Mini dossier: Pledoaje za rodnom i spolnom jednakopravnošću!

tolerancijaU susret četvrtom izdanju Simuliranog parlamenta u organizaciji Hrvatskog studentskog politološkog foruma, 20. i 21. svibnja 2016.

__

Pledoaje za (trans)rodnom i spolnom jednakopravnošću!

___

U petak, 20. svibnja 2016.g., u amfiteatru 13 na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru bit će otvoreno četvrto izdanje Simuliranog parlamenta u organizaciji Hrvatskog studentskog politološkog foruma (HSPF).

Na svečanom otvaranju zakazanom u 15 sati, bit će upriličeni pozdravni govori, a cjelokupan program Simuliranog parlamenta održat će se u subotu, 21. svibnja, u Amfiteatru Sokrat na Filozofskom fakultetu.

U petak, 20. svibnja, u 16 sati, predviđeno je predavanje mr.sc. Janje Milinković na temu “Ravnopravnost spolova kao nužni dio razvoja političke kulture”, a u 18 sati zakazano je predavanje prof.dr. Mile Lasića na temu “Institucionalno jačanje rodne ravnopravnosti u kontekstu europskih integracija”.

U subotu, u 12 sati počinje službeni dio Simuliranog parlamenta na kojem su ove godine gosti studenti Fakulteta političkih nauka Sarajevo (SPONA) – desnica, studenti Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru (Debatni klub) – ekstremna ljevica, te članovi HSPF-a, kao studenti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, ljevica i radikalna desnica. Predlagateljica zakona je Nikolina Šimović.

Tema o kojoj će raspravljati 35 studenata-zastupnika je Zakon o ravnopravnosti spolova.

___

Mini dossier:
Pledoaje za jednakopravnošću i tolerancijom
(priredili: Ines Pušić i Mile Lasić) 

I

LGBT TERMINOLOGIJA
(Ines Pušić)

Identitet: može biti definiran kao osobna karakteristika bilo kojeg pojedinca, a koju dijele članovi_ice određene društvene grupe. Psiholozi najčešće koriste termin identiteta da opišu osobni identitet, dok ga sociolozi koriste da opišu društveni identitet.

Osnovni identiteti mogu se podijeliti na: rodne, spolne, seksualne, jezične, socijalne, dobne, etnonacionalne, klasne, ekonomske, religijske, rasne i u novije doba online identitete.

SPOL I ROD

Spol je pojam koji je primarno vezan sa fizičkim atributima kao što su kromosomi, novi hormona, vanjska i unutarnja anatomija i odnosi se na klasifikaciju bioloških karakteristika shodno kojoj na osnovu genitalija, reprodukcijskih organa i funkcija postoji rigidna binarna podjela na muško i žensko. Dakle, kada govorimo o spolu uvijek govorimo o biološkim, tj. Tjelesnim i fiziološkim karakteristikama.

Interspolnost je biološki nedefiniranost spola kao isključivo muškog ili ženskog. Interspolne osobe mogu imati i genitalije koje su dvoznačne.

Rod je, za razliku od spola koji se tiče samo bioloških razlika, šire definiran i podrazumijeva društveno konstruiranje biološkog spola žene i muškarca. Kao društveni konstrukt rod se odnosi na skup različitih očekivanja koje se vežu za socijalne uloge žena i muškaraca u privatnom i javnom životu. Društvo i društvena očekivanja formiraju i formuliraju obrasce ponašanja i djelovanja koji se karakteriziraju kao tipično muški ili ženski.

Za neke istraživače_ice rod je atribut osobe ili nešto što mi imamo, dok drugi smatraju rod nečim što radimo ili izvodimo.

Svaka osoba ima pravo na osobni rodni identitet i poštivanje njenog izbora. Rodni identitet ne mora biti u skladu sa spolom pripisanim pri rođenju, te može biti neovisan od rodnog izražavanja i seksualne orijentacije.

Očekivana muška rodna uloga uključuje: aktivnost, neovisnost, ambicioznost, dominantnost, agresivnost, sakrivanje emocija i samopouzdanje.

Očekivanu žensku rodnu ulogu najviše karakteriziraju osobine kao što su: suosjećajnost, nježnost, osjetljivost, empatija, urednost, obzirnost i toplina.

Rodno izražavanje je vizualna i vanjska prezentacija svake osobe koja se ogleda kroz odijevanje, odjevne ili tjelesne oznake, frizuru, ponašanje i govor tijela.

Transrodnost nije povezana sa seksualnom orijentacijom osobe, transrodne osobe mogu biti heteroseksualne, homoseksualne, biseksualne ili aseksualne, što ni na koji način nije povezano sa njihovim rodnim identitetom i izražavanjem.

Ovo suprostavljanje ispoljava se na način da rodni identitet i rodno izražavanje transrodnih osoba ne odgovaraju, tj. Nisu u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. Transrodnost je okvirni pojam koji obuhvaća sve one osobe koje se osjećaju ili biraju da predstave sebe drugačije od rodnih uloga koje im tradicionalno pripadaju, bilo oblačenjem, ponašanjem, govorom, držanjem ili prilagođavanjem svog tijela. Transrodnost se odnosi na identitete koji nadograđuju, negiraju ili prevazilaze tradicionalne uloge osoba muškog i ženskog spola i roda, što znači da su transrodne osobe one koje se identificiraju kao muškarci, žene, oboje, nijedno ili čak i nešto drugo što nije u skladu s njihovim pripisanim spolom.

Transeksualni/transpolni identitet imaju one osobe kod kojih postoji uslovno rečeno nesklad i jaz između njihovog biološkog spola, rodnog identiteta i rodnih uloga koje proizlaze iz pripisanog spola. Transeksualna osoba ima trajni, korjeniti i izrazito snažan osjećaj psihičke pripadnosti suprotnom spolu, pri čemu je potpuno svjesna svog anatomskog spola. Ovaj sukob između spolnog i rodnog identiteta transeksualnoj osobi prouzrokuje duboke emotivne i psihičke patnje. Takve osobe su vrlo često izložene nerazumijevanju okoline, kao i odbacivanju od strane obitelj, prijatelja i kolega. Kod transeksualnih osoba uglavnom postoji želja za tranzicijom /prilagođavanjem iz jednog u drugi spol, pa većina njih pristupa hormonskoj terapiji i operacijama promjene spola. Transeksualne osobe ne vole koristi izraz promjena spola, jer smatraju to prilagođavanjem spola svom rodu.

Transvestizam – cross dressing – odnosi se na osobe koje vole da nose odjeću drugog spola. Tu se može raditi o različitim ciljevima: specifično osobno izražavanje, seksualni užitak ili emocionalno zadovoljstvo, a presvlačenje nije povezano sa seksualnom orijentacijom, osobe koje se presvlače su većinom zadovoljne svojim spolom.

Drag queen – muškarac koji se odijeva u žensku odjeću radi užitka ili performansa. Nisu nužno homoseksualno orijentirani.

Drag king – žena koja se odijeva u mušku odjeću u svrhu performansa, zabave ili vlastitog ispunjenja, predstavljajući vlastitu definiciju muškosti.

Androgeni identitet/androgenost – je način neutralnog rodnog izražavanja, odnosno nepriklanjanje ni muškom ni ženskom rodu vlastitim identitetom. Ovaj pojam obuhvaća osobe čije rodno izražavanje ne odražava uopće, ili odražava u jednakoj mjeri karakteristike tradicionalno određenog muškog i ženskog roda. Osoba je androgena ukoliko istovremeno pokazuje i ženske i muške odlike u približno jednakoj mjeri.

Cisrodni ili cisseksualni rodni identiteti – su identiteti gdje se individualna samopercepcija i prezentacija roda poklapaju sa ponašanjima i ulogama koje se smatraju adekvatnim za nečijim spol. Derivacije tog pojma su cismuškarac i cisžena, za muškarca sa maskulinim rodnim identitetom i ženom sa femininim rodnim identitetom.

SEKSUALNA ORIJENTACIJA

Seksualna orijentacija kao jedna od četiri komponente seksualnosti (preostale tri su biološki spol, rodni identitet i društvena rodna uloga), je emocionalna i/ili fizička privlačnost ili naklonost prema osobama suprotnog (hetero), istog (homo), oba (bi) ili nijednom spolu (aseksualnost). Seksualna orijentacija formira se u ranoj životnoj dobi, i ona nije pitanje izbora, a na njen nastanak utiču kombinacije bioloških i socioloških faktora. Seksualna orijentacija nije isto što i seksualni identitet. Seksualna orijentacija se ne može naučiti ili prenijeti. U tom smislu predrasude koje se odnose na odgajanje djece u istospolnim partnerstvima i utjecaj istospolnih roditelja na seksualnu orijentaciju njihove djece, ali i na njihovo opće mentalno zdravlje i sposobnosti socijalizacije, aspolutno su neutemeljene.

Homoseksualna ili istospolna orijentacija je emotivna, seksualna, druhovna, romantična i druga privlačnost prema osobama istog spola. Homoseksualnost nije ni medicinski ni psihijatrijsko – psihološki poremećaj, već se dugo vremena tretira kao dio normalnog spektra seksualnosti kod čovjeka i životinja. Dokazano je kako seksualnost nije izbor, te da postoje različiti i mnogobrojni biološki činitelji koji je određuju. Iako nije u potpunosti jasna uloga genetičkih te drugih bioloških faktora u određivanju seksualnosti, evidentno je da je homoseksualnost dio prirodne ljudske seksualnosti već od prvih ljudskih zajednica.

Riječ gej adekvatna je zamjena za riječ homoseksualac, a može se odnositi i na muškarce i žene. Riječ lezbejka odnosi se samo na žene. Lezbejka je jedan od najstarijih i najpozitivnijih termina za homoseksualne žene, što u lezbejskoj feminističkoj teoriji ne označava samo seksualnu orijentaciju, nego i društveni i politički identitet izgrađen u opoziciji prema muškom šovinizmu, patrijarhatu i heteroseksizmu. Sama riječ potiče od imena grčkog ostrva Lezbos, gdje je rođena pjesnikinja Safo koja je u svojoj poeziji opisivala ljubav među ženama.

Veliki broj lezbijki jesu feministice, ali nisu sve. Feministice ne mrze muškarce već samo podržavaju stav da žene zaslužuju jednaka prava da samostalno donose odluke i da imaju jednake mogućnosti i za društveni i profesionalni razvoj i napredak, kao što to muškarci imaju vjekovima.

Biseksualna orijentacija – podrazumijeva posjedovanje, tj. prakticiranje oba tipa seksualnosti – homoseksualnosti i heteroseksualnosti, odnosno, seksualno privlačenje, duhovnu i emocionalnu povezanost sa osobama istog i suprotnog spola podjednako. Biseksualnost može biti različitog intenziteta u odnosu na spol/rod u zavisnosti od same želje i privlačenja. Neki pravci psihoanalitičke teorije povezuju biseksualnost sa histerijom, mada tradicionalna psihoanaliza sva ljudska bića smatra biseksualnima.

Heteroseksualnost – je seksualna i/ili emotivna privlačnost isključivo prema osobama suprotnog spola. U većini društava i kultura heteroseksualnost se priznaje kao jedina validna seksualna orijentacija.

Aseksualnost, autoseksualnost, polimofrija, panseksualnost su seksualna ponašanja koja izlaze iz heteronormativnog sistema, odnosno, razlikuju se od dominantne seksualnosti. Ovi identiteti se objašnjavaju često u okviru queer teorije koja naglašava značaj samodefiniranja i političke borbe iz pozicije osobne identifikacije. To podrazumijeva odbacivanje identiteta kao prirodnog i postojanog, i odnosi se na drugačije vrste samoidentiteta.

Aseksualnost bi se mogla definirati kao stanje seksualne nezainteresiranosti i nedjelovanja, iako aseksualna osoba ima potrebu za emotivnom bliskošću.

Polimorfija obuhvaća otvorene, mnogostruke veze nasuprot tradicionalnim vezama.

Panseksualnost se može odrediti kao privlačnost prema svim rodnim identitetima i spolovima.

COMING OUT

Coming out / izlazak iz ormara predstavlja proces istraživanja vlastite homoseksualnosti, uključujući dijeljenje i razmjenu tog iskustva s obitelji, prijateljima_cama, kolegama_icama na poslu, na fakultetu, u školi, ai i sa širom društvenom zajednicom. Sam coming out predstavlja proces koji najprije podrazumijeva otkrivanje i prihvaćanje vlastite homoseksualnosti / biseksualnosti, a tek nakon toga saopćavanje drugim osobama. Coming out u velikom broju slučajeva predstavlja veoma težak proces, i svaka mu osoba individualno pristupa, jer u tom procesu i osobe same sebi otkrivaju svoju seksualnu orijentaciju. Za to vrijeme se suočavaju sa saznanjem da su drugačije, postoji mogućnost da tu činjenicu u početku odbacuju, a nakon toga nastupaju pozitivna osjećanja poput ponosa i samopoštovanja. Otkrivanje svog identiteta pred drugim ljudima nastupa kada osoba poželi da se prestane skrivati. Većini ljudi taj proces donosi olakšanje i doprinosi osjećaju samopouzdanja. Ormar predstavlja prikrivanje, stanje prikrivenosti i privatnosti. Trans identiteti su vidljivi tako da te osobe ne mogu birati hoće li se outati ili neće, njihovo autovanje je prisilno upravo zbog vidljivosti transrodnih identiteta.

