O intelektualcima i demokraciji

 

Intelektualna aktivnost pomalo sliči na zavođenje. Ako kreneš pravo ka cilju, najvjerojatnije nećeš uspjeti. Ako želiš postati netko tko daje svoj doprinos svjetskim povijesnim debatama, najvjerojatnije nećeš uspjeti ako odmah počneš sudjelovati u svjetskim povijesnim debatama.


Najvažnije je govoriti o nečemu što, da tako kažem, ima svjetski povijesnii odjek, ali na razini na kojoj možeš utjecati. Ako tvoj doprinos bude primjećen, a zatim uključen u širi razgovor koji se negdje drugde vodi, tim bolje.

 

 

 

Zato mislim da nije pametno da intelektualci govore o potrebi da se svijet demokratizira, ili o potrebi da se ojača poštovanje ljudskih prava u svijetu. Nije da takve izjave nisu poželjne, ali one će vrlo malo doprinjeti ostvarivanju cilja i ozbiljnosti razgovora. Ista ta osoba, ukoliko ukazuje na konkretne probleme u našoj demokraciji, postavlja mnogo bolju osnovu za argument da kod nas vlada demokracija kakvu bi i drugi trebali slijediti. Reći prosto da mi živimo u demokraciji ili reći da ja nisam zainteresiran za demokraciju u Americi, ali hoću pomoći da se ona uvede kod tebe, samo potiče sljedeći odgovor: dobro, idi sredi svoje dvorište, pa ćeš onda možda dobiti publiku u inozemstvu, i tako dalje. Dakle, da bismo bili međunarodni, prvo moramo biti lokalni.

 

 

Šta bi nas danas trebalo brinuti? Nalazimo se na kraju vrlo dugog ciklusa boljitka. Ciklusa koji je otpočeo krajem osamnaestog stoljeća i koji je, usprkos svemu što se od tada događalo, trajao sve do devetsto devedesetih: postupno širenje kruga zemalja čiji su vladari bili primorani prihvatiti nešto nalik vladavini prava. Mislim da su ovu tendenciju od šezdesetih naovamo pratila dva različita, ali povezana trenda: širenje ekonomske i širenje individualne slobode. Ta dva trenda, koja izgledaju kao da su u vezi sa onim prvim, zapravo su po njega potencijalno opasni.

 

 

Sadašnje stoljeće smatram stoljećem rastuće nesigurnosti, koja je dijelom rezultat pretjerane ekonomske slobode, u sasvim ograničenom smislu te riječi, a dijelom rezultat klimatskih promjena i nepredvidljivih država. Vjerojatno ćemo se, kao intelektualci ili politički filozofi, naći u situaciji da naš glavni zadatak ne bude zamišljati bolji svijet, već razmišljati kako ćemo spriječiti pojavu goreg svijeta. A to je malo drugačiji položaj, pri čemu onda intelektualca koji se bavi vizijama idealiziranih, popravljivih situacija, možda ne treba shvaćati previše ozbiljno.

 

 

Možda ćemo se uskoro morati zapitati kako obraniti uspostavljena legalna, ustavna ili ljudska prava, norme, slobode, institucije i tako dalje. Nećemo se pitati je li rat u Iraku bio dobar ili loš za uvođenje demokracije, slobode i tržišnog modela na Bliski istok, već je li to bio mudar pothvat, čak iako su ti ciljevi postignuti. Sjetite se izgubljenih prilika, izgubljenog potencijala za ostvarivanje drugih ciljeva sa ograničenim resursima.

 

 

Sve je ovo teško za intelektualce, od kojih većina sebe smatra braniteljima i promotorima velikih ideja. Ali ja mislim da će pravi način za obranu i promoviranje velikih ideja za buduće generacije biti obrana i zaštita institucija, zakona, pravila i praksi koji predstavljaju naša najveća dostignuća u borbi za te velike ideje. A intelektualci kojima je do tih stvari stalo, bit će najdragocjeniji ljudi.

