No,You Can’t!

 

Da, slogan Billa Clintona “It’s the economy, stupid'” – važi i u ovoj izbornoj kampanji, Barack Obama bi već bio gubitnik, jer je nezaposlenost u Americi oko 8%. Mitt Romney ove izbore može izgubiti samo svojom zaslugom.

 

Piše:Thomas Greven/Der Freitag


 

 

Tom ishodu će doprinjeti i njegov izbor tvrdog konzervativca Paula Ryana za kandidata za potpredsjednika. Ukoliko milijuni dolara Romneyevih pristalica ne promijene njegov imidž ravnodušnog i odbojnog čovjeka, Obama će odnijeti tijesnu pobjedu. Što se onda može očekivati od njegovog drugog mandata?

 

Jedno je sigurno – neće biti novog razočaranja. Obamini simpatizeri su se otrijeznili, posebno oni koje su u njemu vidjeli ljevičara ili čak mesiju. Ispostavilo se da njegove grassroot organizacije nisu temelj obećane društvene promjene, već su tu da bi omogućile njegov reizbor. I usprkos Nobelovoj nagradi za mir, Obama je ipak predsjednik svjetske sile, uključujući i napade bespilotnim letjelicama.

 

Politički protivnici u Obami i dalje vide ekstremistu. Polarizacija američkog društva se dodatno zaoštrila poslije njegove povijesne pobede. Ne zbog njegovog stila ili politike, već zato što on otjelovljuje republikansku politiku straha, ustanovljenu kasnih 60-ih godina prošlog stoljeća, kao odgovor na rastuće zahtjeve manjina za većim političkim i ekonomskim sudjelovanjem u američkom društvu. Prognoze kažu da će 2050. u SAD biti više pripadnika manjina nego bjelaca. Zato zahtjev konzervativnog pokreta “Čajanka” glasi: „Vratite nam našu zemlju“.

 

Polarizacija Amerike nije rezultat jasne razlike u programima dvaju najvećih stranaka. Ona je više posljedica republikanske strategije podjela, i strateških i programskih slabosti demokrata. Dok su demokrati godinama bili usmjereni na izbornu pobjedu i obranu ostataka države blagostanja, republikanci su smišljeno gradili čitavu mrežu institucija, sa ciljem ukidanja tekovina njima mrskog New Deala. Za to su dobivali velike sume novca od slojeva koji žele niže poreze i manju državnu regulaciju. Ali neophodni glasovi mogli su se dobiti samo pozivom bjeloj većini da se suprotstavi zahtjevima manjina, prvo na jugu SAD-a, pa u bogatim predgrađima, a sada u cjeloj Americi.

 

Ova desno-populistička taktika republikanaca je uzela toliko maha, da oni danas najviše zavise od glasova bijelih radničkih i srednjih slojeva, od ljudi bez fakultetske diplome i sa godišnjim primanjima između 30 i 100 tisuća dolara, koji su sve vrijeme profitirali od ekonomske, socijalne i prije svega porezne politike demokrata. SAD će krenuti u pravcu etnički polariziranog dvostranačkog sustava, ukoliko demokrati ne uspiju da na ekonomskim i socijalno-političkim pitanjima pridobiju sindikalno neorganizirane bjele birače iz radničke i srednje klase.

 

Prvi mandat Baracka Obame jasno je pokazao hegemoniju republikanaca i taktičke slabosti demokrata. Usprkos početnoj uvjerljivoj većini u oba doma Kongresa, koja je mogla zaustaviti blokadu republikanaca u Senatu, demokratima su nedostajali jedinstvo i zajednička agenda. Dodatni problem je bila činjenica da oni nisu imali jasan mandat od građana, koji su, pod pritiskom financijske krize, prije svega željeli kazniti katastrofalnu politiku Georgea Busha Mlađeg. Usprkos tome, ukazala se prilika, na primjer, za reformu radničkog zakonodavstva, koja bi pomjerila odnos snaga u korist sindikata, bez čije pomoći demokrati teško mogu dobiti bilo koje izbore, i koja bi ujedno zaustavila rastuću socijalnu nejednakost u zemlji. Međutim, bilo je dovoljno protivljenje samo jedne demokratske senatorice iz Arkanzasa, sjedišta koncerna Walmart, koji je veliki protivnik sindikalnog organiziranja, pa da ovaj prijedlog padne u vodu.