Poznati model coming outa Eli Colemana:

  • Predotkrivanje – proces predsvjesnog saznanja o homoseksualnom identitetu.
  • Otkrivanje – period mirenja sa svojom seksualnošću.
  • Istraživanje – eksperimentiranje u svom novom seksualnom identitetu.
  • Prva veza – ponovno definiranje sebe kao osobe sposobne za ljubav.
  • Integracija – spremnost za ozbiljno vezivanje.

Homofobija – izrazito negativan stav ili osjećanje prema homoseksualnim osobama.

 ___

II

Što je homofobija?
(Wikipedia.hr)

Homofobija (od grč. homós koja znači isti, jednako i phóbos koja znači strah) je termin kojim se želi označiti strah i averziju prema osobama homoseksualne orijentacije uključujući osobe koje su tako percipirane. Intelektualci koji nisu pristalice političkih i kulturnih ciljeva LGBT pokreta često prigovaraju da je termin “homofobija” naprosto politička etiketa, kojom se nastoji diskreditirati političke protivnike: ističu da psihološka i psihijatrijska struka ne poznaju psihičku bolest sa takvim nazivom, te da se kod ljudi nesklonih homoseksualcima ne vidi nikakvog straha od homoseksualaca – što bi bio preduvjet da se govori o “fobiji”. Međutim se termin “homofobija” koristi u nekim pravnim dokumentima, prije svega u aktima koje donose tijela Europskog parlamenta, od kojih je vjerojatno najznačajnija Rezolucija Europskog parlamenta o borbi protiv homofobije u Europi iz 2012. god.

Institucionalna homofobija je termin kojim pristalice LGBT pokreta opisuju “brojne načine kojima vlada, poslovni sektor, vjerske i strukovne organizacije sistematski diskriminiraju na temelju seksualne orijentacije ili identiteta”.

Kulturalna, kolektivna ili društvena homofobija se odnosi na društvene norme i standarde koji diktiraju uvjerenje kako je biti heteroseksualan bolje ili moralnije nego biti lezbijke, gejevi i biseksualke/ci te da svatko jest ili bi trebao biti heteroseksualan. I za kulturalnu homofobiju se koristi naziv heteroseksizam.

Homofob je – prema pristalicama termina – osoba koja ima strahove i averziju prema osobamahomoseksualne orijentacije.

Heteroseksizam – termin kojim se u LGBT zajednici označava pristup i stav koji promoviraheteroseksualnost kao jedini legitimni oblik ljudske seksualnosti.

Heterofobija – u posljednje vrijeme se kao devijacija pojavila i otvorena mržnja i averzija prema osobama koje zastupaju heteroseksualnost. Heterofobima se uvriježilo nazivati osobe koje javno istupaju koristeći govor mržnje te pokazuju otvorenu averziju prema “ljudima koji vjeruju da postoji jedinoheteroseksualnost“, nastojeći na taj način biti pandan homofobima.

___

Međunarodni dan borbe protiv homofobije
(International Day Against Homophobia and Transphobia, IDAHO)

Međunarodni dan borbe protiv homofobije obilježava se svakog 17. svibnja u svijetu. Koordinira se iz odbora IDAHO utemeljenog u Parizu. Dan se slavi u više od 50 zemalja u svijetu i službeno je priznat od strane Europske unije, Meksika, Kostarike i dr.

Međunarodni dan borbe protiv homofobije ima za cilj koordinirati međunarodne događaje kojima bi se postiglo poštivanje lezbijki i homoseksualaca u svijetu. Za razliku od LGBT Pride dana, na kojima se ističe ponos nečijom seksualnosti i odbijanjem da se srami od nje, na Međunarodni dan borbe protiv homofobije ističe se da je homofobija štetna i mora biti razorena u svojoj logici i protiv nje se treba otvoreno boriti.

Kao dan kojim se obilježava Međunarodni dan borbe protiv homofobije izabran je 17. svibnja, jer jehomoseksualnost kao bolest uklonjena iz Međunarodne klasifikacije bolesti i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) 17. svibnja 1992.

Godine 2006., IDAHO odbor je pokrenuo peticiju “za univerzalnu dekriminalizaciju homoseksualnosti”. Mnogo ljudi se potpisalo, uključujući i nekoliko dobitnika Nobelove nagrade (Desmond Tutu, Dario Fo,José Saramago, Elfriede Jelinek, Amartya Sen), mnogi ugledni političari (Jacques Delors, bivši predsjednik Europske komisije), Thomas Hammarberg (dužnosnik Vijeća Europe), mnogi umjetnici (Meryl Streep,Cindy Lauper, Elton John, David Bowie, itd.) i mnogi intelektualci (Judith Butler, Bernard Henri Lévy, itd.)

Godine 2008., za IDAHO 17. svibnja, francuska vlada je odlučila uvesti poseban dio u tekst u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. Tako je donešena Deklaracija o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu, uz potporu 67 članica 18. prosinca. To je bio prvi put u Općoj skupštini UN. U bliskoj suradnji s Nizozemskom, Francuska vlada saziva svjetski kongres o ljudskim pravima, seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu 15. svibnja 2009.  Za 2009. godinu IDAHO kampanja je uglavnom bila usmjerena na transfobije, odnosno nasilje nad “trans” ljudima. IDAHO je zatim pokrenuo Međunarodni dan protiv homofobije i transfobije. Nova peticija je pokrenuta, u suradnji s drugim LGBT organizacijama, i to je bilo podržano od strane više od 300 nevladinih organizacija iz 75 zemalja, po 3 dobitnika Nobelove nagrade(Elfriede Jelinek, Françoise Barré-Sinoussi, Luc Montagnier). A uoči Međunarodnog dana borbe protiv homofobije 2009., Francuska je postala prva zemlja u svijetu koja je službeno uklonila transrodna pitanja iz svojeg popisa duševnih bolesti

Republika Hrvatska se pridružila međuregionalnoj skupini zemalja koja podržava donošenje Deklaracije o spolnoj orijentaciji i rodnom identitetu Opće skupštine UN-a.

___

III 

Homoseksualnost i tolerancija
(Iz knjige Mile Lasića: “Avanti diletanti.Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomena” (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, u tisku)

Povodom prvog izbora Klausa Wowereita za predsjednika berlinskog Senata, kako se zove vlada u glavnom gradu SR Njemačke, prije ravno 12 godina napisao sam komentar ”Homoseksualnost i tolerancija”, koji iz aktualnoga povoda, dakle, najezde ”desnila” u našim društvima – nudim na (ponovni) uvid mojim čitateljima. Tadašnji i sadašnji berlinski gradonačelnik mi je, zapravo, nedovoljno zanimljiv i kao čovjek i političar, koliko je zanimljivo da je i prvi i svaki potonji put biran nakon što je imao hrabrosti izreći sada već znamenitu rečenicu: ”Homoseksualac sam i dobro je što je to tako”.

***

Kod nas se u regiji jugoistoka Europe tek rijetki usuđuju ”outirati” i danas, pa čestitke zaslužuju oni koji su to učinili za neupitnu civilnu kuražu. Primjerice, skoro s nevjericom čitam u jednom dnevnom listu iz Republike Hrvatske (24. 11. 2013. godine) kako jedan socijaldemokratski hrvatski političar u velikom intervju za ”Jutarnji list” izjavljuje: ”Hrvat sam i katolik, a bio bih i svećenik da nisam gay”!

I dok kod nas u BiH ne možete ovakvo to ni zamisliti, i u Hrvatskoj je ovo moguće tek ukoliko ste spremni izložiti se riziku anateme, to jest pomami ”desnila”, zamalo ne rekoh ”bjesnila”, koje su organizirale desničarske udruge u sprezi s dijelovima Katoličke crkve.

Brak je, doista, temeljna stanica svakoga društva, koja uključuje i rađanje djece, ali nije ovdje uopće o njemu riječ. I u Švicarskoj je u tijeku sličan referendum kao u Hrvatskoj glede braka, ali nije u tijeku organizirana hajka protiv manjinskih skupina, bile one nacionalne, jezične, rodne ili seksualne.

Hrvatska se ne bruka, dakle, time što propituje instituciju braka u svojem zakonodavstvu, nego što sebi dozvoljava luksuz da ignorira ”pravnu stečevinu”, koju je tek nedavno preuzela u svoje zakonodavstvo, a koje podrazumijeva respekt svih ljudskih prava, bilo individualnih ili kolektivnih, skupnih.

Što se tiče same institucije braka, bilo bi racionalnije i opravdanije ugledati se na iskustva drugih, dakle onih zemalja i društava koji ne poistovjećuju istospolne bračne zajednice s heteroseksualnim, čak ni etimološki, ali ih izjednačavaju kao zajednicu dvoje građana pred zakonom u mnoštvu životno delikatnih i značajnih pitanja

Bosna i Hercegovina je, kao i u svemu, ”priča za sebe”.  U Mostaru, u kojem živim i radim, usudio se ”outirati” tek jedan mladić, homoseksualaca dakle nema. Zato je u zemlji ”zarobljenog uma” kulturoloških i političkih ”pedera” na svakom koraku, politički kleptomani glumataju bajne demokrate i uzorite ljude, uzorne muževe i očeve obitelji, koji očekivano ružno, ili s visine govore o svim manjinama, seksualnim i posebice.

U Hrvatskoj su do jučer bili na ulicama homoseksualce, u Srbiji i Crnoj Gori to rade i dalje, pa je logično što je prvi ”outirani Crnogorac” zatražio i dobio azil u Kanadi…

***

Do prije dvadesetak godina javno opetovanje o svojoj seksualnoj orijentaciji bi i u jednoj Njemačkoj istovremeno predstavljalo i kraj političke karijere, ili pak zabranu nastupanja na televiziji ili radiju, dok je prije sedamdesetak godina podrazumijevalo i odvođenje u koncentracijski logor. Dakako, SR Njemačka  nije ni nakon ozdravljenja od smeđekošuljaških iluzija potpuno ”zdravo društvo”, pa neonacisti tu i tamo i dalje nemilosrdno nasrću baš na homoseksualce, po uzoru na dragu im praksu starog, ”dobrog” brata Adolfa.

Usput kazano, kada bi netko poput političko-kulturološkoga nedonoščeta po imenu Joe Šimunić urlikao na stadionu ili na pristojnom javnom mjestu ”Sieg Heil” ili ”Heil Hitler”, taj više ne bi nikada imao mogućnost reprezentirati svoju zemlju ili nazočiti u javnosti, u pristojnim medijima. To je Nijemcima donijela njihova ”kritička kultura sjećanja”, odnosno ”kritičko nadvladavanje prošlosti”, s čime se na prostorima država-slijednica bivše Jugoslavije nije ni započelo …

Istini za volju, i u Njemačkoj se vodi relativno uzdržana diskusija o tomu da seksualne sklonosti ne smiju biti ni smetnja, ni prednost za političare i druge javne ličnosti. Takvom dijalogu doprinijele su ponajviše stotine javnih ličnosti koje su se u posljednje dvije decenije deklarirale homoseksualcima. Primjerice, i bivši predsjednik  Genscherovog FDP-a (”slobodnih liberala”) i aktualni (u međuvremenu umrli) njemački MIP Guido Westerwelle je jedan od njih. Za poboljšan odnos šire javnosti prema ”schwulama” i ”lesbosima” zaslužni su u prvom redu oni sami, jer su se – ne obazirući se na latentnu anatemu – odlučili ne prikrivati svoju prirodu, jer su se odlučili boriti i izboriti za svoj ravnopravan položaj u društvu. Pri tomu su naišli na odgovarajuću rezonancu i aktepancu kod ”Zelenih” i  SPD-a, te u medijima, koji su shvatili da je pitanje diskriminacije homoseksualaca pitanje ljudskih prava i time  prvorazredno pitanje demokracije.

A radi se i o velikoj populaciji, često veoma obrazovanoj i dobro situiranoj. Ako je vjerovati Brockhausovoj enciklopediji, broj homoseksualaca među muškarcima je oko 4% ukupne muške, a lezbijki oko 2% ukupne ženske populacije. Ovo su po mišljenju nekih stručnjaka, zastarjeli i suviše oprezno izloženi podaci, broj homoseksualaca se kreće iznad 10% i kod žena i kod muškaraca. K tomu, empirijska istraživanja govore da je skoro trećina muškaraca u životu imala makar jednom neka homoseksualna iskustva. Pri tomu, već dugo u demokratskom svijetu homoseksualizam se ne tretira bolešću (kako je pokazano u uvodu), nego tek  jednim od vidova seksualnosti.

