Mogu li BiH izvući iz bezizlaza zajedno liberalni etnonacionalisti i multikulturalno građanstvo?

 

„Ne može se politikom praviti kultura, ali možda može kulturom politika“, sjajna je misao prvog njemačkog poslijeratnog predsjednika Theodora Heussa, koja je ovih dana iznova plakatirana po njemačkim gradovima.

 

Piše: dr.sc. Mile Lasić/Vidiportal.ba


 

 

“Man kann mit Politik keine Kultur machen, aber vielleicht mit Kultur Politik.”

Theodor Heuss

 

Poslali su mi je moji „berlinski doktori“, zet i kćerka, kako ih u šali zovem, oboje doktori egzaktnih znanosti, mladi ljudi složenih europskih identiteta, jer im, vjerojatno, moje artikulacije proeuropskog narativa ovdje u bh. palanci izgledaju don-kichotovske.

 

O tomu kako je Heussova misao (ne)primjenjiva u BiH razgovaram u pretprazničko jutro u Gradskoj kavani u Mostaru s najdražim mojim lokalnim sugovornikom. Vrlo samosvjesni, ali tolerantni mlađi intelektualac sebe definira intelektualno „gnostikom“, a politički „liberalnim nacionalistom i multikulturnim građaninom“, što je za priču koja slijedi i najvažnije. Prigovara mi da sam „pobrkao lončiće“ u mojoj priči o „smrti multikulturalizma“.

 

Po njemu je „neopravdano priču o BiH smještati u multikulturalne okvire“, jer je BiH  „ne samo multikulturalna nego i višenacionalna zajednica, i po ustavu i po društveno-političkoj praksi“. Ako se pažljivo čitaju moji tekstovi, to što moj prijatelj tvrdi da se „multikulti razvio kao koncept artikulacije i zaštite prava (etno)kulturnih manjina (bilo autohtonih, bilo useljeničkih, bilo novoformiranih kao što su rodnogrupna određenja i slično) u društvima u kojima jasno dominira jedna (etničko-nacionalno-građanska) većina“, i nije sadržajno u proturječnosti s mojom argumentacijom.

 

Metodološki jeste, jer po njemu ono što vrijedi za jednonacionalne, ne vrijedi i za višenacionalne zemlje, a po mojem sudu velike razlike i nema, jer jednonacionalne zemlje moraju poštovati na isti način svoje etnije kao višenacionalne zemlje svoje nacije. U svijetu egzistira, naime, oko 8.000 etnija i samo njih par stotina se uspjelo politički artikulirati u naciju, a među njima su i tri politička, konstitutivna naroda u BiH, što se ne bi  smjelo nijekati, jer su takvi pristupi ahistorični, kontraproduktivni i bespotrebni.

 

Raspravljam s mojim dragim prijateljem na Rondou i o političkoj (ne)kulturi, o tomu kako su kod nas formirani dominantni politički i politološko-pravni narativi u direktnoj vezi s etničkim i ideološkim podjelama i iz toga proisteklim političkim ambijentima, o tomu kako živimo političku nekulturu „podijeljenih svjetova“ i „zarobljenog uma“, u čijoj osnovi je sklonost ka slijedbi dominantnog anti-pluralnog obrazca i autoritarnog mišljenja.

 

Zbog toga se i pozivam na moje iskustvo dugog života u jednoj drugoj kulturi, paradigmatskoj za nas, na činjenicu da njemački gimnazijalci dvije godine na satima povijesti uče  samo ili pretežito o francuskoj građanskoj revoluciji, a sljedeće dvije o sunovratu u barbarstvo zvanom nacional-socijalizam. Rezultat strpljivog poslijeratnog  „drilla“ je moderno i zdravo njemačko društvo, antiautoritarno dakako. Tvrdim, u ovom kontekstu, da je anti-autoritarnost preduvjet slobode, slobodnog pojedinca i „otvorenog društva“. Do tih sloboda se, nažalost, ne može stići uz pomoć korumpiranih političkih stranaka „koje su izdale vlastite programe“, nihilistički nastrojenih intelektualaca, poremećenih vrijednosti i pseudo intelektualnih veličina, u krajnjem „sveučilišta koje ne zaslužuju to ime“, kako bi to kazao Rob Riemen.

 

Objašnjavam mu ono što čitatelji ovog portala već znaju, dakle da razlikujem pojmovno i sadržajno multikulturalnost kao datost i multikulturalizam kao ideološku refleksiju zadate stvarnosti. Objašnjavam mu moj metodološki pristup u čijoj je osnovi priznanje i respekt pluralnosti, pa se on podjednako tiče svih složenih društava, bila ona više-etnički ili više-nacionalno pluralna.

 

Uostalom, i sociologija i etnologija i politologija i antropologija,  maltene svekolika društvena znanost, uočavaju brojne i velike bliskosti između etnije i nacije, ma koliko se etnije brojale na tisuće, a nacije na stotine. I etnija i nacija se, naime, tiču pitanja zajedničke sudbine određene skupine ljudi, pa nacija i nije drugo do politički artikulirana etnija ili politički narod, pri čemu je moguće, dakako, formiranje nacije i putem političke artikulacije i onih društvenih skupina koje ne povezuju „krvna zrnca“ ili povijest, nego vrijednosti, u osnovi ono što Habermas vrlo smisleno zove „ustavnim patriotizmom“. Sporimo se, uz obostrano uvažavanje,  moj mladi  „liberalni nacionalista i multikulturalni građanin“ i moja malenkost i oko pojmova predpolitičko društvo, moderna i post-moderna.

 

I dok politolog u meni ne vidi u političkoj ne-kulturi svuda oko nas drugo do „demokraturu“ i „javašluk konsocijaciju“, u konačnici „obrnute tranzicije“, moj prijatelj gnoseolog i sociolog vidi i u tomu post-modernu, čak i dominantnu paradigmu u Europi i Svijetu, koja podrazumijeva kritičko prevrednovanje „svega svetoga“ i do jučer nedodirljivoga. Ostajem, uz svo poštivanje njegove argumentacije, pri poznatoj trijadnoj shemi (pred-moderna, moderna, post-moderna), uz obrazloženje kako naše pseudo-elite igraju na kartu manipulacije strahovima, iracionalnosti i emocija, zazora od drugoga i drugačijeg, onoga kojega ne priznaju i ne poznaju, zbog čega i jesu ostale u prvom dijelu spomenute trijade.

 

 

I

 

 

Već sam u prethodnim kolumnama upozoravao kako su kod nas mnogi intelektualci i političari još uvijek skloniji, otvoreno ili implicitno, metodama grube eliminacije etničkih razlika umjesto strpljivog upravljanja razlikama. Tomu smo svjedoci svakog dana u nijekanju nacionalnih imena i osobenosti onih drugih i trećih, u eliminiranju toponima Hercegovina iz imena BiH, et cetera.

 

Po povratku u BiH ponajviše mi je zasmetalo što su se u ove političke igre upustili i ljudi iz kulture i znanosti, bilo da govore o posve odvojenim kulturološkim svjetovima ili spasonosnu obalu vide u formiranju „bosanske nacije“.

 

Ni jedni ni drugi ne razumiju skoro ništa o trans-nacionalizacijima i promijenjenoj ulozi nacije-države u 21. stoljeću. Povrh svega poistovjećuju posve pogrešno procese koji vode „state building“  s onima koji se misle pod „nation building“. U višeetničkim društvima i višenacionalnim državama ovi procesi se, dakako, moraju strogo razdvojiti, Lako se razumnima, naime, složiti o potrebi izgradnje pravne države, jer bi ona mogla biti okvir za svekoliki razvoj postojećih etnija ili nacija, ali je  nemoguće prihvatiti pripadnicima bilo kojih manjinskih etnija/nacija logiku majorizacije većinske nacije. Svejedno je, dakle, da li se radi o dobrim namjerama ili podvalama, integralnom ili „integrativnom bosanstvu“, takvo što je samo jedan u nizu propalih i promašenih projekata sa stanovišta cjelovitosti zemlje.

 

Po mojem saznanju, ovakve teorije i imaju ograničenu ambiciju, u dijelovima zemlje pod dominantnim utjecajem jedne nacije spriječiti da se manjinski pripadnici čak konstitutivnih naroda, kao i manjinske etnije artikuliraju kao politički narod, a to je već vrijedno prijezira. Jer, pravljenje jedne jedine nacije u višenacionalnim zajednicama, kakva je i BiH, podrazumijeva uvijek nasilje, dok bi „izgradnja države“ mogla biti šansa i za pravnu državu i za rješenje nacionalnih i državnog pitanja u BiH.

 

Uostalom, izvan anglosaksonske teorijske misli, o tomu nema nikakvih dvojbi. S tim u vezi navest ću i ovdje kako se u jednoj njemačkoj enciklopediji govori o nemaloj pojmovnoj i sadržajnoj  razlici između „state building“ i „nation building“, dakle izgradnje države i nacije: „Izgradnja nacije (engl. nation building) je proces socio-političkog razvoja koji iz labavih ili, također, osporavanjem povezanih zajednica, dupušta nastanak zajedničkog društva i njemu odgovarajuće države. Mora se razlikovati od  izgradnje države (engl. state building),  jer se tu u osnovi radi o izgradnji državnih institucija. Procesu izgradnje nacije pripada etabliranje zajedničkih kulturoloških standarda, među njima često i jedinstvenog jezika za buduće zajedničko biće, i pažljivo vođena integracija udaljenijih dijelova stanovništva u socio-kulturološke i političke ustanove,  primjerice sudstvo, školski sustav ili izborni proces. Proces izgradnje nacije se često izvodi od strane vojno, administrativno, ekonomski dominantnih elita moći, kako bi legitimiirali postojeće ili namjeravajuće odnose vladanja.“

 

Ukoliko sam ja u stanju dobro razumjeti, u procesu izgradnje nacije u modernom dobu se ne smije pribjegavati političko-pravnom nasilju, ni misliti o autoritarnim metodama eliminiranja etničkih razlika, nego se njima mora strpljivo upravljati. Od već formiranih nacija u BiH nije, dakle, moguće praviti etnije izuzev najgrubljim metodama integracije i prisilne asimilacije.

 

 

II

 

 

Sadržaji koji ispunjavaju pojmove i etnije i nacije dotiču na vrlo sličan način ono što se zove identitetima ili pravima na identitet, a ona se ne smiju ni po koju cijenu dovoditi u pitanje. Nažalost, upravo su se identiteti, etnički i nacionalni, u pravilu dovodili u pitanje kroz dugu povijest. Negiranje etnije i  nacije, vjerske ili bilo koje druge kulturološke zasebnosti, srećom, dozvoljavaju danas sebi tek neke despocije u Europi i Svijetu, ili pred-politička društva u regiji jugoistoka Europe. Ključno je pitanje, dakle, otkuda su u BiH i najobrazovaniji među nama skloni uvažavanju samo bh. etnija, ali ne i bh. nacija, pri čemu mogu samo žaliti što  se u ovom krugu našao i respektabilan intelektualac kakav je profesor Džemal Sokolović, kojega iz daljine pratim i čiji rad u osnovi poštujem.

 

Pokušat ću – uz respekt za Sokolovićevu ličnost – ovdje ne govoriti mojom argumentacijom, nego onom koju je profesor Božidar Jakšić opširno iznio u osvrtu „Etnija protiv nacije“, čime se odredio prema ključnom nedostatku knjige Dž. Sokolovića „Nacija protiv naroda“ (Biblioteka XX VEK, Beograd, 2006.).

 

„Centralni pojam Sokolovićevih razmatranja je ethnos, etnička grupa, etnicitet (kao realna socijalna pojava, kao relativno stabilna i trajna socijalna grupa, ethnicity) ili etnija (ethnie)“, piše u uvodu osvrta dr. Jakšić. Sve su to sinonimi za narod, ali je zanimljivo da Sokolović ne upotrebljava pojam – etnička zajednica. Nego, pojam etnosa, etničke grupe, etniciteta, etnije u veoma oštroj formi suprotstavlja pojmu nacije i nacionalizma. Otuda i naslov knjige Nacija protiv naroda. Sokolović, po Jakšiću, u krajnje zaoštrenoj formi odvaja pojam etnije, etničke grupe od pojma nacije i odbacuje sva ona stanovišta u postojećoj sociološkoj literaturi koja vide blisku vezu tih socijalnih grupa. Tako će na više mesta odlučno odbacivati stavove Anthony Smitha i Ernesta Gelnera, a manje odlučno i i stavove Erika Hobsbawma. Prigovara, na primer, Smithu da narod (etniju) i naciju «dovodi u pojmovnu, pa čak i kauzalnu vezu.

 

Veza svakako postoji, ali ona nije ni pojmovna ni kauzalna. Granica koja razdvaja etnicitet od nacije je suštinska.»  A izuzev golih tvrdnji da etnički identitet nije sam etnicitet, identitet grupe, nego identitet pojedinca, u Sokolovićevom delu nema nikakvih bližih natuknica na tu temu, pa čitaocu ostaje da mu veruje na reč.  «Pogled u grupu, pa i etničku, je potreban da bismo ustanovili šta smo mi», piše Sokolović i nastavlja «Tek potom možemo odgovoriti šta je etnička grupa kojoj pripadamo. Ako je pak etničkoj grupi stalo da ustanovi svoj identitet, potrebno je da upre pogled u nas, njene članove.» Dakle, Sokolović identitet etničke grupe određuje identitetom pojedinca a identitet pojedinca određuje identitet etničke grupe, zaključuje Jakšić, pa ovo Sokolovićevo stanovište zvuči kao circulus vitiosus i ni na koji način ne ukazuje na «suštinsku granicu» između etniciteta i nacije!

 

Odbacujući stanovište da je nacionalitet prirodno svojstvo etničke grupe i da je narodnost nužna komponenta nacionalnog identiteta, Sokolović zastupa sledeći stav: «Supstancijalno svojstvo i nacije i naroda, i nacionaliteta i etniciteta, jeste da su socijalne grupe. Kao takvi, kao supstancijalno isti, oni su esencijalno različiti. To je autorovo stanovište.» On, dakle,  zastupa stanovište da se etnička i nacionalna društvenost bitno razlikuju, da se etnicitet pojavljuje kao afirmacija, a nacija kao negacija ličnosti.

 

Također tvrdi da nacionalna individua ne vodi poreklo iz etničkog identiteta, nego iz korena koji su izvan etničke grupe: «Zato nema ništa pogrešnije nego poreklo nacije tražiti u etničkim korenima, iako je upravo etnička grupa predmet ili objekt moduliranja u naciju.» Ovo, blago rečeno, neobično i zanimljivo stanovište bi se moglo pažljivije razmotriti samo pod uslovom da se autor ne zadržava na goloj tvrdnji da koreni nacije nisu etničkog nego nekog drugog karaktera, a da bar ne nagovesti šta podrazumeva pod tim «drugim karakterom». Etnija i nacija stoje u Sokolovićevom delu kao dva suprotna pola – zaključuje dr, Jakšić – kao «dobar momak» i «loš momak» u kaubojskim filmovima ili u američkoj političkoj propagandi. «Loš momak» (nacija i nacionalizam) želi da nanese što više zla «dobrom momku» (etničkoj grupi, etnicitetu, etniji).

 

Odakle ova pojednostavljena slika o borbi dobra i zla? Možda podnaslov knjige Bosna je samo jedan slučaj krije odgovor na to pitanje. Naime, Sokolović tvrdi da su probleme sa identitetom Muslimana u Bosni imali drugi, «…oni koji su htjeli da im oni odrede identitet dajući im manje ili više (ne)adekvatna imena. Problema sa njihovim identificiranjem imaju i oni koji misle da je ime nužno i determinirajuće etničkog identiteta.

 

Problema sa svojim etničkim identitetom bosanski Muslimani, međutim, nisu imali, osim onih koje su im pravili drugi. A onda, na istoj stranici, u istom pasusu Sokolovićeve knjige, uočava Jakšić, dolazi iznenađenje za čitaoca: «Istina, oni su zaista imali problema sa imenom svoga etniciteta. Imaju ga i danas, jer ni ime Bosanac pa ni Bošnjak nije sasvim adekvatno. Ali, oni su sve vrijeme, dok su im drugi mjenjali imena, znali šta su jer su njihov etnički identitet konstituirali i definirali mnogi drugi kulturni elementi, a prije svega oni sami svojom vlastitom voljom.

 

Ovi Sokolovićevi stavovi otvaraju bar dve osnovne nedoumice, nastavlja dr. Jakšić. Prvo, izgleda da na teorijskoj ravni autor ne razlikuje dovoljno probleme identifikacije od problema identiteta. Drugo, za ime Bošnjak koje ima izvesno utemeljenje u tradiciji samih Bošnjaka, opredelila se bošnjačka politička i kulturna elita u Sarajevu, septembra 1993. godine, a ne «neki drugi», pa, po Sokoloviću, ni to ime «nije sasvim adekvatno». Ime Bošnjak je lepo i nisu ga austrougarski namesnici u Bosni krajem 19. i početkom 20. stoleća tek tako upotrebljavali i u službenoj upotrebi. Pitanje ima li autor, nasuprot bošnjačkoj političkoj i kulturnoj eliti neko adekvatnije rešenje Sokolović je ostavio otvorenim.

 

Postoji jedan stereotip o nama, ljudima rođenim u Bosni, koji kaže da Bosanac može da ode iz Bosne, ali Bosna ne može da napusti Bosanca. I u Sokoloviću koji je pod tragičnim opštim okolnostima napustio Bosnu i u meni koji sam dve decenije pre Sokolovića takođe napustio Bosnu pod neprijatnim ličnim okolnostima, podsjetio je dr. Jakšić, Bosna je ostala da živi kao zavičaj koji volimo i država koju poštujemo. Dobro bi bilo da naša ljubav prema Bosni ostane u granicama privatnosti, a da u stručnim radovima sagledavamo Bosnu objektivno, kritički i bez idealizovanih predstava o Bosni kao zemlji tolerancije i ljudskog merhameta.

 

Naš sentiment ne sme da nas učini slepim i zanesenim da prenebregnemo neke elementarne činjenice. Nije ni naše bosansko maslo za Ramazana! Danko Grlić je, na primer, već 1971. godine primetio da je «…mistifikacija s nacionalnim doista vrlo efikasan i vrlo privlačan medij za pridobivanje masa, koji nikoga ništa ne stoji, nikoga ni na šta obavezuje, a predstavlja oružje kojim se lako dobiva podrška širokih slojeva i popularizira krug inače nepopularnih  birokratskih vrhuški. Višestranački partijski sistem doneo je političku prevagu nacionalnih političkih partija, doneo je nacionalnu homogenizaciju, rasplamsavanje nacionalne mržnje, ali je u tom pravcu samo nastavljao onu političku praksu manipulacije nacionalnim osećanjima koju je prethodni režim u prethodne dve-tri decenije već uzeo kao svoju zastavu. Dodao bih kao se s ovim konstatacijama u pojedinostima nije uvijek lako složiti, ali ostaje činjenica da se i u BiH u ime nacija ili Republike-Države uvijek bilo spremno poigrati s opasnim resantimanima.

 

 

III

 

Uoči 25. studenog o.g. pitaju me autori dokumentarnog filma „Dayton 2“ za mišljenje  o toj indikativnoj ideji. Odgovoram im da nisam zainteresiran ni za kakvu novu međunarodnu konferenciju o BiH, jer nešto takvo se organizira samo poslije ratova, ali jesam za poticaj izvana da se naše pseudo-elite pomjere iz stanja opijenosti svojim veličinama, a mi dobijemo status kandidata u odnosima s NATO-om i EU.  Što će od toga svega biti, nitko ne zna.

 

Izvjesno je jedino da je iza nas još jedna (ne)proslava Dana državnosti, koja je kao na dlanu razotkrila političke iluzije među Srbima u RS-u o „državi u državi“, a među Bošnjacima iluzije o nepostojećem kontinuitetu BiH i one unitarističkog usmjerenja. Hrvati su se ponašali i ovaj put nedozrelo. Sve u svemu, 16 godina od Daytona i 68 godina od Mrkonjić Grada, BiH nije „funkcionalna zajednica”, nije ni „zajednica jezika“, što su sve moguće definicije za jednu naciju, nego „neupravljiva zemlja“  koja se ne umije odnositi prema važnim datumima iz svoje povijesti, pa ni prema 25. studenom 1943. godine. Pitam se, je li i datum prijema BiH u Ujedinjene narode (22.05.1992.) prihvatljiv za sve, ili ne, ma koliko upravo iz njega proizlazio moderni međunarodno-pravni subjektivitet BiH, u kojem uživaju polit-partitokracije i u Federaciji i u RS-u, dok su narodima prepustile „kosti za glođanje“?

 

BiH je, zapravo, zemlja na izdisaju, jer ne žali znati pune istine o svojoj izlomljenoj prošlosti, jer se njezine etnije, u međuvremenu artikulirani politički narodi, međusobno ne priznaju, u krajnjem jer se u BiH ne umiju artikulirati dosezi političke moderne kakvi su uvažavanje kulturološkog, etničkog i nacionalnog pluralizma, međusobna tolerancija i na tomu utemeljeno upravljanje etničkim/nacionalnim razlikama. O tomu sam, između ostalog, govorio i u intervju Oslobođenju (bez kraćenja objavljen na www.bitno.ba).

 

I ovdje sam, dakako, kao gramofon ponavljao kako moramo strogo pojmovno razlikovati multikulturalnost i multikulturalizam, kako se moramo pozabaviti pitanjem zašto su kod nas formirani paralelni svjetovi, zašto su kod nas napravljene neprijateljske slike jednih o drugima koje nam onemogućuju da slobodno komuniciramo jedni s drugima. Do toga nije došlo slučajno, potencirao sam, nego su to htjele i napravile naše političke elite kojima se u datim podjeljenim svjetovima otvaraju beskrajne mogućnosti manipulacije.

 

U suštini se, pak, kod nas radi o tome da kao pretpolitičko društvo, strogo utemeljeno na dva totalitarizma – etnokratskom i neostaljinističkom –  ne razumijemo ništa od svijeta političke moderne i postmoderne u kojem se odvijaju transnacionalizacije i integracije. Zbog toga se moramo naučiti da se najprije kulturološki međusobno priznajemo, a zatim i da zajedno tražimo rješenja putem raspoloživih metoda upravljanja etničkim konfliktima. Te metode su od hegemonijalne, koja nije preporučiva, a imamo je danas u BiH na djelu, preko arbitraža, kantonizacija ili federalizacija, do konsocijacije od koje se u našoj zemlji bježi, a koja je najedemokratskija od sve četiri spomenute.

 

Ove su rečenice tehnički kraćene u intervjuu Oslobođenju, ali nisu sljedeće: „Ako će bošnjačke političke elite sebe proglasiti da su i građanske i nacionalne, a k tome žele putem majorizacije politički preglasavati Hrvate, onda je to jednostavno slijepa ulica. Potrebno je poštovati druge tako što ćete poštovati i njihovu političku volju. Ako Hrvati žele da ih predstavljaju njihove etnokrate, onda oni na to moraju imati pravo. Uostalom, na posljednjim izborima su se tako i izjasnili. Do građanskog, diferenciranog političkog elementa među Hrvatima mora se doći samo na način da se Hrvati za njega izbore. Moramo se vratiti uvažavanju konsocijacijskih mogućnosti tako što će hrvatske političke elite biti jedan od sudionika, a sami Hrvati se moraju potruditi da ih predstavljaju oni koji se nisu obrukali.

 

Ne može bošnjakocentrični SDP pretendirati da diferencira Hrvate na vjerodostojne i nevjerodostojne, niti to može HDZ. Riječ je o tome da jedni imaju politički legitimitet među Hrvatima a drugi nemaju. Da bi se došlo i do građanskog političkog artikuliranja među Hrvatima, mora se poštivati njihova izborna politička volja. Sve drugo je zabluda, produžetak agonije. Moramo se vratiti uvažavanju konsocijacijskih mogućnosti tako što će hrvatske političke elite biti jedan od sudionika, a sami Hrvati se moraju potruditi da ih predstavljajuu oni koji se nisu obrukali. U tom kontekstu vidim mogućnost za rađanje socijaldemokratskih, liberalnih artikulacija među Hrvatima u BiH, a ne tako što će netko iz Sarajeva, putem ‘guvernera za Čečeniju’ upravljati, primjerice zapadnom Hercegovinom, ili drugim krajevima gdje žive Hrvati.“

 

Čitateljima ove kolumne može, eventualno, biti interesantno i što su me pitali i što sam kazao o predstojećoj reformi Ustava i Izbornog zakona: „Kao slobodan čovjek i netko tko BiH smatra u cijelosti svojom zemljom, uključivo i Banja Luku, vrlo mi je teško prihvatiti model reforme koji u potpunosti ostavlja po strani RS, implicitno kao nešto izvan BiH. S tim se ne mirim. Realnost, pak, govori da će doista doći, uz američku i europsku medijaciju, do reforme Federacije i do popravljanja Izbornoga zakona koji bi spriječio da drugi biraju Hrvatima njihove političke predstavnike.

 

To uvjetno prihvaćam kao prvi u nizu složenih ustavno-pravnih zahvata koje je nužno uraditi i u FBiH i u RS kako bismo postali kompatabilni s onim što nas sutra očekuje u EU. U tom smislu nisam protiv, ali mi se ne dopada da se razgovara samo o minimumu promjena koje bi iz postojećih političkih vizura kozmetički popravile položaj Hrvata, tako što bi oni dobili jednu izbornu jedinicu, koja bi onda sve druge probleme ostavila po strani.

 

Ostat će i dalje problem instiucionalne ravnopravnosti za sve manjince, odnosno, za one koji se budu našli u većinski bošnjačkoj ili hrvatskoj izbornoj jedinici. Treba tragati za instrumentima institucionalne ravnopravnosti koji će tragati za načinom zaštite političkog Hrvata u Sarajevu, a isto tako i političkog Bošnjaka u Mostaru. Ukoliko bi ta reforma koja ide preko te dvije okrupnjale izborne jedinice omogućila zaštitu od izbornih manipulacija, poput biranja glasovima drugih hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, onda to pozdravljam. Ali ne pozdravljam ukoliko bi se manjinci osjećali zakinutima. Apeliram da se o tome pođe odmah voditi računa. Postoje mehanizmi zaštite, koji nas ponovno vraćaju na konsocijaciju. Zbog toga bi bilo nužno prostudirati švicarska rješenja „suglasne demokracije“. Ona bi se mogla korigirati europskim principima koji podrazumijevaju upravljanje konfliktima u višenacionalnim društvima.“

 

Razgovor za Oslobođenje smo obavili  mladi dopisnik ovog lista iz Mostara Jurica Gudelj i ja upravo u danu kada se u ovom dijelu svijeta obilježavao Dan Herceg Bosne. Zbog toga se i razgovor o tomu nije mogao izbjeći. Kazao sam: „Upravo dok vodimo ovaj razgovor, negdje se obilježava godišnjica Herceg Bosne, a negdje zločini koji su počinjeni u to vrijeme. Vjerojatno istina nije ni kod onih koji slave tu obljetnicu, niti kod onih koji je drugačije tretiraju. Herceg Bosna je u datom trenutku primarno bila odgovor na velikosprsku agresiju i to se jednostavno mora priznati.

 

Mene, pak, čudi da ozbiljni ljudi u našoj zemlji i u Hrvatskoj to zaboravljaju. Herceg Bosna je imala i svoje mane. Stidim se logora u Dretelju i tu ne želim imati nikakvih dilema. Stidim se nepravdi koje su nanijete našim sugrađanima koji su poniženi i istjerani iz svojih domova, počinjena su ubojstva i razne surovosti. No, ako gledamo neutralno, Herceg Bosna je prvo putem Washingtonskog, a potom i Daytonskog sporazuma ušla u Federaciju BiH, a potom i BiH. Herceg Bosna je u FBiH i BiH unijela konstitutivnost Hrvata koja je danas potpuno derogirana ili dovedena u pitanje.

 

Priča je vrlo kompleksna, znatno složenija od izjava kako je Herceg Bosna bila savršena ili zločinačka tvorevina. Ni jedno, ni drugo nije točno. Istina je da su politički Hrvati u Herceg Bosni imali osjećaj zaštite kojega danas nemaju. Slijedom toga bi trebalo razmisliti što je to bilo eventualno dobro i korisno za samu BiH, ako su se Hrvati u Herceg Bosni osjećali zaštićenima i politički artikuliranima. Pri tome se mora znati da je ovo na neki način bila i egocentrična hercegovačka tvorevina koja nije bila u stanju zaštiti Hrvate u drugim dijelovima BiH, napose Bosni. Ona ima svoja ograničenja i doprinose u vidu postizanja mirovnih sporazuma. Od njenog umiranja profitirali su svi osim Hrvata u BiH. Također, vjerojatno je utapanjem Herceg Bosne profitirala i Hrvatska koja je time dobila svoju cjelovitost.“

 

Zove me Ivan Anđelić, ravnatelj Hrvatskog leksigografskog instituta BiH u Mostaru i čestita na odmjerenosti i objektivnosti. Prijatelji mi, pak, javljaju o uzdržanim reakcijama u Sarajevu i  Banjaluci. A meni se i ovim povodom čini da je naš glavni problem „gromoglasna šutnja“ o nezgodnim temama, odnosno ne-komunikacija između podijeljenih akademskih i političkih svjetova.

 

 

IV

 

 

Osnovna namjera ove kolumne je, dakle, ukazati na bezbrojna „minska polja“, posijana i od strane etnokrata i od onih koji u ime „alternative“ siju iluzije unitarnog tipa, zamotane u očaravajući celofan deliberativnih teorija ili oblandu patriotizma, pa ih je puno teže smjestiti u kutak kojem pripadaju. I sam se osjećam građaninom Svijeta i Europljaninom, iako ne zanemarujem nijedan svoj identitet, ni etnički, ni zavičajni, ni državni. Ustajem, pak, u obranu svih formiranih identiteta i njihovog artikuliranja u dubokoj vjeri da se tek tim putom stvaraju pretpostavke i za  liberalno-građanski koncept uređenja BiH, pa i princip „jedan čovjek jedan glas“, vjerojatno u početku i nužno unutar podijeljenih svjetova.

 

Nisam, dakle, za eliminiranje ili ukidanje, nego obogaćivanje i prožimanje identiteta, što je suština teorije alteriteta. Tako se stvaraju pretpostavke i za neku sutrašnju europsku socijaldemokraciju u BiH. Jer, u obje tobožnje bh. socijaldemokracije su, nažalost, danas prevladali neo-jakobinska politička kultura nadbijanja, klijentalizam i podanički mentalitet. Do savršenstva je  odnjegovan i „kult vođe“ i prilagođeni, tzv. poželjni govor manjinaca kulturološkom obrazcu većine. Tomu služe – i da ne znaju da im služe – i svi koji negiraju postojanje nacija u BiH, pa radije govore o etnijama, kao i svi koji govore o građanstvu, a ne primjećuju da je taj proces moguć dijelom među Bošnjacima zbog njihova osjećanja brojnosti i nadmoći, a među Hrvatima još nije iz razloga malobrojnosti i nejednakopravnosti.

 

Mimikrična politika SDP-a, i njegovih satelita, primjerice SDA, dakle, naslonjena je na tezu o postojanju etnija u BiH, ali ne i bh. političkih naroda odnosno nacija, čime se vrši pritisak na sve manjince, a Hrvate u Bosni i posebno, da se konfrontiraju s Hrvatima u Hercegovini, s tim tzv. hercegovačkim separatistima, ma koliko se oni trudili u novije vrijeme govoriti o BiH kao o svojoj zemlji.

 

Prosto je nevjerojatno kako se među političkim Bošnjacima brzo zaboravilo na političku bahatost Miloševićeva režima i tko je bio i zbog čega najglasniji zagovornik načela „jedan čovjek-jedan glas“, dakako na račun nijekanja Ustava SFRJ. Zaboravilo se i na farsično biranje nesretnog Sejde Bajramovića i raznih bespriznornih „kostića“ u „krnje Predsjedništvo SFRJ“, sukladno tajnim ambicijama „Vožda“ i njegovih slijepih sljedbenika. Dakako, za ovakvu vrstu kratkovidosti nisu krivi samo SDP-političari, nego i svi oni duhovni i pravno-politološki narativi čiji krajnji rezultat i jeste „lažni Valter“, projekt podržan, nažalost, od prijateljske nam zemlje, u čiju se pomoć mnogi uzdaju i na putu ka EU, što je vrlo upitno.

 

Po mojem razumijevanju, tragična srpska iskustva i zablude glede Jugoslavije morala bi biti poučna za sve koji su bilo gdje brojniji od drugih, jer kada je netko većina ima više obveza, ali ne i više kolektivnih prava. Ona se moraju garantirati svim konstitutivnim narodima i svim manjincima, jednako kao i individualna prava svakog čovjeka i građanina.  Potrebno je, dakle, priznati da je BiH podijeljena država i zemlja, te k tomu sklona padu (failure state), koja opstoji  samo voljom međunarodne zajednice, o čemu i svjedoči 800 intervencija OHR-a  u post-daytonskoj peirodi BiH, pa se potom posvetiti i čovjeku-građaninu i kolektivitetima. Ovim bi se putom definitivno smanjile međuetničke napetosti i izgubile iluzije o neodrživosti BiH ili  o “vladajućem“ ili „temeljnom narodu“ u BiH.

 

«Apsurdna je teza da bošnjački narod, vojno i politički konfrontiran Srbima i Hrvatima, može ostvariti ulogu integrativnog faktora BiH“, upozoravao je stalno akademik Enver Redžić, „da bi se očuvao historijski integritet BiH, nužno je da u svim nacionalnim politikama u BiH postanu integrativne težnje. Integritet se ne može nametati; on se može uspostaviti samo političkom voljom sva tri BiH naroda». Po razumijevanju ovog uvaženog be-ha povijesničara, «gledište da je jedan narod, tj. bošnjački, nosilac i spasilac integriteta BiH podrazumijeva da bošnjačkom narodu pripada uloga vladajućeg naroda».

 

Međutim, nastavlja Redžić, «integritet BiH, koja je višenacionalna zajednica nespojiv je sa postojanjem vladajućeg naroda». Zato, zaključio je akademik Redžić, «zastupanje stanovišta o vladajućoj ulozi bošnjačkog naroda izravno vodi u nepovratnu destrukciju i dezintegraciju BiH». Potom će Redžić, kako je i priličilo vijećniku AVNOJ-a, znanstveniku i čovjeku od integriteta, poantirati: «Prividno bosanska koncepcija, po kojoj je tzv. autohtoni narod čuvar Bosne, u suštini je antibosansko gledište, jer BiH pripada jednako svim svojim narodima ili je nema». (Vidjeti, Enver Redžić, Sto godina muslimanske politike, Institut za istoriju, Sarajevo, 2000., str. 113.)

 

Iz ovog metodološkog pristupa nameće se moguće nadilaženje naših podijeljenosti i putem jednog od konsocijacijskih modela i uz uvažavanje elemenata klasičnog parlamentarnog sustava. Uostalom, u Daytonskom ustavu već ugrađena konsocijacijska rješenja, kako bi potom bila nakaradno izvedena, kao i mnogo drugoga u BiH. Temeljno pravilo konsocijacije da političke elite postignu dogovor kojeg bi se držale, preduvjet je, u stvari, za bio kakav pomak do novog ustava, koji bi se morati čim prije izraditi, ukoliko se uistinu želimo približiti euroatlantskim integracijama. Vjerojatnije je, nažalost, da ćemo nastaviti živjeti postojeću kombinaciju „javašluk konsocijacije“ i političko-pravno iluzioniranje putem koncepcije „jedan čovjek – jedan glas“, nego što će se političke elite usuglasiti o temeljenoj promjeni ustava Zemlje koja bi pospješila euroatlantske integracije.

 

 

V

 

 

Krajnje je vrijeme, dakle, uhvatiti se u koštac s na prvi pogled nepromjenjivom bh. podijeljenom stvarnošću. Meni se čini da se ona ne može nadići ignoriranjem podijeljenosti ili njezinim apstrahiranjem, a pogotovu ne metodama eliminiranja etničkih razlika, nego samo novom političkom kulturom koja podrazumijeva upravljenje etničkim razlikama. Dakle, prvo priznati kulturološku i svekoliku pluralnost, pa potom raditi na jednakopravnosti i  nadilaženju naših podjela.

 

U krajnjem, Zemlju i Regiju bi mogli izvući iz etno i neoboljševičke močvare, iz stanja „zarobljenog uma“, prosvijećeni ljudi, bili oni liberalne etnokrate ili socijaldemokrate, dakle liberalni etnonacionalisti i multikulturalno građanstvo, kako se samodefinirao moj mostarski sugovornik s početka ove priče, uz poziv na važnu knjigu Willa Kymlicka „Multikulturalno građanstvo“ (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.).

 

Na sreću, u ovoj potrazi za vjerodostojnim pripadanjem i uljuđenom BiH mogla bi nam pomoći i iskustva jedne takve integracije kakva je Europska unija, koja je alternativa i etnokratskim iluzijama i njihovim liberalno-građanskim inačicama. Ovu alternativu treba, pak, prvo razumjeti, pa potom njezina stimulirajuća iskustva implementirati i prije nego se postane dijelom EU.

 

Politički sustav EU sadrži, naime, i nadnacionalne i međudržavne načine suodlučivanja i dogovaranja, pa je EU upravo s time postala alternativa povijesno-političkim tvorevinama kakva je nacionalna država, mada  nije negacija nacionalne države, nego podrazumijeva njezino djelovanje u funkciji harmoniziranja odnosa unutar EU i pozajedničenja europskih politika. EU funkcionira, dakle, sukladno mješovitom modelu višerazinskog upravljanja, koji se temelji na teoriji prenijetog ili djeljivog suvereniteta, izgradnji euro-regiona i principu supsidijariteta.

 

Upravo ova bi iskustva mogla biti od pomoći i u rješavanju svih nacionalnih pitanja u BiH i bh. državno-političkog pitanja. Pri tomu se treba imati na umu da je EU postala to što jeste temeljem uvažavanja „četiri slobode“ (kretanja ljudi i ideja, roba, kapitala i usluga), da je upravo tim putom došlo do duboke isprepletenosti gospodarstava i pravne i političke kulture zemalja EU, što je EU i učinilo paradigmom, modelom i nezaobilaznom činjenicom svjetske civilne politike. Biti dijelom tih procesa za BiH i jeste biti ili ne biti.

 

U zalaganju za ovaj alternativni političko-politološki narativ, alternativan i etnokratskim i građansko-liberalnim opcijama, sam vrlo usamljen. Srećom, ima i u Mostaru i drugdje u Zemlji sve više mislećih ljudi koji razumiju na sličan način šansu zvanu EU, to jest da se sva tri nacionalna pitanja u BiH  i „bosansko-hercegovačko državno pitanje“ razriješe upravo putem europeizacije domaćih narativa i politika, uz primjenu načela koja nikoga neće dovesti u pitanje, nego će  i ovu zemlju i njezine građane i narode  približiti spasonosnoj obali.  Kunderin ideal Europe: “maksimum razolikosti u minimumu prostora” mogao bi, dakle,  biti formulom spasa za BiH kada bi se u njoj postalo svjesno što je BiH u  njezinoj složenosti, a EU glede njezinih supstancijalnih vrijednosti …

 

03. prosinca 2011. godine

 

hspf.info

 

Komentari

komentara