Moguće je biti Nijemcem i bez kapi germanske krvi!

njemackaU Berlinu su početkom 2008. godine British Council u SR Njemačkoj i Zaklada Friedrich Ebert (Friedrich-Ebert-Stiftung) organizirali zanimljivu podijumsku diskusiju u okviru koje su predstavili njemačko izdanje MIPEX studije (Index Migration und Integration). Studijom su bile obuhvaćene migrantske situacije u zemljama EU, te u Kanadi, Norveškoj i Švicarskoj. Pored vrednovanja položaja migranata u ispitivanim zemljama MIPEX studija je ponudila i  «banku podataka», tj. gomilu specifičnih podataka vezanih za migrante (otkuda dolaze), kao i o njihovim novim domovinama po izboru. Cilj je bio da se «različite integracione politike učine transparentnijim i time usporedivim», kazali su promotori MIPEX studije u Berlinu.

Piše: dr. sc. Mile Lasić

Sukladno «rankingu» u MIPEX studiji, uvjerljivo najbolja situacija za migrante je bila u Švedskoj,  solidna je bila i u Portugalu, Belgiji, Nizozemskoj, Finskoj i Kanadi. SR Njemačka se našla tek u sredini «rankinga» na 14 mjestu, što se moglo i očekivati, dok su na samom začelju bile: Malta, Slovačka, Grčka, Austrija, Cipar i Latvija. Konačni sveukupni redoslijed ustanovljen je prema 130 utvrđenih kriterija iz šest oblasti: mogućnosti doseljavanja i spajanja obitelji; pravo (dužeg ili trajnog) boravka; mogućnosti uzimanja državljanstva novih domovina, mogućnosti sudjelovanja u političkom životu; pristup tržištu rada i radna zaštita, antirasističko i antidiskriminirajuće zakonodavstvo «zemlje domaćina», posebice zaštita migranata  od diskriminacije.

Prema MIPEX studiji više od 20 milijuna migranata iz «trećih zemalja» (onih izvan EU) živi legalno u Europskoj uniji. U tih 20 milijuna nisu, dakako, ubrojeni tražitelji azila i ilegalci, njih više milijuna. U svih 28 istraženih zemalja su i migracije i integracije na dnevnom redu: uspješna integracija ili «paralelna društva» su dileme od kojih ovisi «mir u kući». Radi se o tomu, u krajnjem, hoće li već formirani «paralelni svjetovi» u zapadnim društvima voditi u daljnje sukobe s katastrofalnim posljedicama, ili će se migrantska situacija mijenjati na bolje. Inače, polovica od spomenutih 20 milijuna legalnih migranata živi u pet zemalja EU – Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Njemačkoj, Italiji i Francuskoj. Dobro je pri tomu, pak, što se svih spomenutih pet zemalja nalazi u prvoj polovici «integracionog indexa». Loše je, pak, što sve zemlje EU poduzimaju samo polovicu onoga što bi mogle činiti za integraciju njihovih doseljenika, ocjenjuje se u MIPEX-studiji.

Nas ovdje posebice zanima zašto je  SR Njemačka relativno loše «odsjekla» u MIPEX studiji? Slijedi jedno od mogućih objašnjenja. U SR Njemačkoj živi danas više od 82 milijuna ljudi, među kojima je i više od 15 milijuna s tzv. migracionom pozadinom. Pa  ipak, njemačke političke elite se i dalje muče s priznanjem da je SR Njemačka postala «useljeničkom zemljom». Poslije kataklizme zvane Drugi svjetski rat, SR Njemačka je trebala radnu snagu, a došli su ljudi, duhovito je svojedobno prokomentirao Max Frisch. U  MIPEX-studiji se zbog toga i upozorilo da bi i ova zemlja morala više činiti za bržu i uspješniju integraciju doseljenika, posebice putem lakšeg «dobivanja državljanstva». Kritizirano je i to što useljenici u Njemačku mogu tek nakon osam godina koristiti pravo na državljanstvo. Do 2000. godine moralo se, čak, boraviti 15 godina u ovoj zemlji kao bi se «postalo Nijemcem», ako nemate u venama germanske krvi. Srećom, ubuduće bit će „krv“ još manje važna, jer i Nijemci postaju “političkim narodom“. Und es ist gut so …

*****

Njemačka uvodi dvojna državljanstva, javile su svjetske agencije u četvrtak, 05.11.2013. godine, pa će konačno djeca njemačkih useljenika imati pravo i na njemačko i na državljanstvo zemlje svojih roditelja. Zapravo, ova mogućnost postoji od 2000. godine, pa se ipak mnogima učinila najvažnijim dijelom dogovora o trećoj po redu „velikoj koaliciji“ poslije Drugog svjetskog rata. Radi se, zapravo o dogovoru o ukidanju  tzv. opcijske obveze (njem. Optionspflicht), po kojoj su djeca stranaca rođena u Njemačkoj postajala od 2000. godine Nijemci rođenjem, ali uz obvezu da se odluče između 18. i 23. godine života koje će državljanstvo zadržati – njemačko ili državljanstvo svojih roditelja. Dogovoreno je, zapravo, među budućim „velikim koalicionarima“ da se dokida postojeća opcijska obveza, a sve drugo da ostane isto. I do sada je, međutim, važilo pravilo da svi njemački građani, podrijetlom iz zemalja EU, imaju pravo na dvojno državljanstvo, ali to nije važilo i za tzv. treće zemlje. Tako je oko 50% migranata koji su primali njemačko državljanstvo zadržavalo i svoje staro državljanstvo, ali je time diskriminacija onih koji to nisu imali pravo bivala još očiglednija.

Godišnje oko 100.000 ljudi postaje „političkim Nijemcima“, odnosno njemačkim državljanima, tako što su upisani kao njemački državljani-građani (eingebürgert). Polovica njih takvima postaje činom rođenja, dok je druga polovica prisiljena putem komplicirane procedure ispisa iz postojećeg i upisa u novo državljanstvo stjecati njemačko državljanstvo. Postoje, k tomu, i zemlje kao Iran i Maroko koje ne znaju za institut ispisa iz državljanstva, pa se budućim državljanima SR Njemačke podrijetlom iz ovakvih zemlja priznaje i institut  „odricanja od državljanstva“.     S nekim drugim zemljama, primjerice sa SAD, SR Njemačka ima potpisane specijalne protokole…

Nije, zapravo, nikakvo veliko iznenađenje što je Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) postavila u vrlo rezolutnoj formi kao jedan od preduvjeta da se u Vladin koalicijski sporazum unese obveza temeljne reforme pitanja njemačkog državljanstva. Bez ovoga preduvjeta nema ništa od „velike koalicije“, kazali su  SPD-ovski prvaci, jer su procijenili da su sada u prilici „zaliječiti rane“ u odnosima sa doseljenicima, posebice s moćnom tromilijunskom turskom zajednicom u SR Njemačkoj. „Turska pobjeda“, pišu već euforično turski mediji, mada tek treba sačekati da SPD-ova baza plebiscitom prihvati „koalicijski sporazum“. Veće je iznenađenje, zapravo, što je Unija (CDU/CSU) prihvatila da se u prioritete „velike koalicije“ u periodu 2013-2017 uvrsti obveza ukidanja „Optionspflicht“. Ali, i to se može razumjeti kao kompromis, jer je Unija i doslovce spriječila uvođenje „dvojnog državljanstva“ kao pravila. Obje strane su, dakle, načinile ustupke, pri čemu dr. Angela Merkel mora slomiti otpore u redovima „desnog političkog centra“ i zbog opisanoga kompromisa. Pa ipak, iako nedostatan, postignutim se kompromisom pomjera za zeru klatno u SR Njemačkoj od etničkog kriterija u vlastitom samorazumijevanju, ka razumijevanju sebe kao političkog naroda i zajednice višestrukih identiteta, to jest „političke zajednice“. Ona, pak, nije više kao u prošlosti utemeljena samo na krvnom srodstvu, nego i na ljudskim pravima i funkcionalnoj pravnoj državi. Poštivanje njezinih pravila i pretvara, zapravo, etničke u političke zajednice, rod u obitelj privrženika istih vrijednosti, a patriotizam (iza kojeg se nerijetko skriva goli nacionalizam) u „ustavni patriotizam“ (J. Habermas) …

*****

Buduća njemačka „velika koalicija“ bi trebala, dakle, pristupiti  izmjenama postojećeg zakonodavstva glede „dvojnog državljanstva“, sukladno postignutom kompromisu u „koalicionom ugovoru“, ali neće omogućiti svim svojim građanima koji dolaze iz „trećih zemalja“ dvojno ili tzv. duplo državljanstvo (die doppelte Staatsangehoerigkeit). To ovaj put nije bilo moguće dogovoriti. Zbog svega kazanog se, dakle, i ovaj  SPD-ov „ultimatum“ i postignuti kompromis mora sagledavati u kontekstu ranijih sporenja „velikih koalicionara“, pa i postignutog kompromisa iz 2000. godine o „opcionom modelu“ u drugom domu njemačkog saveznog parlamenta (Bundesrat), nakon što je  CDU-ov „pokrajinski knez“, populist Roland Koch 1999. godine skupljanjem potpisa protiv „duplog pasoša“ („Doppelpass“) ne samo osvojio vlast u Hessenu, nego i zatrovao klimu protiv stranaca. U takvom ozračju bilo je moguće postići samo uvođenje „opcijske obveze“, koja se sada ukida. Unatoč svemu, i SPD može biti zadovoljna, jer je uspjela u koalicijski pregovor unijeti ono što je zapisala u njezinom tzv. predizbornom vladinom programu za periodu 2013-2017: „Posebice hoćemo da njemačka djeca jesu i njemački državljani i da takvima ostanu. Djevojčice i dječaci rođeni ovdje trebaju i primiti i zadržati njemačko državljanstvo. Opcijsku obvezu, koja mlade ljude prisiljava da se odlučuju za državljanstvo na početku punoljetsva, mi ćemo ukinuti i u cijelosti prihvatiti duplo državljanstvo građana i građanki“!

*****

Ukoliko dođe do promjena na kojima je inzistirala „Socijaldemokracija“, a koje je s mukom prihvatila Unija (CDU/CSU),  bio bi to prije skroman napredak, nego „kršenje tabua“, kako pretjerano propagandistički tvrdi Sigmar Gabriel, SPD-ov prvak. Pa ipak, i ovoliko malo je daljnji iskorak u svijet „političke zajednice“, kojemu je u osnovi koncept „političkog naroda“.  Oprez je naložen, međutim, jer u redovima konzervativaca sve ključa od nezadovoljstva, ili se traže alternative SPD-ovom prijedlogu. Savezni ministar unutarnjih poslova Hans-Peter Friedrich (CSU), primjerice, izrijekom i dalje odbija uvođenje „dvojnog državljanstva“ u pravno-politički život SR Njemačke. „Ako mi dademo dvojno državljanstvo milijunima ljudi, koji takvo što potom imaju pravo nasljeđivati, imat ćemo trajnu tursku manjinu u Njemačkoj“, izjavio je zabrinuti Hans-Peter Friedrich za „Münchner Merkur“. To bi, po njegovom mišljenju, „značilo dugoročnu promjenu identiteta njemačkog društva“!

U pitanju je, dakako, neupitna odbojnost bavarskih i drugih ultra-konzervativaca prema Turskoj kao punopravnoj članici EU i Nijemcima s turskom imigrantskom pozadinom,   kao jednakopravnim građanima i državljanima SR Njemačke i Europske unije. Zbog toga, Friedrich nudi alternativu u formi produženja roka za „opcijski izbor“. Umjesto do navršene 23. godine bilo bi moguće sve do 30. godine života, pa čak i kasnije, korigirati izbor. Sve su opcije otvorene, veli Friedrich, „ali se građanin mora u jednom momentu odlučiti želi li biti njemački državljanin, ili želi zadržati državljanstvo neke druge zemlje“. I iz „sestrinske“ CDU se  čuju slični protesti. Tako opunomoćenica za pitanja integracija Maria Böhmer (CDU) zagovara „mirujuće državljanstvo“, koje predviđa da djeca iz useljeničkih obitelji ne gube automatski državljanstvo njihovih roditelja ako postaju Nijemci. No, državljanstvo koje imaju po svojim roditeljima miruje i aktivira se ako se presele u zemlju podrijetla. Ovaj se prijedlog, doduše, promatra vrlo kritično i u redovima Unije, jer se njime posve birokratski stvari dodatno kompliciraju. Ozbiljnije je, pak, upozorenje bivše opunomoćenice za strance u Berlinu Barbare John (CDU), koja upozorava u razgovoru za  „Deutschlandradio Kultur“  da onaj tko ima dva pasoša ima i duple obveze u dvije zemlje, pa   opcija s „mirujućim državljanstvom“ ne dolazi u obzir,  posebice ne u odnosima s Turskom.

*****

Treba, dakle, sačekati kako će glasovati SPD-ova stranačka baza o „koalicijskom sporazumu“, pa potom i kojom će brzinom i uspjehom Angela Merkel skršiti otpore u redovima Unije. Ali, već se smije reći, ova velika zemlja se i u ovoj oblasti pokrenula u ispravnom smjeru. Dakako, da bi SR Njemačka uopće došla u situaciju da uvodi institut dvojnog državljanstva morala su se u ovoj zemlji i Europi dogoditi silna kulturološka i politička čudesa, uključujući i njemačko  „privredno čudo“ i „čudo“ ponovnoga, mirnog ujedinjenja SR Njemačke, kao i „europsko čudo“ dubinskih trans-nacionalnih interakcija i integracija  unutar projekta mira zvanog Europska unija. Ova „čudesa“ svjedoče, indirektno, i da je moguće od „bolesnog društva“ napraviti „zdravo društvo“,  da se poslužimo sintagmama Ericha Fromma. Izliječeni od „Nijemstva“, i Nijemci se konačno počinju ponašati kao „politički narod“, pa su i u ovom pogledu ogledna laboratorija za one koji su još uvijek opijeni svojim hrvatstvom, srpstvom, bošnjaštvom/bosanstvom, et cetera. Ozdraviti kao društvo i zajednica podrazumijeva, pak, logiku višestrukih identiteta i kulturu međusobnog uvažavanja, ambijent pravne države i jednakopravnosti pred ustavima i zakonima, u jednu riječ: „ustavni patriotizam“, uči nas i ova njemačka priča o dokidanju „opcionog modela“ za djecu stranaca rođenu u Njemačkoj. Mogućno je, dakle, biti Nijemac  i bez kapi germanske krvi, uključivo i Europljaninom i građaninom svijeta, i dobro je da je tako. Es ist gut so …

Komentari

komentara