Ne kruži bauk komunizma, moj Karlo, nego neoliberalizma

karl-marxTijekom ovogodišnjeg božićno-novogodišnjeg posjeta obitelji u Njemačkoj, sin mi skreće pažnju na izjavu Jean Claude Junckera kako ga 2013. godina asocira po mnogo čemu na 1913. godinu. U debatama o budućnosti Eurozone i EU, Juncker je upozorio, zapravo, da bi se konflikti u Europi mogli još više zaoštriti.

„Tko vjeruje da se vječito pitanje rata i mira u Europi više uopće ne postavlja, mogao bi se grdno prevariti“, kazao je Juncker, upirući prstom na probuđene resantimane u Grčkoj i Italiji, a mogao je i negdje drugdje. Riječ je o vrlo serioznom političaru i uvjerenom Europejcu, kojega s razlogom zovu i „Mr. Euro“, koji je prošloga mjeseca u Berlinu odlikovan dvostruko – i za zasluge za europsko ujedinjenje i za dobre odnose Luksemburga s Njemačkom. Spekulira se da bi trebao biti izabran za sljedećega predsjednika Europskog vijeća, ali da se tomu usprotivila Merkel. On sam isključuje takvu mogućnost, jer što bi – veli Juncker – prihvatio sada funkciju koju sam mogao imati već 2009. godine? No, ostavimo se kadrovske križaljke u institucijama EU.

Piše: dr. sc. Mile Lasić / HSPF.info

Ako je Junckerova analogija opravdana, važnije se zapitati: srljaju li Eurozona i EU, pa i cijeli Svijet  u konfliktna i nasilna razrješenja europske i svjetske gospodarske i financijske krize, odnosno komu bi bilo u interesu novo miješanje karata u sve surovijoj unutareuropskoj i svjetskoj gospodarsko-financijskoj i geopolitičkoj utakmici? Možda se odgovor smije tražiti uz oslonac na činjenice da  su najbogatije zemlje svijeta ujedno i najveći dužnici. Prve tri najbogatije zemlje svijeta (SAD, Japan i Njemačka) ujedno su, naime, i najveći dužnici: SAD je dužna 12,4 bilijuna eura, Japan 8,1 bilijun eura, a SR Njemačka 2,1 bilijun eura. Zajedno su, dakle, dužne dvije trećine ukupnog svjetskog duga (njem. „Weltverschuldung“), koji iznosi cca. 36 bilijuna eura ili 36.000 milijardi eura, da ove strašne cifre budu makar malo više razumljivije. Ili da pojasnim uz oslonac na sjajnu knjigu mladog njemačkog publicista i književnika po imenu Nicol Ljubić „Drug pomladak. Kako sam htio promijeniti svijet“ (Genosse Nachwuchs. Wie ich die Welt veraendern wollte, DWA, Muenchen, 2004.), u kojoj se iznutra ukazuje na mrtvouzice u koje se zaplela njemačka socijaldemokracija, i zemlja u cijelosti, pa i na apsurd da je u njoj svaki građanin, uključivo i djecu, dužan u prosjeku 16.500 eura. Komu, tko su vjerovnici, mora li biti u ovoj suludoj igri sve veće ovisnosti od zaduživanja i dobitnika, povjerilaca i zajmodavaca, gubitnika i dobitnika?

Iz ovih razloga sam se, valjda, u momentu kada je Junckerova 2013. godina definitivno na izmaku i osjetio obveznim podsjetiti čitatelje na 130. obljetnicu smrti i 195. godišnjicu Marxova rođenja. Ne bi li nam Marxove analize i metode iz „Kapitala“, primjerice, kako nastaje višak vrijednosti i kako se stvaraju profiti mogle pomoći da razumijemo i kako funkcionira svijet neoliberalne globalizacije? Ili ćemo i dalje ignorirati posve neodgovorno sve ono što se povezuje s Marxom zbog one njegove ocjene religije „opijumom za narod“? Smijemo li prihvatiti pristup kako je marksizam samo ideologija, te ga apriori diskvalificirati „totalitarizmom“ i tomu slično? Doista, u krutoj zbilji tzv. socijalističkih zemalja, u pravilu nerazvijenih i nedemokratskih, urađeno je mnogo užasa s pozivom na „naučni socijalizam“, u jednu riječ: bilo je svega u izobilju izuzev socijalizma i demokracije. Istini za volju, neoliberalizam je pobijedio u svim zemljama i društvima, i razvijene i nerazvijene zemlje pretvorene su u konzumentska društva, maltene u džinovske robne kuće kako bi se profiti mogli nesmetano i što brže oplođivati. Bilo kako da je bilo, uvjeren sam da bi trebalo ponovno čitati Karla Marxa, počev od „Ranih radova“ pa do „Kapitala“, možda bi nam se neka teška pitanja odgonetnula same od sebe…

*****

Prvi i posljednji put posjetio sam rodnu kuću Karla Marxa  09. lipnja 2005. godine. Prije toga je bila zatvorena oko tri mjeseca za bilo kakve posjete, renovirala se. Uostalom, za rodnu kuću “oca znanstvenog socijalizma” i ne vlada neki posebit interes, tako je to s takvim “kućama” i drugdje u svijetu. Ako je što specifično u vezi s njom onda možda da vas neki ovdašnji zadrigli antikomunist, ili prosto mrzovoljni Švabo može i ispsovati dok snimate okolo, kao što se i dogodilo mom prijatelju s WDR-a Davoru K. Od ožujka pa do lipnja 2005. godine se Marxova rodna kuća ne samo temeljito renovirala, nego se iznova i koncipirala izložba o životu i djelu i učincima Marxova (i Engelsova) učenja u 20. stoljeću.

Marxova se rodna kuća nalazi u samom centru grada, na kraju pješačke zone (Brückenstrasse 10), u jednom od najstarijih i najljepših njemačkih gradova uz njemačko-francusku granicu, u nekadašnjoj prijestolnici Svetog njemačkog rimskog carstva, Trieru, dakako. Rodna kuća Karla Marxa („Karl-Marx Haus“) ima već dugo vremena status muzeja, kojeg posljednja četiri desetljeća održava u životu SPD-ova fondacija/zadužbina/zaklada „Friedrich Ebert“ („Friedrich Ebert Stiftung“). Rodna kuća („Geburtshaus“) jednog od najčuvenijih njemačkih (i svjetskih) autora i filozofa, slavljenog i omrznutog istovremeno, je izgrađena prije više od 300 godina, točno 1722. godine, u zanimljivom klasicističkom stilu. Skoro stoljeće kasnije, točno 05. svibnja 1818. godine, u njoj se rodio i Karl Marx, kao treće dijete židovskog odvjetnika Heinricha Marxa (1777-1838) i njegove supruge Henriette Marx, rođene Presborck (1788-1863), također Židovke. Karlovi roditelji su, ustvari, bili podstanari u ovoj kući, pa su 1819. godine, kada je Karlu bilo godinu dana, preselili u malenu kućicu u Siemeonstrasse, u Trieru, gdje danas stoji samo obična spomen ploča (“Karl-Marx Wohnhaus”), u znak sjećanja na svojega najčuvenijeg stanara.

Arhitektonski impresivna rodna kuća Karla Marxa ima prilično burnu povijest iza sebe, maltene kao i sam Karl Marx. Preskočimo priču o vlasničkim peripetijama, spomenimo samo da ju je najstarija socijaldemokratska stranka na svijetu, osnovana 1863. godine,  dakle Socijaldemokratska partija Njemačke (SPD), legalno stekla u posjed 1928. godine, ali joj je pet godina potom bila oteta od nacista, koji su je pretvorili u tiskaru nekog svog nacionalističkog smeća. Tek 05. svibnja 1947. godine je Marxova rodna kuća vraćena legalnom vlasniku, SPD-u, koji ju je pod imenom „Karl-Marx Haus“, s brojnim izložbenim prostorima i eksponatima, stavio na raspolaganje zainteresiranoj publici. Godine 1968. Postala je „Karl-Marx Haus“, konačno sastavnim dijelom „Friedrich Ebert Stiftung“.

