O EU fondovima, kohezijskoj i poljoprivrednoj politici

ana_mari_bosnjakAna-Mari Bošnjak viša je asistentica na studiju politologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, te doktorandica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U drugom dijelu intervjua reći će nam nešto više o Jedinstvenom europskom aktu, fondovima Europske unije, poljoprivrednoj i kohezijskoj politici, te novom institucionalizmu.

Potpisivanjem Jedinstvenog europskog akta 1986.godine i njegovim stupanjem na snagu 1987. godine Europska unija je nastojala ukloniti sve prepreke nastanku jedinstvenog tržišta. Što jedinstveno tržište znači za samu Europsku uniju, odnosno države članice?

Slobodno kretanje ljudi, kapitala, roba i usluga stavljeno je od svojih prvih koraka pred brojne predviđene i nepredviđene izazove koje su se ispriječile brzom i lakom otvaranju tržišta. Počelo je s 1985. godinom kada se Europska zajednica fokusirala na svoj originalni projekt suštinski za identitet, ali i samu svrhu Zajednice.

Navedene četiri slobode postat će temelj radikalnog koraka koji će promijeniti život svakog Europljanina i čiji uspjeh ne staje tu. Margaret Thatcher (dežurni euroskeptik) će u ovom Aktu vidjeti povratak Zajednice na pravi put, priliku za nacionalne industrije, što će ga učiniti i najmanje kontroverznim Aktom.

Međe ovog ambicioznog projekta uklanjanja graničnih kontrola, nazvanog po luksemburškom gradiću Schengenu, došle su do nas. Njegove učinke Europljani su najviše osjetili kroz slobodu kretanja – svaki građanin zemlje članice EU mogao je slobodno boraviti u drugoj članici tri mjeseca, a najviše što se od njega može tražiti jest osobna iskaznica ili putovnica. Ukoliko ima posao, posjeduje financijska sredstva i zdravstveno osiguranje koje su jamac da nije na teret lokalnom stanovništvu ili pak pohađa neki formalni obrazovni program ili je u obiteljskom srodstvu s nekim tko ispunjava jedan od ovih kriterija, vrijeme njegovog boravka može biti duže od šest mjeseci, a nakon pet godina se može prijaviti za trajni boravak u novoj zemlji. Uskraćivanje ovog prava može biti samo za dobrobit javne sigurnosti ili javnog zdravlja, nipošto iz ekonomskih razloga.

Ukoliko nastavimo razmatranje značenja zajedničkog tržišta trezvena je uloga integrirane prometne, energetske i telekomunikacijske mreže, gdje prva doprinosi ubrzanom rastu turizma, ali i oživljavanju željezničkog prometa, a posljednja, primjerice, razvoju alternative američkom sustavu globalnog pozicioniranja – GPS- u, koji je odgovor na američko polaganje prava na ograničavanje signala, alternative nazvane Europski sustav satelitske navigacije ili Galileo. Istakla bih kao značajku i liberalizaciju zračnog prometa okrunjenu međunarodnim savezima zrakoplovnih kompanija koje su znatno smanjile troškove, a povećale izbor, posebice pri letu „otvorenim nebom“ iznad Atlantika. Uz to, uklonjene su i prepreke s kojima su se suočavale nacionalne korporacije, posebno one zainteresirane za akvizicije i korporativna spajanja množeći im klijentelu.

Izraženo u brojkama, ove nove prilike su u razdoblju od 1994. do 2003. u EU-15 „uvezle“ 3 trilijuna dolara što je dvostruko više od onog uloženog u SAD u istom razdoblju. Da tržišna utakmica nošena ovim vratolomnom brojkama ne bi izmakla kontroli, oboljela od dominacije ili monopolizacije, ili pak segmentacije, ili možda favoriziranja domaćina poreznim izuzećima, ugrađena je politika tržišnog natjecanja. Zahvaljujući ovoj politici, sjetit ćete se, kažnjen je 2004. godine američki proizvođač softvera Microsoft s rekordnih 479 milijuna eura.

Jedinstveno tržište je redefiniralo karakter i politički doseg EU.

Zašto poljoprivredna politika predstavlja jednu od politički najkontroverznijih politika, a znamo da je Europska unija tržište koje je jedno od najvećih svjetskih izvoznika poljoprivrednih proizvoda?

Poljoprivredna politika nije goruća tema na naslovnicama, ali sigurno jest na hodnicima institucija EU. Pozivajući se opet na McCormicka, premda zapošljava jedva 7% europske radne snage i ima udio od tek 7% u zajedničkom BDP-u Europske unije, poljoprivreda već desetljećima predstavlja najskuplju, najsloženiju i ponekad politički najkontroverzniju politiku EU-a. Po svemu drugačija, od tolikih ovlasti i aktivnosti koje ima Europska unija, da će je mnogi nazvati i jedinom stvarno zajedničkom politikom Europske unije. Čemu zahvaliti ovaj povlašteni status?

