O geopolitičkom diskursu, Sukobu civilizacija i izgradnji pozitivnog mira

barbaric2Mr.sc. Dražen Barbarić predavač je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na kolegijima Uvod u političku teoriju, Teorije nacije, Politička antropologija, Međunarodna zajednica i kultura mira, Suvremena geopolitika i dr. Upoznajte njegove stavove o geopolitičkom diskursu, Huntingtonovom Sukobu civilizacija i o izgradnji pozitivnog mira u Bosni i Hercegovini.

Geopolitika je relativno mlada znanost s kojom su politološki laici još uvijek slabo upoznati.  Na pitanje što je zapravo geopolitika i na čemu se temelji geopolitički diskurs Barbarić objašnjava da geopolitika, kao i sve društvene znanosti, a posebno one koje se vežu za politologiju, ima jedan problem: ima vrlo kratku povijest sistematiziranog znanja. Kao stručne i znanstvene discipline sve one su relativno mlade, međutim kada se bolje pogleda: sva znanja, razmatranja i razmišljanja koja danas nazivamo geopolitičkim postoje praktički otkad postoji i ljudski rod.

Što se tiče geopolitike kao sistematizirane cjeline, nju prije svega zanima odnos između političkog i prostornog. Dakle, dvije varijable, prostor i politika, su u međusobnoj interakciji. Što to otprilike znači? Geopolitičare zanima na koji način prostor utječe ili determinira politiku kao specifičnu djelatnost unutar određene zajednice. S druge strane, geopolitičare zanima na koji način politika kao specifično polje ljudske egzistencije determinira i određuje prostor. Što se tiče ovog drugog dijela, tu se automatski nadovezujem na sintagmu geopolitičkog diskursa. Mi se kroz svakodnevnu komunikaciju kroz medije, kroz različite analize, posebno političke analize, susrećemo sa ovim terminima. Za geopolitiku kao da postoji neka prirodna zakonitost unutar prostora koji određuje i usmjerava političko djelovanje, kao da je sve geopolitika. Ili se određuje kao da je geopolitika specifičan, potpuno partikularan, da ne kažem, pohlepan interes najvećih svjetkih sila, u prvom redu Sjedinjenih Američkih Država. Međutim,  to je potpuna redukcija čitave priče, prostor i politika su u mnogo kompleknijem međudjelovanju.

Navest ću jedan primjer pa ću odgovoriti na pitanje o geopolitičkom diskursu. Dakle, iza geopolitičkog diskursa, specifične imaginacije, uvijek stoji konkretna moć. Upotrijebit ću sintagmu političkog mapiranja i kroz vrlo konkretan primjer objasniti što je geopolitički diskurs: U trenutku kada mapirate politički Balkan, kada interpolirate određene vrijednosti toga prostora, Balkan u tom trenutku prestaje biti isključivo geografski prostor, on više nije prostor, on je konstruirani prostor. Kakve su političke reperkusije tog mapiranja?

Npr. vi za vrijeme raspada Jugoslavije i početka sukoba na ovim prostorima možete zauzeti poziciju Zapada koji uvijek producira ove geopolitičke diskurse i imaginacije pa kaže: to je prostor primordijalnih političkih vrijednosti, prostor vjekovnih etničkih mržnji, prostor koji na kraju krajeva ne odgovara ovom našem modernističkom Zapadnom sklopu, nećemo se upletati. Dakle, politička neintervencija direktna je reperkusija geopolitičke imaginacije. S druge strane, vi možete mapirati političko, kao što to radi Europska unija, pa predstaviti upravo taj Balkan nekakvim vlastitim predvorjem i neprestano intervenirati u njega različitim sredstvima. Dakle, iz moga poimanja, prostor nije ništa drugo nego rodno mjesto politike.

Razgovarali smo i o „Sukobu civilizacija“, u kojemu Samuel Huntington predstavlja Islam kao glavnu prijetnju s kojom se suočava Zapadna civilizacija. Na pitanje je li Islam zaista prijetnja Zapadu ili je to, kako kaže Edward Said, prevelika pojednostavljenost složenoga svijeta i stvaranje dodatnih antagonizama u ionako antagoniziranom svijetu, Barbarić odgovara: Meni se osobno čini da se sam Huntington prepao vlastitih anticipacija i slutnji. To se dobro može vidjeti nakon 11.rujna, tada je Huntington otprilike osjetio da se u praksi ostvaruje ono što on naziva nekakvim sukobom. Treba biti potpuno iskren, treba stati na Huntingtonovu stranu u tim trenucima bez obzira na njegov redukcionistički diskurs svjetske politike, ali u onim stvarima u kojima je bio potpuno u pravu i potpuno iskren prema čitalačkoj publici.

