Mit o Albertu Camusu

albert-camusZa Alberta Camusa, koji bi da je živ 7. studenoga 2013. napunio sto godina, tvrdi se da je egzistencijalist, filozof za maturante i bezopasni socijaldemokrat. Trebali bi zahvaliti francuskom filozofu Michelu Onfrayu koji je u upravo objavljenoj biografiji Camusa razotkrio njegove prave stavove i razvijao mitove o njemu.

Piše: Patrick Spät / Blätter

Već 1945. Camus je rekao bez okolišanja: „Ne, ja nisam egzistencijalist. Sartre i ja se uvijek začudimo kad nas ljudi povezuju“. A 1953. dodaje: „Uobičajena greška je kada tvrdimo da postojanje prethodi biti ili obratno. Smatram da je jedno neodvojivo od drugog“. Po Camusu, za razliku od Sartrea, čovjek i priroda nisu dijametralno suprotni, jer je čovjek uvijek dio prirode i posjeduje njezine osobine. Dostojanstvo i moralne vrijednosti nisu puki misaoni konstrukti, već dijelovi ljudske prirode.

S druge strane, za egzistencijaliste poput Sartrea čovjek je „ništa drugo osim ono što načini od sebe“. Ovdje postojanje prethodi biti. Prema Sartreu, priroda nam ne može ukazati ni na jednu vrijednost. Ona je prosto tu, ona ništa ne želi, niti išta daje. Ovo odbacivanje prirode, sve do njezinog preziranja, za Sartrea nije bilo obično teoretsko razmetanje, već njegov model i način života. Onda ne treba čuditi što je u svoje tijelo svakodnevno unosio viski, stimulans corydran i dvije kutije cigareta.

Za razliku od Sartrea, Camus je često naglašavao da nije filozof. Prosto zato jer nije „mogao vjerovati u neki sustav“. Camus je promatrao filozofiju samo kao oruđe za pronalaženje „umijeća življenja u teškim vremenima“. Dok je Sartre pisao kompleksna djela za akademski svijet – za njegovo jedan kilogram teško epohalno djelo, Biće i ništavilo, kružile su glasine da pariškim piljarima služi za podupiranje tezgi – Camus je postavljao iskonska pitanja o ispravnom životu. Užasavala ga je pomisao da bi se živopisna stvarnost mogla stisnuti u korzet sivih pojmova: „Najveća ušteda koja se može ostvariti u procesu razmišljanja, sastoji se u prihvaćanju nepojamnosti svijeta i preuzimanju brige za čovjeka.“

Kao sin nepismene majke i oca seljaka, koji je nastradao u Prvom svjetskom ratu, Camus je u Alžiru odrastao u krajnjem siromaštvu. Ovo iskustvo mu je oblikovalo čitav život. Pariz mu je bio mrzak, nisu mu se dopadali trka za prestiž, akademska misaona akrobatika i život otuđen od prirode. Volio je sunce, more, preplanula tijela. Roland Barthes je bio u pravu kada je govorio o njegovoj „solarnoj filozofiji“.

Sartre, apsolvent elitnog sveučilišta ENS, nazivao ga je alžirskim „odrpankom“ i „filozofom za maturante“. Ali jednostavan, povremeno oskudan Camusov stil nije posljedica njegove prostodušnosti, već svjesno odabrani izraz neposrednog življenja. Camus je želio da ga razumiju. O svom do danas vjerojatno najpoznatijem eseju, Mitu o Sizifu, primjećuje gotovo antifilozofski: „Da sam morao napisati lekciju o moralu, ova knjiga bi vjerojatno obuhvaćala sto stranica, a 99 bi bilo prazno. Na posljednjoj bih napisao: Znam samo za jednu dužnost, a to je dužnost da volim. Svemu ostalom bih rekao ne.“

Boksač Sartre i nogometaš Camus nikada nisu odigrali međusobnu utakmicu. Do konačnog raskola je došlo 1952., kada je Sartre napravio težak prekršaj pocijepavši Camusovu antifašističku, ali i antitotalitarnu knjigu Pobunjeni čovjek. U njoj se Camus distancira od svih oblika totalitarnog socijalizma, a time i od Sartrea, koji je svjesno ignorirao Staljinove gulage radi ostvarenja komunističkih ideala.

