Nacija i nacionalizam kao “ideologija banalnosti”

BOSNIA AND HERCEGOVINA - SIEGE - DEMONSTRATIONDefinirati naciju je skoro pa nemoguće, ogroman Sizifovski posao. Mogla bih reći kako je definicija nacije kompleksan pojam, kako teorijski i stručno, tako i subjektivno iz kuta svakog pojedinca. Pojam nacije je poput dobrog vina koje nam svaki put drugačije prija , a nacionalizam je nešto poput octa bez kojeg „šarena salata“ nacija ne bi mogla funkcionirati, unatoč tomu što ocat redovito gorči i grize za jezik.

Piše: Jelena Sučić/HSPF.info

Kultura dobrim dijelom tvori nacionalni identitet. Proces socijalizacije prožet je – pretežito tradicionalnim – vrijednostima određenog podneblja, u razdoblju primarne socijalizacije na socijalizirane djeluju roditelji, škola, ulica, crkva, elektronički mediji, ali i krajobraz, arhitektura, lokalni običaji. Pitanje je što je danas ostalo »autohtono« od svega toga. Nije li svatko od nas, tko je imalo čitao i imalo putovao, mnogo više građanin svijeta no stanovnik svojega mjesta, ma gdje stanovao i živio? Nije li sekundarna socijalizacija prekrila i preradila slojeve primarne socijalizacije? Nismo li pročitali, bez obzira jesmo li Hrvati, Francuzi, Amerikanci ili Španjolci, deset puta više inozemnih pisaca no domaćih, gledali mnogo više inozemnih filmova nego domaćih? Slušali mnogo više inozemnih kompozicija i interpreta no domaćih? Nismo li se mnogo više načudili dalekim gradovima, pejzažima i običajima no poznatim domaćim fenomenima? I na kraju – nije li kultura postala svjetska i na taj način nadomjestila dio nacionalnog identiteta?

Naciju je, stoga, lakše prepoznati nego odrediti. Po Renanu nacija je volja i želja da se živi zajedno, nacija je svakodnevni plebiscit, rezultat ugovora, ali i sjećanja i zaborava. Svi mi znamo da je Francuska nacija, no teže nam je pobliže objasniti koje značajke opravdavaju taj naziv. Zajednički se jezik, na primjer, često uzima kao dokaz zajedničke nacionalnosti i imena mnogih država jednaka su kao nazivi njihova jezika, kao u slučaju Francuske, ali u Francuskoj, kao i u nekim drugim državama, utemeljitelji nacije su stvorili zajednički jezik, nije bilo obratno. Poslije revolucije 1789. centralizirajuća elita te zemlje tražila je da se u školama podučava samo na francuskom jeziku, čime su potisnuta tradicionalna narječja. Zajednički je jezik koliko postignuće, toliko i uvjet nacije.

Jezik sam po sebi nije nužnost za uvjetovanje nacije, što je vidljivo i na primjeru Švicarske gdje je zastupljena višejezičnost. Zaključak je dakle da je nemoguće odrediti pojam nacije na osnovu samo jednog parametra i razmatrati je kao takvu. Nacije su zamišljene zajednice i naciju se često određuje kao skupinu koja traži da je se takvom smatra, no što je pak s nacionalizmom i nacionalistima? Kako se postaje nacionalist i zašto ? Po Smithu,paradigma nacionalizma je vezana uz paradigmu klasičnog modernizma: nacije i nacionalizam su sastavni dio prirode modernog svijeta. Polazišta za istraživanja o modelu izgradnje nacije bila su:

– nacionalizam je jedna od dominantnih snaga danas u svijetu, ali nije predvidivo gdje se može pojaviti;

– pojam nacije je prijeporne prirode – nije ga lako definirati, no etablirane povijesne nacije su definitivno sociološke zajednice s velikim utjecajem i snagom;

– nacije i nacionalizam su specifična povijesna pojava vezana uz određeno razdoblje i nestat će završetkom tog razdoblja;

– svi kolektivni identiteti, pa tako i nacije su društveno stvoreni,nacija je stvorena od elita koje su imale određene interese;

– nacije i nacionalizam se izvode iz socijalnih i političkih procesa modernog društva.

Definicija nacionalizma glasi da je to najvažnija ideologija dvadesetoga stoljeća, odnosno kako je to doktrina po kojoj nacije imaju pravo na samoopredjeljenje. Važnost nacionalizma leži u tomu što nudi odgovor na pitanje izvan dosega demokracije : Tko je „narod“ koji će sam sobom vladati? Ne bih rekla kako su se baš političke težnje nacionalizma ispunile. Mill je govorio o tomu kako svaka nacija treba formirati vlastitu državu, no njegove težnje i nade su do dana današnjeg ostale neispunjene, a da kojim slučajem živi u Bosni i Hercegovini vjerojatno mu nikada ne bi napamet ni pala takva iluzija. Biti nacionalist u Millovom kontekstu na području BiH znači igrati se velikog mađioničara koji iz šešira redovito izvlači bijelog zeca koji reprezentira solidarnost i mir, a zapravo se radi o magiji koja zasljepljuje vidike, kako one o naciji tako i one o nacionalizmu. Nacionalizam je glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem, kazao je George Orwell u svojim fragmentima o nacionalizmu. Biti nacionalist u bosanskohercegovačkom loncu znači istovremeno biti i lovac i lovina. Meni je jednostavnije govoriti na ovakav način iz kuta osobe koja ne živi na ovom području, i koja je doslovno, kako kaže jedan grafit, imala sreću da ne živi u ovoj zemlji. Međutim, to ne znači da ne trebam promišljati o onome s čim se svaki pojedinac u BiH nosi kada ujutro  na sebe navlači svoju nacionalnu kožu kojoj sigurno ne odgovara ni jedan mogući do sada otkriveni profil ličnosti u političkoj psihologiji svih mogućih identiteta. Rado se sjetim kako je Ivo Andrić na dodjeli Nobelove nagrade za književnost kazao da je jedino čemu teži zapravo – biti čovjek. Možda bi se ovo moglo upotrijebiti kao neka svjetska sintagma s kojom ruku pod ruku ide i ona McLuhanova misao kako je svijet postao globalno selo. Biti čovjek, zapravo je samo jedno pravo koje je po prirodi usađeno u svakoga od nas, a to je da se pomoću čovječnosti izdignemo iznad svih strahota ovoga svijeta. Biti čovjek znači raščovječiti sebe, ogoliti svoju nutrinu i priznati da je ono što zovemo nacionalnom pripadnošću zapravo samo jedan proces socijalizacije koji nam se nametnuo samim rođenjem. Mi smo ti koji moramo razbijati iluziju, proširivati granice i biti prototip boljeg sutra, ako ništa, u inat svim onim arhaičnim i zastarjelim nacionalističkim dvorskim ludama koje misle da je njihova krv sveta samo zato što se osim imena mogu podičiti i nacionalnom pripadnošću.

