Mogu li Bošnjaci priznati BiH

 

Ako je vjerovati rezultatima ispitivanja biračkog raspoloženja što ga je proveo call centar Socijaldemokratske partije BiH, čak pedeset i osam posto onih što su na proteklim izborima dali podršku SDP-u, na narednim će glasati za nekog drugog.

 

Piše: Emir Imamović/Radiosarajevo.ba


 

 

Kako će, zahvaljujući Lagumdžijinim egzibicijama savršeno nakalemljenim na žilavi nacionalizam, HDZ i SNSD ostati dominantne partije većine bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba, do  promjene pozicija će doći na bošnjačkoj političkoj sceni. Dakle, otići će SDP… I eto: sve drugo, ali baš sve, od bošnjačkog doživljavanja sadašnjeg ustroja BiH kao privremenog rješenja na putu kao onome što je bila Republika Bosna i Hercegovina prije nego su je raščerečili topovi, preko ispraznih najava ukidanja, usisavanja, nečega trećeg, Republike Srpske, pa do nastavka opće propasti, ostat će isto. U pet deka gore – dole.

 

Jeste nepravda, ali ne može drukčije

 

Ukoliko zaista žele da Bosna i Hercegovina, polusuverena i financijski zavisna, teritorijalno cjelovita samo na geografskim kartama, jedinstvena u siromaštvu svojih konstitutivnih naroda i građana, ipak opstane, Bošnjaci moraju uložiti daleko veći trud nego ostala dva naroda zajedno. Ne, naravno, samo zbog toga što su u multietničkim društvima najodgovorniji najbrojniji, već i radi činjenice da je većini Srba i Hrvata sasvim svejedno – i to u najboljem slučaju – da li prostor na kojem žive pripada BiH ili susjednim državama.

 

Zapravo, većini od te većine uopće ne bi bilo mrsko kada bi im kuće i imanja, garaže i balkoni, bili u Srbiji, odnosno Hrvatskoj. Bunili bi se tek ako bi grubom administrativnom greškom Čitluk završio u istim granicama sa Čačkom, a Nevesinje sa Opatijom.

 

Historijska je, moralna, kakva god, nepravda tražiti od naroda koji je najviše stradao u devedesetim, da u dvijehiljaditim podnese, nazovimo je, političku žrtvu, kako bi opstala zemlja napunjena kostima pripadnika istog tog naroda. No, druge opcije nema, osim ako se pod njom ne podrazumijeva trajna kriza, jednaka ili gora od ove kojoj svjedočimo od posljednjih izbora i sa kojom ćemo dočekati naredne. Pa još jedne i tako redom.

 

Autistična bošnjačka politika

 

Nema među Bošnjacima niti jedne jedine stranke koja ne zagovara ukidanje entiteta, Republike Srpske prvo, pa Federacije po automatizmu – bilo bi, ipak, poprilično blesavo tražiti uređenje u kojem bi BiH činile Federacija i ništa – što sve i jednu partiju čija biračka baza jeste najbrojniji narod, čini apsolutno neprihvatljivom onim Srbima i Hrvatima koji žive van teritorija što ga je u ratu kontrolirala Armija BiH. Svjedoče tome i rezultati ranijih izbora – raspisivanih još dok je imalo smisla vjerovati kako se SDP od SDA ili SBiH razlikuje još po nečemu osim po broju članova koji znaju fatihu – na kojima je i „najbosanskija“ i „najmultietničkija“  partija, za šta se SDP vješto izdavao, u Trebinju ili Grudama prolazila kao da za predsjednika ima Harisa Silajdžića umjesto Zlatka Lagumdžije.

 

Autistična bošnjačka politika, zarobljena nerealnim obećanjima biračima i ignorantska spram činjenice da se većina pripadnika tog naroda zapravo pomirila sa „novom“ Bosnom i Hercegovinom – malo je, ako ih uopće ima, onih Bošnjaka koji, primjera radi, zapadni dio Mostara ne percipiraju kao hrvatski, a Republiku Srpsku kao srpsku – na kraju se može, ako već i nije, pokazati jednako pogubnom po BiH kao i politike druga dva naroda. Da bi, dakle, prestala saučestvovati u upokojavanju vlastite domovine, bošnjačkoj politici treba otrježnjenje: bolno i razočaravajuće, koliko i neophodno. Valja joj, za početak, priznati kako su antibosanske snage u ratu ostvarile tri cilja. Bosna i Hercegovina je danas, uz ostalo, zbir tri, u manjoj ili većoj mjeri, etnički čista teritorija, na kojima svu institucionalnu moć uživaju najbrojniji. Zatim, dva od tri konstitutivna naroda su apsolutno odrođena od Bosne i Hercegovine kao vlastite domovine i svaki nepromišljeni potez ili neostvariva prijetnja iz zvaničnog Sarajeva samo pojačava njihovu vjeru da bilo kakva BiH, neentitetska, dvoentitetska ili dvadesetoentitetska, ne može funkcionirati.

 

Treći ostvareni cilj je nepostojanje bosanskohercegovačkog društva, od kojeg su ostala tri dominantno etnička, plus malobrojna, neutjecajna zajednica koju je Ivan Lovrenović nazvao četvrtim entitetom. Riječ je zapravo o onima što su u kontinuiranom sukobu sa stvarnošću i žive u ubjeđenju kako je naših posljednjih petnaestak godina gruba greška historije, a ne nova realnost.

 

Da bi, dakle, bošnjačka politika zbilja bila i bosanskohercegovačka – ako neće biti, onda zaista nema razloga da patimo i sebe i druge – ali po mjeri stvarnosti, ona Bosnu i Hercegovinu mora priznati. Da, upravo tako: priznati je kao državu koja funkcionira na nacionalnoj reprezentaciji, pa državu u kojoj je jedan od tri naroda neravnopravan i, na kraju, državu čiji će sastavni dio biti Republika Srpska, sve dok u istoj toj Republici Srpskoj ne odluče da se ukinu ili pretvore u mjesnu zajednicu – po nadležnostima naravno – što se vjerovatno neće desiti nikada, a ni tada voljom Sarajeva.

 

Tek kada u RS priča o opstanku Republike Srpske postane karikaturalna koliko i spisateljski pokušaji Rajka Vasića, a priča o nejednakosti Hrvata ostane bez argumenata, započet će nestanak makar jedne od navedenih posljedica rata. Pod uslovom da u isto vrijeme otpočne izgradnja najboljeg od svih bh. društava: građanskog, civilnog, civiliziranog, suštinski, a ne deklarativno zajedničkog, pa makar i na trećini Bosne i Hercegovine. Ni to društvo u kojem se nereligiozni Bošnjaci neće osjećati k’o muslimani na Ravnoj Gori, a Srbi i Hrvati kao Bošnjaci u Nevesinju i u Grudama, neće preko noći dovesti do bosanskohercegovačkog reuniona, ali barem neće, svjesno ili nesvjesno svejedno je, poticati daljnje razjedinjenje ionako najnejedinstvenije države na svijetu.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara