maksime: Određivanje prostora nepovredivosti pojedinc i određivanje legitimnih razloga za upletanje u nečiju slobodu.

Mill razlikuje radnje koje se tiču drugih i one koje se tiču samog djelatnika. U radnje koje se tiču samog djelatnika nitko nema pravo upletanja. Ovdje nailazimo na problem koji su mnogi kritičari Millovog djela istaknuli te njegovo poimanje slobode postavili u suprotnost sa utilitarističkim načelom.

Oni smatraju da je ovakva podjela neodrživa, jer kad zamislimo neke radnje koje na prvi pogled djeluju kao radnje koje se tiču pojedinca i drugih ljudi koji ih dobrovoljno prihvaćaju, npr. alkoholizam ili pak homoseksualni odnos, u razradi tih radnji možemo vidjeti da one itekako utječu na druge ljude. Ukoliko se osoba alkoholizira ili prakticira homoseksualnu vezu u životnom prostoru koji dijeli sa osobom koja se strogo protivi jednom ili drugom činu, iz vjerskih ili nekih drugih razloga, onda te radnje negativno djeluju na navedenu osobu.

„Ako je patnja onog koji osuđuje takva ponašanja veća od zadovoljstva onog koji pristupa takvim ponašanjima tada bi se moglo reći da bi prema utilitarističkom načelu takva ponašanja trebalo zabraniti.“

Ovakvu argumentaciju Mill pobija unaprjeđenjem utilitarizma na način da se sva zadovoljstva ne shvaćaju jednako vrijednima. Tek onda kada se pojedinci bave svojim najvišim sposobnostima tada se manifestiraju i najviši užici.

Kada govorimo o drugoj maksimi Mill smatra da se nečija sloboda može ograničiti samo onda kada šteti drugima, a slobode koje nije dopušteno ograničavati su:

  • Sloboda savjesti, misli i osjećaja
  • Sloboda na vlastiti stav
  • Sloboda na javno izražavanje

Sloboda na vlastiti stav podrazumijeva i slobodu na javno izražavanje, tu opet nailazimo na problem jer nečije javno izražavanje može štetiti drugim pojedincima, npr. govor mržnje, uvrede itd. Dolazimo do zaključka da je jako teško razgraničiti prostor pojedinca od prostora ostalih jer je čovjek biće koje je usmjereno prema drugim ljudima. Mill to naglašava i u tom pogledu nije radikalni individualist nego smatra da se čovjekov napredak može ostvariti isključivo u odnosu sa drugima. Zbog svega navedenog s pravom se može pripisati kompleksnost njegovom izričaju.

„Svatko je vlastiti čuvar svojeg zdravlja tjelesnog, umnog ili duševnog. Čovječanstvo više dobiva ako jedni dopuštaju drugima da žive onako kako se njima čini da je dobro, nego kad primorava svakoga pojedinca živjeti onako kako se drugima čini da je dobro“ (ibid., 120).

Uspoređuje duhovnu i moralnu snagu sa mišićima, usavršava se samo onda kada se njome služimo. Preispitivao je liberalizam, analizirao njegove pozitivne i negativne osobine, također je preispitivao i socijalizam. Smatrao je da sve treba propitkivati, da ne smije biti dogmi, jer da bi se očuvala vrijednost nekog uvjerenja treba ga podložiti svim upitima koji su raspoloživi. Tek nakon što prođe kroz sve te upite tek tada će biti vrijedno.

„Sloboda mišljenja nije važna samo zato, ili u prvom redu zato da se stvaraju veliki mislioci. Naprotiv, ona je jednako, i još više, nužna kako bi se omogućilo prosječnim ljudskim bićima da postignu ljudsku veličinu za koju su sposobni“ (ibid.,135).

