Nužna je dekomunizacija hrvatskog društva

U hrvatskom društvu, postoje dandanas ostaci iz prošlog komunističkog režima. Ljudi koji su bili, prije svega politički, aktivni nekada, aktivni su i u današnjem vremenu. Neki od njih su se pretvorili u domoljube, a neki su ostali vjerni „Titovim stazama revolucije“.

Piše: Goran Kutle


Kad razmišljam o ostacima komunizma i njegovim posljedicama, onda se uvijek sjetim filma „Priča iz Hrvatske“, u kojem nekadašnji „milicijoner“ i egzekutor ljudi koji nisu odgovarali njegovim nadređenima u partiji, nakon što se ražalostio kad je ugledao na tv-u nastajanje suverene Hrvatske i raspad Jugoslavije, u novoj hrvatskoj državi postaje šef policije. Ovakvih i sličnih primjera ima napretek i među Hrvatima u BiH i u Hrvatskoj, na koju se ipak ne bi previše osvrtao, jer u Hrvatskoj su popularne izjave da su partizanske kape lijepe, a petokraka na njima, simbol ljubavi.

Prošlost komunizma, i djela njegovih ideologa na ovim prostorima ostavlja jedan težak uteg cijelog našeg društva, kako bi krenulo naprijed i usmjerilo pogled prema budućnosti. Vjerojatno zato što neki nastoje zataškati ono zlo koje je počinio komunizam, i neposredno nakon II. svjetskog rata, ali i u sljedećim godinama postojanja Jugoslavije sve do njezinog raspada. Strijeljanja i mučka ubojstva bez ikakvog suda kako običnih ljudi, tako i katoličkih svećenika diljem Hercegovine, teško da itko može proglasiti nekom pravednošću. Kao i ubojstva emigranata diljem Europe i svijeta, koji su išli iz Jugoslavije iz razloga što se nisu slagali s ondašnjom politikom, ili što su išli trbuhom za kruhom da prehrane obitelj, od strane tajnih Udbinih agenata. Fašistički režim koji je bio prije komunizma, svatko iole normalan će bez razmišljanja osuditi, ali podjednako tako treba osuditi i komunizam, jer lako je biti antifašist, ali idemo biti antitotalitaristi.

Komunizam, ali brojna tlačenja i režimi na ovim prostorima, kao da su usijali strah u razmišljanja u glave mnogih naših ljudi, pa su mnogi spremni prešutjeti kad se krše njihova prava i ponašaju se pasivno i nezainteresirano, a tek nakon što se prelije čaša i prevrši svaka mjera, onda su spremni reagirati i suprotstaviti se. Najbolji primjer za to je onaj prosvjed u Širokom Brijegu kad se diglo 10-ak tisuća Hrvata, protiv medijske mašinerije iz Sarajeva i njihovog bezobraznog laganja i prešućivanja istine, vezanih za divljanje njihovih sugrađana u našem Širokom Brijegu. No, vratimo se temi.

Na televiziji često možemo primijetiti kako se u kratkom vremenskom razdoblju pusti neki drugi partizanski filmić ili serija.
To je popularno i na Hrvatskoj televiziji i na BHT-u i FTV-u. Pa često ne znate što biste navili i gledali od silne partizanštine, pa bježite na internet. Šteta zbog toga, jer zadnjih dana nema kod nas signala bh televizija. No meni osobno je pun kufer gledanja partizana supermena, koji kad pobiju sve „švabe“ na zemlji, bez problema nastave voziti njemačke avione i tenkove. No, što ćete, očito su bili mali „einsteaini“, osim velikih boraca, ti nosači petokrake.

No, ljudi proistekli iz komunističke partije, nastavili su i nakon kraha komunizma širiti svoju propagandu, zapošljavati sebi bliske kadrove, i uvući se u sve strukture jednog društva. Iako više ne veličaju nekadašnje simbole, ali njihov utjecaj je i dalje snažan. Komunističkih fosila ima u svim našim strankama, vezanih za kapital, u medijima, u školama i na fakultetima, u administraciji, zdravstvu, policiji, sportu, kulturi i najnižim strukturama jednog društva. Sigurno je, da je to jedna velika boljka za nas Hrvate u BiH, i vjerojatno će morati proći generacija i generacija da u potpunosti iskorijenimo ostatke komunizma i raščistimo u potpunosti s našom prošlošću. Da bi se riješili starih kadrova, morat ćemo biti odlučni i mudri, no ne da bi ih se riješili na načine na koje su se oni rješavali sebi nepodobnih, već da ispliva na površinu naša kvaliteta znanja i naša čistina od bilo kakvog zla iz prošlosti. Podjednako su opasni za napredak našeg društva oni koji se prilagođavaju političkim sustavima, pa bi sutra bili japanske kamikaze da treba, ali i oni koji žale za nekadašnjim komunističkim vremenima. Na sljedećim naraštajima preostaje da prekinu zapošljavanje po „tetkama i stričevima“, odnosno na bilo koji način bliskih kadrova nekadašnjim partijašima ili bilo kome drugome, već da glavni kriterij bude sposobnost, znanje i stručnost za određeni posao. Tada se nećemo morati brinuti ni za politiku, jer ćemo uvijek bez sumnje ponuditi ono najbolje od nas da nas predstavlja.

No, prije nego što počnemo čistiti među svojim redovima, moramo se najprije obraniti od nekih drugih neokomunista koji otvoreno veličaju simbole i vođe u komunizmu, i koji se kriju pod plaštem socijaldemokracije, a da pitate prosječnog čovjeka sa socijaldemokratskim uvjerenjima, rekao bi vam da među tim „velikim BH patriotima“ nema ni zrno socijaldemokracije. Naravno radi se o Zlatku Lagumdžiji i SDP-u, koji pod krinkom građanskog društva, nastoje osporiti konstitutivnost jednom narodu, a druge koji imaju suprotne stavove od njih i koji im nisu „po ćeifu“ nazivaju fašistima.

Hrvatske stranke da bi spriječile namjere provođenja Hrvata u građane drugog reda, moraju biti jedinstvene, jer one i njihovi predsjednici su samo prolazni likovi u priči i povijesti hrvatskog naroda. Hrvatski narod se ponovno suprotstavlja s potpisivanjem peticije „Stop majorizaciji Hrvata“, čije je uspješno provođenje očito nekomu zasmetalo, pa se kradu računala i podaci o peticiji sa njega, koja je bila samo reakcija hrvatskog naroda kad se prevršila svaka mjera, no vjerujem da te sitne prljave igrice neće obezglaviti hrvatski narod niti organizatore peticije.

Nijedan interes pojedinca ili interes bilo koje stranke ne može biti stavljen ispred interesa našeg naroda. Nakon svega, jedino će ostati hrvatski narod u BiH, jer ga ništa nije uspjelo iskorijeniti s ovih prostora, a proći će i stranaka, i političara i svega ostaloga.
Kad se uspješno obrane naši nacionalni interesi, onda idemo u fazu izgradnje našeg društva. U vrhu tog društva neće biti mjesta za one koji su bili povezani na neki način s ružnom 45-godišnjom prošlosti trajanja bivše države. S prošlosti se mora kad-tad raščistiti da bi nastavili živjeti sada, a okrenuti prema onome što slijedi. Među nama može i treba biti različitih stajališta, političkih opredjeljenja, različitih ukusa, to je sasvim normalno za jedno društvo, međutim kad se radi o nacionalnim pitanjima tu ne postoje kompromisi, tu moramo biti svi jedno, moramo biti zajedno.

 

Komentari

komentara