 

 

Ne radi se o tome da netko treba govoriti o demokraciji ili da je netko treba širiti, već se radi o vrlo delikatnoj stvari koju čini mnoštvo malih i krhkih mehanizama i praksi. Jedna od njih je da se moraju uvažavati mišljenja pojedinaca.

 

 

Ako pogledate povijest naroda koji su najviše unaprijedili vrijednosti koje povezujemo sa demokracijom, primjetit ćete da prvo dolazi ustavnost, vladavina prava i razdvajanje grana vlasti. Demokracija je praktično svuda došla na kraju. Ako pod demokracijom podrazumevamo pravo svih punoljetnih građana da odluče tko će ih voditi, to se javlja vrlo kasno – u nekim zemljama koje sada smatramo oličenjima demokracije, poput Švicarske, to se dogodilo za mog života. U drugim europskim zemljama, poput Francuske, to se odigralo za vrijeme života moga oca. Zato ne bi trebali govoriti da je demokracija polazna točka razvoja društva.

 

 

Demokracija stoji u istoj vezi sa dobro uređenim liberalnim društvom kao što izrazito slobodno tržište stoji prema dobro reguliranom kapitalizmu. Masovna demokracija u doba masovnih medija znači da, s jedne strane, možete vrlo brzo otkriti da je Bush 2000. godine pokrao izbore, ali s druge strane, da veliki dio stanovništva za to nimalo ne mari. Ne bi mogao tako pokrasti izbore u nekom devetnaestostoljetnom liberalnom društvu, gdje su samo neki građani imali pravo glasa: taj relativno mali broj sudionika bi se mnogo više zabrinuo zbog toga. Dakle, mi plaćamo cijenu omasovljenja našeg liberalizma, i trebamo to shvatiti. Što ne znači da ja predlažem povratak na ograničeno pravo glasa ili da tražim dvije klase birača – znate, obaviještene i neobaviještene. Međutim, to je argument za razumijevanje da demokracija nije rješenje problema neslobode u društvu.

 

 

Ali zar demokracija ne bi bila dobar kandidat za jedno pesimističnije stoljeće? Jer njezina najbolja obrana je, čini mi se, to što sprječava razvoj gorih sustava, i najbolje se artikulira kao način da se ljudi osiguraju da ne budu prevareni svaki put na isti način.

 

 

U Churchillovoj izreci da je demokracija najgori mogući sustav, ako izuzmemo sve ostale, ima izvjesne – ali ograničene – istine. Demokracija je bila najbolje kratkoročno sredstvo obrane od nedemokratskih alternativa, ali ona se ne može obraniti od vlastitih urođenih nedostataka. Grci su znali da demokraciju vjerojatno neće srušiti totalitarizam, autoritarizam ili oligarhija; mnogo je vjerojatnije da će je srušiti vlastita iskvarena verzija.

 

 

Demokratski sustavi se prilično brzo kvare; kvare se jezički, ili retorički ako hoćete – to je Orwelova poanta o jeziku. Kvare se jer je malo kome do njih stalo. Sjetite se da je u Europskoj uniji, čiji su parlamentarni izbori prvi put održani 1979., uz izlaznost od preko 62 posto, sada izlaznost manja od 30 posto, iako je Europski parlament sada značajniji nego ikada prije, i iako ima veće ovlasti. Problem održavanja zanimanja ljudi za izbor svojih predvodnika dobro je poznat. I razlog zašto su nam potrebni intelektualci, kao i svi mogući dobri novinari, je to što se mora popuniti prostor između dva sastavna dijela demokracije: između građana i vladara.

 

 

 

 

Odlomak iz posljednje knjige Tonyja Judta (1948. – 2010.), Promišljanje XX stoljeća, koju je ovih dana objavio Penguin.

HSPF.info

 

 

Komentari

komentara