„(Ne)demokracija na hrvatski način“

izbori“Reć’ ću vam sve u glavu pa neka bude šta bude, želin bit’ to što jesan, a ne ono šta mi drugi nude. I zato se ne skrivan iza narodne mase, ja san ono najbolje, pripadnik univerzalne ljudske rase. Građanin svijeta i svih drugih planeta, galaksija i kometa i ne patin od etiketa. Pucan uvik na široko, a ne samo di mi vidi oko“…

Zbori tako splitski TBF  u svojoj pjesmi „101 Dalmatinac“. Pitat će čitatelji kakve veze ima TBF i baš ova pjesma s onim što će autor pisati u narednim redcima. Nema nikakvog izravnog doticaja, no budući da je isti poznat po svojim slobodoumnim tekstovima slijedeći onu već etabliranu – „uvik kontra“, tako će moja malenkost uprtiti svoj kritički diskurs i bjelodani dalmatinski dišpet, te pokušati donekle razmrsiti razbuktani svjetonazorski rat koji već tjednima hara Hrvatskom.

Piše: Tonni Begović – HSPF.info

Bjelosvjetski establišment naviknut na često užeglo tlo jugoistoka Europe, sigurno se ponovno pita oko čega se to Hrvati sada „karaju“. Neće valjda opet „da se biju“?

Hvala Bogu ne oružjem i tenkovima, ali sve ostalo što ne uključuje fizičku eliminaciju, u upotrebi je.

Naime, sljedeću nedjelju 1. prosinca u mjesecu blagdanskog raskoša, građani ove zemlje izaći će na treći referendum od hrvatske samostalnosti. Također, ovo je „tek“ treći takav referendum. Namjerno sam tek stavio u navodnike, imajući u vidu da su se upravo ovih dana Švicarci predvođeni Mladim Socijalistima izborili za referendum oko ograničavanja mjesečnih plaća u švicarskim kompanijama i to tako da najveća godišnja plaća ne može biti 12 puta veća od najniže plaće unutar iste kompanije. Nažalost, isti nije prošao. Dotični su poznati po odličnoj implementaciji izravne demokracije i čestim referendumima u svojoj novijoj povijesti. Indikativno je što vjerojatno većina građana Hrvatske ne bi mogla dati suvislu definiciju pojma demokracije, a kamoli da raspravljamo o izravnoj demokraciji i direktnom odlučivanju o određenim pitanjima kao što je referendum. A oko čega to Hrvati izlaze? Pa oko toga žele li da se u najvišem aktu jedne države unese odredba po kojoj je brak životna zajednica muškarca i žene. Naivno i čisto logički gledajući, referendumsko pitanje nameće se kao samorazumljivo i sasvim jasno.

No, nema te problematike koju mi ne bismo znali ispolitizirati, oko koje ne bismo otvorili ideološke frontove, dijelili etikete i međusobno se „fajtali“ do iznemoglosti.

Ono što je uvijek prateće takvim svjetonazorskim bojevima jest sve gora i poraznija gospodarska slika Hrvatske gdje smo probili brojku od 350 000 nezaposlenih, javni dug države je oko 200 milijardi kuna, a dočim nas je naš meštar o’ financija Slavko Linić zadužio za dodatnih 1.75 milijardi dolara obećavajući da više neće biti novih zaduženja.

Usto, kao što je bio slučaj nebrojeno puta dosad kad su pljuštala koplja oko pitanja „čiji je stari bija ustaša, a čiji partizan“, vješti politički i drugi manipulatori ispletu svoje mućkaroške mreže te preko svojih satelita i emisara bace kosti izluđenom narodu da ih glođe, a oni zato kuju planove kako ostvariti svoje osobne ili političke interese.

Glavni akteri cijele priče jesu konzervativna građanska inicijativa „U ime obitelji“ koja je prikupila nemalih 750 000 potpisa upravo po pitanju o kojem će Hrvati u nedjelju odlučivati. Prije par dana, bacili su se tako na kampanju „ZA“ gdje građanima dijele promotivne letke i postavljaju štandove uvjeravajući ih zašto je važno da referendum prođe. Mahom to čine u blizini crkava, jer nije nepoznanica da Katolička crkva svesrdno podupire ovu inicijativu, a vrlo vjerojatno postoji i nešto više od same „potpore“. Naravno, tu je HDZ-ova opozicija predvođena „novodomoljubnim guruom“ Tomislavom Karamarkom. Protivnici raspisivanja referenduma uglavnom su LGBT udruge, ali što je i zanimljivo, tu su premijer, predsjednik države i predsjednik Sabora, saborska SDP-ova većina i vladini ministri, te kao što smo imali prilike vidjeti, nekoliko poznatih hrvatskih glazbenika poput Alke Vuice ili Mile Kekina koji su se aktivno uključili u kampanju „PROTIV“. Također, aktivisti organizirani u „Građani glasuju protiv“, dijele svoje letke i imaju svoje štandove pokušavajući dokazati ljudima zašto misle da je referendum nedopustiv i diskriminatoran.

Sve skupa, hrvatski porezni obveznici platit će 48 milijuna kuna, ili gotovo cijeli iznos mjesečne potpore za socijalne naknade.

Mastermind ili samo predstavnik „obiteljaša“ jest Željka Markić, inače bivša novinarka HRT-a, liječnica, neuspjela političarka, osnivačica i članica nekoliko građanskih udruga, ali i uspješna poduzetnica i vlasnica tvrtke Sermon CRO koja se bavi ispitivanjem medicinskih proizvoda. U ponedjeljak je portal index. hr objavio članak u kojem iznosi opsežne detalje o obiteljskim i poslovnim vezama članova inicijative „U ime obitelji“ iz čega je razvidna činjenica da osim što skrbe o očuvanju „temeljnih hrvatskih tradicionalnih vrijednosti“, posjeduju i privatne tvrtke koje itekako dobro posluju, a cjelokupan njihov prihod u 2012. godini je kad se zbroji iznosi preko 900 milijuna kuna.

Vjerojatno ključna osoba spomenute inicijative (barem se to može reći po medijskoj eksponiranosti i nemaloj količini omraženosti), gospođa Markić, svega nekoliko dana prije održavanja famoznog referenduma, nakon niza televizijskih i drugih emisija, mora rasprava i debata, po mome dubokom uvjerenju još nije uspjela racionalno objasniti razloge i motive zbog kojih bi mi trebali zaključiti da je referendum potreban i dobrodošao. Pozdravio bih svaki referendum o kažnjavanju ratnih profitera, oduzimanju njihove imovine, naplate poreza bankama ili očuvanju nacionalnih bogatstava. Jedan od „argumenata“ jest taj da se njime žele očuvati brak i obitelj. Onda se nameće pitanje od koga? Po svemu sudeći od homoseksualnih zajednica koja je u ovome društvu minorna i obuhvaća neznatan postotak u cjelokupnoj strukturi stanovništva (popularno se smatra da je to 10% u što osobno ne vjerujem), te zapravo ničim ne ugrožava heteroseksualnu većinu. Smiješno je i to kad se u obzir uzme podatak da u Obiteljskom zakonu RH, u članku 5. stoji: „Brak je zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca“.

Ako i to nije dovoljno, onda barem pogledajmo uvriježenu i općeprihvaćenu naviku zapadnoga svijeta o evidentno nadmoćnoj praksi sklapanja, i općenito postojanja heteroseksualnih brakova.

Govoreći o „svetosti“ i „ugroženosti“ braka i obitelji, padne mi na pamet osobna situacija.
Naime, nisam imao namjeru iznositi detalje iz osobnog života, ali uznapredovalost cjelokupne halabuke naveli su me da to iznesem. Dijete sam razvedenih roditelja i od svoje devete godine živim s majkom. Kada je nedavno prva žena „obiteljaša“ gostovala u emisiji „Veto“ na Jabuci TV i izjavila da je „odrastanje sa samohranim roditeljem neprirodno okruženje“, nisam se niti uvrijedio niti razbjesnio, već se konsternirao zbog razine njezine konzervativne rigidnosti i svjetonazorske isključivosti. Onu po kojoj bi radije dala dijete u dom, nego da ga odgaja istospolni par, ne bih komentirao.

Volio bih da dotična i svi ostali koji je možebitno smatraju svojevrsnom „Ivanom Orleanskom“ i zaklinju se u tradicionalne oblike obitelji, znaju kako mi nikada nije nedostajalo ni trunke roditeljske ljubavi, pažnje i potpore, a tokom ovih 12 godina
razvio sam vrlo prisan i topao odnos s majkom! Štoviše, odrastanje u manjoj zajednici,
otvorili su mi nesmetaniji put za vlastiti samorazvoj i afirmaciju svojih želja i htijenja, nego što bi to eventualno ostvario živeći i s ocem i s majkom, te starijim bratom.

Također se pitam, što je to „prava“ hrvatska obitelj? Jesu li to „pater familias“, mrki i patrijarhalni brkonja koji je glava čopora, njegova pokorna i plaha ženica koja dane provodi kao domaćica kuhajući za štednjakom i njihovih pet, šest komada čeljadi?!

I to da se „hranitelj obitelji“ tu i tamo napije pa malčice ošamari ili možda čak i prebije suprugu, naočigled djece? Bit će da je to za njezino dobro, jer Biblija piše da je „muž slika Božja, a žena slava muževa. Jer, nije muž od žene, nego žena od muža“…, kao i ona apostola Pavla: „Tako i vi, žene, pokoravajte se svojim muževima”!

Tko ne jamči da samohrani roditelj, baka ili djed, ujak ili netko treći ne mogu dati dovoljno, možda čak i više ljubavi, pažnje i kvalitetnog odgoja od oca i majke, imajući u vidu da postoji bezbroj neodgovornih i krajnje nemarnih roditelja, bilo da su nasilnici ili alkoholičari.

Također, uvažena gospođa tvrdi da je „obitelj produkt braka“. Tako zaboravlja ili ne uviđa da postoji na tisuće brakova, tj. parova koji zbog bioloških i drugih razloga ne mogu imati djece.

Na koncu, što je s onima koji jednostavno ne žele imati djecu ili svojoj vezi ne žele dati pravni okvir?

Bilo bi mi puno draže da se ova kvazi moralistička uskomešana kompanija tako srdačno i agilno aktivirala oko poraznog trenda gdje se skoro svaki četvrti brak raspadne, ako već toliko silno drže do te obične pravne tvorevine. Neki će reći da omalovažavam jednu važnu i ozbiljnu instituciju iz koje se izrodi ono najsavršenije što se čovjeku može dogoditi, a to je novi život. U toj „instituciji“ trebalo bi biti više ljubavi, kompromisa, dijaloga, tolerancije, uvažavanja, trpljenja… a manje nasilja, varanja, nesnošljivosti, razmimoilaženja, neslaganja!
Nakon što smo se tjednima drvili oko ćirilice, rušilačkog pohoda skidanja dvojezičnih ploča, nakratko sa „srpske“, u Rijeci prešli na „makedonsku“, a sutra možda i na „rusku“ ili „bugarsku“, napravili sramotan cirkus za vrijeme obilježavanja jedne tragedije, te se na kraju bacili… opet na referendum preko kojeg bi nacionalnoj manjini trebali dopustiti da bude nacionalna manjina, ni manje ni više nego da ih na određenom području egzistira 50%, u ovom drugom slučaju kojim se bavi autor, oštrica je usmjerena prema ljudima s „greškom“.

E, sad je li to mentalna, biološka, psihosocijalna ili neka druga „greška“, neka analiziraju relevantni stručnjaci. Radi se o ljudima koji se ni po čemu ne razlikuju od ostale „normalne“ manjine. Tako i ovi „zastranjeni“ isto plaćaju porez, rade, obrazuju se, poštuju ovu državu, pokušavaju biti prosječni hrvatski građani, no jednostavno ih privlači isti spol.

Neki smatraju da je homoseksualnost urođena ili genetski predodređena, što mi se osobno ne čini previše uvjerljivim. Tako mi je teško povjerovati da su Hitler ili Staljin došli na ovaj svijet s ciljem da pobiju tolike ljude, a ne jednostavno tokom vremena izopačili zdravu pamet i ljudsku prirodu te svoju zastrašujuću rabotu smatrali opravdanom i potrebnom. Usporedba naravno ne dovodi u svezu homoseksualce s poznatim dvojcem.

Drugim riječima, smatram da se nitko ne rađa kao plemenit i dobar, ili zao i loš, već takvim postaje. O uzrocima „skretanja s puta“ ne bih se previše bavio, em što nisam dovoljno kompetentan, em što bi nas takva analiza odvela u neželjenom smjeru.

Zaustavimo se samo na javnoj percepciji spomenute skupine naših sugrađana i sunarodnjaka. Kod ovog slabo prosvijetljenog, netolerantnog, agresivnog i ostrašćenog dijela naroda kojeg sebe smatra čuvarima „antemurale christianitatisa“, „peškići“, „topla braća“, „rikverc majstori“, „lezbe“… doživljavaju se isključivo kroz dimenziju seksualnih manijaka, pedofila, gologuzih paradnih besramnika, neprijatelja Boga i Crkve, prljavih nametnika koji su se eto nedavno na svjetskoj pozornici pojavili nakon „podzemnih diverzija“ na temelje nacionalno i vjerski osviještenih naroda i kršćanskoga Zapada, i tog „kršćanskog“ Zapada koji je isto tako neke druge manjince protjerivao, mučio najbezumnijim načinima, spaljivao na lomači, otimao posjede sirotinji, vodio križarske pljačkaške pohode na druge zemlje…

E pa i ja j…. majku tim manijacima poput Aleksandra Velikog, Platona, Michelangela, Leonarda da Vincija, Katarine Velike, Marcela Prousta, Oscara Wildea, Eltona Johna, Freddyja Mercuryja i drugih!

Provlači se i pitanje hoće li eventualni negativni ishod referendum po jedne, tj. ako možda prođe opcija „protiv“, otvoriti mogućnost da ti „izopačeni bolesnici“ ostvare pravo na brak ili ne daj Bože posvajanje djece. Iskreno, spominjući gore uvriježenu tradiciju sklapanja heteroseksualnih brakova, pojam braka i za mene više odgovara muško-ženskoj zajednici, ne zato što bi on trebao biti neka Božja „datost“, već zato što pod tim terminom zamišljam nešto drugo. Ministar uprave Arsen Pauk govoreći o izmjenama Zakona o istospolnim zajednicama, veli da će poštivati volju većine i istospolne zajednice neće „ovjenčavati“ pojmom brak, već registrirano partnerstvo. Kad bolje razmislim, kad dvije osobe godinama žive u ravnopravnoj zajednici u kojoj se međusobno poštuju, plaćaju porez i uvažavaju zakone, mala je razlika između te zajednice i braka. Ne znam da je države poput Francuske, Norveške ili Švedske zahvatila kolektiva pošast HIV-a i hepatitisa C zato što su legalizirali istospolne brakove, a recimo Srbiju, Crnu Goru ili Bjelorusiju koje to nisu, neki Božji blagoslov.

Mislim da je prirodni prostor za razvoj djeteta okruženje oca i majke, no ne a priori i bezuvjetno, jer svjedoci smo katastrofalnim podacima zanemarivanja i nasilja na djecom, oduzimanja i odvođenja u domove. Otac kao snažna i čvrsta figura, i majka kao ona brižna osoba koja nova bića donosi na svijet (takve karakteristike ne moraju nužno tako biti određene) trebali bi biti siguran i kvalitetan jamac za nesmetani rast buduće osobe.
Zato bi oko eventualnog posvajanja djece od strane homoseksualaca zahtijevao mnogo opsežniju raspravu na svim područjima, jer ipak se radi o pravima djeteta.

Gledao sam prije možda godinu, dvije na HRT-u “Oprah show“ u kojoj je gostovao poznati latinoamerički pjevač Ricky Martin. Govorio o svojoj homoseksualnosti, ali i dvjema sinovima koje je usvojio i kao što sam imao prilike vidjeti, koje odgaja s puno ljubavi, pažnje i brige. Imat će kasnije zadaću istima objasniti u kakvoj to zajednici žive, kakav je to oblik odgoja itd. Mnogi će sad, a kojima vjerojatno u tajnosti svojih sobnih odaja vole zaviriti u vrući lezbijski odnos dviju djevojaka, uskočiti s „to je nedopustivo“, „nemoralno“, „gnjusno“. Takvi bi trebali poslušati i poruke pape Franje u kojima govori: „I oni su Božja djeca“.

U redu, ali hajdemo ovako. Nije li nemoralno dvadeset godina pljačkati i destruirati jednu državu i uništiti na tisuće radnih mjesta? Nije li nemoralno mjesecima radnicima ne isplaćivati plaće? Nije li nemoralno deložirati jednu obitelj samo zato što ne može vraćati lihvarske bankarske kredite? Nije li nemoralno privesti baku s tržnice samo zato što nema fiskalni račun, a krupne lopine držati na slobodi? Nije li nemoralno ubijati ljude u ime „viših ciljeva“? Možemo tako unedogled. Zamislimo se malo!

Pitam se što bih ja dobio ili izgubio da u mom gradu ili susjedstvu živi homoseksualni par koji je eto vjenčan i odgaja dijete? Što mene uopće zanima kako tko živi i na koji način? Na koncu, čime moj život time dobiva ili gubi na važnosti?! Postoji odličan stih iz jedne pjesme: „Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote?“ Pa tako Hrvati inače jako vole znati s kime je legla Severina, što je odjenula Jelena Rozga i šta ti ja znam. Živim i djelujem po onoj „živi i pusti druge da žive“. Digresija, bijah prije mjesec i pol dana u Parizu koji me pored fascinantnih građevina oduševio odličnom multikulturalnom koegzistencijom integriranih Alžiraca i Marokanaca, Židova, Kineza i Korejaca, Turaka i ostalih koji nimalo nisu izgubili na svojoj posebnosti. Za ironija bude veća, šetajući do slavne Notre Dame, slučajno smo nabasali na dvije djevojke u ljubavnom zanosu. U tom trenutku pomislih kakav bi događaj bio izazvan da smo situaciju prebacili na dobri stari Balkan? Bolje i ne pomišljati. Tamo se na to nitko nije ni osvrnuo,

Čitajući ove retke, dio društvanca će se sablazniti i uskliknuti: „Sveti moj Ante, nećeš valjda glasati?“… Da, u nedjelju na trećem referendumu u suvremenoj Hrvatskoj glasovat ću „protiv“! Ne zato što sam možda kakav kršćanski otpadnik, što sam možda „seksualno zastranio“ ili što „toploj braći“ virim iz stražnjice, ili možda pak podlo izmanipuliran od žuto-zelenih vragova i drugih neprijatelja hrvatske samostalnosti. Glasovat ću protiv prvenstveno zato što je ovo krajnje nepotreban, nerazuman i besmislen čin. Referendum na koji ćemo u vrijeme goleme krize i siromaštva spiskati skoro 50 milijuna kuna za nešto što već postoji i što je uređeno zakonom. Glasovat ću protiv jer ova diskriminacija manjine može dovesti do nekog sljedećeg pitanja: „Jeste li za to da se u Ustav unese odredba po kojoj je brak životna zajednica Hrvata i Hrvatice?“ ili možda: „Jeste li za to da se iz Hrvatske isele nacionalne i druge manjine?“ O ljudskim bićima ne smijemo odlučivati na referendumu! Glasovat ću protiv zato što ne želim da ova zemlja postane ultrakonzervativna vjerska džamahirija u kojoj bi crkvenjaci trebali provoditi svoje anakrone zakone od kojih bi izdvojio jednu biblijsku: „Ovdje neka svećenik zakune ženu ovom kletvom; neka joj rekne: Jahve te postavio za prokletstvo i kletvu među tvojim narodom, učinio da ti uvede rodnica i da tise utroba nadme! Neka ova voda prokletstva zađe u tvoju utrobu! Trbuh ti se od nje naduo, a rodnica uvenula!

 – A žena neka poprati: Amen! Amen!“

Glasovat ću protiv zato što odlično razumijem ovu ispolitiziranu podvalu u režiji klerikalne oligarhije i HDZ-a, a sve s ciljem osvajanja vlasti i rušenja „crvenih“.

Želim modernu, tolerantnu, prosperitetnu, čovjekoljubivu Hrvatsku za svakoga bez obzira na naciju, vjeru, rasu, seksualnu orijentaciju, imetak i svjetonazor koji će ju osnaživati i činiti boljom za sadašnje i buduće generacije!

Pozdrav svim dobrim ljudima uz izreku pokojnog hrvatskog sina: „Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje”!

Napomena!

Stavovi izneseni u tekstu, izražavaju stavove pojedinca, a ne moraju biti nužno i stavovi Udruge.

Komentari

komentara