Novi dogovor za Federaciju

 

Vašingtonski sporazum koji je okončao sukob između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane, potpisan je 18. marta 1994. godine. Tog dana je nastala Federacija, sa ustrojem koji je prema tadašnjem planu trebao biti primijenjen na prostoru čitave Bosne i Hercegovine. No, sa Dejtonom ta ideja nestaje, a Washington je ostao na snazi na samo 51% teritorije zemlje.

 

Piše: Nedim Jahić/Radiosarajevo.ba


 

 

Slabi postojeći mehanizmi

 

Promjene koje će kasnije kroz amandmane, prije svega one nametnute od Visokog predstavnika, znatno izmijeniti strukturu odlučivanja, kao i pojedine nadležnosti, izazvale su nestanak balansa kojim su se osiguravala prava naroda i građana ovog entiteta. Direktna posljedica toga bilo je i proglašenje tzv. „Hrvatske samouprave“ iz 2001. godine, ali i majorizacije iz 2010., kada je vlast u Federaciji formirana bez potpore stranaka koje su osvojile većinu u četiri kantona sa većinskim hrvatskim stanovništvom.

 

Neosporno je da postojeći mehanizmi koji su utemeljeni u zaštiti vitalnog nacionalnog interesa, pa i samo postojanje Doma naroda, u praksi više ne ispunjavaju svrhu koja je predviđena u Vašingtonu, što nas dovodi do zaključka da je nužno uspostaviti nova rješenja kako bi se zaustavila mogućnost preglasavanja, ali istovremeno i stvorio model koji bi umirio nacionalne frustracije, a otvorio prostor za građanski koncept.

 

HDZ BiH i HDZ 1990 kao stranke koje su osvojili većinu glasova hrvatskog biračkog korpusa, ali i veći dio medija, intelektualaca, udruženja i organizacija koje predstavljaju ovaj dio građana Bosne i Hercegovine, posredno ili neposredno podržavaju ideju formiranja novog entiteta, ili formiranje dva monoetnička kantona unutar Federacije.

 

Pomiriti građanski i etnički koncept

 

Ono što ovom konceptu nedostaje jeste jasan mehanizam kako bi se u tim monoetničkim kantonima zaustavila majorizacija pripadnika brojno manjinskih naroda, a čak i ako bi taj mehanizam bio definiran – ostaje pitanje: zašto ga onda ne primijeniti na nivou Federacije? Jasno, ideja „trećeg“ ostaje čisti populizam, budući da hrvatske snage zajedno sa svojim potencijalnim „saveznicima“ iz Republike Srpske nemaju političku moć i institucionalni kapacitet da provedu ustavne reforme koje bi dovele do ovakve promjene ustroja zemlje.

 

Ipak, izlaz iz trenutnog stanja je nužan, stoga bi bilo zanimljivo suštinski ujediniti koncept zaštite etničke skupine i građanskog principa. Jasno, ključ za ovo jeste reformiranje Parlamenta Federacije, iz čega bi proizašla i reforma Vlade Federacije kao izvršnog segmenta vlasti.

 

Pomiriti građanski i etnički koncept, koji su neuspješno balansirani između Doma naroda i Predstavničkog doma, trebalo bi riješiti kroz njihovo spajanje u jednu arenu. S jedne strane, ukidanjem „etničkog“ elementa u izboru donosioca odluka u zakonodavnim tijelima udovoljilo bi se zahtjevu stranaka iz Sarajeva. No, način izbora u jednodomni Parlament morao bi efikasno zaštiti ono što je narušeno u ovom sazivu Parlamenta: zastupljenost po regionalno-etničkom principu u sistemu većine.

 

Više puta spominjano pitanje formiranja dvije izborne jedinice, pojavljuje se kao rješenje, ali ne po striktno etničkim linijama, već po dosadašnjim kantonalnim granicama. Tako bi kantoni sa centrima u Sarajevu, Bihaću, Tuzli, Zenici i Goraždu bili prva izborna jedinica, a kantoni u Širokom Brijegu, Livnu, Travniku, Mostaru i Orašju druga izborna jedinica. Budući da ovo ne bi promijenilo nižu strukturu vlasti, ova podjela izborne volje ne bi dovela do podjele i majorizacije na terenu. Predstavnici bi se birali neposredno, bez etničkog ključa, te bi prva izborna jedinica imala bi dvije trećine, a druga izborna jedinica jednu trećinu članova Parlamenta.

