O krivnji i odgovornosti – interpretacija banalnosti zla

barbaric2Dražen Barbarić, magistar politologije, asistent je na Studiju politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

U kontekstu krivnje i odgovornosti, dotaknut ćemo se djela Hannah Arendt – Izvještaja o banalnosti zla, odnosno izvještaja sa suđenja Adolfu Eichmanu, visokom funkcioneru nacističke Njemačke, koji je bez velike svijesti o svojim djelima transportirao milijune ljudi u smrt. Bit totalitarnih poredaka, a možda i narav svake birokracije, je da ljude u administrativnom aparatu pretvara u izvršitelje i puke kotačiće te da ih time dehumanizira. Snose li tzv. kotačići sustava odgovornost za učinjeno zlo?

Apsolutno. Samo se nameće pitanje  kakvu vrstu odgovornosti. Ljudi koji su socijalizirani, indoktrinirani i formirani u okviru etike zla (sustava koji je totalitaran, koji je potpuna perverzija moralnih kodova)  jednostavno nemaju  kriterije moralnih prosuđivanja vlastitih djela. U tom smislu Eichmana je vrlo jednostavno pozvati na odgovornost, ali iz perspektive univerzalnog morala. Problematično je to da mi uvijek osuđujemo i kritiziramo iz perspektive univerzalnog zdravorazumskog morala. Osuđujemo od onih kodova moralnih kriterija koji se jednostavno podrazumijevaju sami po sebi, međutim svaka politička zajednica na neki način modificira ove univerzalne moralne kodove. U tom kontekstu Eichman, kao što je Hannah Arendt neprestano govorila, zaista jest odgovoran, ali iz čije perspektive? Može ga se pozvati na birokratsku odgovornost jer je on zaista uvjeren u ispravnost svojih djela, nikada nije imao potrebu moralnog prosuđivanja svojih postupaka. On se ne smatra odgovornim za sustav zla i ideologiju koja je od njega napravila taj monstruozni kotačić. On je tu potpuno u pravu i to je Hannah Arendt naglašavala pa se čitav svijet zgražao: Adolf Eichman je u pravu jer on tu nema nikakvu odgovornost. Tu odgovornost može snositi eventualno tadašnja njemačka nacistička elita i čitav sloj intelektualaca i ljudi koji sudjeluju u proizvodnji toga vremena, koji su legitimirali čitav sustav zla. Eichman ima birokratsku odgovornost. Iz naše univerzalne perspektive on ima i moralnu odgovornost, samo se postavlja veliko pitanje: postoji li ta univerzalna moralna perspektiva?

Arendt zaključuje da se banalnost zla sastoji od nepromišljenosti i udaljenosti od zbilje, što znači da zlo u ovom slučaju ne čine zli ljudi nego oni nepromišljeni, jer intencije sustava nisu njihove vlastite intencije. U uvjetima terora većina će se ljudi pokoriti, poput Eichmana. Što stoji iza takvog pokoravanja: komformizam, strah, nepromišljanost ili pak nešto drugo?

Vjerojatno sve pomalo. Sve su to varijable koje su zaista obavile posao što se tiče legitimacije nacističkog režima. Ne prihvaćam jednodimenzionalna rješenja, postoje različiti kompleksni spletovi različitih varijabli i elemenata koje su dovele do masovne podrške nacističkom režimu. Treba tu napraviti jasnu diferencijaciju, npr. je li odgovoran (i ima li iste motive djelovanja)  jedan računovođa u bilo kakvom ministarstvu ili agenciji tadašnje nacističke Njemačke i jedan SS časnik, ili pak jedan željezničar. I jedan, drugi i treći su kotačići mehanizma zla, dakle bez računovođe novac ne protječe, bez SS-a jednostavno bič nacističkog režima ne djeluje, bez željezničara krvotok nacističkog režima ne funkcionira, međutim motivi prvog, drugog i trećeg apsolutno nisu isti.  Meni se čini da je većina prosječnog puka tadašnje Njemačke bila ipak omamljena nacističkom ideologijom. Neću reći da je bila potpuno indoktrinirana, poput Eichmana i sličnih, ali je bila zaista omamljena. U tom trenutku omamljenosti počinju se osjećati blagodati, koliko god da je to nezgodno reći, kakve takve socijane države koju je nacistička Njemačka izgradila. Ta je država zaista pružala određene pogodnosti svojim građanima. Velik dio stanovnika vjerojatno i zbog egzistencijalnog straha, nesigurnosti, gubljenja identiteta i naposljetku zbog totalitarnog konteksta, pribojavajući se, postaje dio te tihe, ali ipak odobravajuće većine. Zato mi se čini da ipak ova omamljenost ideologijom obavi posao, a da sve ove varijable koje su navedene na neki način kataliziraju i potpomognu.

Bilo kakva naknadna (posebno ako su eksterna, nenjemačka, moralizatorska i kritička) pitanja u smislu propitkivanja  uloge njemačkog puka, ne nacističke elite, u tom poretku su naknadna pamet, a nekada su i politički zlonamjerna. Svi ti kritičari i nepotrebni moralizatori zaboravljaju da se tu ipak radilo o monstruoznom totalitarnom sustavu.

Pripremila: Jelena Čevra

HSPF.info / treci.ba

Komentari

komentara