Neravnopravnost žena: Istina i mitovi

Problem ravnopravnosti spolova je globalan problem koji unatoč ogromnim iskoracima i napretku na gotovo svakom aspektu ljudskog djelovanja, i dalje predstavlja izazov za moderno društvo. Naravno, u nekim zemljama je problem manje izražen dok je u nekima više izražen. Kao i u svemu ostalom, u Bosni i Hercegovini je slučaj ovo drugo, te se uglavnom prelama na leđima žena.

Ustaljeni mitovi

Međutim, problem je također kada se ta neravnopravnost artikulira na pogrešan način pa se samim time kao društvo udaljavamo od rješenja tog problema. Primjerice, često možemo čuti nebuloze o razlici prosječne muške i ženske plaće pri čemu prosječna muška plaća iznosi 9-25% više ili kao što je bio slučaj u SAD-u kada se ustvrdilo da žene zarađuju 77 centi na svaki dolar muškaraca.

Upravo sam 15. ožujka sudjelovao u emisiji Zabranjeni forum u kojoj se govorilo o toj tematici, a glavno pitanje je glasilo: „Kako ženska plata da stigne mušku?!“

Emisija je trajala duže od 2 sata, sudjelovalo je 8 gostiju (od kojih, simbolično, 7 žena i 1 muškarac) ali unatoč tome, nitko nije jasno demistificirao takvu formulaciju upravo zbog krivih temeljnih pretpostavki o samome problemu, a to bi pogotovo trebale učiniti osobe koje se svojim javnim djelovanjem zalažu za ravnopravnost spolova te bi također trebale imati dovoljno znanja o tome problemu uopće.

Kao gost u publici, dobio sam prostor od par minuta u kojima sam pokušao objasniti zašto formulacija „Kako ženska plata da stigne mušku“ nema veze sa zdravom pameti te zašto prosječna plaća jednog spola u odnosu na drugi nužno ne predstavlja bilo kakvu diskriminaciju.

Dakle, prva stvar koju treba naglasiti je da je ta razlika u prosječnoj plaći ponajviše rezultat individualnih izbora kako muškaraca, tako i žena. Ako uzmemo medicinu za primjer, žene se uglavnom opredjeljuju za područja poput pedijatrije, dok se muškarci više opredjeljuju za područja poput kardiologije ili neurokirurgije što su znatno kompleksnija područja te jednostavno zahtijevaju više radnih sati što u konačnici rezultira većom plaćom.

Pored medicine, ovaj mit je najbolje razjasniti da muškarci jednostavno dominiraju u zanimanjima i industrijama koje su više plaćene od ostalih, što nije nikakav nužan pokazatelj diskriminacije već jedino izbora različitih pojedinaca za različite poslove i uvjeta u kojima se različiti poslovi odvijaju.

Uzeti jedan podatak, u ovom slučaju prosječnu plaću muškaraca i žena, na kojeg utječe bezbroj varijabli od kojih niti jednu ne uzimamo u obzir, a na kojem temeljimo čitav konstrukt o diskriminaciji, krajnje je nezrelo, neozbiljno, neznanstveno i metodološki pogrešno.

 

Afirmacija stereotipa nije put do ravnopravnosti

Neozbiljnost i nezrelost su također izjava jedne gošće u emisiji da žene kada dođu s posla, imaju još jedan posao kod kuće koji ih dodatno iscrpljuje. Upravo ovakve izjave su afirmacija stereotipa koje se negativno odražavaju na žene te ih automatizmom svrstava u ulogu koja je uvelike zadužena za obavljanje kućanskih poslova i tsl. Ako se jedna osoba svjesno i dobrovoljno odluči vezati za drugu osobu u odnos u kojem će ona biti potlačena i izložena većem radu, to je isključivo krivnja te osobe jer je odluka donešena na vlastiti izbor i vlastitu odgovornost.

Ono što se također moglo čuti u emisiji u jednom od priloga je tvrdnja jedne žene da je razlika u plaćama još veća u privatnom sektoru jer poduzetnici mogu odrediti iznos plaće kako oni žele.

Ovo je još jedna velika besmislica. To je vjerojatno najbolje objasnila Christina Hoff Sommers sa Američkog instituta za poduzetništvo (AEI) koja je rekla da je stanje u privatnom sektoru zaista takvo, poslodavci bi jednostavno otpustili sve muškarce i umjesto njih zaposlili žene te na taj način uštedjeli ogromne količine novca.

Također sam se načelno osvrnuo na kvote u tijelima vlasti i na pozive poput: „Žene, na idućim izborima glasajte za žene!“ Još jedna golema glupost. Ustvrdio sam da su kvote jednako ponižavajuće i za muškarce i za žene. Za žene jer im se implicitno govori da su toliko nesposobne da mora postojati izričit zakon, tek nakon kojega su sposobne izvršavati taj posao, a za muškarce jer im se imputira da su toliko strašni da ženama ne dozvoljavaju sudjelovati u tim procesima, ili barem ne dozvoljavaju dovoljno.

Također, glasati za ženu samo zato što je žena, ili za muškarca samo zato što je muškarac, protivno je zdravoj pameti. Na svim razinama vlasti ne bi trebalo biti 40% žena i 60% muškaraca (čemu se trenutno teži) već 100% najsposobnijih pojedinaca za taj posao. Tek takva svijest će biti civilizacijski iskorak. Nažalost, Bosna i Hercegovina je svjetlosnim godinama udaljena od takve svijesti, stoga su kvote zasada nužan mehanizam pomoću kojega se koliko-toliko osigurava participacija žena u tijelima vlasti.

 

Sa ili bez zakona – koja je razlika?

Naime, iako čl. 20 st. 2. Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini jasno propisuje da u svim tijelima vlasti mora biti osigurana zastupljenost spolova u iznosu od barem 40%, za žene u BiH to nije slučaj. Također, u BiH je ratificirana Istanbulska konvencija još 2013. godine ali nasilje nad ženama još uvijek je sveprisutan problem diljem države te se uopće ne osjeća bilo kakav pomak u tom pogledu.

Dakle, slobodno možemo zaključiti da nacionalni zakonodavni okviri, ili čak oni nadnacionalni okviri poput Istanbulske konvencije, u BiH zapravo ne garantiraju apsolutno ništa te se tek kozmetički nalaze u zakonodavstvu. Stoga bilo kakva inicijativa povećanja kvota sa 40% na 50%, za koju smo mogli čuti u spomenutoj emisiji, samo je jeftin populistički pokušaj dobivanja političkih bodova.

 

Ravnopravnost ne podrazumijeva jednaku brojčanu zastupljenost

Uz to, reagirao sam na komentar jedne gošće koja je tvrdila da religija nužno ne sputava žene pri emancipaciji pa se poslužila primjerom Ujedinjenih Arapskih Emirata i tamošnju brojku od 9 uposlenih ministrica.

Prvo, žene u BiH ili zapadnoj Europi, a i šire, nemaju apsolutno nikakvih dodirnih točaka sa ženama iz UAE. Stoga, ako je u UAE zaposleno 9 ministrica i ako je to navodni dokaz da žene i u strogim religijskim okvirima mogu doći do takvih pozicija, to ni po kojim pravilima logike ne može voditi do konkluzije da utjecaj religije nije moguća kočnica emancipacije žena u BiH ili na Zapadu uopće.

Drugo, ono još bitnije, jasno sam naglasio da najveći disbalans zastupljenosti žena i muškaraca u određenim zanimanjima postoji u državama u kojima su ljudska prava najraširenija. Shodno tomu, veći disbalans zastupljenosti žena i muškaraca u pojedinim zanimanjima postoji u Kanadi, SAD-u ili Austriji negoli u Turskoj, Rusiji ili Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Na to mi je druga gošća odgovorila da SAD ne možemo uzeti kao primjer uspješnog zagovaranja ženskih ljudskih prava jer nije potpisala UN-ovu Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) te je moje argumente nazvala „rodno slijepim diskursom“. U redu, ali što je onda sa Kanadom ili Austrijom? Uostalom, CEDAW su potpisale države poput Libanona, Iraka, Afganistana, Kube, Srbije, BiH, Hrvatske, pa što onda? Jesu li te države uspješnije i mjerodavnije u zagovaranju ženskih ljudskih prava jer su potpisale tu konvenciju? Zar žene u tim državama zaista uživaju veća prava i veće slobode u odnosu na žene u SAD-u?

Ono što hoću naglasiti je da na ovu problematiku ne smijemo gledati kroz prizmu kvantitavne zastupljenosti niti trebamo težiti da tu zastupljenost izjednačavamo u omjeru 50:50, već je potrebno osigurati svakom pojedincu, i muškarcima i ženama, jednake mogućnosti i ravnopravan tretman svih osoba bez obzira na spol, kako u javnoj tako i u privatnoj sferi. Dakle, fokus mora biti na procesu ostvarivanja individualnih želja sukladno sposobnostima svakog pojedinca, a ne na ishodu tih želja (prosječnoj plaći) u koji ulazi bezbroj varijabli na osnovu kojih je teško govoriti o mogućoj diskriminaciji.

Upravo zbog toga, ženama jednostavno treba osloboditi put do ostvarenja vlastitih preferencija, kakve god one bile. Jednostavno, regulativno prisiljavanje bilo koga na bilo što će uvijek završiti kontraproduktivno. Iz tog razloga, rješenje ovog problema leži u omogućavanju što većih sloboda i prava za sve ljude, kao i u razbijanju društvenih predrasuda pozitivnim primjerima.

 

Stvarni problemi žena u BiH

Nakon svih ovih primjera za(s)tupljenosti, postoje problemi koji zaista muče žene, ali se izgube u vrtlogu kojekakvih mitova koji ljepše zvuče ljudskom uhu. Primjerice, činjenica jest da žene za određene poslove i za isti učinak primaju manju plaću u odnosu na muškarce, a imaju jednak stupanj obrazovanja, radno iskustvo i sl. Nažalost, o tom problemu i o konkretnim primjerima tog problema, govorilo se stidljivo ili nije uopće. Tu je stvar poprilično jasna – za jednak posao i jednak učinak svi moramo biti plaćeni u jednakom iznosu!

Također, činjenica jest da su žene često diskriminirane od strane poslodavaca pa tako moraju birati između karijere ili obitelji. Ukoliko žele imati uspješnu karijeru, najčešće mogu zaboraviti na osnivanje obitelji, ili u najboljem slučaju, to mogu učiniti tek za nekoliko godina.

Nažalost, u opustošenoj i siromašnoj državi poput BiH, nije realno očekivati kakav-takav okvir u kojemu bi se žene osjećale slobodnije glede životnih izbora. Za takvo što, potrebne su pristojne porodiljne naknade pomoću kojih bi rodilje mogle osigurati barem osnovne egzistencijalne potrebe. Zakon o zaštiti obitelji s djecom je u nekim administrativnim jedinicama donešen a u nekima nije, pri čemu približno 33,500 rodilja svake godine treba ostvariti pravo na porodiljnu naknadu, ali veliki broj žena ne uspije ostvariti to pravo.

Drugim riječima, ekonomsko stanje u zemlji uvelike ograničava žene pri ostvarivanju njihovih preferencija što rezultira izborom „karijera ili obitelj“ umjesto „karijera i obitelj“!

 

Kulturološki aspekt

Evidentno je da problem ravnopravnosti spolova, ili u ovom slučaju žena, nije isključivo institucionalni problem već i kulturološki. Naime, u bh. društvu postoje ustaljeni obrasci i norme ponašanja koje žene stavljaju u inferioran položaj. Kako to obično biva sa kulturološkim problemima, oni su duboko ukorijenjeni u društvenu svijest pa se samim time ne mogu riješiti preko noći niti ih može riješiti bilo kakav zakonodavni okvir.

S obzirom da je potrebno mnogo vremena za rješavanje ovakvih problema, najzdraviji i najbrži način rješavanja ove problematike je putem obrazovnog sustava odnosno obrazovnih institucija za koje se često zaboravlja da su one također i odgojnoga karaktera. Upravo zbog te zaboravnosti, naše obrazovne institucije, počevši od osnovnih i srednjih škola te mi kao društvo nismo sposobni naučiti djecu, a ni odrasle ljude, da ne bacaju smeće gdje im padne na pamet već u koš za smeće, a kamoli da smo svi jednako vrijedni i da svi trebamo imati jednaka prava i jednaku mogućnost za ostvarivanje vlastitih želja i ciljeva.

Dakle, potrebno je putem obrazovnog sustava razvijati svijest i senzibilitet prema ovom problemu. Ako je društvo zatrovano sada, tako ne mora biti i za nekoliko desetljeća. Također, ovo je jedan od problema za koji ne možemo kriviti političare, ili barem ne isključivo njih, jer svaki pojedinac svojim djelovanjem direktno doprinosi cjelokupnoj svijesti društva.

Stoga je odgovornost svih nas mijenjati društvo nabolje, poticati na promjenu, jasno i glasno svojim riječima i djelima pokazivati da smo svi jednako vrijedni i da svi zaslužujemo jednaku mogućnost za ostvarivanje vlastitih preferencija, kako u poslovnoj tako i u privatnoj sferi, bez obzira na spol ili bilo koju drugu osobinu.

Jedino na taj način možemo evoluirati kao društvo u jednu zdravu, demokratsku zajednicu u kojoj će žene konačno doživjeti emancipaciju u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, za ovaj problem ne postoji neko brzo čarobno rješenje pa jednostavno poručujem:

„Ako želite promijeniti svijet, počnite od sebe.“

Martin Mikulić

Komentari

komentara