Kao da se u BiH živi tzv. prokletstvo malih razlika, ili prokletstvo bliskosti, pa se ne umije uvidjeti potreba za međusobnim priznavanjem i uvažavanjem, za življenjem kulture složenih identiteta i uopće konsenzualnom političkom kulturom. U osnovi se radi o nerazumijevanju vlastite multikulturalnosti kao zadanosti i bogatstva, te iz toga proistekle imperativne nužnosti za balansom između različitih demokratskih koncepata koji će omogućiti kompatibilnu uvezanost BiH koliko sutra s političkom kulturom i pravnom praksom u Europskoj uniji.Nismo sposobni, dakle, artikulirati našu multikulturalnost kao kulturološki pluralizam ili inter-kulturalizam. Ako je za utjehu s time se muče i u svijetu oko nas. Mislim kako na svijetu nema sličnog primjera nerazumijevanja nacionalne šarolikosti kao što je to u BiH. Zanimljivo mi je kako je skoro pa nemoguće zatvorenim i jednoumnim umovima razbiti ljusku i pokazati kako je zapravo prednost u tom šarenilu i kako je upravo prihvaćanje drugoga i drugačijega put u sretnu budućnost. U vrijeme vrlo razgranate umreženosti i krajnje brze komunikacije, komuniciranje s drugačijima, odnosno upoznavanje drugih kultura te prakticiranje nekih »stranih« običaja tek su površinske manifestacije multikulturalnosti. Kojeg li su (nacionalnog) identiteta ljudi takvih egzistencija? Ovojetakođer jedinstvena prilika da se osvrnem na Kišev Esej o nacionalizmu. Ako je itko izrekao ono što i ja mislim o nacionalizmu, onda je to sigurno on. Dobro je znati kako još uvijek postoje oni koji otvoreno govore o problemima i koji se otvoreno suočavaju sa svojim nacionalnostima i s granicama koje su postavljene u umu. Veliku ulogu u tomu svakako igra i iskrivljeni ideal obrazovanja, koji jedva da daje impulse koji mogu oživjeti mladost koja je  žedna jedne nove paradigme, ali je jednostavno zaokupirana time da se razlikuje jedino u svojoj istosti. Žalosno je vidjeti kako netko tko je mlad „gine“ za neke nacionalističke ideale koji su već odavno mrtvi. Čime je hranjeno znanje takvih osoba, ako uopće znanja ima. Problem neshvaćanja nacionalnosti i nacionalizma u dobrom svjetlu je upravo taj što nema dovoljno pravog znanja, ili bolje reći saznanja, te nema osjećaja za poštivanje drugoga i za poštivanje vrijednosti onoga drugoga. Davno sam pročitala kako je na jednom gospodarskom seminaru urađen zanimljiv eksperiment. Animatori seminara su cijelu sobu napunili napuhanim balonima. Potom su sve sudionike seminara zamolili da uđu u prostoriju s balonima i da svatko od njih napiše svoje ime na jednom balonu. Potom je animator ponovno razbacao sve balone po prostoriji. Idući zadatak za sudionike seminara bio je da pronađu balon sa svojim imenom. Potraga je trajala više od tri sata, i na kraju opet svatko nije uspio naći svoj balon. Animator je ponovno izmiješao sve balone i uslijedio je nastavak ove nesvakidašnje igre. Ponovno je pozvao sudionike i dao im drugi zadatak, ali ovaj put zadatak je glasio da kada pronađete balon s nečijim imenom odnesete balon do te osobe. Za petnaest minuta svatko je držao balon sa svojim imenom. Poanta ove priče možda malo neobične se jednostavno može usporediti sa uskuhanim loncem koji ključa u BiH. Nije bitno koje ste nacionalnosti, nije bitno koje ste vjerske pripadnosti niti koje ste boje kože, jeste li  hromi, ili sasvim zdravi. Bitno je da možete živjeti u miru jedni s drugima i da vaša sloboda ne zadire u slobodu drugoga. Nažalost, na ovom području je to skoro pa neizvedivo, ali vrijedi boriti se.Vrijedi ustrajati u pravim idealima, iako je sve protiv onih koji se osjećaju kao jedinstvena cjelina na koji god dio države da kroče.

Kazao bi Kiš,nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo individualnih paranoja doveden do paroksizma. Nacionalist je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalistu je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a ostale ga ne zanimaju, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni provjeravati. Nacionalist u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredjeljenje, angažiranje koje ne iziskuje truda. Ne samo »pakao to su drugi«, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija. I kako da budem ono što jesam u moru ovakvih banalnosti, kada su oko mene zidovi veliki kao prstenovi oko Jupitera? Ali odmora dakako nema, i vrijedi biti kontra svima onima koji vide samo pravo i ne skreću pogleda lijevo i desno, pri tom se ne obazirući na druge. Ne bih voljela biti nacionalist kao takav niti bih željela da me uhvati nacionalistička paranoja, ali svakako će mi uvijek biti zadovoljstvo da budem jedan mali kamenčić koji će, ako ništa, barem žuljati tabane onih koji koračaju otrcanim nacionalističkim stazama.

Mostar, 30. lipnja 2014.

Napomena: Stavovi autora nisu nužno stavovi Udruge.

HSPF.info

Komentari

komentara