Huntington sam taj „sukob“ promatra na specifičan način, on nikad nije direktna agresija, direktno sukobljavanje. Civilizacije se sukobljavaju preko svojih stožernih država. Što to znači? On točno navodi da Islamska civilizacija, ni u trenu kada nastaje njegovo djelo, ali ni dan danas, nema stožerne države. Postoje pretedenti poput Saudijske Arabije, Irana, Egipta, Turske, međutim niti jedna nije dovoljno snažna niti će ijednu od njih ostale države Islamske civilizacije prihvatiti kao stožernu državu. Samim tim Islamska civilizacija je se diskvalificirala iz sukoba civilizacija, ona ne može sudjelovati u sukobu civilizacija.

Govorio sam o makrorazini, međutim kada promatramo na mikrorazini, tu je Huntingtom opet bio pošten i donekle u pravu. On kaže: strašna propulzivnost, u prvom redu demografska, rast mlade polulacije koja je politički uvijek najpotentniji dio svake zajednice će se kad tad obiti Islamskoj civilizaciji o glavu. Na koji način? U trenutku kada ste mlad, nezaposlen, pun ideala podložan ste političkoj indoktrinaciji, tražite unutarnje promjene. Čitava Islamska civilizacija u tom trenutku je autoritarna, premrežena autoritarnim režimima. Njihov gnjev, frustracije, politička potencija će se prije svega usmjeriti prema tim autoritarnim režimima. Kad te frustracije ne urode zadovoljavajućim plodom (pogledajte Arapsko proljeće) onda će se ta frustracija preliti na granice. Zato će granice Islamske civilizacije, prema Huntingtonu, biti najkrvavije. Jednostavno, jer se frustracija, bijes i ogorčenost neće moći iznutra kanalizirati te će se preseliti na granice s ostalim civilizacijama, međutim Zapad je svakako u opasnosti.

Zbog čega? Da povežem s geopolitikom: Zapad je upravo mapirao geopolitički Orijent, Zapad je rodno mjesto izmišljanja Orijenta, odnosno izmišljanja Islamske civilizacije kao specifične civilizacije, Zapad je izvor obezvrijeđenja Islamske civilizacije i ove mladeži o kojoj sam govorio. U tom smislu se mora osjećati ugroženim. Što se tiče Saida, on je tu potpuno u pravu, ali svaki geopolitički, pa i politički, diskurs je svojevrsna redukcija realnosti, ali svijet jednostavno tako funkcionira.

Razgovarali smo i o negativnom miru kao stanju odsutnosti rata i pozitivnom miru kao obliku potpunijeg mira. Na pitanje koje su pretpostavke neophodne za prijelaz iz negativnog u pozitivni mir i gdje se nalazi Bosna i Hercegovina kada govorimo o stupnjevima postignutog mira u cjelokupnom društvu Dražen odgovara da je to  opet pitanje naše Zapadne civilizacije. Mi mir promatramo kao savršenstvo, kao ideal, kao apsolut, kao da postoji nekakva linearna putanja uspostave kantovskog vječnoga mira. Takve stvari jednostavno ne postoje. Naša epistemološka pretpostavka mira je potpuno pogrešna. Mir u apsolutnom smislu se nikada ne može uspostaviti, mir je uvijek nekakav proces, mir je uvijek ciklički pojam. U tom smislu nisam siguran da uopće možemo razgovarati o idealizaciji mira, već o svojevrsnim tendencijama. Johan Galtung, vjerovatno najveći autoritet o ovom pitanju na ovim područjima je naveo pet dimenzija unutar kojih se izgrađuje pozitivni mir: priroda, ličnost, društvo, svijet i kozmologija. Odnos premaprirodi– ekološka svijest, zagađenje, egzistencijalne ugroženosti koje proizlaze iz ugroženosti okoliša. Ličnost– osobnost, internalizirani mir, psihička stabilnost svih članova društva. Svijet– u smislu odsudstva ratova, izgradnje civilizacijskih odnosa koji se baziraju na principu tolerancije i međusobnog uvažavanja. Društvo– ukidanje ekonomskog tlačenja, ukidanje političkih marginalizacija, dakle svih onih mehanizama koje Zapadno društvo posjeduje, a koje stvara ogromne probleme po pitanju mira. Kozmologija– duboka ideološka svijest određene civilizacije. U svim ovim dimenzijama istodobno se mora učiniti važan strateški iskorak ka tendenciji mira i to je ogroman posao, gotovo utopistički posao. Zagristi takav zalogaj stvaranja pozitivnog mira po ovim načelima je iznimno nezahvalna zadaća, ona zahtjeva i specifično znanje, empatiju, toleranciju, uvažavanje i razumijevanje drugoga i drugačijeg.

Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, mi smo zapeli u dimenziji društva, nacionalnih odnosa. Ta nemogućnost da se nacionalno pitanje, nacionalna problematika na neki način dovede u spokoj, da se teritorijalizira ili bar institucionalizira u nekakav barem prividan konkretno opipljiv balans. Sve ove ostale dimenzije su potpuno netaknute. Bosna i Hercegovina je zapela u dimenziji društva, čak i kad se iskoprca (što je vrlo upitno) pitanje je kako raditi na svim ovim drugim dimenzijama.

Pripremila: Jelena Čevra

hspf.info/treci.ba

Komentari

komentara