Novinarska škola nobelovca Gabriela Garcije Marqueza

Boraveći ljetos u Njemačkoj, pročitao sam s tugom u najuglednijim njemačkim listovima (Die Zeit, Der Spiegel …) kako je veliki latinoamerički mag pisane riječi Gabriel Garcia Marquez obolio od najtužnije ljudske bolesti.


 

Piše: dr. sc. Mile Lasić

 

Na Marquezov gubitak pamćenja je ovih  dana na njemu svojstven, dostojanstven način podsjetio i Gojko Berić, svojevrsnim hommageom u Slobodnoj Bosni ‘Tako je govorio Garcia Marquez’. Otuda i podsjećanje u nastavku na Marquezovu „novinarsku školu“ u kolumbijskoj Cartageni, pomoću crtice koju sam napisao prije šest godina u Berlinu!

 

Mythos reportaže!

 

Znana je istina da je novinarstvo, u principu, posao od jednog dana. Oni koji pišu moraju pisati brzo, a oni koji čitaju zaboravljaju već tijekom dana ono što su pročitali. No, ako je vjerovati anketama, čak 70% početnika u novinarstvu bira nesigurni poziv novinara u nadi da će postati dobrim reporterom, pisati reportaže maltene  kao Hemigway ili Marquez. Kako bi bili upamćeni! U tome, pak, malo tko uspijeva, većinu čeka mukotrpno bavljenje tekućim novinarskim poslovima, onim što se zove biti „šarafom“ u  medijskoj industriji. Ponetko, ipak, uspije, inače mithos o reportaži kao duši novinarstva i reporteru kao književniku u novinarstvu ne bi bio održiv.

 

Velikog latinsko-američkog čarobnjaka riječi Gabriela Garciu Marqueza nismo ovdje spomenuli slučajno. Za njega se zna da je počeo kao novinar u lokalnom listu „El Universal“ u kolumbijskom gradiću Cartagena de Indias, te da je od 1955. godine bio dopisnikom više LA-listova iz Rima i Parisa. O tomu, pak, kako je sam pisao dok je „jeo novinarski kruh“, svjedoči i njegova zbirka kratkih priča i novela  i kod nas nekoć objavljena pod nazivom „Riba je crvena“ („BIGZ“). Pričice u ovoj knjižici  su svojevrsni uvid u njegovo poimanje „empiričkog novinarstva“, novinarstva utemeljenog na iskustvu, svjedočanstva  o muci običnih ljudi.

 

No, ostavimo se „ranih radova“ čarobnjaka iz Maconda („Sto godina samoće“…), gradića u Amazoniji koji sada želi nositi ime slavnog pisca, želimo ukazati na činjenicu da se  kolumbijski nobelovac – pod stare dane i na posredan način – vratio novinarstvu. Upravo u Cartageni, gdje je i učio novinarski zanat,  „Gabo“ – tako ga zovu svi u LA – je osnovao 1994. godine novinarsku školu  pod imenom Fundacion de Nuevo Periodisimo Iberoamericano, kratko FNPI. U ovoj „Marquezovoj školi pisanja“ se u proteklih desetak godina  „iškolovalo“, bolje rečeno doškolovalo oko 3.000 latinsko-američkih novinara, s nadom da će udahnuti nešto od Marquezove nepodnošljive lakoće i mudrosti u pisanju, da će postati pisci reportaža o kojima se govori.

 

U „Marquezovoj školi“ nema, naravno, ocjena, niti svjedočanstva o završetku „studija“, pa čak niti potvrde da se sudjelovalo u  radu ove škole.  No, nije samo to ono po čemu se  razlikuje „Marquezova škola pisanja“ od uobičajenih studija novinarstva u cijelom svijetu. „Polaznici“ su ljudi koji su se već okušali ili potvrdili u novinarstvu, uglavnom tridesetogodišnjaci, ali i stariji i iskusniji novinari.

 

Uostalom, jedan ovdašnji „novinarski vuk“ tvrdi da se u novinarstvu i nema što kazati prije 50. godine života. Neki je mladac – kaže ova legenda – došao jednom hamburškom znamenitom uredniku s ambicijom da bude novinar. Urednički bard, inače prijatelj od oca ovog mladića, mu je kazao da radi nešto razumnije do 50. godine života, te da mu se onda javi. Tako legenda…

 

No, ostavimo se toga, kažimo da  „polaznici“  u Marquezovoj školi „lijepog pisanja“ prakticiraju jednostavno ono što se zove „radionica“ („workshop“), dakle nešto poput i kod nas omiljenih sličnih „kolonija“. Pri čemu je podjednako važno ono što čuju za vrijeme „predavanja“ i ono što razmjenjuju u kantini. Da bi se, pak,  uopće došlo u „radionicu“, Marquezova fondacija ne traži formalne kvalifikacije, nego je odlučujuća „osobna slika“ koju kandidat ostavlja o sebi, pri čemu je najvažnija „iskrena subjektivnost“, odnosno posvećenost kandidata novinarskom pozivu.

 

„Polaznici“ se trebaju cijelog života osjećati međusobno povezani kao mafija, kazao je jedne prigode Gabriel Garcia Marquez, legendarni „Gabo“, kojega, na žalost, „polaznici“ viđaju isuviše rijetko. Tek tu i tamo, takoreći „incognito“, pojavi se i  „književno-novinarski papa“ u Cartageni iz njegovog meksikanskog egzila. U Cartageni de Indias, pak, ordiniraju  njegove produžene ruke -„docenti“, vrlo obrazovani književnici i novinari iz Latinske Amerike, ali i iz SAD i Europe. Primjerice, Poljak Ryszard Kapuscinski, Amerikanac John Lee Anderson iz kultnog časopisa „New Yorker“, u kojem je i naš Aleksandar Hemon suradnik ponekad, ili Francuz Jean-Francois Fogel („Le Monde“). Svi oni više-manje pripadaju čuvenoj čikaškoj školi novinarstva, koja je propagirala novinarstvo zasnovano na iskustvu.

 

„Go into the district“ ili „Get acquainted with the poeple“, čuvene su parole sociologa i profesora ove škole Robert Ezra Parka, koje su značile uputu mladim novinarima –  razgovarati s ljudima, tamo gdje žive i rade, o njihovim problemima, o njihovoj muci… Logično, i u Cartageni su uglavnom okupljeni ove vrste novinari, koji iza sebe već imaju iskustvo odlaska u distrikt i propitivanja ljudi na ulicama. Na „redakcijskim konferencijama“, koje stoje u središtu „školovanja“ u Cartageni, kritički se razgovara upravo o ovim i ovakvim iskustvima.

 

No, možda je najznačajnije u cijeloj ovoj priči što „Marquezova škola pisanja“ posreduje novinarima svojevrsni  „vrijednosni katalog“, koji će ovu  novinarsku bratiju ujediniti u vječno „prešutno bratstvo“ i kada se vrate u svoje redakcije. Njih će, uostalom, kasnije, tu i tamo, posjetiti njihovi bivši „docenti“…

 

Svi „svršenici“ „Marquezove škole“ bi, naime, poslije boravka u Cartageni trebali biti još uvjereniji privrženici Marquezove temeljne ideje da je „novinarstvo literarni žanr“, svi bi oni trebali pomoći u oformljenju latinsko-američkog novinarstva, koji ne bi bio puka  kopija „gringo-novinarstva“, nego se hraniti autentičnom poviješću, kulturom i životom Latinske Amerike.

 

Inače, kolumbijski nobelovac bi trebao sa sličnim eksperimentom uskoro početi u Europi, za početak na Iberijskom poluotoku, gdje za Latinoamerikance nema jezičnih barijera. Potom i drugdje…

 

HSPF.info

Komentari

komentara