Netko sa vizom, a netko sa vezom

“Pa što ako nam opet uvedu vizni režim, ionako nemamo novca da putujemo, sa vizama ili bez njih”. Ovako glasi česta primjedba koja se može čuti u Sarajevu, a odnosi se na aktualne priče u Bruxellesu o mogućnosti vraćanja viza na putovnice BiH za putovanja u EU. 



Piše: Amir Telibećirović – Peščanik
Ova izjavna rečenica o nedostatku novca za putovanje otkriva želju za utjehom onoga tko je izgovara, ali ne dotiče bit posljedica koju to muštranje sa vizama izaziva, niti se bavi pozadinom takve politike EU prema BiH. Drugim riječima, oni koji imaju novca u današnjoj BiH (i koji imaju dobre veze), naći će način da putuju, sa vizama ili bez njih. Tako da se ova rečenica svakako ne odnosi na njih, nego otkriva kolektivni osjećaj niže vrijednosti onih kojima bi povratak viznog režima otežao život. Do prije par godina, te frustracije su bile pojačane činjenicom da je vizni režim ukinut svim državama regije, osim BiH i Albanije. Pritom, Hrvatska i Slovenija taj problem nisu imale ni prethodnih godina. Njihovi državljani su bez teškoća putovali još od rata. I neka su, to nije sporno. Ovdje je riječ o onima koji su krojili ta pravila, u Bruxellesu ili gdje već. Stoga, hajdemo napraviti mali neprecizni podsjetnik, od ratnih preko poslijeratnih, do ovih tranzitnih godina.

Tečajna lista državljanstava
Tijekom krvave 1992. godine, bh. Hrvati su dobili mogućnost za dvojno državljanstvo. Znači, mogli su dobiti i bosansko-hercegovačku i hrvatsku putovnicu. To je regulirano i državnim dogovorom između Hrvatske i BiH. Da bi dokazali da su Hrvati po nacionalnosti, trebali su sačuvati svoju katoličku krštenicu, ili dokazati da su se izjašnjavali kao Hrvati pri zadnjem popisu stanovništva, ili naprosto da imaju hrvatsko ime. Nakon 1992. godine, ako bi izašli iz BiH, sa hrvatskom putovnicom su dosta lakše išli kroz Europu.

Objektivno rečeno
: Za ljude koji su željeli spasiti živu glavu iz područja pod opsadom, granatama, snajperima ili pod okupacijom uz etničko čišćenje, ili spasiti svoju djecu i bližnje, to je bilo razumljivo korištenje ponuđenih privilegija. Iako su i Hrvatska i Zapadna Europa na ovaj način vršili selekciju među ljudima u takvoj opasnosti, ipak je birokracijom i pečatima možda spašen određeni broj života.

Subjektivno rečeno
: Ova se politika nastavila i nakon prestanka ratne opasnosti. Ako je Hrvatska, barem na papiru, sekularna država, čemu onda inzistiranje na katoličkim krštenicama? Isto pitanje se odnosi i na države Zapadne Europe. Neki bh. Hrvati, koji nisu imali krštenicu, ili se čak nisu ni htjeli izjašnjavati kao Hrvati, radi praktičnih razloga su išli na brzi crkveni tečaj katoličke teologije, nakon čega su dobivali kršteni list u formi diploma. Dakle, Hrvati ateisti i agnostici nisu dolazili u obzir. Oni koji su bili u takozvanim mješovitim brakovima, trebali su nekako dokazati da im se “više sviđa” hrvatski dio rodbine.

Prašnjavi ali sačuvani dokumenti
Što se tiče Muslimana po nacionalnosti, kasnije Bošnjaka, neki od njih su mogli dobiti hrvatsko-bosansko državljanstvo po tragičnim ili tragikomičnim osnovama. Barem do prve polovice rata, ako bi netko od njih dokumentirano dokazao da je imao oca, djeda ili neki bliži rod u vojnoj službi NDH-a, za vrijeme Drugog svjetskog rata, ako im je netko od starije muške rodbine bio u ustašama ili domobranima, uz dokaz na pokaz u veleposlanstvu ili hrvatskom vojnom konzulatu, mogao je dobiti hrvatsku putovnicu. Ako nisu imali takav dokumentirani dokaz, onda su za par tisuća njemačkih maraka mogli kupiti hrvatsku putovnicu. Ta cijena se mijenjala, šetala je gore dolje, ali nikad nije bila ispod tisuće maraka. To su naravno rijetki mogli sebi priuštiti. Oni koji su mogli dokazati da su rođeni na području Hrvatske, makar i u sklopu Jugoslavije, nabavljali bi putovnicu po sniženim cijenama. Neki Bošnjaci su kroz pripadnost vojnoj jedinici HOS uspjeli ostvariti dvojno državljanstvo.
Bh. Srbi tada nisu imali mogućnost dvojnog državljanstva, jer je Srbija skupa sa Crnom Gorom činila SR Jugoslaviju, nije bila samostalna. Nije bilo ni međudržavnog dogovora, jer je u tijeku bio napad iz Srbije i Crne Gore na BiH. Pritom, tadašnja SR Jugoslavija je bila pod međunarodnim sankcijama i sa njezinom putovnicom je bilo također teško putovati. Manjinske narodnosti u BiH, poput Židova, Čeha, Roma, Albanaca ili Mađara, snalazili su se preko međunarodnih veza, ako bi ih imali. Ponekad i preko organiziranih UN konvoja za manjine. Djeca i supružnici iz takozvanih mješovitih brakova su i dalje bili u nezavidnoj administrativnoj situaciji.

Objektivno
: Bilo je to mučno i opasno razdoblje, pa je bilo za očekivati da se svatko snalazio kako je znao da dođe do validnih putnih isprava, makar i falsificiranih. Ako je sve išlo još po međudržavnim ugovorima, mada je to diskutabilno, onda je bilo barem nekog pokrića za mnoge koji su se snašli na kompliciran način.

Subjektivno
: Iako je NDH davno ukinuta, i računa se kao nekadašnja nacistička tvorevina, po ovome ispada kako je njezina stara dokumentacija ostala validna i 90-ih godina? A što se tiče kupovine dokumentacije, toga ionako ima i u mirnodopskim uvjetima, u raznim krajevima svijeta.


Azilanti
Godinama nakon rata, EU je zadržala vizni režim za sve zemlje bivše Jugoslavije, osim za Sloveniju i Hrvatsku.

Objektivno
: Te dvije države, posebno Slovenija koja je i ušla u EU, spadaju među najstabilnije, pa je to i razumljivo.

Subjektivno
: EU se navodno pribojavala priliva ilegalnih radnika, azilanata, izbjeglica i švercera sa prostora BiH, Crne Gore, Srbije, Makedonije, Kosova. To je jasno, ali se takav priliv dogodio i sa prostora Hrvatske. Godinama ranije, Hrvatska nije ispunila sve uvjete koje je EU od njezinih vlasti tražila, ali su razne privilegije, uključujući i putne, ostale.

Nekom rat a nekom brat
Prije oko tri godine, EU je odlučila ukinuti vize svim ex-yu državama osim BiH i Kosova. Jedno od brojnih nesuvislih objašnjenja za to odnosilo se na neke od neispunjenih uvjeta u BiH, te na visoku korupciju bh. političara.

Objektivno
: Kosovo je bilo friško priznato, pa se ono i ne uklapa u EU kontroverze oko viza. Točno je da su BiH vlasti korumpirane, i to među najkorumpiranijima u Europi, kao što je točno da BiH nije ispunila brojne uvjete za ukidanje viza.

Subjektivno
: Korumpirane su i vlasti u Crnoj Gori, Makedoniji i Srbiji (u nekim državama EU također), ali su im vize ipak ukinute. Mnogi EU uvjeti nisu bili ispunjeni u ovim zemljama, kao što nisu bili ni u BiH, uz napomenu da Srbija tada još nije bila isporučila Ratka Mladića ni Gorana Hadžića, nije usvojila rezoluciju o Srebrenici niti priznala Kosovo. Broj nezaposlenih je u tim državama veliki, baš kao i u BiH. Čak se i veći broj azilanata u Europi očekuje iz tih zemalja, jer sve zajedno imaju više stanovništva nego BiH. Ekonomije tih zemalja su nestabilne, kao i u BiH. Organizirani kriminal je manje više isti, i pritom regionalno uvezan.
Što se tiče bh. političara, oni su blago rečeno korumpirani. Odnosno, oni su i gore od toga. Ali oni redovno putuju po toj istoj Europi, bez problema. Znači, oni zbog kojih su vize na djelu, putuju kad žele, o državnom trošku, uz dozvolu Europske unije. Ponekad čak uz EU sponzoriranje. Kada u posjet BiH dođu neki od EU diplomata, oni se najsrdačnije druže sa tim istim domaćim političarima, i skupa s njima se obžderavaju i opijaju u najskupljim domaćim restoranima i hotelima. EU dakle ne kažnjava njih, nego stanovništvo, i to ono koje čak nije ni glasovalo za njihove korumpirane štićenike.

Tko se još sjeća aparthejda
Netko je proširio teoriju da su jedino za BiH i Albaniju zadržani zahtjevi za vizu u EU, zato što te zemlje jedine na kontinentu imaju značajan postotak domicilnog muslimanskog stanovništva, makar i u sekularnom smislu. Navodno će zbog ilegalnih azilanata sa Balkana, u Bruxellesu razmatrati mogućnost novog uvođenja viza prvenstveno za ove dvije zemlje.

Objektivno
: Ne postoje konkretni dokazi za tako nešto, iako ne bi bilo prvi put da EU ima selektivni i diskriminatorni pristup rješavanju balkanskih pitanja.

Subjektivno
: Ovo je osjetljivo pitanje, u BiH i više nego u Albaniji, i to ne samo zbog krvavih događaja iz 90-ih u BiH. Stanovništvo Albanije ima izgrađen osjećaj zajedničke nacionalnosti, neovisno od religijske pripadnosti. Uostalom, biti Albanac je priznato kao nacionalnost. Ali biti Bosanac još uvijek nije. Albanija pritom nije ni politički i teritorijalno podijeljena kao BiH. To znači da, ako Srbija i Republika Srpska imaju specijalne veze, te ako se omogući BiH Srbima u oba entiteta da imaju dvojno državljanstvo, kao što domaći Hrvati odavno mogu imati dvije putovnice prema sporazumu sa Hrvatskom, onda to može dovesti do još većih podjela unutar zemlje.
Tada bi Bošnjaci i domaće manjine: Židovi, Romi, Albanci i vjerojatno djeca iz mješovitih brakova, jedini ostali sa gotovo bezvrijednom bh. putovnicom. Osim rijetkih koji bi imali velike svote novca da kupe sebi još jednu putnu legitimaciju. A među takvima su često domaći gangsteri, ratni profiteri i tajkuni. I sva ta legalna segregacija bi se dogodila pod pokroviteljstvom Europske unije. Uostalom, EU već ima iskustva u legalizaciji aparthejda u nekim dijelovima BiH, tako da ovo ne bi bilo prvi put. Samo što bi u ovom slučaju segregacija bila širih razmjera, dugotrajnijih posljedica i vodila bi možda u službeni raspad države. Ovo su naravno špekulacije, u određenoj mjeri. Međutim, činjenica ostaje da zbog duplih standarda u Bruxellesu, značajan postotak talentiranih i vrijednih studenata u BiH i regiji, ne može bez teškoća otići negdje na kontinent i studirati. Studentske razmjene su također otežane, a tekst namjerno završavamo sa studentima, iako oni nisu jedina ovdašnja kategorija kojoj EU “razvlači pamet” svojom politikom, sve dok ta pamet ne pukne po šavovima.

HSPF.info

Komentari

komentara