 

Ali što je s reformom zdravstvenog osiguranja? Nije li ona povijesno dostignuće? To je zaista najbolji (i paradoksalan) primjer hegemonije republikanaca. Pravo na opće zdravstveno osiguranje je ideja konzervativne Heritage fondacije. Cilj ove ideje bila je obrana od prijedloga demokrata, koji je predviđao obavezu poslodavaca da zdravstveno osiguraju svoje zaposlene. Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, demokrati su se protivili republikanskom prijedlogu. I tijekom kampanje 2008, Obama je odbijao ovaj koncept, ali je ipak popustio kada su mu objasnili da drugačije ne ide. Poslije usvajanja reforme, osiguravajuća društva, odana republikanska klijentela, dobile su milijune novih mušterija. Mogućnost proširenja Medikera u neku drugu formu državnog zdravstvenog osiguranja nije ni razmatrana. Republikanci su izašli kao pobjednici svih rasprava o ekonomskim, financijskim i socijalnim pitanjima. Diskurs američke politike odvija se na njihovom terenu.

 

I u mnogim srodnim oblastima, republikaci samo trebaju biti strpljivi. Iako je u bliskoj budućnosti privatizacija socijalnog osiguranja i Medikera malo vjerojatna, dokle god se financiranje ovih programa ne prilagodi demografskim promjenama i izmijenjenoj raspodjeli zarada, oni nezadrživo klize u krizu financiranja, a samim tim i ka svojoj propasti.

 

Unatoč republikanskoj hegemoniji u središnjim političkim oblastima, postoje značajne razlike između ovih dvaju stranaka i njihovih kandidata, koje su važne za mnoge građane SAD-a (i za one sklone glasanju protiv svojih interesa), i koje su relevantne za svjetsku javnost. Što Obama želi, odnosno što može uraditi ukoliko bude reizabran?

 

Republikanci će gotovo sigurno zadržati većinu u predstavničkom domu, a vjerojatno će i pokret “Čajanka” osvojiti veliki broj zastupničkih mjesta, pa je izvjesno da će se nastaviti blokada u Washingtonu. Obama u kampanji pokazuje manju spremnost za kompromis i jasnije definira pravac kojim želi ići, ali to mu poslije izbora neće biti od velike koristi, čak i ako ne odustane od tog oštrijeg pravca. U sustavu koji je institucionalno orijentiran na otežavanje vladanja, i u kontekstu političke kulture koja gaji skepsu prema državi, nespremnost na kompromis izabranih predstavnika mogla bi Ameriku vrlo brzo dovesti u situaciju u kojoj bi upravljanje državom postalo nemoguće. Već rasprava o proračunu za 2013. može dovesti predsjednika demokrate, na kompromis spremne republikance, a sa svima njima i kreditni rejting cijele zemlje – u poziciju ideoloških taoca zastupnika pokreta “Čajanka”, koji su radikalni protivnici povećanja poreza.

 

Institucionalne reforme ovdje nisu od pomoći. Neophodna je prije svega suštinska debata o zajedničkim kulturološkim osnovama i vrijednostima američke demokracije. Pri tome se ne smije zaobići američka velika tragična tema – rasizam. Barack Obama je do sada propuštao priliku da povede ovu debatu. Možda će se, ako pobijedi, oslobođen pritiska reizbora, odlučiti na ovaj korak. Ostaje da vidimo hoće li će ga neko čuti.

 

Presuda Vrhovnog suda u vezi s reformom zdravstvenog osiguranja ojačala je Obaminu poziciju. Njegov najvažniji projekt je preživio. Ali vrag je u detaljima obrazloženja presude, a postoje i mogućnosti blokade reforme na nivou pojedinačnih država. Mada čak i republikanski guverneri sprovode reformu zdravstva, ako ni zbog čega drugog, onda da ne trpe prigovore sa saveznog nivoa. Velikim socijalnim programima, a i saveznom proračunu u cjelini, potrebna je reforma izvora prihoda, koja u ovom trenutku nije vjerojatna. Obama ostaje, kao i Clinton u drugom mandatu, maleni reformator.

 

Iako se Obama donekle distancirao od Wall Streeta, ipak je baš bivšim službenicima i bankarima sa Wall Streeta prepustio rješavanje ekonomske krize. Ovo stanje može promijeniti samo pritisak javnosti. Ali postoji opravdana sumnja da je Occupy pokret, koji djeluje prilično dezorijentirano i drži se podalje od kampanje, u stanju izvršiti ovaj pritisak. Prednost za Obamu mogli bi biti znaci oporavka auto-industrije (iako je to prije svega posljedica rasta troškova transporta i zarada u Kini). Suštinska pitanja, kao što su skandalozna nejednakost i porast siromaštva, ostati će i dalje nerješena, jer su baš ona na liniji razgraničenja dvije polarizirane stranačke politike. U ta pitanja spada i prikrivena rezerviranost bjelog stanovništva prema „drugima“, to jest prema onima koji, po njihovom mišljenju, ne zaslužuju pomoć društva.

 

Obama će možda uspjeti pokreniti širu društvenu debatu o ovim pitanjima, mada stvarna promjena može doći samo odozdo. A sindikati i druge slične organizacije trenutno nemaju snage za taj zadatak.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara