Neka sve ostane po starom

Svaka pobuna ili ustanak imaju nešto privlačno, opijajuće, bez obzira radi li se o Istanbulu, Frankfurtu, Madridu, Ateni ili Londonu. Slavimo strašnu borbu za pravdu, jer kao građani države blagostanja svijet smatramo nepravednim, iako, kao što je to slučaj u Njemačkoj, više ne živimo u represivnom režimu niti smo ugroženi siromaštvom. Svi smo podložni gerila-romantizmu. „Prosvjednici na trgu Taksim nose majice sa likom Che Gevare“, oduševljeno izvještava njemački reporter, upućujući nas na pogrešan trag.

Piše: Adrian Kreye / Süddeutsche Zeitung/PressEurop

Ubrzo poslije oduševljenja nastupa frustracija. Nemiri u Grčkoj, Španjolskoj i Engleskoj rasplinuli su se kao i Occupy pokret. Nedostajao im je revolucionarni glamur, varnica, snaga. Ono što zaista nedostaje jeste objektivna procjena. I u 21. stoljeću gerila-romantizam oslanja se na ključnu godinu: 1968.

Nije lako ovome odoljeti. 1968. je zaista simbol, jer ova godina sublimira sve, od klupskih koncerata Boba Dylana, preko boraca po džunglama Južne Amerike, do pariških barikada i navodnog grupnog seksa u njemačkim komunama, dakle sve ono uzbudljivo što se događalo između 1954. i 1973. Žudnja za ovim revolucionarnim vremenom oblikuje pop kulturu do danas, a činjenica da su pokreti za građanska prava iz tog razdoblja zaista promijenili svijet i dalje ima veliku političku težinu.

Ključna razlika između 1968. i 2013. jeste pravac promjena. 68-u su obilježili suočavanje i prekid sa prošlošću i promjena društvenih odnosa. 2013-e riječ je o očuvanju prošlosti, naporu da se ona što manje promijeni. U Europi i Americi vodi se borba za očuvanje dostignuća 20. stoljeća. 68-e nismo željeli biti kao naši roditelji, a 2013-e želimo upravo suprotno, živjeti udobno kao oni, ali ako može u odvojenoj kući. To je sudbina koju dijele mnogi mladi ljudi kojima su uskraćene utabane staze prethodnih generacija. Kada dođe kriza, sloboda nomadskog profesionalnog života prijekim putem vodi u siromaštvo.

Ovo se nije dogodilo iznenada. Još se takozvana Generacija X žalila na to što neće moći živjeti kao njezini roditelji. To je bilo početkom devedesetih. Praksa, pripravnički staž, rad na određeno vrijeme, pa i tada slavljena start-up kultura bili su znaci rapidnog osipanja buržoaskih privilegija, čiji su dio bile i stvari koje su šezdesetosmaši smatrali represivnim okovima slobodnog života: mirovina, vlastita kuća, osiguranje, rad na neodređeno, sindikati. Dakle sve one malograđanske stvari koje pružaju sigurnost, za koje su se radnici i buržoazija izborili poslije stoljetne borbe.

U Španjolskoj i Grčkoj ovakav život danas jedva da je moguć, a u Engleskoj i SAD je ugrožen. Nemiri u Turskoj su daleko složeniji nego u drugim mediteranskim državama. Pored majica sa likom Che Gevare, mogle su se vidjeti i zastave konzervativnih kemalista. Ali i ovdje je riječ o očuvanju postojećeg stanja, a ne o rušenju sustava.

Paralele sa Stuttgartom 21 nisu slučajne. Drama strukturne promjene još uvijek nije zahvatila Njemačku. Kolateralna šteta od eurokrize još uvijek je pod kontrolom. Ali i ovdje polako shvaćamo da je revolucionarni polet čisti očaj, da pobuna nije prevrat, već bitka za opstanak. Lišena osvajačkog trijumfa, obrana je uvijek slabija nego napad.

Izvor: Peščanik

Komentari

komentara