Mogu li „Merkozy“ spasiti Eurozonu?

 

Sredinom kolovoza ove godine sam napisao u Berlinu za Plave strane (europski prilog beogradskog  lista Danas) specijalan komentar povodom sastanka francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i njemačke kancelarke Angela Merkel  posvećen spašavanju eura i Eurozone.

 

Piše: Dr. sc. Mile Lasić/hspf.info


 

 

U komentaru znakovita  naslova „Smislenih pitanja je daleko više nego smislenih odgovora“ propitivao sam ono što su njih dvoje dogovorili na sastanku od 16. kolovoza. A oni su na tom, tek jednom od mnogih njihovih susretanja posvećenih financijskoj i dužničkoj krizi unutar Eurozone, dogovorili: a) uspostavu zajedničke ekonomske ili privredne vlade za sve zemlje članice Eurozone; b) porez na financijske transakcije, i  c) tzv. kočnice za dugove. Nisu se tada mogli dogovoriti o “euroobveznicama”, ali ih nisu isključili kao mogućnost. “Euro obveznice su moguće jednog dana, ali tek na kraju procesa europske integracije a ne na početku”, rekao je u kolovozu Sarkozy.

 

Tri mjeseca potom duet Merkelova i Sarkozy, u međuvremenu zbog čestih susretanja nazvan “Merkozy”, zagovara “euroobveznice” kao pojas za spašavanje Eurozone. (Neće uspjeti nametnuti ih, o tomu vidjeti u Post Scriptumu uz ovu priču.) Priča o spašavanju Eurozone i EU je u međuvremenu bila apsolutna medijska senzacija, pa se summit šefova država ili vlada, dakle sjednica Europskog vijeća, od 08. i 09. prosinca očekivala i pratila diljem Globusa maltene kao finalna utakmica svjetskog nogometnog prvenstva. (O rezultatima kriznog summita EU o dužničkoj krizi saznat će se iz agencijskih izvještaja, vidjeti P.S.), a ambicija mojeg priloga je objasniti tzv. background silne zabrinutosti i urujanosti zbog sudbine Eurozone. A u igri je, doista, mnogo toga, jer EU je “projekt mira”, da se ne zaboravi…

 

 

I

 

 

Predsjedniku Sarkozyju se, dakle, u kolovozu uspjelo izboriti u unutarnjim francusko-njemačkim nadmudrivanjima za ideju europske privredne vlade, a kancelarka Merkel je uspjela sprovesti u djelo ideju o “poluzi”, tj. uspostavi mehanizma kojim bi se mogla povući ručna kočnica u svakoj zemlji Eurozone u slučaju da joj prijeti opasnost od prezaduživanja. Sukladno ovom prijedlogu, sve zemlje Eurozone bi trebale usvojiti do sredine 2012. godine tzv. pravilo o uravnoteženim javnim financijama, odnosno unošenja ograničenja deficita u nacionalne zakone.

 

Ova mjera je već na snazi u Nemačkoj i Španjolskoj, a priprema se u Francuskoj. „Drugim zemljama, članicama Eurozone predlažemo da svaka u svoj ustav ugradi jedan ovakav mehanizam”, kazala je u kolovozu Merkelova, “time bismo jasno stavili do znanja da ne zavisi svaka odluka od dnevno-političke volje većine, već da se zemlje zajednički obvežu, neovisno od toga tko ima većinu ili ne, da se ova pravila posmatraju kao vrhovni principi.” Merkelova i Sarkozy su poželjeli, također, uvesti i neku vrstu Tobinova poreza protivu špekulantskih transakcije na berzama. Ali, i ovaj prijedlog mora biti prihvaćen i u Eurozoni i u cijeloj EU, kako bi se spriječilo bježanje ili seljenje kapitala iz jednih u druge financijske institucije i zemlje.

 

Merkelova se, dakle, dugo opirala francuskom prijedlogu o formiranju zajedničkog Ekonomskog vijeća unutar Eurozone, kojeg bi činili šefovi drzava ili vlada zemalja-članica i koje bi se brinulo o svim privrednim pitanjima, kako je to isuviše načelno formulirano. S tim u vezi se odmah postavilo mnoštva pitanja, počev od onog  čime bi se sve bavilo „Ekonomsko vijeće“, kakvi bi bili njegovi odnosi s Europskom komisijom, ili Vijećem EU, tko bi mu kompetentno mogao predsjedavati, i tsl. Bilo je u kolovozu jedino izvjesno da francusko-njemački prijedlog podrazumijeva sastajanje šefova drzava ili vlada zemalja Eurozone dva puta godišnje i da  aktualni predsjednik Evropskog vijeća Herman van Rompuy treba biti do daljnjega i predsjednik Ekonomskog vijeća, europske privredne vlade unutar Eurozone.

