O Europskoj uniji i javnim politikama

ana-mari1Ana-Mari Bošnjak viša je asistentica na studiju politologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te doktorandica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Neki od kolegija na kojima predaje su: Političke doktrine i ideologije, Demokracija, civilno društvo i ljudska prava, Teorijski koncepti i modeli lokalne samouprave, Znanost o upravi, javna uprava i samouprava u BiH, Regionalne komparativne politike, Europeizacija javnih politika itd.

S njom smo razgovarali o Europskoj uniji i javnim politikama.

Mnogi Europljani ne shvaćaju što proces europske integracije znači za njihove države te se i dalje zalažu za promicanje zasebnih nacionalnih identiteta. No, tu su i drugi koji tvrde da je nacionalne interese moguće sačuvati bez obzira na postojanje zajedničkih politika i institucija. Prema tome, na koji način je moguće izbalansirati ove različite stavove i kakvu ulogu u svemu tome ima proces „prelijevanja“ (spillover) kojeg spominje McCormick  i načelo supsidijarnosti?

Brzopletim prelistavanjem povijesnog atlasa Europe razvidno je ne tako davno ujedinjenje Njemačke, raspad Čehoslovačke, podjela Jugoslavije, priznanje Kosova, ali i proključali regionalni identiteti koji otvaraju pitanja novih možebitnih traganja za nezavisnosti i ogoljuju krhkost državnih granica. No, dok su 60-ih godina prošlog stoljeća snažni i neovisni nacionalni identiteti intenzivno osjećali sebstvo i inozemstvo ovjekovječeno putovnicom, danas je preobrazba vidljiva ponajprije u europskim integracijama gdje su države članice i dalje nukleus cijelog procesa integracija ali je neupitan značaj stvorenog sloja moćnih institucija utemeljenih na zajedničkom pravnom korpusu.  Zato će vaša potonja skupina iz pitanja, nazovimo je skupina zagovornika ili možda zaljubljenika uskliknuti da je sve manje toga što obične građane podsjeća na nacionalne različitosti, a granice koje su nekoć bile razdjelnica postaju tako propusne da na nekim mjestima ne predstavljaju ništa do običnih administrativnih linija na zemljopisnom atlasu. U tom smislu McCormick je uistinu vješto naglasak stavio na dva važna i međusobno suprotstavljena utjecaja – na prelijevanje kao proces koji je potaknuo EU da proširi svoje političke interese, koji je imao ekonomsku integraciju kao bazu koja se prelila na niz područja povezanih s ekonomijom, poput prijevoza, komunikacija, odnosa između poslodavca i zaposlenog i inih i supsidijarnost čija je najprostija definicija da bi se odluke trebale donositi na najnižoj mogućoj razini radi što učinkovitije primjene, i na čijim je plećima teško breme odgovornosti dokle zapravo europska suradnja može ići. U McCormicku ćete naći da su ova dva fenomena izazvala „puzajući federalizam“ marginalizirajući zakonodavne vlasti država članica dok je nadležnost prenesena na europsku razinu. No, da raščistimo – kad govorimo o podjeli odgovornosti između Europske unije i njenih država članica u domeni visoke politike, s mnogo manje manevarskog prostora no prije, još je posljednja riječ dana državama članicama. Kada je riječ o međunarodnim politikama Europska unija još ne govori jednim glasom, mnogo je toga potrebno za uistinu zajedničku vanjsku politiku. Ipak takva tvrdnja nije posve točna, jer recimo u trgovinskim odnosima, kao iznimno značajnom aspektu vanjske politike Europska unija, zauzima zajednička stajališta. U domeni niske politike gdje politički ulozi nisu preveliki, zamislite recimo politiku zaštite okoliša, Europska unija je očito stekla prevlast.

Navedene promjene u podjeli političke nadležnosti utjecali su i na to kako Europljani gledaju jedni na druge. Iako je nacionalizam još uvijek prisutna pojava, opipljiva najviše u odnosu prema manjinama, veća individualna mobilnost učinila je od Europljana ne samo česte turiste, već i sve češće emigrante. Da Europljani prenose svoju lojalnost sve manje stidljivo sa nacionalnih država na šire definiran europski identitet svjedoče istraživanja Eurobaroometra koja će reći da otprilike 55 do 60% njih, uz nacionalnu identifikaciju, često ili privremeno sebe doživljava kao Europljane.

Ukoliko ovaj fenomen pogledamo iz rakursa protivnika integracije njihov najveći strah je i dalje homogenizacija te potiranje nacionalnoga. Kako ih pomiriti? Znala bih ih jedino utješiti, pozivajući u pomoć Habermasa koji je obznanio 1998. svojevrsno priznanje da nacionalna država i dalje zadugo ostaje najvažnijim akterom.

No, ja bih ovdje spomenula i rivala iz prikrajka koji postaje sve vidljiviji i glasniji, na čijoj je promociji cijelo desetljeće radila te ga i institucionalno poduprla i sama EU, kličući Europi regija. Koliko je njihovo samopouzdanje svjedoče Katalonija i Škotska. Ostaje vidjeti hoće li ove silnice centralizacije i decentralizacije Europe utišati još uvijek nježno obgrljene države članice.

Na stranu to, kakogod mi danas promišljali Europsku uniju neosporno je da se države članice drugačije ophode jedna prema drugoj no prije procesa integracija.

U medijskom i političkom diskursu često čujemo pojam javne politike u kontekstu različitih politika koje vlasti prakticiraju kako bi odgovorile na potrebe društva. Možete li nam pobliže objasniti taj pojam?

Pojednostavljeno, riječ je o politikama koje su rezultati političkog sustava, odnosno racionalnim javnim aktivnostima ali i neaktivnostima rješavanja društvenih problema. U hrvatskom jeziku ne postoji posebna riječ koja bi zahvatila ono što se skriva iza izraza policy, pa se tako s riječi politika pokriva i borba za moć, ali i politika kao racionalna aktivnost rješavanja problema. U ovoj lingvističkoj magli promatramo potonju koja se najčešće prepozna kao pridjevna politika, politika kojoj se daje poseban sadržaj poput poljoprivredne, obrazovne, socijalne i inih.

Ne treba se zavaravati misleći da je sadržajni aspekt neke od ovih politika moguće razdvojiti od politike kao borbe za moć, politike kao iracionalnog manevarskog prostora. No, one za koje me pitate, a prema kojima sam perskriptivno pristrana u nastojanju da se razumiju, nastojanju nošenom željom da svijet učine boljim, možemo sažeti u politike za zajednicu, politike u čijem je fokusu rješavanje socijetalnih problema pomoću institucija, politike koje su, pored vlasti, proizvod i ekspertize i drugih dionika zainteresiranih za neku politiku.

U idealnom svijetu, javne politike kreirale bi se racionalno, problemi bi se rješavali u skladu s prioritetima i sve bi se opcije pomno istraživale. Međutim, svjesni smo da to nije slučaj i politike su često vođene kompromisima i oportunizmom. Zbog svega toga, u procesu kreiranja javnih politika imamo nekoliko faza. Koje su to faze?

U osnovi tri su glavna obilježja stvaranja javnih politika. Caramani će kao prvo i stožerno obilježje izdvojiti višestruka ograničenja to jest nedostatak vremena i resursa, javnog mnijenja i ustava. Nadalje, kao obilježje nameće se i postojanje različitih policy procesa. Kao treće, nadaje se beskonačan ciklus odluka i politika.

Dakle, proces je složen no možemo ga raščlaniti na nekoliko faza: na utvrđivanje nekog socijetalnog problema i njegovog postavljanja na policy agendu što znači da su ga donositelji odluka percipirali kao problem koji zahtjeva intervenciju države. Kasnije slijedi formuliranje prijedloga javne politike od kojih će jedan biti usvojen te će već u slijedećoj fazi biti primjenjivan. Naposljetku isti će biti i vrednovan, što nas voditi natrag do prve faze. Razvidna je kontinuiranost i beskonačnost ovog ciklusa. Iz ovog pojednostavljenog Lasswellovog sekvencijskog modela da se iščitati i istodobna uključenost različitih političkih aktera i institucija. Njihovu brojnost možete si zamisliti ako si predočite ovaj procesni model u obliku pješčanog sata.

Svi ti dionici u policy proces donose svoje kognitivne i normativne okvire, svoje sheme kroz koje gledaju i interpretiraju svijet, ali i okove vrijednosti i stavova koji utječu na njihove svjetonazore koji mogu omogućiti ali i ograničiti policy djelovanje. Za sada nedostaju uvjerljivi teorijski uvidi koji bi razmrsili ulogu ovog čimbenika u stvaranju javnih politika. Jer idealistična slika koju ste oslikali u pitanju ne mari za složenost modernog društva, za različitost sustava, razine bogatstava i produktivnosti, za političke pritiske koji mijenjaju ishode politike, za improvizirano rješavanje problema za problemom, pa ni za razapetost između kompromisa i oportunizma, jer primjerice kompromis koji je obilježje cjelokupne politike demokratskih zemalja prolog je i epilog specifičnog političkog aranžmana kakav je Europska unija. Popratila bih rečeno konkretnim primjerom-stvaranje zajedničke poljoprivredne politike temeljeno je na kompromisu, Francuska je dobivene ustupke u poljoprivredi uzvratila ustupcima njemačkoj industriji. Slično se razvijala i regionalna politika nošena ustupcima Velikoj Britaniji. Dodamo li tome neizostavne političke igre, te formalne i neformalne utjecaje, jasnije nam je zbog čega češće u stvarnom životu ovaj proces nalikuje labirintu, no spomenuti ciklus nam bar omogućuje kakvo takvo snalaženje u njemu.

Razgovarala: Jelena Perković

HSPF.info / treci.ba

Komentari

komentara