Jedni će reći zbog važnosti za ekonomiju, društvo i kulturu početne šestorke, drugi će pak podsjetiti na gorak okus oskudice i zemlje nesposobne za samoopskrbu svojih građana kakva je Europa bila poslije Drugog svjetskog rata, treći će u svemu vidjeti kompromis između Francuske i Njemačke, četvrti pak zbrojiti poljoprivredne cijene podložne fluktuacijama s prosječnim Europljaninom koji potroši četvrtinu svojih prihoda na spomenute proizvode umnažajući protekcionizam obuzet strahom od predsmrtnog hropca ekonomskog sustava, a ja bih naglasila značaj nacionalnih sindikata, ali i agro lobija kao jednog od najznačajnijih lobija koji je institucionalno sačinjen od oko 150 poljoprivrednih organizacija na razini EU. Oni su značajan činitelj koji su poljoprivrednike zapadne Europe učinili nikad bogatijim, a njihove prihode nikad stabilnijima i predvidljivijima. Zahvaljujući ovom sustavu zaštite te osiguravanju prednosti nad uvoznim proizvodima putem tarifa, EU će postati jedan od najvećih svjetskih izvoznika poljoprivrednih proizvoda.

No, možda i veći problem od trgovinskih sporova koje je isti izazvao bile su rijeke mlijeka i brda maslaca kojima se, skladišteći ih, zatrpavala Europa. Pored političkih i gospodarskih problema, posljedice zajedničke poljoprivredne politike trpio je i okoliš.

Ipak, ono što joj se najteže oprašta jest to što ostavlja manje sredstava za ostale sektorske politike.

Kohezijska politika je, također, jedna od politika Europske unije na koju se izuzetno stavlja naglasak. Poznato nam je da Poljska gotovo i nije osjetila gospodarsku krizu upravo zbog povlačenja ogromnih sredstava (oko 80%) iz  kohezijskih fondova Europske unije. Što se kohezijskom politikom želi postići i koliko su značajni fondovi Europske unije?

Ako pokušate krajičkom analitičkog oka sagledati ovu politiku ne smije vam promaći da je riječ o politici koja nastoji smanjiti razlike u razini bogatstva, prihoda i prilika unutar Europske unije u ime uravnoteženog ekonomskog i socijalnog razvoja, sintetizirajući ovdje dvije osnovne vrijednosti – solidarnost i koheziju. Ne smiju vam onda promaći ni programi koji nastoje smanjiti ne samo razlike unutar država članica nego i između njih. Morate ju promatrati kroz dva tematska bloka od kojih prvi čini regionalna politika, a drugi pak socijalna.  Regionalna politika crpi više od jedne trećine ukupnih proračunskih troškova Europske unije što je čini najizdašnijom (uz poljoprivrednu), ali i jednom od najvažnijih politika. Njen je cilj smanjiti razlike u bogatstvu i prihodima između regija pomažući onima čiji je BDP po stanovniku ispod 75% EU prosjeka kroz investicije u industrijski zakržljalim i siromašnim ruralnim područjima.

Još uvijek nema dovoljno dokaza koji bi potkrijepili tvrdnju da su strukturni fondovi uistinu smanjili regionalne razlike, ali ni za suprotno. Primjer Poljske ukazuje na sav potencijal fondova koji su u provođenju ciljeva kohezijske politike državama članicama na raspolaganju. Riječ je o tri fonda: Europski fond za regionalni razvoj, Europski socijalni fond i Kohezijski fond. Ukoliko pratimo Poljsku kroz 95 mjeseci članstva u EU, dakle od 2004. do 2012. realni transfer bi izgledao ovako: u proračun EU je uplatila 24,5 milijardi eura, iz proračuna je dobila nešto manje od 64,9 milijardi eura, dakle riječ je o neto dobitku od 40,3 milijarde eura pri čemu je apsolutni rekorder bila upravo 2011. godine s neto dobitkom od 10,5 milijardi eura što će je učiniti najvećim i najefikasnijim korisnikom sredstava iz proračuna EU, ali i naočitim primjerom financijske perspektive ovih fondova.

U tradicionalnom političkom institucionalnom mišljenju središnja uloga se uvijek pripisuje državi, ali danas se sve više u političkim i politološkim krugovima koristi termin „novi institucionalizam“ kojim se, prema američkom Marchu i norveškom politologu Olsenu, središnja uloga politike u suvremenoj političkoj znanosti, odnosno institucionalnom mišljenju, stavlja u društvo. Kako pobliže objasniti novi institucionalizam?

Novi institucionalizam (NI) nastao je kao novi odgovor na stara pitanja o tome kako se oblikuju i usmjeravaju akcije pojedinaca i društveni izbori posredstvom struktura institucionalnog poretka, odnosno kao pokušaj odgovora na pitanje kako kontekst utječe na djelovanje. Povezujući ponašanje pojedinca sa društvenim kontekstom nastojali su demonstrirati kako ono može biti pravilno i predvidivo.

Pri tome je ključan intelektualni doprinos autora koje ste i sami spomenuli, a koji su u politologiji tada zapuštenim institucijama vratili sjaj pozicionirajući norme, vrijednosti i rutine ukorijenjene u institucijama, te pozicionirajući fenomen logike prikladnosti koji tvrdi da djelujemo najčešće u skladu s onim što smatramo prikladnim.

Da sada povežem s javnim politikama–novina je u uključivanju manje formalnih arena politike naglašavajući isprepletenost formalnih državnih institucija sa zajednicama i mrežama aktera koji raspolažu profesionalnim znanjem i interesom u određenom policy području (Marsh/Smith), te u shvaćanju važnosti institucionalnih vrijednosti.

Novi institucionalizam uživa golemi ugled zbog svoje sposobnosti objašnjavanja ekonomskog uspjeha određenih sektora i regija što neoliberalizam nikako nije uspio svojim postavkama o slobodi tržišnog natjecanja.

Razgovarala: Jelena Perković

HSPF.info / treci.ba

Komentari

komentara