 

„Vijeće će imati stabilnog predsjednika koji će se birati na dvije i po godine,“ izjavio je Sarkozy, „gospođa Merkel i ja predlažemo da ovu funkciju preuzme predsjednik Evropskog vijeća Herman van Rompuy“. Možda se ovdje doista i ne radi o drugomu do o  prikrivenim ambicijama pojedinih europskih šefova država i vlada, napisao sam u već spomenutom komentaru za Plave strane, da zasjednu čim prije na čelo jednog izuzetno moćnog i slabo kontroliranog gremija.

 

Postavljaju se, međutim, dodatna pitanja: što bi taj gremij trebao raditi, ne bi li se na ovaj način unijela dodatna zbrka i u onako komplicirane odnose između pojedinih europskih insitucija i institucija u zemljama–članicama Eurozone, i – što bi moglo biti najopasnije – ne bi li formiranje Ekonomskog vijeća značilo dovođenje u pitanje autonomne uloge Europske središnje banke?

 

Sa stanovišta demokratskog legitimiteta postavlja se pitanje, pak, kako na  ovakvu vrst pomjeranje izvršne vlasti sa dobro kontroliranih zemaljskih razina na  slabo kontroliranu europsku razinu odlučivanja o sudbonosnim pitanjima gledaju i zastupnici u nacionalnim parlamentima i kolege im u Europskom parlamentu? I tada je kao i danas vladala, dakle, zbunjenost na svim stranama, smislenih pitanja je (bilo) daleko više nego smislenih odgovora.

 

 

II

 

 

U međuvremenu kao da su Angela Merkel i Nicolas Sarkozy zaboravili što su zastupali još prije tri mjeseca, ili su ih događaji pretekli? U svakom slučaju su se njih dvoje vrtili u krugu, a svojim stilom rada opravdali onu već spomenutu polit-kovanicu „Merkozy“.

 

Tu i tamo bi njih dvoje lansirali i po neku novu ideju. Tako je prvog dana prosinca ove godine Angela Merkel u Bundestagu najavila kako ne treba očekivati  „presijecanja gordijskog čvora“ u rješavanju dužničke krize u Eurozoni, nego se mora računati s dugoročnim i mukotrpnim raspravama o promjeni europskih ugovora. Uključivo i Lisabonskog ugovora, koji je stupio na snagu tek jučer, takorekući, točnije 01. prosinca 2009. godine. „To nije signal koji očekuju financijska tržišta“, prokomentirao je odmah  čak i „Deutsche Welle“, medij pod kontrolom njemačke vlade namijenjen inozemstvu. (Post festum dodajmo da ni s time „dvojac Merkozy“ nije prošao u burnoj noći s 08. na 09. prosinac u Bruxellesu.)

 

Potom je drugi dio dvojca iz kovanice „Merkozy“, predsjednik Nicolas Sarkozy u govoru u Toulonu ustvrdio kako mora biti stvorena „Unija stabilnosti“ s čvrstim pravilima.  Potom su  svjetski mediji  ove najave protumačili kao želju za stvaranjem  „fiskalne unije s kontrolom nacionalnih proračuna“, kako bi se tim putom moglo boriti protiv uzroka krize, odnosno prezaduženosti država-članica Eurozone i Europske unije. Neupućeni bi, bojim se, mogli pomisliti, kako se iza ove nove sintagme krije neka nova unija, ali radi se samo o borbi za spas postojeće ekonomsko-monetarne unije, dakle, Eurozone, te mogućnosti prihvatanja pravila i od drugih članica EU, ako žele. (Britanci su kazali da ne žele.) U svakom slučaju, pričom o „Uniji stabilnosti“ potisnula se ona ranija Merkozy-priča o „Ekonomskom vijeću“ iliti „europskoj privrednoj vladi“! Pri tomu nije nezanimljivo pripomenuti, kako je prije godinu dana Europska komisija predložila „Uniju stabilnosti“, ali su je tada glatko odbili upravo Merkelova i Sarkozy!!!

 

Mnogo toga je i dalje nejasno, prokomentirao je Deutsche Welle uoči kriznog summita EU od 08. i 09. prosinca, jedino se nazire da je „njemačka vlada spremna tolerirati masovnu kupovinu državnih obveznica od strane Europske središnje banke (ESB)“, jer je  ESB trenutno jedina institucija koja je u stanju smanjiti kamate prezaduženih država. Međutim,  od ovoga tjedna ESB kupuje državne obveznice povećavanjem količine novca, dakle tiska novi novac da bi kupila talijanske i španjolske obveznice, što će na kraju neminovno voditi povećanju inflacije i smanjenju vrijednosti eura. Stručnjaci se k tomu slažu da je privremeni Europski fond za spas eura (EFSF) premalen da bi stvorio povjerenje u europske državne obveznice.

 

Trebao bi zbog toga biti još više uključen Međunarodni monetarni fond, jer Europski monetarni fond još ne postoji. „Merkel i Sarkozy i dalje igraju na vrijeme, spremni su pristati na zajedničku odgovornost za dugove tek kad neka zajednička institucija EU-a ili gospodarska vlada preuzme i zajedničko vođenje proračuna“, prokomentirao je Deutsche Welle. Do toga može još proći puno mjeseci, a do tada će Europska središnja banka i dalje morati preuzimati državne obveznice koje ne može prodati na slobodnom tržištu.

 

Taj postupak bi se moglo nazvati i zajedničkim preuzimanjem dugova, jer za ESB jamče zajednički sve članice EU.“ Vrijeme je, dakle, da članice Eurozone daju izjavu kako će „svoju valutu braniti svim sredstvima“, te da se građanima EU-a kaže „da će svi morati plaćati račun prezaduženosti i to tako što će njihove uštede polako gubiti vrijednost, a porezi biti povećavani.“

 

O raznim mogućnostima kako spasiti Eurozonu od kolapsa se svih ovih dana raspravljalo u Bruxellesu, kako o  modalitetima ranije osnovanog, privremenog Europskog fonda za financijsku stabilnost (EFSF), s kapacitetima od 500 milijardi eura, tako i modalitetima onog koji ga treba trajno zamijeniti, dakle neke vrste europskog MMF-a iliti Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM).

 

Inače, uoči ovog kriznog summita EU je predloženo da se on uspostavi već sredinom naredne godine (i to je prihvaćeno). Ovo bi trebalo biti prihvaćeno, ali neće egzistirati istovremeno dva fonda za spas eura, nego će ESM zamijeniti EFSF. No, ni to nije po nekim stručnjacima nikakva velika garancija. Šef hamburškog Instituta za svjetsko gospodarstvo Thomas Straubhaar je, primjerice, za Deutsche Welle izjavio da „summit EU može biti uspješan samo ukoliko i Europska središnja banka preuzme određenu odgovornost u rješavanju krize, ali da se to neće moći politički narediti. Europska središnja banka je neovisna, ali će ona morati igrati važniju ulogu nego što je to dosad bilo predviđeno.”

 

Europska središnja banka se, međutim, protivi značajnijem djelovanju i izravnom financiranju država, zato što joj to zabranjuju europski ugovori, a postoji i opasnost od inflacije. Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy službeno ističu da je ESB neovisna, te isto tako službeno odbacuju svaki oblik izravnog financiranja dugova od strane središnje banke. Diplomati EU su, međutim, obzirom na razmjer krize eura, izrazili uvjerenje da će njemački otpor polako oslabiti. Ukoliko se njemačka vlada na summitu EU u petak izbori za fiskalnu uniju sa strožim pravilima, mogla bi “popustiti uzde Europskoj središnjoj banci”, izvijestio je Deutsche Welle.

 

 

III

 

 

Zbunjeni su i ponajbolji poznavatelji EU. Radi se o tomu da je kriza velika, a nitko ne može biti siguran da će aktualni europski političari biti na razini svojih prethodnika, „očeva-osnivača“ EU. Jedan od boljih poznavatelja zapretenih procesa u Europskoj uniji na području b-h-s-cg-jezika, profesor ekonomije  i savjetnik Instituta za europske studije u Beogradu, dr. Miroslav Prokopijević, kojeg bije glas da je privrženik neo-liberalizma, je već početkom 2010. godine izrazio sumnju da se Eurozona i EU u sadašnjem sastavu mogu održati.

 

Za dodatak beogradskog dnevnog lista „Plave strane“, za koji sam i sam tijekom desetljeća življenja u EU ispisao na stotine priloga i tisuće stranica, dr. Prokopijević je kazao: „Političari zemalja Evrozone bili su loše poslovođe, dopustili su veliku fiskalnu nedisciplinu i sada ima samo jedna instanca koja može da uvede red, a to su finansijska tržišta. U međuvremenu, vreme curi, i ne samo da raste cena servisa duga za zemlje PIIGS (Portugal, Irska, Italija, Španija, Grčka), koje bi uskoro sa Francuskom i Belgijom mogle postati FBPIIGS, nego i Nemačke i ostalih šest iz Evrozone, koje imaju kreditni rejting AAA. Cena servisa nemačkog duga za samo par dana skočila je za više od 27 odsto, sa 1,8 na 2,3 odsto. Poruka finansijskog tržišta više je nego jasna i glasi „Pare na sunce“. A to je upravo problem, jer toliko para za pomoć nema.“

 

Po  dr. Prokopijeviću, „do raspada Evrozone može doći i relativno brzo, u narednih 12 meseci, ali se raznim mehanizmima raspad može odložiti i nekoliko godina. Ima više mehanizama odbrane Evrozone – dosad su korišćeni pomoć zemljama u problemima, intervencije Evropske centralne banke (ECB) i formiranje Fonda Evrope za stabilnost finansija FESF. Pomoć i FESF se mogu povećati, ECB može mnogo više da interveniše i kupovinom hartija problematičnih zemalja i transferima novaca bankama (iako je prvo protiv pravila EU, a i prvo i drugo vodi u inflaciju, što je suprotno osnovnom cilju ECB, a to je cenovna stabilnost), MMF može više da pomogne mada i on ima „samo“ 280 milijardi evra, a Grčka 2012. treba da plati više od 70 milijardi, Italija oko 300 milijardi evra.

 

Može se ići na evrobondove, štampanje novca, direktne transfere uspešnih zemalja neuspešnim, formiranje fiskalne unije…“ Po njegovom mišljenju, „ima mnogo načina odbrane evra, odbrana može trajati čak i godinama, ali će na kraju biti neuspešna. Evrozona će se raspasti, u najboljem slučaju možda preživi još desetak godina sa šest-sedam (umesto sadašnjih 17) članica oko Nemačke. Jednog dana se i to mora raspasti, jer bi i to bile privrede različitih svojstava, koje ne mogu da trče istim tempom i drže istu monetarnu i fiskalnu disciplinu, kao npr.

 

Nemačka, Austrija ili Luksemburg. Ispadanje problematičnih zemalja iz evrozone znači da one moraju da napuste i EU. To je rezultat nesrećne regulacije Lisabonskog ugovora (2009). A to će povećati njihove probleme, što će povratno uticati da i problemi onih koji ostanu budu veći, usled čega će zemlje EU sve više da se okreću sebi i svojim problemima. A to je onda kraj evrointegracija posle čega raste rizik da mase birača osiromašene ekonomskom i dužničkom krizom krenu da glasaju za ekstremne lidere. Ali, nadam se da je Evropa naučila tu lekciju između dva svetska rata i da će ovaj put izbeći najveća iskušenja. Raspad Evrozone i EU velika je nevolja ne samo za Evropu, nego i za svet. Raspad monetarnih i drugih unija iza sebe ostavlja ekonomske, socijalne i političke ruine. Setite se raspada Austrougarske, SSSR, Jugoslavije…“

 

 

IV

 

 

Da li je, zapravo, s ovim o čemu govori dr. Prokopijević bila i povezana (neuspješna) inicijativa Angele Merkel glede promjene temeljnih ugovora EU? Ne želi li Merkelova iz straha ili razloga prevencije pokušati napraviti neku vrstu manje, ali stabilnije Eurozone (pa s time i EU),  kako bi se spriječila „implozija“ i Eurozone i Europske unije? U svakom slučaju ovi su zahtijevi odmah izazvali priče o „EU dvije brzine“, o čemu pišem u narednoj kolumni.

 

A rizična igra dvojca „Merkozy“ nailazi  i dalje na nerazumijevanje i kod najumnijih poput Juergena Habermasa. O njegovomu nezadovoljstvu s aktualnim stanjem u EU je i kod nas ponešto poznato, ali ne dovoljno. Otuda i opširnija preuzimanja iz političkog  magazina „Der Spiegel“, od 25. studenog o.g., iz priloga autora po imenu Georg Diez, koji se pozabavio Habermasovom zabrinutošću, odnosno ogorčenošću zbog “umiranje europskog ideala”,  odnosno “europskog projekta”.

 

Postoji velika opasnost da Europa završi na smetljištu povijesti, kazao je Habermas u predavanju u podružnici Goethe institute u Parizu,  pa bi europski projekt trebalo spašavati i “od nesposobnih političara i mračnih tržišnih sila”. Europska unija ili ujedinjena Europa je “njegov projekt” ili “projekt njegove generacije”, koji po Habermasu ne može funkcionirati “u elitnom modusu“, pod čim misli na koncentraciju moći u rukama vodećih ljudi Europskog vijeća, ili samo njih par.

 

Po Habermasu, u aktualnoj krizi “sukobljavaju se funkcionalni i sistematski imperativi“,  pri čemu misli na nacionalne dugove i pritiske tržišta.  U osnovi se radi o tomu, ustvrdio je Habermas u nedavno objavljenoj knjižici pod imenom „O europskom ustavu („Zur Verfassung Europas“), koju je ugledni tjednik Die Zeit već usporedio s Kantovom knjižicom “Prema vječnom miru”, da je vlast iz ruku naroda prešla na institucije sumnjivog demokratskog legitimiteta, poput Europskog vijeća.

 

Usput kazano, u “eurologiji” se mora biti sposobno razlikovati Vijeće Europe, koje nije gremij EU, od Europskog vijeća, pod čim se misli sastanak šefova država članica EU (“sastanak na vrhu” iliti summit) i Vijeća EU u brojnim konstelacijama, koje čine resorni ministri zemalja EU. Habermas misli, vjerojatno, na čelnike EU i zemalja članica EU kada kaže da su tehnokrati praktično izvršili “puzajući državni udar”. Netko će se, možda, prisjetiti kako sam ovaj izraz i sam koristio  u polemici o nelegalnom formiranju vlasti u Federaciji BiH, 17. ožujka ove godine, kada su brojni profesori ustavnog prava branili neobranjivo, a neki tvrdili da za spomenuti izraz nikad nisu čuli. Habermas se ljuti, ogorčen je i osuđuje političke stranke i političare. “Naši političari već dugo nisu sposobni težiti bilo čemu osim reizbora”, žesti se Habermas, “oni nemaju apsolutno nikakvu političku supstancu, nikakva uvjerenja“.

 

Dvadeset drugog srpnja 2011. su Angela Merkel i Nikola Sarkozy postigli nejasan kompromis “između njemačkog ekonomskog liberalizma i francuskog etatizma“, objašnjava Habermas, pa „sve ukazuje na to da bi njih dvoje voljeli da transformiraju izvršni federalizam oličen u Lisabonskom ugovoru u međudržavnu vrhovnu vlast Vijeća Evrope, koja je sasvim suprotna duhu sporazuma.“ Habermas, dakle, govori o sustavu odlučivanja koji su Merkel i Sarkozi dodatno legitimirali tijekom ove krize, nazivajući ga „post-demokracijom“.

 

Po njemu, rezultat se vidi u tomu što Europski parlament jedva da ima još nekog utjecaja, a Europska komisija se nalazi  u „čudnom, skrajnutom položaju“, jer nije zaista odgovorna za to što radi. Habermasu, dakle, posebno smeta aktualna i ugovorna pozicija Vijeća Evrope, kojemu je data centralna uloga u Lisabonskom ugovoru, a koja je „anomalija“. On Vijeće vidi kao „vladino tijelo koje se bavi politikom, iako za to nije ovlašćeno“.

 

Ovdje Habermas griješi, usuđujem se primijetiti, jer je Europska unija “nešto između”, dakle nije ni federacija ni konfederacija, ni klasična, ni super država, pa ni prost savez nacionalnih država, EU je sui generis tvorevina.  Pretjerivao Habermas ili ne glede Vijeća Europe, to ne umanjuje vrijednost njegovoga pojašnjenja zbog čega je EU došla tu gdje jeste. Usputno kazano, Habermasovo objašnjenje se ne može  dopasti stručnjacima poput Prokopijevića.

 

“Nekada smo imali neprijatelje, danas imamo tržišta”, tako bi se po Habermasoovm mišljenju smjela opisati historijska situacija u kojoj živimo. „Negdje nakon 2008.“ kazao je, prema Spiegelu, Habermas, „shvatio sam da se proces proširenja, integracije i demokratizacije ne odvija automatski, sam od sebe, već da je reverzibilan, da prvi put u historiji EU zapravo gledamo razgradnju demokracije. Mislio sam da to nije moguće. Došli smo do raskrižja… Politička elita, ustvari, uopće nije zainteresirana objasniti ljudima da se važne odluke donose u Strasbourgu; boje se jedino izgubiti vlast.“

 

Habermas grmi  protiv „političkog defetizma“, primjećuje Der Spiegel, pa pojašnjava kako je nacionalna država najbolja u zaštiti prava svojih građana, i kako bi se ta ideja mogla sprovesti i na europskoj razini. Tvrdi kako države nemaju nikakva prava, jer „samo ljudi imaju prava“, pa potom potencira da su narodi i građani Europe (mogući) historijski akteri, a ne države ili vlade.

 

A građani su, nažalost, u današnjem poretku svedeni na razinu posmatrača. Habermasova je vizija sljedeća: „Građani svake pojedinačne zemlje, koji su do sada morali da prihvataju odgovornosti nametnute preko državnih granica, mogli bi kao europski građani iskororistiti svoj demokratski ujecaj za pritisak na vlade koje trenutno djeluju u ustavno sivoj zoni.“ Ovdje postaje razvidno, primjećuje Der Spiegel, kako Habermas ne doživljava EU kao “commonwealth” ili kao federaciju, već kao zbiljski nešto novo. Dakle, EU bi trebala biti, po  Habermasu, pravna tvorevina koja počiva na sporazumu naroda Europe i građana Europe, pa meni ne preostaje nego primijetiti kako Habermas na ovaj način sanja Kantove snove iz knjižice “Prema vječnom miru”.

 

Postoje alternative, postoji drugi način osim ovog puzajućeg preotimanja vlasti koji sada gledamo, upozorava Habermas. Mediji bi morali pomoći građanima da shvate u kojoj mjeri EU utječe na njihov život. Političari bi potom razumjeli ogroman pritisak pod kojim bi se našli ako Europa propadne. EU je  nužno demokratizirati, jer „ako europski projekt propadne, onda je pitanje koliko će nam vremena trebati da ponovo dostignemo status quo. Prisjetite se njemačke revolucije iz 1848: kada je propala, trebalo nam je 100 godina da se vratimo na onu razinu demokracije koju smo imali ranije.“

 

Post Scriptum:

 

Čelnici Eurozone dogovorili su u petak 9. studenog u Bruxellesu jačanje proračunske discipline zbog velike dužničke krize koja je zaprijetila raspadom monetarne unije i cijele Europe, a dogovor 17 država Eurozone vjerojatno će podržati sve države članice EU-a osim Velike Britanije. Šefovi država i vlada Bugarske, Danske, Mađarske, Češke, Litve, Latvije, Poljske, Rumunjske i Švedske dali su do znanja da bi se mogli pridružiti tom procesu nakon što konzultiraju svoje parlamente’, kaže se u priopćenju europskih čelnika okupljenih na summitu u Bruxellesu.

 

Britansko protivljenje znači da se neće ići na promjenu Lisabonskog ugovora za što je potrebna jednoglasna odluka svih 27 država članica EU-a. Umjesto toga, do ožujka ili prije bit će sklopljen novi međuvladin ugovor između država članica monetarne unije i njihovih saveznika. Tako su Britanci po tko zna koji put „minirali“ kontinentalne urospke inicijative iz francusko-njemačke „jezgre Europe“, pa do daljnjega nema ništa od   Merkozy-planova o „euroobveznicima“ i izmjenama Lisabonskog ugovora.

 

U formi Post scriptuma uz ovaj tekst o pozadinama sporenja oko Eurozone, donosimo glavne elemente dogovora glede spašavanja Eurozone, sa summita EU od 08. i 09. prosinca 2011. godine.