Camus mu je uzvratio riječima „da je čovjek iznad države“. On je cijelog života pozivao na pobunu humanosti. Angažirao se u pokretu otpora, osuđivao je Staljinov teror i samo jedan dan po završetku Nürnberškog procesa, dok se Europa kupala u krvi, zahtijevao ukidanje smrtne kazne. U svom govoru poslije primanja Nobelove nagrade 1957., Camus je naglasio: „Svaka generacija samouvjereno smatra da je njezin zadatak iznova sagraditi svijet. Moja generacija zna da to neće učiniti. Ali možda joj je pripao još teži zadatak: spriječiti njegovo uništenje.“

Camus nije „samo“ konzervativac ili reakcionar, iako ga je Nobelov odbor pokušao predstaviti kao pristojnog građanskog socijaldemokrata, kako bi ga instrumentalizirao u hladnom ratu. Doduše, Camus je još 1937. napustio komunističku partiju, ali je njegovo srce i dalje kucalo lijevo. On je zagovarao liberterski anarhizam – amalgam koji mainstream i danas ignorira.

Michel Onfray je pronašao Camusov politički stav, a Lou Marin je objavio Camusove anarhističke članke, intervjue i govore i time ih po prvi put učinio dostupnim i njemačkoj publici (Albert Camus – Libertäre Schriften, 1948-1960, Hamburg, Laika Verlag, 2013).

„Nijedan čovjek nije toliko nepogrešiv da bi mu se dala apsolutna moć“. Svaki oblik vladavine nad drugima za Camusa je predstavljao napad na slobodu, što vrijedi i za totalitarizam i za kapitalizam. Ovaj stav ga je neizbježno postavio između dva fronta, konzervativnih republikanaca s jedne i totalitarnih socijalista s druge strane. U vezi s tim je rekao: „Gnušamo se građanskog morala i njegovog licemjerstva i ravnodušnosti. Gadi nam se politički cinizam, koji dominira velikim dijelom revolucionarnog pokreta. A takozvana neovisna ljevica je već bankrotirala, jer nju u stvari fascinira moć komunizma dok se pridržava jednog marksizma koji se sam sebe srami. Dakle, moramo u sebi, u središtu našeg iskustva, to jest u srcu misli o pobuni pronaći vrijednosti koje su nam potrebne.“

Što su za Camusa vrijednosti: svaki čovjek i solidarnost među njima. Ljudski život nikada ne smije biti žrtvovan za političku ideju. Doduše, i on je težio socijalističkom raju na zemlji, samo drugim sredstvima. Brzo je prepoznao da politička vlast ne smije biti organizirana cezaristički (odozgo na dolje), već liberterski (odozdo na gore). „Međutim, borba između liberterskog i cezarističkog socijalizma nije završena i u njoj ne smije biti kompromisa. U svakom slučaju, recimo da je došao kraj oružanim revolucijama.“

Usprkos tome, Camus je vjerovao u parlamentarnu demokraciju, što ga nije činilo „naivnim socijaldemokratom“, kakvim ga je Sartre opisivao. Činjenica je da je Camus održavao bliske kontakte s anarhistima iz cijelog svijeta, držao govore pred anarhističkim sindikatima i veći dio novca od Nobelove nagrade donirao španjolskim anarhistima u egzilu. Njegov opus je prožet liberterskim idejama. Još 1944. je priželjkivao „internacionalnu ekonomiju u kojoj su nalazišta sirovina podržavljena, trgovina zasnovana na zadrugarskim načelima, kolonijalna tržišta svima dostupna i u kojoj novac ima kolektivni status“. Nešto kasnije je zagovarao „Sjedinjene svjetske države“, „ukidanje plaćenog rada“ i „sudjelovanje sindikata u upravljanju narodnim dohotkom“, da bi 1951. naglasio: „Moje simpatije pripadaju liberterskim formama sindikalizma.“

Nejasno je kakvu ulogu dodjeljuje državi. Je li ju želio potpuno ukinuti ili se zalagao za demokratski socijalizam u federalnoj formi? Izvjesno je da Camusov cilj nije bio parlamentarizam, već anarho-sindikalizam, kod koga se sredstva za proizvodnju nalaze u rukama sindikalne baze. „Sindikalizam je poput zajednice. On je negacija birokratskog i apstraktnog centralizma.“

Camus je bio svjestan licemjerstva pristalica komunističke partije, koji su ga željeli smjestiti u buržoasku fioku. „Nije u redu što svi prešućujemo moj odnos prema slobodarskom sindikalizmu. Srećom postoji još jedna revolucionarna tradicija, različita od one mojih kritičara“. Imajući u vidu svečanosti povodom Camusovog 100. rođendana, učinili bismo mu veliku uslugu kada bismo konačno odustali od mita o bezopasnom egzistencijalističko-socijaldemokratskom filozofu za maturante.

Izvor: Peščanik

Komentari

komentara