Demokracija

Nakon Jamesa Milla i Jeremyja Benthama, John Stuart Mill jedan je od začetnika ideje participativne demokracije. On ujedinjuje demokratsku ideju političke participacije građana i liberalnu ideju vodstva političke elite. Kako u svojoj knjizi Dileme političkog predstavljanja ističe Slaven Ravlić za Milla predstavnička vladavina omogućuje vladanje najboljih i vrhovnu kontrolu naroda, na taj način ispunjava zaštitnu i odgojnu funkciju vladavine. Kao što smo već spomenuli Mill se zalagao za opće, ali ne i jednako pravo glasa. Tu je napravio pomak u odnosu na Jamesa Milla i Jeremyja Benthama koji su smatrali da pravo glasa treba biti opće samo za muškarce. John Stuart Mill bi veću vrijednost glasa dao intelektualno superiornijim članovima zajednice, ali i ženama pa je poznat kao jedan od velikih zagovornika prava žena.

Mill smatra da bi unutar predstavničkih tijela, odnosno parlamenata trebali sjediti najbolji pojedinci iz društva. Oni čije znanje i razumijevanje općeg interesa nadilazi spoznaje prosječnog člana društva. Oni bi trebali biti prirodne vođe na putu napretka. Millova ideja je dobra, međutim kada je primijenimo na sadašnju praksu vidimo da to i ne izgleda onako kako je Mill zamislio. Unatoč tome vrijedi slijediti taj ideal kako bismo mu se maksimalno približili i birali one za koje zaista smatramo da su najbolji članovi društva. Mill iznosi i cijeli princip kojim bi se vršilo obrazovanje članova zajednice da budu sposobni izabrati kompetentne ljude.

Ističe i dvije koncepcije uloge predstavnika, a to su: povjerenička i delegatska.

Povjerenička uloga predstavnika je ono što mi unutar Bosne i Hercegovine imamo, dakle biramo osobu i time joj dajemo ovlaštenje da svojim razumom donosi odluke koje će biti u našu korist. Na taj način dajemo joj puno slobode i iskazujemo koliko povjerenja imamo u razboritost i ispravnost budućeg djelovanja te osobe. Mill preferira ovaj princip predstavništva za razliku od delegatskog. Delegatska uloga predstavnika znači da narod bira osobu koja će samo prenositi njegove stavove o svakom pojedinačnom pitanju. Ta osoba nema slobodu odlučivanja za opće dobro nego služi samo kao prijenosnik između građana i države.

Zanimljivo je njegovo shvaćanje da demokracija nije jamstvo da će se djelovati za dobro zajednice, niti za dobro pojedinca. Opasnost demokracije je mogućnost da će birači misliti samo na vlastite interese prilikom biranja.  Demokracija može čak prerasti u tiraniju, a tiranija većine je najopasnija tiranija. Razdoblje u kojem djeluje omogućilo mu je da svjedoči nastanku demokracije u oblicima u kojima je mi danas poznajemo, sa svim njezinim prednostima i nedostacima. Mill se zalagao za smanjenje državnih funkcija, a za jačanje lokalne samouprave. Lokalna tijela smatrao je posrednikom između države i građana, a demokratske institucije nužnom dopunom slobodi.

Također je smatrao potrebnim uklanjanje ekonomskih nejednakosti. Preispitivao je dobre i loše strane liberalizma kao i socijalizma. Zaključak je bio da je liberalizam bolji za čovjekovu unaprjeđenje i postizanje zadovoljstva. To potkrjepljuje argumentima da ukoliko osoba ima pravo na privatno vlasništvo imat će veću motivaciju za kvalitetniji rad, a kada nema te motivacije (socijalizam) to je štetno za cjelokupnu zajednicu jer se ne postiže maksimalni rad, trud i zadovoljstvo. Svima treba jamčiti ono što su svojim radom dobili. Dokazao je da liberalizam nije doktrina ekstremnog individualizma radikalno odvojenih pojedinaca, a zbog njegove analize socijalizma i pronalaska nekih pozitivnih njegovih strana naziva se uvjetnim socijalistom.