 

UNIJA PRORČUNSKE STABILNOSTI

 

Sedamnaest država članica Eurozone želi uspostaviti ‘Uniju proračunske stabilnosti’, sa ‘snažnijim upravljanjem kako bi se stimulirala proračunska disciplina’, ali i ‘snažniji rast, veća konkurentnost i socijalna kohezija.’

 

ZLATNO PRAVILO

 

Svaka država članica Eurozone obvezala se na proračunsku ravnotežu, što je u Francuskoj prozvano ‘zlatnim pravilom’. Ono mora biti uneseno u nacionalne ustave ili regulirano na nekoj drugoj odgovarajućoj pravnoj razini, čime će biti pravno obvezujuće. To su pravilo za sada usvojile samo Njemačka i Španjolska. Po tom pravilu, nacionalni proračuni moraju biti ‘uravnoteženi ili u plusu’, što znači da ‘godišnji strukturni deficit ne smije biti viši od 0,5 posto BDP-a’. Usporedbe radi, njemačko ‘zlatno pravilo’ dopušta maksimalni strukturni deficit od 0,35 posto BDP-a od 2016.

 

Europski sud pravde (ECJ) bit će nadležan za provjeru kako je to pravilo ugrađeno u nacionalno zakonodavstvo. Pravilo će sadržavati automatski korekcijski mehanizam koji će se aktivirati u slučaju odstupanja. Definirat će ga svaka država članica na osnovi načela koja predloži Europska komisija. Države članice ispunjavat će svoje ciljeve prema kalendaru koji predloži Komisija. Države s prevelikim deficitom zatražit će od Komisije i Vijeća EU-a odobrenje programa strukturnih reformi za njegovo rješavanje. Provedbu programa i godišnje proračunske planove nadzirat će Komisija i Vijeće. Po zlatnom pravilu, javni dug ne smije prelaziti 60 posto BDP-a. Uspostavit će se i mehanizam za ex ante prijavu nacionalnih planova za izdavanje državnih obveznica.

 

SANKCIJE

 

Sankcije za države koje premaše dopušteni deficit bit će sustavnije. Te sankcije, koje predloži Komisija, bit će ‘automatske ako im se ne usprotivi kvalificirana većina država članica eurozone’. Do sada je za blokadu sankcija bila dovoljna obična većina.

 

NADZOR PRORAČUNA

 

Prijedloge Europske komisije za jači nadzor nacionalnih proračuna, uključivo u fazi pripreme, vlade država članica moraju ‘brzo razmotriti’. ‘Ako Komisija utvrdi osobito teška kršenja Pakta za stabilnost i rast, tražit će reviziju prijedloga proračuna’. Nove odredbe trebale bi stupiti na snagu u idućem proračunskom ciklusu.

 

NEMA EUROOBVEZNICA

 

Nije postignut dogovor o uvođenju euroobveznica, čak ni u daljoj budućnosti.

 

EUROPSKA SREDIŠNJA BANKA

 

Europska središnja banka (ECB) upravljat će Europskim fondom za financijsku stabilnost (EFSF) i budućim Europskim stabilizacijskim mehanizmom (ESM), europskom inačicom Međunarodnog monetarnog fonda. Stabilizacijski mehanizam naslijedit će EFSF u srpnju 2012., godinu dana prije od planiranog, i imati zajmodavne kapacitete od 500 milijardi eura. ESM će u izvanrednim okolnostima, na osnovi mišljenja Europske komisije i ECB-a, hitnu odluku o financijskoj pomoći umjesto jednoglasno moći donijeti 85-postotnom većinom. U pogledu privatnog sektora, koji je u slučaju Grčke morao otpisati polovicu svojih potraživanja, ističe se da je to rješenje bilo ‘jedinstveno i iznimno.’

 

MEĐUNARODNI MONETARNI FOND

 

Dogovoreno je povećanje zajmodavnih kapaciteta MMF-a za 200 milijardi eura putem bilateralnih zajmova središnjih banaka kako bi on mogao pomoći državama u krizi. MMF trenutačno raspolaže s nešto manje od 300 milijardi eura za pomoć državama članicama.

 

Bruxelles, Mostar, 08. i 09. prosinca 2011. godine

 

hspf.info

 

Komentari

komentara