Interesantno je primijetiti da je pretposljednja velika pregradnja i restauracija bila završena točno na 100. obljetnicu smrti  Karla Marxa, dakle 14. ožujka 1983, nudeći do danas uglavnom posjetiteljima iz Kine i rijetkim zapadnonjemačkim đačkim ekskurzijama na tri razine brojne eksponate o Marxovom životu i djelu. Široj njemačkoj javnosti u Zapadnoj Njemačkoj Karl Marx je, zapravo, ostao nepoznat do današnjih dana, za razliku od DDR-a, gdje je bio stiliziran u „heroja“ i „sveca“, kao i kod nas nekoć,  pa nije čudo da su „Istočnjaci“ poslije „ponovnog ujedinjenja zemlje“ najbrojniji posjetitelji rodne Marxove kuće. Hoćemo reći da se – izuzev na filozofijskim katedrama na uglednim sveučilištima i u Njemačkoj i u Zapadnoj Europi, pa i sveučilištima u cijelom zapadnom  svijetu – Marxu ne pridaje pažnja kakvu zaslužuje. Posveti mu se tek tu i tamo par redaka i to  kao poraženom u usporedbi s „učenjima“ Smitha i Ricarda, o čemu svjedoče, primjerice, ogromni nerazmjeri glede zastupljenosti potonje dvojice u njemačkim srednjoškolskim udžbenicima…

*****

Ni SPD ne zna, ustvari, što bi s Karlom Marxom, izuzev da ga instrumentalizira uoči izbora, kada treba mobilizirati i stranačku ljevicu i njezine simpatizere, pri čemu to isto ili slično i još bolje radi i nedavno formirana “Ljevica” (Die Linke), koja u njezinomu programu barata još uvijek sa sintagmom „revolucija“ i sličnim budalaštinama. No, vratimo se  svečanosti u Trieru, 09. lipnja 2005. godine, kada su u moju bilježnicu i zapisani sljedeći utisci. Bilo je bučnije i nonšalantnije, nego inače u takvi prigodama. „Bauk prijevremenih saveznih izbora“ je, naime, upravo počeo kružiti Njemačkom, pa je tom geslu bila podvrgnuta i svečanost u Trieru. Izbore će, de facto, SPD potom u jesen 2005. godine i izgubiti, ali je kasnija izborna računica nametnula “brak iz računa” SPD i Unije (CDU/CSU), tj. “veliku koaliciju”, koja je potom i upravljala zemljom naredne četiri godine, po općem sudu vrlo dobro. (Ovih dana smo svjedoci, pak, kako se u život kročila i treća po redu „velika koalicija“ poslije Drugoga svjetskoga rata. Pretpostaviti je da će voditi razumno i demokratski SR Njemačku kao i prva (1965-1969) i druga (2005-2009). Bila je još na djelu jedna „velika koalicija“, ona u Vajmarskoj republici (Weimarer Republik), ali nije po političkim akterima doslovce usporediva: SPD je bio njezin dio, ali CDU i CSU nisu tada ni postojale. Uostalom, nije mogla spriječiti katastrofu u vidu dolaska „nacionalsocijalista“ na vlast, i to legalnim putom, samo joj je doprinijela.) U Trieru se u lipnju 2005. godine pjevalo i plesalo, nosile su se crvene marame, čula se “Internacionala“, podsjećalo se na slavne SPD-ove prvake kakvi su bili Ferdinande Lassale, Karl Kautzky, Rosa Luxembourg, Willy Brandt, kojima aktualni SPD-ovi prvaci nisu ni do koljena, a i smjenjuju se poslije odlaska Willy Brandta i Helmuta Schmidta posljednjih godina takvom brzinom da im se ni ime ne može zapamtiti (Vogel, Scharping, Schroeder, Muentefering, Platzeck, Beck, Gabriel…).

