„Najpogubniji događaj“ iliti „shit of the year 2011“

 

Sa žaljenjem na kraju izgubljene 2011. godine, sa stanovišta BiH, biram OHR-američku intervenciju u korist formiranja izvršne vlasti u Federaciji BiH iz ožujka ove godine za  „najpogubniji događaj godine“, mada je konkurencija za „shit of the year 2011“, govoreći feralovski, žestoka.

 

Piše: Dr. sc. Mile Lasić/Balkans.aljazeera.net


 

 

Ovim činim „nepravdu“, u prvom redu, redovitim subotnjim harangama Milorada Dodika protiv BiH, pa ipak biram spomenutu grubu intervenciju za nešto najgore, jer je u poodmaklom stadiju berlinskih razgovora s relevantnim bh. stranačkim prvacima suspendirala metodu potrage za kompromisom i  to – sve su prilike – za duže vrijeme.

 

Kraj je godine, pa se osjećam obveznim, s rečenim u vezi i možebitno  pristrasno, prokomentirati zašto je Angela Merkel zaobišla ljetos Bosnu i Hercegovinu, mada je mjesecima  prije toga bila involvirana u razgovore o sudbini BiH. Početkom godine u Merkelinom Kanzleramtu u Berlinu su, naime, boravile barem jednom sve bh. političke „hadžije“, da bi obećavajuća „njemačka inicijativa“, usmjerena na postizanje kompromisa, baš kada je počela zaprimati konture, bila 17. ožujka o.g.  prebrisana nekom moćnom gumicom, vjerojatno prekoatlantskog podrijetla.

 

 

I

 

 

Površno objašnjenje za izbjegavanje „političkog Sarajeva“ – poslije posjeta Zagrebu i Beogradu – je bilo da nije ni imala s kim razgovarati u BiH, s obzirom na „rošomonijadu“ u vezi s formiranjem Vijeća ministara. Moje šaljivo obrazloženje je da nije htjela posjetiti ni jedan od dva DDR-a (RS i Federaciju), jer joj je DDR-a dosta, u njemu je odrasla. Mi smo se, pak, na naše ddr-ove navikli.

 

Suštinsko obrazloženje za Merkelino ljetošnje brisanje „političkog Sarajeva“ iz njezina ZB-interijera, moralo bi se, ipak, tražiti u američkoj intervenciji u korist jedne od opcija, čiji je rezultat problematično formiranje izvršnih vlasti u Federaciji BiH, istini za volju formalno-pravno pokriveno intervencionističkim odlukama Visokog predstavnika i OHR-a. Oni na takvo što imaju pravo, sukladno Daytonskom mirovnom sporazumu, ali ostaje pitanje je li takvo što mudro i dobro za BiH?

 

Podsjećanja radi, među sudionicima berlinskih rundi nisu bile sve stranke „Platforme“, nego samo izborno relevantne, dakle SDA i SDP BiH, ali ne i one s hrvatskim predznakom koje su izabrane njihovom milošću, a što su američke diplomate favorizirale i preko OHR-a i realizirale. To su, priznajem, već bajate priče, jer u BiH jedna neprincipijelnost sustiže drugu, ali za razumijevanje provizorija kojeg živimo danas je nužno razumijevanje onog što se dogodilo  u ožujku ove godine. Višegodišnje prizivanje intervencije je, dakle, urodilo plodom, nije palo s neba, unaprijed se znalo što se priziva i u čiju korist. U prizivanju golog pravno-političkog nasilja u korist tobož multietničkog SDP BiH su se isticali posebice neki kvazi-znanstvenici, deklarirani ideolozi, pa potom poniženi ili korumpirani dijelovi civilnog društva, oni koji su čekali da im dođe „Valter“, kako bi nekomu „j…. mater“.

 

Katastrofalne posljedice ovog neo-jakobinskog konstrukta su vidljive na svim stranama, ali je najosjetljivije što se u BiH voljno i ciljno, ili iz neznanja, sprovodi koncept po kojem  postoje manje i više konstitutivni narodi, manje i više temeljni narodi, manje i više dobri nacionalisti, kozmopolite, to jest mi, i nacionalisti, oni drugi, koji su dobri samo ukoliko su „lojalni“ (komu?), ukoliko govore poželjnim glasom, sukladno dominantnom narativu, odnosno neupitnim patriotskom diskursu, zapravo ideologiji „sarajevske političke kotline“.

 

Nitko ozbiljan nema dvojbi kako su i doslovice sve bh. političke stranke i njihovi sebično nastrojeni prvaci zaljubljeni samo u svoje ideologije, nazovi vizije, u sebe i svoje nemoguće kombinacije, pa tako i svi hrvatski političari, uključivo i Čovića i Ljubića.

 

Njih ima tko braniti, masa je ovisnika o njima, za mene su oni, pak, samo dr. ortoped i dr. inžinjer strojarstva, na pogrešnim mjestima, dakle dio problema, politička nekompetencija, hrvatski loš izbor, itd i tsl. Ali ne mogu drugovi Suljo i Zlaja, ti dokazani bošnjački „multikulturalisti“, ignorirati izbornu hrvatsku političku volju, te birati bh. Hrvatima njihove političke predstavnike, nego bi to Hrvati morali sami činiti, osjećali se nacionalno ili građanima, potpuno je svejedno. I Hrvati u SDP-u, dakako, imaju pravo na političku artikulaciju, ali njih je u SDP-u svakim danom sve manje, nazoče tek simboličnim postotkom, za što su mnogi odgovorni, ali ponajviše „Vođa“ i njegovo šutljivo i poslušno Predsjedništvo.

 

I dok je ova prosta činjenica jasna kao dan i prihvatljiva i za Berlin i većinu drugih europskih prijestolnica, ona se uporno ignorira u SDP-u, kako bi se konstruirala atmosfera intervencionizma, oslonjenog na SAD, ili OHR. U ovoj interpretaciji, ilustracije radi, dovoljno je da SDP-Hrvate u Hercegovini bira manje od 1% izbornog tijela, kako bi SDP-ovi „guverneri za Čečeniju“ upravljali najvažnijim resursima u Hercegovini u rukama Federacije BiH, a to je vrlo upitna poslovna logika i još upitnija politika. Na dužu stazu znači smrt ideje socijaldemokracije među Hrvatima, čemu se mogu ponajviše radovati dr. Čović i dr. Ljubić, kao i svi „neprijatelji otvorenog društva“. Ja sam zbog toga beskrajno tužan, ako to koga eventualno zanima…

 

 

II

 

 

Radi se, dakle, o dvije posve različite „paradigme“. U uvjetno nazvanoj „berlinskoj“ se radi o nužnosti kompromisa različitih političkih opcija i svjetonazora glede procjene uzroka sadašnjih konflikata i budućnosti BiH, a u sarajevsko-američkoj-ohaerovskoj o spasu BiH zahvaljujući američkoj „snažnoj diplomatskoj intervenciji u korist države BiH.“ I posljednjem političkom slijepcu u BiH, kao i diplomatima bi, međutim, konačno moralo biti jasno da nisu štetne po budućnost BiH samo separatističke tendencije u Banjaluci, nego i one unitarno-majorizirajućeg tipa, tako omiljene među političkim Bošnjacima, bili  tzv. nacionalne ili tzv. građanske orijentacije. (Moji prijatelji među Bošnjacima su dijelom svjesni ovog problema i svakog od njih cijenim i volim i zbog toga.)

 

Uostalom, teško je ocijeniti tko je radikalniji i neuviđavniji u forsiranju politike dekonstitucije bh. Hrvata, tako slijepe i pogubne po cijelu BiH, uključivo i Bošnjake u njoj. Umjesto odustajanja od kontraproduktivnih pristupa po cijelu BiH, iz Sarajeva se i ovih dana, nažalost, priziva frontalna konfrontacija bosansko-hercegovačkih, posebice hercegovačkih i mostarskih Bošnjaka i Hrvata.

 

Vidjeti, primjerice, koliko su „objektivno“ u predbožićno vrijeme govorili na ovu temu mostarski efendija Smajkić, reis-ul-ulema Cerić, dr. Nijaz Duraković. Uzdržat ću se od polemike s njima, jer problemi su tu i nisu mali. Međutim, oni su vidljivi ne samo u Hercegovini, nego i u Bosni. U  strahu od drugoga i u „unutarnjim ghettoima“ se živi u cijeloj BiH – i u Čapljini, i u Stocu, i u Mostaru ali i u Konjicu, Sarajevu …, pa bi bio red govoriti pošteno o „paralelnim svjetovima“ posvuda  u BiH i tko je i gdje za njih odgovoran.

 

Što se tiče etničko-političkih Hrvata, oni nisu govorili u prošlosti vrlo često razumno ni o BiH ni o  Bošnjacima, s kojima dijele isti „entitet“, ne umiju u istom dahu tražiti još uvijek  za sebe na jednoj razini ono što su spremni pružiti „drugima“ na drugoj, dakle nešto i garantirati drugima ako su „manjinci“, pa ipak bilo bi krajnje vrijeme primijetiti kako počinju govoriti masovnije o BiH kao o svojoj zemlji.

 

Ali, kao da ih se u Sarajevu ne čuje dobro, kao da su zbog ranijih stvarnih i/ili izmišljenih grijeha i dalje i uvijek samo „remetilački faktor“, kao da su samo HVO i „Herceg Bosna“ imali sramotne logore, kao da ih na teritoriji Federacije nisu imali i Bošnjaci, odnosno Armija BiH. Ali, oni koji ubrzano dekonstituiraju Hrvate ne umiju stati, nego forsiraju sotaniziranje Hrvata u funkciji njihova konačna dekonstituiranja, pa je logično da ne žele znati ni za „krvavu transverzalu“, koja vodi od Kazana, preko logora u Pazariću i Tarčinu, Bradine, Konjica, Jablanice, sve do Grabovice i Potoka na ulazu u Mostar. Moralno pravo da o tomu govorim povlačim i iz svog ponašanja u ratu i poraću, uključivo javnog govora o tomu kako se stidim svakog hrvatskog logora i zločina u bližoj i daljnjoj prošlosti. Zbog toga i pozivam slične među Bošnjacima, dekonstruirajte, molim vas,  opasne političke narative, zaustavite daljnje sotaniziranje hercegovačkih i bh. Hrvata. Dozvolite, dakle, onima koji to žele  da se vrate u političkom i kulturološkom pogledu svojoj zemlji – Bosni i Hercegovini. To moraju činiti i drugi.

 

Bojim se, nažalost, kako  povratak BiH, o kojem govorim, netko želi zaustaviti i prije nego je ozbiljno započeo. Ali, ne može biti u interesu ni Bošnjaka da su dobri i  poželjni samo oni Hrvati koji pristaju da su „etnija“, a ne i „nacija“, koji se  ponašaju i 2011. godine  „ahdnamaški“, poput mudrog fra Anđela Zvizdovića u vrijeme turskog pokoravanja srednjovjekovne Bosne. Usput, nužno je hitno prestati govoriti o aktu osvajačke milosti El  Fatiha kao o preteči Povelje ljudskih prava, toliko stupidni nismo, valjda, ni svi mi u BiH.

 

Nije, dakle, uopće ili nije samo dobar onaj bh. Hrvat danas ukoliko je po ukusu i mjeri političkog Sarajeva, dakle onaj koji pristaje na koncepciju „bosanske nacije“ i koji je „građanin“, po uzoru na „građanstvo“ proklamirano od strane SDP BiH i SDA. Dapače, na razini historijske odgovornosti su, po mojem sudu, samo oni Hrvati, kao i  oni Bošnjaci i Srbi i drugi, koji zahtjevaju priznavanje naše kulturološke raznolikosti, ali i bliskosti (bliži smo jedni drugima, nego Irancima ili Ircima, zar ne?), svi oni koji propagiraju mnoštvo identiteta i pluraliteta u pravnoj državi BiH. Umjesto da se ovo konačno shvati, takvi su stigmatizirani kao „dokazani neprijatelji“ ili „kultur nacionalisti“, prostije kazano – „ustaše“.

 

Ovim se vrlo utabanim stazama velikobošnjačkog nacionalizma, dakako, srlja u ponavljanje greške drugih, sve je „deja vu“. A ponajviše se tako radi u korist onih protiv kojih se navodno bori, u korist nacionalističke koncepcije hrvatstva i srpstva koja podrazumijeva „međunacionalnu nagodbu“ i ne razmišlja o bilo kakvoj korekciji ili vlastitoj transformaciji, a da se ne govori i o nužnoj transcendenciju etnokratskog ambijenta, jer je on, navodno, vječno zadan. Nije, srećom, ali njega se može nadići samo strpljenjem i kompromisom, a ne eliminiranje etničkih razlika, majorizacijom ili asimilacijom, nadbijanjem i nametanjem svojih svjetonazora drugima, što skoro bez izuzetka čine sve elite, uključivo i bošnjačke. To su, razumjeli Nijemci, a nisu Amerikanci, i – što je gore – nisu oni Bošnjaci i  „Bosanci“ koji se smatraju automatskim patriotama, boljim i ispravnijim od drugih državljana BiH.

 

Slobodnim ljudima koji ne misle da su jedni nacionalisti bolji od drugih, koji ne slijede ni jednog „vođu“, preostaje marginalizacija velikog formata. No, nemamo druge, nego i dalje biti „neudobni građani“, kako bi kazao G. Grass.  Ali, dok je u BiH kako jeste, ona i ostaje  u europskoj čekaonici. To nam je poručila Merkelova svojim nedolaskom ljetos, to je posljedica pogubnog 17. ožujka za političku (ne)kulturu ove zemlje. Sve se  što je politički relevantno za BiH vrlo dobro razumjelo u Kanzleramtu u Berlinu, još da se razumije i u BiH…

 

19. prosinca 2011.

 

hspf.info

 

Komentari

komentara