Posebno mjesto u procesu samoemancipacije homoseksualaca na njemačkom tlu pripada manifestacijama pod imenom ”Christopher Street Day”, koje su započele kao ”parade ljudi s ivice društva”, a u međuvremenu su postale ”narodne svetkovine” i u Hamburgu, i u Koelnu i u Berlinu i drugdje. U suštini, ove svečanosti su isto što i ”Parada ljubavi” (”Love Parade”) u Berlinu, koja je u međuvremenu imala među mladima, ne samo iz Njemačke, kultni status, da bi morala biti izmještena u Ruhrsku oblast, u kojoj se na jednoj od njih dogodila velika ljudska tragedija što je i samu ”Love Parade” dovela u pitanje.

”Prvoborci” među javnim radnicima s njihovim ”outingom” nisu, naravno, ni u Njemačkoj prolazili bez ogrebotina. Ugledni komičar Hape Kerkeling nije se ”outirao”, nego je ”provaljen” 1991. godine kao ”homoseksualac”, na vrhuncu popularnosti. Danas kaže da bi bila katastrofa da se to dogodilo na početku njegove karijere. Popularni pjevač šlagera Juergen Marcus, koji od 1995. godine živi zajedno s njegovim menadžerom Nikolausom Fischerom, kaže da je nakon ”outinga” imao niz otkazanih koncerata, odnosno da  prihvatljivost homoseksualaca u društvu nije ni danas tako visoka kako se uobičajeno misli. Marcusov kolega s pjevačke scene Patrick Lindner se ”otkrio” tek nakon što je adoptirao jednu bebu iz inozemstva, pa je morao obznaniti da već dugo živi s njegovim menadžerom Michaelom Linkom. Kaže da su mu neki obožavatelji okrenuli leđa, ali da može živjeti s tim da ne mora od svih biti voljen. Kada je 1993. godine ”provaljen” ugledni talkmaster Alfred Biolek (66) kazao je: ”Da, ja sam homoseksualac.  To zna svatko. Ali, ja ne želim moj privatni život sa svima dijeliti”. U međuvremenu je postao institucija kao moderator, a kao tv-kuhar je popularan kao nekoć Stevo Karapandža na jugoslavenskoj televiziji.

Među mnogim uglednim ženama koje su javno očitovale svoje lezbijstvo je i Mirjam Muentefering, kćerka bivšega predsjednika i generalnog tajnika SPD-a Franza Muenteferinga. Ona  je u kolovozu 2000. godine  u feminističkom časopisu ”Emma” obznanila: ”Moja prijateljica Astrid i ja se želimo vjenčati”.  Nakon toga je javnim angažmanom doprinijela da se u SR Njemačkoj legitimiraju homoseksualni brakovi, sto je oficijelno i urađeno u Bundestagu  10. studenoga 2000. godine kada je usvojen Zakon o homoseksualnim brakovima, popularno nazvan ”Homo-Ehe”. A nedavno je kazala kako joj otac ”nikada nije dao ni naslutiti da treba imati obzira prema njegovoj karijeri”.

***

Podsjećanja radi, Zakonom ”Homo-Ehe” je ”homoseksualni brak” skoro u potpunosti izjednačen s ”normalnim brakom”, čime su homoseksualci prestali biti ”ljudi druge klase”. Time su ”Zeleni” ispunili jedno od svojih važnih predizbornih obećanja, a SPD-u može biti na čast što je sudjelovao u zakonskoj proceduri kojom je velikom broju njemačkih građana osigurano dostojanstvo pred zakonom i u javnosti. Doduše, restrikcije za ”unesena bračna partnerstva” (eingetragene Lebenspartnerschaften), iliti ”homoseksualne brakove” su ostale u nekim oblastima, primjerice u pogledu mogućnosti adopcije djece.

Uz to, neke njemačke savezne pokrajine, u kojima su konzervativci na vlasti, su se usprotivile pružiti porezne olakšice ”schwulama” i ”lesbosima”, i nakon zaključenog odnosno unesenoga ”bračnog partnerstva” u matičnim uredima. Bavarska je u prvi mah, čak, najavila tužbu pred Saveznim ustavnim sudom, ukoliko tadašnji njemački predsjednik Johannes Rau svojim potpisom ukine ovu diskriminaciju.

Od tada  je prošlo mnogo vremena, Njemačka se sljedbom opisane logike i prakse dodatno demokratizirala i uljudila. O homoseksualcima se nitko više ne usuđuje ružno govoriti, barem ne u javnosti. A i zašto bi? Oni su po svemu drugome, izuzev homoseksualnim sklonostima, jednaki heteroseksualnima. U Njemačkoj i zapadnom svijetu se, dakle, potvrdilo da je odnos prema homoseksualcima ‘lakmus demokracije”. U, predplemenskim društvima i zemljama, nažalost, histerija, hipokrizija i licemjerje i dalje caruju.

I za kraj, podsjećanje za razmišljanje, homoseksualci su bili, između ostalih, i Lukrecije, i Ovidije, i Vergilije, i Plutarch, i Oscar Wilde, i Andre Gide, i Marcel Proust, i Frederico Garcia Lorca, i Klaus Mann,  i Pasolini i Visconti, listi nema kraja. Zato se, prije svake izgovorene pogrde, zapitajmo barem – ima li  među homoseksualcima i netko od naših bližnjih, ili netko od koga smo puno naučili i koga puno volimo? Za početak mukotrpnog procesa učenja tolerancije bilo bi i toliko sasvim dovoljno.

Potom bismo lakše razumjeli onu tezu o odnosu prema homoseksualcima kao čvrstom indikatoru demokracijskog zrenja, odnosno ozdravljenja jednog društva, de facto ”lakmusu demokracije”! O uvažavanju ”drugoga” i ”drugosti” je riječ, o toleranciji…

                                                                                                                   (24. studenoga 2013.)

___

IV

„Zajednice života osoba istog spola u pravu zemalja Evropske unije“
(Iz istoimene knjige dr. sci Borisa Krešića, SOC, Sarajevo,  2015.)

Predgovor

Svakoj osobi je potrebno ostaviti pravo da izrazi svoj stav u pogledu prihvatanja ili neprihvatanja legalizacije istospolne zajednice. Međutim, ti stavovi ne smiju biti formirani na osnovu mržnje, osude ili prezira.

Homoseksualnost kao psihoseksualni poremećaj identiteta desetom revizijom Međunarodne klasifikacije bolesti, povreda i uzroka smrti, više se ne smatra bolešću. Uprkos tome, u većini društava homoseksualnost se smatrala socijalnim tabuom. Socijalna stigmatizacija homoseksualno orijentisanih osoba pokušava se minimalizirati pravnim normiranjem istospolnih zajednica života, podvrgavajući ih principu “različito, ali ravnopravno”.

Upravo radi potrebe zaštite “prava na različitost” evropsko zakonodavstvo od kraja 90-ih godina prošlog stoljeća počinje donositi akte koji zabranjuju diskriminaciju po osnovu spolne orijentacije i uvodi zaštitu homoseksualaca i njihovih zajednica. U sekundarnim i primarnim izvorima prava Evropske unije (u daljem tekstu: EU) propisuje se zabrana diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije. Amsterdamski ugovor predstavlja jedan od najvažnijih međunarodnih akata kojima se zabranjuje diskriminacija po osnovu seksualne orijentacije.

U Povelji EU o osnovnim pravima (iz 2000. godine, zamijenjenom istoimenom Poveljom iz 2007.- 2007/C 303/01), takođe se zabranjuje diskriminacija po osnovu seksualne orijentacije. Pravo na sklapanje braka prema navedenoj Povelji nije u vezi sa osobama različitog spola, već je pravo na sklapanje braka zagarantovano nacionalnim zakonima koji uređuju izvršavanje prava na brak.

U direktivama Vijeća Evropske unije (u daljem tekstu: VEU) i Evropskog parlamenta (u daljem tekstu: EP) nakon 2000. godine seksualna orijentacija je uvedena kao zabranjeni osnov diskriminacije.Međutim, ovim aktima se nije puno odmaklo u zaštiti homoseksualno orijentisanih osoba, mada se to moglo učiniti, s obzirom na obavezujući karakter ovih akata. Državama članicama data je mogućnost (nisu obavezane) da istospolne partnere tretiraju kao bračne partnere, odnosno države članice su obavezane da ih tretiraju kao članove porodice, ukoliko zakon države članice, u koju ulazi istospolni partner, tretira ovaj odnos kao ekvivalent braku.

Spolna je orijentacija dio identiteta osobe, a odnosi se na emocionalnu i seksualnu usmjerenost prema drugim osobama. Ako je izraženo zanimanje za osobu istoga spola, govorimo o homoseksualnoj orijentaciji. Zanimaju li nas osobe suprotnog spola, riječ je o heteroseksualnoj orijentaciji, a ako se zanimanje pokazuje za oba spola, to je biseksualna orijentacija ili biseksualnost. – Rada Borić, Pojmovnik rodne terminologije prema standardima Europske unije, Zagreb, 2007., str. 88. U ovoj knjizi, kao i u naučnom, pravnom i svakodnevnom diskursu, termin spolna ori­jentacija predstavlja ekvivalent terminu seksualna orijentacija. Oba termina se ravnopravno koriste.

Evropski sud pravde je dugo odbijao pružati zaštitu istospolnim partnerima. Tek 2008. godine ovaj Sud donio je odluku u korist istospolnih partnera, zauzevši stav da homoseksualni partner može naslijediti dio penzije svog partnera ukoliko je njihov odnos ekvivalentan braku. U isto vrijeme, naglasio je da se odbijanjem prava na penziju vrši diskriminacija po osnovu seksualne orijentacije.

Zajednicama osoba istoga spola zaštitu u posljednje vrijeme pruža i Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLJP). ESLJP zaštitu pruža u okviru prava na poštivanje privatnog života (član 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda; u daljem tekstu: EKLJP), ili u kontekstu zabrane diskriminacije (član 14. EKLJP). Međutim, do prihvatanja ovakvog stava trebalo je da protekne dug vremenski period, unutar kojeg su odbijani zahtjevi homoseksualnih partnera za zaštitu njihovih prava. U odluci iz 1999. godine ESLJP je eksplicitno naveo da lista osnova za zabranu diskriminacije, iz člana 14. EKLJP-a, nije iscrpljujuća, već samo ilustrativna, te da se odredba člana 14. EKLJP-a mora tumačiti široko. Takvo tumačenje, dakle, otvara put priznavanju prava na poštivanje privatnog života homoseksualnim osobama i shodno tome, zabranjuje diskriminaciju po osnovu seksualne orijentacije u bilo kom segmentu života (imovinski odnosi, nasljedno-pravni odnosi, obrazovanje, socijalna prava i sl.).

Spremnost da pruži zaštitu istospolnim zajednicama ESLJP je pokazao tek 2003. godine, kada je prvi put utvrdio postojanje diskriminacije između homoseksualnih i heteroseksualnih partnera i pružio zaštitu homoseksualnom partneru. Istina, zaštita nije pružena u okviru prava na poštivanje porodičnog života, već prava na dom, ali to ipak, ne umanjuje značaj ove odluke.

Danas je u EU zakonski legalizovana zajednica života osoba istoga spola u 23 od ukupno 28 zemalja.Švedska je prva država u kojoj je donesen poseban Zakon o homoseksualnim zajednicama (1988.), a propisivao je zaštitu osoba istoga spola koje žive zajedno tako što je upućivao na primjenu pravila koja vrijede za vanbračnu zajednicu žene i muškarca.

U zemljama EU postoje tri osnovna načina regulisanja istospolne zajednice. Manji broj zemalja dozvoljava zaključenje braka između osoba istoga spola, odnosno istospolni brak [Holandija (2000.), Belgija (2003.), Španija (2005.), Švedska (2009.), Norveška (2007.), Portugal (2010.), Island (2010.), Danska (2012.) i Francuska (2013)].

Veći broj zemalja usvojio je koncept registrovanog partnerstva [Danska (1989.), Francuska (1999.), Njemačka (2000.), Finska (2001.), Švicarska (2001.), Luksemburg (2004.), Velika Britanija (2005.), Andora (2005.), Slovenija (2005.), Češka (2006.), Mađarska (2009.), Austrija (2010.), Lihtenštajn (2011), Hrvatska (2014), Malta (2014), i Italija u sljedećim regijama: Toscana, Umbria, Campania, Marche, Veneto, Puglia, Lazio i Liguria].

Istospolni brak, registrovano partnerstvo i neformalna kohabitacija kao prihvaćeni modeli zajednice života osoba istog spola nisu u potpunosti izjednačeni s tradicionalnim brakom. U pojedinim slučajevima razlike su determinirane biološkim faktorima, npr. utvrđivanje očinstva i materinstva, dok se u ostalim slučajevima radi o nespremnosti zakonodavca da istospolnim partnerima prizna istovjetna prava koja uživaju i bračni partneri.

Nastanak roditeljskog odnosa i mogućnost ostvarivanja roditeljskog staranja trenutno su najspornija pitanja prilikom legalizacije istospolne zajednice života. Istospolni parovi u većem broju zemalja koje su legalizovale istospolno registrovano partnerstvo, nemaju mogućnost ostvarivanja roditeljskog staranja. Mogućnost ostvarivanja drugih prava koja pripadaju heteroseksualnim parovima u velikoj mjeri zavisi od modela zajednice života u kojoj se nalaze istospolni parovi.

Zaključna razmatranja

Evolucija porodičnog prava, prakse ESP-a i ESLJP-a, kao i opšta načela sadržana u pravu EU pokazuju da zajednice života, koje zasnivaju osobe homoseksualne orijentacije, ne mogu više ostati izvan okvira zakona. Razvoj svijesti o ljudskim pravima, demokratskog društva te dekriminalizacija homoseksualnih odnosa faktori su koji utiču na priznanje zajednica života osoba istoga spola u nacionalnim pravima.

U EU ne postoji više nijedna zemlja koja nije dekriminisala homoseksualnost i izjednačila godine za stupanje u seksualne odnose između homoseksualnih i heteroseksualnih osoba. Uređenje zabrane diskriminacije osoba po osnovu seksualne orijentacije, priznanje istospolnih zajednica života i ostvarivanje roditeljskog staranja trenutno je neujednačeno u zemljama EU.

Potpisivanjem Amsterdamskog ugovora u pravo EU uvodi se princip jednakosti i zabrane diskriminacije. Ovaj Ugovor, između ostalog, navodi i zabranu diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije.Amsterdamski ugovor predstavlja osnov za sekundarne izvore prava EU u kojima mora biti poštovana zabrana diskriminacije, između ostalog i po osnovu seksualne orijentacije.

Poveljom EU o osnovnim pravima uvodi se opšta zabrana diskriminacije u kojoj je seksualna orijentacija izričito navedena, čime se dodatno učvršćuje princip zabrane diskriminacije osoba homoseksualne orijentacije. Ovom Poveljom se uređuje pravo na brak i osnivanje porodice bez navođenja muškarca i žene kao titulara ovog prava, što se može tumačiti kao ostavljanje prostora nacionalnim zakonodavstvima za legalizaciju istospolnih zajednica života.

Sekundarnim izvorima prava EU prava osoba homoseksualne orijentacije sve se više proširuju. Međutim, neobaveznost pojedinih sekundarnih izvora za države članice EU ostavlja prava osoba homoseksualne orijentacije neujednačenim.

Poštivanje načela zabrane diskriminacije je naročito izraženo u Direktivi Vijeća kojom se uspostavlja opći okvir za jednak tretman u zaposlenju i zanimanju. Prema ovoj Direktivi, zabranjena je diskriminacija po osnovu seksualne orijentacije u svim aspektima radnih odnosa, uključujući i obrazovanje, sindikate ili profesionalne organizacije.

Rezolucijom o građanskopravnim, trgovačkopravnim, porodičnopravnim i međunarodno privatnopravnim aspektima akcionog plana za provedbu Štokholmskog programa, od 2010. godine, naglašava se potreba da se osigura uzajamno priznavanje službenih dokumenata izdatih od strane državne uprave i pozdravljaju napori Evropske komisije da se osnaži ostvarivanje prava i sloboda kretanja građana EU, te se snažno podupire omogućavanje priznanja i učinaka dokumenata koji se odnose na građanski status.

 U Direktivi 2004/58/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća, od 2004. godine, o pravu građana Unije i članova njihovih porodica na slobodu kretanja i boravka na teritoriju država članica, u Preambuli se država članica EU obavezuje na poštivanje prava i sloboda i pridržavanje principa priznatih u Povelji EU o osnovnim pravima. Prema ovoj Direktivi, kao član porodice se smatra i partner s kojim građanin EU ima registrovanu istospolnu zajednicu temeljem zakonodavstva države članice u kojoj je sklopljena, ako je po zakonodavstvu države članice domaćina registrovana istospolna zajednica izjednačena sa bračnom zajednicom i prema uslovima utvrđenima u mjerodavnim zakonima države članice domaćina.

Pitanje priznanja građanskog statusa homoseksualnih partnera u državama koje u svojim pravnim sistemima ne priznaju zajednice života osoba istog spola ostaje prepušteno državama članicama, a samim tim i priznanje određenih prava po osnovu zajednice života ostaje uskraćeno.

U jednom broju akata VE pozivaju se države članice da zakonodavstva koja priznaju prava nevjenčanim parovima primjenjuju na nediskriminirajući način i na osobe istoga spola, uključujući pravo na porodičnu penziju i stanarska prava.

U Preporuci CM/Rec(2010)5 Odbora ministara/ ministrica državama članicama o mjerama za suzbijanje diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, pozivaju se države članice da, tamo gdje nacionalno zakonodavstvo ne priznaje prava ili obaveze registrovanom istospolnom partnerstvu i nevjenčanim parovima, razmotre mogućnost legalizacije, bez diskriminacije bilo koje vrste, uključujući parove različitog i parove istog spola, prilikom rješavanja praktičnih problema u vezi sa društvenom stvarnošću u kojoj žive. Uzimajući u obzir da najbolji interes djeteta treba biti primarni kriterij, zemlje članice trebaju osigurati da se odluke koje se odnose na roditeljsku odgovornost ili staranje nad djetetom donose bez diskriminacije na temelju seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.

Praksa ESP-a i ESLJP-a u posljednje četiri godine (2008. – 2012.) pokazuje tendenciju proširivanja prava osoba homoseksualne orijentacije. U predmetu Jürgen Römer v. Freie und Hansestadt Hamburg (2011.) ESP počinje priznavati prava istospolnih partnera u oblasti penzionih prava.

ESLJP otišao je mnogo dalje u priznanju prava homoseksualno orijentisanih osoba od ESP-a. Analizirajući praksu ESLJP-a mogu se primijetiti sljedećinjegovi stavovi:

Postojanje zakona koji homoseksualne odnose odraslih muškaraca, odnosno punoljetnih osoba, u privatnom kontekstu, tretiraju kao krivično djelo, predstavlja kontinuirano i neopravdano miješanje u pravo aplikanta na poštivanje privatnog života;

Miješanje u privatni život smatra se “neophodnim u demokratskom društvu” ako odgovara hitnoj društvenoj potrebi, a posebno ako je proporcionalno legitimnom cilju kojem služi. Pri tome se naglašava veza između pojma “neophodno” i pojma “demokratsko društvo”, a oznake demokratskog društva su pluralizam, tolerancija i širokoumlje;

Razlika u tretmanu je diskriminatorna ukoliko za nju nema objektivnog i razumnog opravdanja, to jest, ukoliko se njome ne teži ostvarivanju legitimnog cilja i ukoliko ne postoji razuman odnos srazmjernosti između primijenjenih sredstava i cilja čijem se ostvarenju težilo;

Tradicija ne predstavlja opravdavajući razlog za diskriminaciju, ona samo šalje simboličnu poruku da su istospolni partneri u lošijem položaju od heteroseksualnih parova;

– Iako dijelovi javnosti koji homoseksualnost smatraju nemoralnom mogu biti šokirani, uvrijeđeni ili uznemireni homoseksualnim odnosima osoba u privatnom kontekstu, to ne može, samo po sebi, opravdati primjenu krivičnih sankcija prema osobama istog spola;

Nemogućnost prokreacije ne predstavlja opravdanje za različito postupanje prema osobama homoseksualne orijentacije;

Vještački je održavati stanovište da za razliku od partnera različitog spola, istospolni partneri ne mogu ostvarivati “porodični život” po osnovu člana 8. EKLJP-a. Istospolni partneri koji žive zajedno u stabilnoj de facto vezi spadaju pod pojam “porodičnog života”;

– EKLJP je živi instrument koji ESLJP tumači u svjetlu današnjih okolnosti u državama članicama, a ne okolnosti aktuelnih prilikom njegovog sastavljanja;

Odbijanje zahtjeva aplikantice za odobrenje usvojenja, zasnovano na njenoj seksualnoj orijentaciji, predstavlja kršenje EKLJP-a.

U predmetu Schalk and Kopf v. Austria sud je ostao pri stanovištu da su države članice još uvijek slobodne da partnerima istog spola ograniče zaključenje braka. U istom predmetu se konstatuje i da države uživaju izvjesni stepen unutrašnjeg polja slobodne procjene u pogledu tačno određenog statusa, koji se obezbjeđuje alternativnim sredstvima priznavanja. Ukoliko država odluči da legalizuje istospolnu zajednicu života, ona bi trebala obezbijediti istospolnim partnerima slična prava kao i heteroseksualnim partnerima.

Zajednice života osoba istog spola, u različitim oblicima, danas su priznate u 22 evropske države, od kojih su 20 njih članice EU. Sedam država članica EU legalizovale su istospolni brak: Holandija, Belgija, Španija, Švedska, Portugal, Francuska i Danska te dvije nečlanice, Norveška i Island. Analiza nacionalnih zakona navedenih država pokazuje da prava partnera iz homoseksualnog i heteroseksualnog braka nisu u potpunosti izjednačena. Najveće razlike se ogledaju u ostvarivanju i nastanku roditeljskog odnosa, pravu na medicinski potpomognutu oplodnju i mogućnosti usvojenja.

Registrovano partnerstvo kao oblik zajednice života osoba istog spola legalizovano je u 21-oj evropskoj državi. U EU ovu zajednicu je legalizovalo 18 država: Danska, Švedska, Holandija, Belgija, Francuska, Njemačka, Finska, Hrvatska, Luksemburg, Engleska i Vels, Švicarska, Slovenija, Češka, Mađarska, Irska, Austrija, Malta i četiri nečlanice: Norveška, Island, Andora i Lihtenštajn.

Pored toga što su legalizovale istospolni brak, Holandija, Belgija i Španija su ostavile mogućnost zasnivanja registrovanog partnerstva, dok su Norveška, Island, Danska i Švedska zabranile dalju registraciju istospolnog partnerstva. Šarolikost propisa kojima se uređuju prava partnera u registrovanom partnerstvu odražava različite stavove zakonodavaca da istospolnim partnerima omoguće ostvarivanje prava koja proizlaze iz zajednice života.

Zajedničko svim državama je to da one uređuju imovinske odnose istospolnih partnera te normiraju mogućnost međusobnog izdržavanja. Najveće razlike u pravima registrovanih partnera i heteroseksualnih bračnih partnera primjetne su kod nastanka roditeljskog odnosa i ostvarivanja roditeljskog staranja istospolnih partnera. Poštivanje principa zabrane diskriminacije zahtijeva da se svako razlikovanje istospolnih i heteroseksualnih parova, a koje se ne zasniva na biološkim pretpostavkama, uredi na istovjetan ili sličan način.

***

U bosanskohercegovačkom pravu zajednica života osoba istog spola nije uređena. Ustanova braka i vanbračne zajednice rezervisana je isključivo za osobe heteroseksualne orijentacije. Osobe drugačije seksualne orijentacije za većinu u Bosni i Hercegovini nisu poželjne. U bosanskohercegovačkom društvu stav prema homoseksualno orijentisanim osobama ima sve karakteristike homofobičnog ponašanja. Ovakav stav je posljedica uticaja tradicije, religije, politike, medija kao i sistema obrazovanja u kojima se ističu lični stavovi pojedinaca. Otežavajuću okolnost prilikom uređenja istospolne zajednice života, pored negativnog stava društva, predstavlja i diskriminacija prava heteroseksualnih partnera.

Pozitivno zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini u oblasti porodičnog prava nije usklađeno sa sekundarnim pravom EU. U našem zakonodavstvu je neophodna temeljita reforma koja ima za cilj harmonizaciju porodično-pravnih propisa sa dijelom acquis communautaire, a u skladu sa obavezama preuzetim Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Legalizacija zajednice života osoba istog spola ima za cilj potpuniju i kompletniju zaštitu od diskriminacije. Na kraju se može konstatovati da legalizacija istospolne zajednice života ne treba da predstavlja puku obavezu, odnosno da bude shvaćena kao preuzimanje određenih propisa od strane EU, već ona treba da bude odraz demokratičnosti bosanskohercegovačkog društva. Epitet demokratsko treba da bude odraz stvarnog, a ne prividnog društva. 

U Mostaru, na Međunarodni dan borbe protivu homofobije, 17. 05. 2016.

milelasic.com

***

Statovi autora izneseni u autorskom tekstu objavljenom na HSPF.info – Portal Hrvatskog Studentskog Politološkog Foruma nisu nužno stavovi Udruge.

Komentari

komentara