Revidirani i unaprijeđeni utilitarizam

James Mill i Jeremy Bentham su tvorci utilitarizma. Utilitarizam je pravac u političko-filozofskoj teoriji po kojemu je najvažniji cilj osigurati što veću sreću za što veći broj ljudi. Jeremy Bentham tvrdio je da je priroda stavila čovječanstvo pod vlast dva suverena gospodara: boli i zadovoljstva. Oni su ujedno mjerilo ispravnog i pogrešnog i određuju što ćemo raditi. Sreća pojedinca, smanjivanje boli i postizanje zadovoljstva su jedini ispravni kriteriji za svako djelovanje. Uveo je sintagmu račun sreće, odnosno moralna aritmetika koja se odnosi na precizno izračunavanje postizanja sreće. Smatrao je da je novac univerzalna mjera sreće. Također je mislio da glavni cilj zakonodavstva treba biti postizanje maksimalne sreće najvećeg broja ljudi.

Utilitarizam je u svojoj povijesti doživio nekoliko preformulacija, jedna od njih je ona Johna Stuarta Milla. Suština utilitarizma je dakle maksimiziranje opće sreće i minimiziranje općeg sla. Millu je on bio temelj svakog razmišljanja o moralu i ispravnoj politici. Ono u čemu se sastoji Millova preformulacija u odnosu na prvotne tvorce je njegova teza da se sva zadovoljstva ne mogu jednako vrednovati. Neka zadovoljstva su vrjednija, a neka manje vrijedna. Treba težiti afirmaciji viših zadovoljstava. Tek kada se čovjek usmjeri na viša zadovoljstva tada postiže najveću sreću. 

Novonastala moralna raznolikost i moralni subjektivizam izazvali su pojavu novih pravaca unutar filozofije koji bi dali novi političko-filozofski odgovor na društvene promjene izazvane urbanizacijom, industrijskom revolucijom i sekularizacijom. Upravo zbog svega navedenoga nastao je i utilitarizam. U nekom smislu utilitarizam je postao moralnost drugog reda. Radi se o moralnosti sa jednim jedinim načelom- načelom maksimiziranja blagostanja. Mill je zbog različitih okolnosti postao mnogo suptilniji mislilac od oca i Benthama što je rezultiralo odmicanjem od Benthamovog grubog kvantitativnog pristupa korisnosti.  Za Benthama je bacanje kamenčića bio jednak užitak, odnosno korisnost kao i poezija. Mill je tu napravio odmak i uveo razliku između viših i nižih užitaka. Kvaliteta je bila važnija od kvantitete. Mill se poziva na one koji imaju iskustva u različitim užicima i na njihovim sudovima određuje koji su užici superiorniji, a koji inferiorniji. Millove modifikacije znače radikalno odmicanje od hedonističke interpretacije koju je dao Bentham. On priznaje širi spektar ideja i vrijednosti u ljudskom životu od Benthama, a istodobno pokušava sve te vrijednosti smjestiti pod jedinstven standard korisnosti, tj. užitka.

Raymond Plant u svojoj knjizi Suvremena politička misao zaključuje da je utilitarizam teorija koja se zasniva na prohtjevima. U klasičnom utilitarizmu prohtjevi se shvaćaju kao želje za užitkom ili srećom, dok se u kasnijim oblicima utilitarizma odustalo od te pretpostavke. U oba slučaja želje i sklonosti pojedinca smatraju se osnovnim datostima na kojima se razvija utilitaristička računica.


 

Pripremila: Jelena Čevra ( Korištena literatura: Kulenović, Enes (ur.), Moderna politička teorija, Biblioteka Politička misao, Zagreb, 2013. ,Plant, Raymond, Suvremena politička misao, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002., Ravlić, Slaven, Dileme političkog predstavništva, Politička kultura, Zagreb, 2008.)

HSPF.info

Komentari

komentara