No, ostavimo se toga, za našu priču je relevantnije što se u Trieru ovim povodom govorilo biranim riječima i o Marxu “analitičaru“, koji je „točnim pogledom opisao okolnosti”, kao i o Marxu “političkom savjetodavcu”, koji „i danas posve sigurno ima što kazati ljudima”. Ima, nesumnjivo, i to upravo zbog toga što ne kruži „bauk komunizma” Europom i svijetom, kako je mislio Karl Marx, nego neoliberalizma! O tomu je, zapravo, i promucao par riječi tadašnji predsjednik SPD-a Franz Muentefering, koji je u Marxovoj rodnoj kući i Marxovim jezikom kazao: „Novac upravlja svijetom – s time se socijaldemokrati ne mogu pomiriti“! I još je Muentefering kazao, kako je Karl Marx već prije 150 godina govorio o posljedicama „privredne globalizacije“, a “mi danas imamo slične probleme pod drugim predznacima i na drugim socijalnim nivoima“. I još je rekao „dobri Minte”  kako je Karlov udio u 150. godišnjoj povijesti radničkog pokreta u Europi, u svemu onomu za što se radnički pokret izborio – neprijeporan. I doista je tako, radnicima i drugim borcima za slobodu i pravičnosti nije nikada ništa poklonjeno od strane kapitalista. Počivaj u miru Karlo, Tvoje vrijeme tek dolazi, zapisao sam tada u moju novinarsku svesku, premda Tvojoj prvoj rečenici u “Manifestu…”  treba suštinska korekcija! Ne kruži danas „bauk komunizma ” Europom, moj Karlo, nego surova stvarnost neoliberalizma! Uostalom, i o tomu si Ti govorio što se imalo kazati u briljantnim analizama tadašnjeg  neoimperijalizma, umalo ne rekoh neoliberalizma.

*****

“Raspoloženje u zemlji za lijeve ideje nije odavno bilo tako dobro kao danas”, čulo se na jednom drugom happeningu, u Berlinu, o kojem će u nastavku ove prigodničarske priče biti više riječi, iako bi trebalo dodati da je ovakvo raspoloženje nastalo iz očaja. Časopis “Marx21″ koji se razumije kao marksistički glas unutar “Nove ljevice” organizirao je svojevrsni kongres pod geslom „Marx is Muss“, 2007. godine, da bi s njemačkom  “Ljevicom” (“Die Linke”) prodiskutirao centralne izazove pred kojim stoje i marksizam i socijaldemokracija i ideje ljevice uopće. Tko ne zna njemački, ovdje se radi o poigravanju riječima, koje u doslovnom prijevodu znače “Marx je moranje”, dok tri spojene riječi nadaju “marksizam”. S tim u svezi kažimo i izrijekom, i u Njemačkoj i uopće na Zapadu, Marx i marksizam su predmet itekako ozbiljnog akademskog izučavanja, ne tretiraju se ideologom i ideologijom i nisu bezrazložno prezreni kao kod nas. Prezrene su u zapadnom svijetu samo   bornirane verzije realizacije socijalističkih ideja u tzv. real-socijalizmu…

Oko 300 uglavnom mladih delegata diskutirala su četiri kongresna dana u jednoj zgradi na Kreuzbergu, baš preko puta “simbola kapitalizma” tj. Springerovog nebodera u Berlinu, o Marxu i njegovim analizama kapitalizma i neoliberalizma, o radničkom pokretu i o socijalizmu, o usponu i padu KP Njemačke u Weimarskoj republici, o šesdesetosmaškom pokretu, te još o koječemu. Povodom tadašnje šeste obljetnice “11.09.” je jedna tribina bila posvećena i ”ratu protiv terora” odnosno izazovima mirovnih pokreta, a druga – povodom 90. obljetnice „oktobarske revolucije“ u Rusiji – ”odnosu reforme i revolucije u 21. stoljeću”. Podijeljeni u 30 radionica/workshopova sudionici su razgovarali ponajviše o Marxovim idejama i djelima, pa je tako jedna od “radionica” i bila naslovljena – “Zašto danas čitati Kapital?”. Posljednjeg dana kongresa, razgovaralo se o “perspektivama društva s onu stranu kapitalizma”. “Ljevica” je – po riječima tadašnjeg glavnog urednika časopisa “Marx21″ Stefana Bornosta – već mnogo toga postigla, bez nje se ne bi niti SPD niti “Zeleni” pokrenuli “ulijevo”, samo mora nastaviti ovim putom. “Na ovom kongresu želimo prodiskutirati, pak, kako se pasivno odbijanje može preobratiti u aktivan otpor”, poručio je Stefan Bornost, “a za to je potrebna prava analiza odnosa”. A ona već postoji, po njegovom mišljenju, jer je Marxova misao da “kapitalizam počiva na klasnim suprotnostima – i 124 godine poslije njegove smrti – aktualnija nego ikada”! No, kako se suprotstaviti dominaciji kapitala, tko je subjekt reformi ili revolucije, nije moglo biti odgovoreno niti u Berlinu.                       U svakom slučaju, propali modeli “državnog socijalizma” u bivšem DDR-u ili u bivšem SSSR-u nisu “prihvatljiv model za novu ljevicu”, čulo se na ovom happeningu. Rješenje bi, pak, moglo biti u “emancipatorskom marksizmu”, u idejama Marxa, ali i Lenjina, kojega se “nova ljevica“ ne odriče, te idejama Luxemburg i Gramscija. Neophodno je otkriti iznova “tradicionalnu liniju socijalizma odozdo ” i učiniti je plodnom za “ljevicu”, poručili su mladi marksisti u Berlinu, ma što to značilo. Odlučujuće pitanje u 21. stoljeću bi bilo – po njihovom mišljenju – kako može “nova ljevica” razvlastiti kapital i pobijediti reakcionarne i represivne dijelove državnog aparata? Ali to je pitanje starije i od Marxa i marksizma, pa bi najjednostavniji odgovor bio – “nikako” , ali ostavimo mlade berlinske “revolucionare” da sanjaju. Biti mlad i “lijevo” je u svijetu i danas prilično normalna stvar, za razliku kod nas…

*****

Na cijelom prostoru  bivše SFRJ vode se  jalove diskusije o “tri najveća zla 20. stoljeća”, pri čemu dominiraju nastojanja ideologa vladajućih desničarskih klika, potpomognutih snažno  borniranim ideolozima, (po)svećenicima u  redovima vjerskih zajednica da u istu korpu s  idejom nacizma i fašizma strpaju i ideju socijalizma i komunizma, te na taj način  izjednače i  fašizam i anti-fašizam i ne samo u Drugom svjetskom ratu. Za njih ne vrijedi ona kršćanska – oprostite im jer ne znaju što čine. Znaju, ali čine! (Mojim studentima govorim, dakako, i o fašističkom i o nacional-socijalističkom i o tzv. komunističkom, zapravo staljinističkom totalitarizmu, koje – da se poslužim argumentacijom Ralpha Dahrendorfa     – mnogo toga razdvaja, ali povezuje što su svi „neprijatelji otvorenog društva“!)

I dok u demokratskomu svijetu povijesne činjenice i prosvjetiteljska ideja, ergo politička kultura apriori onemogućava nasilne i vještačke “ekvidistance”, kod nas se nastavlja neumorno s ovom rabotom  kako bi se u konačnici potisnulo povijesno pamćenje i složena istina o onom ne tako davnašnjem vremenu i ovomu u kojemu živ(otar)imo. Ovim se ne želi, naravski, nijekati počinjene masovne staljinističke i maoističke, polpotovske i druge zločine, pod plaštom ili u ime  ideje komunizma, uključivo  i zločine Titovih komunista, ali se ne smije s “prljavom vodom” zadaviti i sama ideja socijalizma – socijalne pravičnosti i mira u svijetu, uključivo bratstva među ljudima. Uostalom, ove su ideje u socijalistički humani fond preuzete od plemenitih ranokršćanskih socijalista i potonjih socijalnih utopista. Ako ćemo pošteno,  kod naših kršćanskih i uopće vjerskih fundamentalista, zapravo zakletih antikomunista, se sve to dobro znade, pa nas ipak oni već dvije decenije siluju “u zdrav mozak”,  kako bi ubili i naša sjećanja, kako bismo što prije zaboravili da je u kompleksnom brozovskom eksperimentu s jugoslavenstvom i socijalizmom bilo i elemenata “socijalizma s ljudskim likom”, kojim je svojevremeno bio oduševljen i Jean Paul Sartre i mnogi drugi među zapadnim filozofima. (Što o „Kapitalu“ Karla Marxa, i uopće o marksizmu misli jedan njemački biskup da se saznati iz sjajne knjige Reinharda Marxa „Das Kapital“, o tomu u sljedećoj kolumni.)
Nažalost, nakon svega što se uradilo u protekla dva desetljeća “, ideje marksizma i socijalizma su protjerane s Balkana za dugo vremena, a ideja je jugoslavenstva (kojom su se nekoć oduševljavali i Gaj i drugi “ilirci”, uključivo i đakovačkog nadbiskupa Josipa Juraja Strossmeiera, pa potom i Krleža i mnogi drugi veliki ljudi) vjerojatno zadavljena zauvijek, baš kako su  to dobitnici  aktualnih “krvavih tranzicija” i zamislili. Njima su – nesumnjivo – utrli put i najviše pomogli oni koji su poput Miloševića i supruge mu u ime kvazi-jugoslavenstva i kvazi-socijalizma zatirali ideju jednakopravnoga jugoslavenstva topovima i zločinima, pa s njome i ideju socijalizma i socijaldemokracije u regiji jugoistoka Europe. Potom će doći „socijaldemokratski tehnokrati“, klijentelisti, lažni sljedbenici velikih ideja, pohlepnici za stanovima i parama, vrijedni jedino prijezira. Biti socijaldemokrat i „biti lijevo“ danas možete biti samo kao pojedinci, maltene na način prvih kršćana i prvih socijal-utopista.

*****

Pa i Vi ste socijaldemokrat, kazala mi je nedavno u dužem razgovoru veleposlanica SR Njemačke u BiH, gospođa Ulrike Maria Knotz. Jesam, odgovorio sam, ali nisu oni koji su na čelu bh. službenih socijaldemokracija, oni su tek pogrebnici jedne velike ideje zarad vlastitih probitaka. Koliko se razumijem u pitanja demokracije, pa i socijaldemokracije, demokrata i „socijademokrat“ je u ovom momentu – kao malo tko drugi – oficijelni primus Katoličke crkve, kojemu se doduše ne dopada marksizam kao ideologija i doktrina, tako nekako veli papa Franjo, ali poznaje puno marksista koji su čestiti, krasni ljudi. I ja, neskromno domećem,  poznajem neke krasne vjerske ljude koje imam, ili bih ih rado imao za prijatelje, ali se bojim da su i oni u manjini i raznim izolacijama zbog toga što su takvi kakvi jesu. Bilo kako da je, svim ljudima čista srca sretna Nova godina, s nadom da se Jean Claude Juncker prevario, pa njegovu 2013. , koja mu je nalik na 1913., neće slijediti nova godina koja bi nalikovala 1914. godini…

Komentari

komentara