 

 

U odlučivanju bi se primIjenio sličan sistem entitetskom glasanju sa državne razine, ali bi u ovom slučaju za izglasavanje novih zakonskih propisa ili potvrde saziva Vlade bila potrebna natpolovična većina u svakom od dva predstavnička kluba – dvije izborne jedinice. Tako bi vratili stari režim odlučivanja prisutan u Domu naroda prije nametnutih amandmana koji su ovaj prag smanjili na 1/3 potrebne podrške u svakom klubu.

 

Ovaj bi način odlučivanja kratkoročno utjecao na smanjenje nacionalne frustracije, a dugoročno bi otvorio prostor za izgradnju unutaretničkih alternativa nacionalnim strankama, što bi se kasnije moglo razviti u opću građansku opoziciju.

 

Izbor delegata u Dom naroda PS BiH vršio bi se po principu 4+1 (4 Bošnjaka + 1 Hrvat iz prve izborne jedinice i obrnuto u drugoj izbornoj jedinici), te bi to predstavljao prvi korak ka prestanku ekskluziviteta nacionalnih predstavnika u institucijama.

 

Na nivou Federacije pitanje nacionalnih predstavnika bilo bi također predmetom izmjene odnosa u dogovoru pri formiranju Vlade na federalnoj razini. Naime, u trenutnoj Vladi sjedi 16 ministara + premijer. Dalji razgovori o reformama bi utvrdili koje nadležnosti treba vratiti kantonima, a koje podići na nivo Federacije, ali ako uzmemo u obzir potrebu formiranja entitetskog ministarstva koje bi se bavilo regionalnim razvojem i lokalnom samoupravom, dobili bi uz trenutne pozicije i 18. mjesto, što bi otvorilo prostor za balans u strukturi Vlade.

 

Izbor predstavnika vodio bi se po ključu podjele između dvije izborne jedinice. Ako uzmemo u obzir broj od 18 mjesta (17 + premijer) – etnički ključ bi bio: Bošnjaka (9), Hrvata (6), Srba (2) i Ostalih (1). Prva izborna jedinca imala bi zagarantirane 2/3 bošnjačkih predstavnika, 1/3 hrvatskih predstavnika i 1/3 kvote iz srpskih predstavnika i predstavnika Ostalih (6 + 2 + 1). Druga izborna jedinica imala bi zagaranitrane 1/3 bošnjačkih predstavnika, 2/3 hrvatskih predstavnika i 2/3 kvote iz srpskih predstavnika i predstavnika Ostalih (3 + 4 + 2). Ustav bi definirao ključna ministarska mjesta koja bi bila predmetom rotacije između dvije izborne jedinice. Odluke Vlade donosile bi se prostom većinom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uz ove ključne izmjene u formiranju Vlade i Parlamenta, potrebno bi bilo dogovoriti nove mehanizme zaštite na razini lokalne samouprave. Tu bi prije svega Parlament stvorio zakonski okvir za konkretne poteze koji bi doveli do decentralizacije i promjene distribucije sredstava iz entitetskog budžeta (kao jedan od problema na koje upućuju zagovarači trećeg entiteta), te bi pod istim uslovima kroz Ustav definirao  položaj i uređenje grada Sarajeva i grada Mostara, te općina sa posebnim statusom u Srednjoj Bosni i Hercegovačko-neretvanskom kantonu.

 

Potrebno bi bilo načiniti još niz koraka u jasnijem definiranju nadležnosti pojedinih entitetskih ministarstava, koordinacije između kantonalnih i entitetske vlasti, ali ovo može biti početak dijaloga o nečemu što javnost očigledno ignorira, a to je problem nefunkcionalne i nakaradne Federacije koja trenutno samo regenerira nacionalne frustracije.

 

Neka rasprava počne. Možemo li očekivati da 20 godina nakon Vašingtona (2014), Federacija dobije novi Ustav, satkan po mjeri i volji njenih građana i naroda, uz široku javnu raspravu i učešće svih bitnih elemenata društva? Šta misli javnost?

 

 

hspf.info

 

Komentari

komentara