Noam Chomsky: Zašto su Amerika i Izrael najveće prijetnje miru?!

 

Nije lako pobjeći iz svoje kože, i sagledati svijet iz drugačijeg kuta od onoga kako nam ga predstavljaju iz dana u dan. Ali nije loše pokušati. Pogledajmo nekoliko primjera. Ratni bubnjevi tutnje sve glasnije nad Iranom. Zamislite da je situacija obrnuta.


 

 

Piše: Noam Chomsky / AlterNet

 

Iran vodi zločinački i destruktivni rat niskog intenziteta protiv Izraela, uz sudjelovanje jedne velesile. Njegovi lideri izjavljuju da pregovori ne vode nikuda. Izrael odbija potpisati sporazum o nuklearnom nenaoružavanju i ne dozvoljava ulazak inspektorima, kao što je Iran radio. Izrael se i dalje oglušuje o pozive ogromne većine zemalja međunarodne zajednice za zonu bez nuklearnog oružja u regiji. Sve vrijeme, Iran uživa podršku svog velikog zaštitnika.

 

Potom iranski lideri najavljuju kako namjeravaju bombardirati Izrael, i istaknuti iranski vojni analitičari izvještavaju da bi se napad mogao odigrati prije predsjedničkih izbora u SAD-u.

 

Iran može upotrijebiti svoje moćno ratno zrakoplovstvo i podmornice koje mu je poslala Njemačka, naoružane nuklearnim projektilima i razmještene nadomak izraelske obale. Kakav god bio plan, Iran računa da će se njegov moćni zaštitnik pridružiti napadu, ako ne i da će ga povesti. Tajnik obrane SAD-a, Leon Panetta, kaže da, iako mi nismo naklonjeni takvom napadu, Iran će kao suverena država štititi svoje interese.

 

Sve je ovo, naravno, nezamislivo, ali se zaista događa, samo što su uloge obrnute. Istina, usporedbe nikad nisu egzaktne, a ovo je nepošteno – prema Iranu.

 

Poput svog zaštitnika, Izrael se služi nasiljem kako mu je volja. Nastavlja sa ilegalnim naseljavanjem okupiranog teritorija, čiji su pojedini dijelovi aneksirani, drsko kršeći međunarodno pravo i protiveći se Vijeću sigurnosti UN-a.  Uporno provodi brutalne napade na Libanon i na zatočene ljude u Gazi, ubijajući desetine tisuća bez uvjerljivog razloga.

 

Prije trideset godina, Izrael je uništio jedan irački nuklearni reaktor, i taj se čin u posljednje vrijeme hvali, dok se ignoriraju jaki dokazi, koji potječu čak i od američkih obavještajnih službi, da to bombardiranje nije uništilo nuklearni program Sadama Huseina, nego ga je pokrenulo. Bombardiranje Irana moglo bi imati isti rezultat.

 

I Iran je vršio agresiju – ali u posljednjih nekoliko stotina godina, samo pod šahovim režimom, koga su podržavale SAD, kada je zauzeo arapska otočja u Perzijskom zaljevu.

 

Iran je pod šahom pokrenuo dva nuklearna programa, uz snažnu podršku službenog Washingtona. Iranska vlada je brutalna i represivna, poput washingtonskih saveznika u toj regiji. Najvažniji saveznik, Saudijska Arabija, najekstremniji je islamski fundamentalistički režim, i troši ogroman novac na širenje svoje radikalne vehabističke doktrine u inozemstvu. Diktatorske države iz Zaljeva, također saveznice SAD, brutalno su gušile svaki pokušaj stanovništva da se pridruži Arapskom proljeću.

 

Pokret nesvrstanih – vlade većine svjetskog stanovništva – sada se sastaje u Teheranu. Ova skupina je čvrsto podržala pravo Irana da obogaćuje uranij, a neke članice, na primjer Indija – poštuju stroge američke sankcije samo djelomično i preko volje.

 

Delegati u Pokretu nesvrstanih prepoznaju prijetnju koja dominira raspravom na Zapadu, i koju je lucidno formulirao general Lee Butler, bivši šef Strateškog zapovjedništva SAD-a: „Krajnje je opasno da se u kotlu animoziteta koji zovemo Bliski istok“, jedna država nuklearno naoružava, i tako „potiče druge države da to isto čine“.

 

Butler ne govori o Iranu, već o Izraelu, koji se u arapskim zemljama i u Europi smatra najvećom prijetnjom miru. U arapskom svijetu, SAD se rangira kao druga po veličini prijetnja, dok se Irana, iako ga ne vole, mnogo manje boje. U mnogim anketama, većina tamošnjih građana smatra da bi regija bila sigurnija kada bi Iran imao nuklearno oružje i tako uspostavio ravnotežu prijetnjama.

 

Ako se Iran zaista kreće ka nuklearnom naoružavanju – ovo je još uvijek nepoznato američkim obavještajnim službama – to je možda zato što je „potaknut da isto to čini“ američko-izraelskim prijetnjama, koje se redovno iznose u oštroj suprotnosti sa Poveljom Ujedinjenih naroda.

 

Zašto je onda Iran najveća prijetnja svjetskom miru, kako se predstavlja u zapadnom diskursu? Primarni razlog su prepoznale američka vojska i obavještajne agencije, kao i njihove izraelske kolege: Iran bi mogao poljuljati riješenost SAD-a i Izraela da upotrebe silu.

 

Uz to, Iran mora biti kažnjen zbog svog „uspješnog otpora“, kako je glasila optužba Washingtona protiv Kube prije pola stoljeća, što je i dalje pokretač američkog nasilja nad Kubom, koje se nastavlja usprkos međunarodnoj osudi.

 

Drugi događaji sa naslovnih strana također bi se mogli promotriti iz drugačije perspektive. Zamislimo da je Julian Assange objelodanio ruske dokumente sa važnim informacijama koje je Moskva željela skriti od javnosti, a da su ostale okolnosti identične.

 

Švedska ne bi oklijevala nastaviti sa svojom istragom, i prihvatila bi ponudu da sasluša Assangea u Londonu. Objavila bi da Assange neće, ako se vrati u Švedsku (na što je pristao), biti izručen Rusiji, gdje su šanse za pošteno suđenje male.

 

Švedskoj bi se ukazivalo poštovanje zbog njezinog načelnog stava. Assange bi bio hvaljen za svoj rad u službi građana – što, naravno, ne bi remetilo potrebu da se optužbe protiv njega shvate ozbiljno u svim tim slučajevima.

 

Najzapaženije ovdašnje vijesti tiču se američkih predsjedničkih izbora. Odgovarajuću perspektivu dao je sudac Vrhovnog suda Louis Brandeis, koji smatra da „možemo imati demokraciju u ovoj zemlji ili možemo imati bogatstvo koncentrirano u rukama malobrojnih, ali ne možemo imati i jedno i drugo.“

 

Prateći ovo zapažanje, izvještavanje o izborima trebalo bi da je koncentrirano na utjecaj kapitala na politiku, koji je detaljno analiziran u nedavno objavljenoj studiji Martina Gilensa „Bogatstvo i utjecaj: ekonomska nejednakost i politička moć u Americi“. On pokazuje da je velika većina stanovništva „nemoćna usmjeravati državnu politiku“ kad se njihovi stavovi razlikuju od stavova bogatih, koji praktično dobivaju sve što im je važno.

 

Nije ni čudo, onda, što su u nedavnom rangiranju 31 članice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, u oblasti socijalne pravde Sjedinjene Države zauzele 27. mjesto, i pored svojih nesvakidašnjih prednosti.

 

Ili da racionalni tretman važnih pitanja obično iščezava u predizbornoj kampanji, na način koji se ponekad graniči sa komičnim.

 

Uzmimo jedan primjer. Paul Krugman piše da uvaženi „Veliki Mislilac“ Republikanske stranke, Paul Ryan, govori da svoje ideje o financijskom sustavu dobiva od glavnog lika jednog trivijalnog romana – „Ravnodušni Atlas“ – koji traži uvođenje zlatnih kovanica umjesto papirne valute.

 

Ostaje nam samo prisjetiti se jednog zaista velikog pisca, Jonathana Swifta. U „Gulliverovim putovanjima“, njegovi mudraci iz Lagada nose sav svoj imetak u zavežljaju na leđima, i tako ga koriste za razmjenu bez nepotrebne smetnje u zlatu. Ovako bi gospodarstvo i demokracija zaista procvjetali – i još bolje, nejednakost bi se drastično smanjila, što bi bilo priznanje duhu suca Brandeisa.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara