O naciji i nacionalizmu

barbaric2U razgovoru s magistrom politologije Draženom Barbarićem dotaknuli smo se znanstvenog promišljanja nacije i nacionalizma. Asistent je na Studiju politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, uz druge kolegije i na kolegiju Teorije nacije.

Na pitanje koja je temeljna razlika između postmodernih teorijskih gledišta nacije i nacionalizma, u odnosu na ranija primordijalna i moderna teorijska gledišta, Barbarić ističe: “Deleuzevski rečeno, mi još nismo završili s modernizmom. Kako da se prebacimo na postmodernizam? Mislim da je pretjerano govoriti o postmodernim teorijama nacije. Po mom uvjerenju najjača strana postmodernizma u promišljanju nacionalnih fenomena je dokazivanje da je nacija društveni konstrukt, specifična izmišljotina moderne zapadne civilizacije 18. i 19. stoljeća. Međutim, problem je u tome što nam je modernizam već razbio tu iluziju da nacija nije prirodna zajednica. Mi već iz modernističkih teorija znamo ono što nam postmodernizam nudi kao svoj najveći doseg. U tom smislu mi se postmodernizam ne čini opravdan, odnosno nisam siguran što znači promatrati naciju iz postmoderne perspektive. Postmoderni diskurs može na dobar način detektirati problematiku nacija i nacionalnih fenomena u suvremenom svijetu. Različite transnacionalne silnice, hibridizacija identiteta, multikulturalna ispoljavanja specifičnosti, prije svega u političkoj sferi, su fenomeni koji nam pokazuju da nacija zbilja egzistira u specifičnom kontekstu 21.stoljeća. Međutim postmodernizam ne nudi odgovor na pitanje kakve će potencijalne ishode taj proces imati. Postmodernizam ne govori ni o nacionalno- integracijskim procesima, nego govori kako je nacija konstrukt, ali zaobilazi odgovore na pitanja o tome po kojim varijablama su se razvijale specifične nacije.

Čak i kada se kaže da je hibridizacija identiteta, transnacionalizacija, uhvatila maha konkretno na europskom tlu, što sa svim reakcionarnim nacionalizmima koji se javljaju? Katalonija se na nedavno održanom, doduše neslužbenom, referendumu sa 80% onih koji su izašli na glasovanje, izjasnila za samostalnost. Dakle, nema tu prevelike hibridizacije identiteta u smislu da se nacionalni identitet negira, modernizam je tu još uvijek na snazi. Meni se čini da čitav svijet funkcionira na principu internacionalizacije. Pogledajte strukturu svjetskog nogometnog prvenstva ili izbora za miss, to su stvari koje su direktna preslika internacionalnog razumijevanja svjetskih odnosa. Jasno ograđen nacionalni identitet u različitim međusobnim odnosima na različitim segmentima. Iz te perspektive mi se uvijek čini da je etnosimbolizam Anthonyja Smitha daleko najpreciznija i najuvjerljivija paradigma iz koje trebamo proučavati, ne samo nastanak nacija, nego i njezin postmoderni dio razvoja. Ono što postmodernizam želi je, prema samom priznanju Anthonyja Smitha, ne uspostaviti novu paradigmu već je proširiti na ona pitanja koja su modernisti već obuhvatili, a postmodernisti još nisu.

Nacionalni identitet je za većinu ljudi važniji od bilo kojeg drugog kolektivnog identiteta. Benedict Anderson u svome djelu „Nacija-zamišljena zajednica“ ističe političku moć nacionalizma kao i njegovo filozofsko siromaštvo, čak i nesuvislost. Za razliku od dugih „izama“ nacionalizam nema Hobbesa, Tocqevillea, Webera… Zašto nacionalizam nije uspio proizvesti velike mislioce?

“Odgovor je vrlo jednostavan: zato što mu nisu bili potrebni. U određenom trenutku svoga razvoja nacionalizam kao specifična, vrlo tanka i vrlo diskutabilna ideologija može apsorbirati Hobbesa, Tocqevillea, Webera u svoj korpus ako mu to treba. U trenutku kada mu više ne trebaju može ih vrlo jednostavno odbaciti. Nacionalizam je jedna promiskuitetna ideologija koja ima vrlo uzak i tanak kostur svojih ključnih jezgrenih ideja. Svaki nacionalizam u bilo kojem kutu svijeta se zalaže za državu, nacionalnu zajednicu, kulturni identitet, jasno određene granice, međutim što nacionalizam govori o antropološkim pretpostavkama?

Hobbes, Tocqeville i Weber pišu svoje teorije iz određene antropološke pozadine sa jasno određenim odgovorom na pitanje je li čovjek po prirodi dobro ili loše biće. Tek kada se odgovori na to pitanje može se izvoditi teorijski politička sfera. Nacionalizmu taj odgovor ne treba i zato ga jednostavno i nema. Što nacionalizam govori o socijalnoj pravednosti, o političkom sustavu, o različitim institucionalnim aranžmanima? Apsolutno ništa. Zbog toga je promiskuitetan. On vrlo jednostavno na svoj kostur nalijepi meso drugih ideologija, lijepi ideje iz drugih ideoloških korpusa. S druge strane, nacionalizam je vrlo lukav jer može poslužiti kao okvir materijaliziranja bilo koje druge konvencionalne klasične ideologije. U određenom trenutku može se pokazati u punini prosvjetiteljske civilizacije, ali može se i okrenuti i postati snažna reakcionarna šovinistička nacionalna zajednica.

Danas se nacionalizam veže uglavnom uz desni ideološki spektar. Međutim, kada pobliže pogledamo čitav antikolonijalni pokret nacionalnih integracija i oslobođenja je zapravo bio ljevičarski. Dakle, ideje socijalizma su bile direktno upisane u te postkolonijalne nacionalizme, to je najbolji dokaz promiskuitetnosti nacionalizma. Međutim, da je nacionalizam išao na sistematičnu doktrinarnu koherenciju vlastitih ideja, da je odgovorio i na antropološko pitanje, da je razvio ideal tipski sustav vlasti, da je razvio ideje pravednosti bio bi previše koherentan teorijski i praktično neprovediv. Ovako mršav, tanak i promiskuitetan može se primijeniti u bilo kojem kutu svijeta. S razlogom je takav kakav jest i s razlogom nije stvorio velike mislioce.”

Na pitanje je li nacionalizam suprotnost demokraciji i kakav je odnos između nacionalizma i liberalizma, nadopunjavaju li se ili pak sukobljavaju, Barbarić ističe:

“Mislim da nacionalizam nije suprotnost demokraciji. U vrijeme Francuske revolucije i prosvjetiteljskih liberalnih ideja liberalizam i nacionalizam idu ruku pod ruku. Kada pogledamo na slogan „sloboda, jednakost i bratstvo“ ovaj treći termin koji je poprilično nedokučiv izazvao je najviše kontroverzi, zapravo se može iščitavati kao bratstvo liberalnih nacija. Svi nacionalni pokreti toga vremena su prihvaćali prosvjetiteljske ideje protiv feudalnih režima i u tom se smislu nacionalizam može smatrati okvirom ostvarenja prosvjetiteljskog liberalizma diljem Europe. To je taj macinijevski liberalizam bratstva europskih nacija koje će imati konvergirajući ideološki sklop onovremenoga liberalizma.

Nadalje, John Stuart Mill kao jedan od najvažnijih liberala je liberalni nacionalist. Bez obzira na njegov nekada šovinistički diskurs prema ostalim etničkim skupinama ili nacijama on jednostavno ne vidi mogućnost ostvarenja svog vrhunskog koncepta liberalizma izvan okvira nacije. Njegov nacionalni okvir nimalo ne umanjuje činjenicu da je on zaista pravi liberal. Imamo primjere poput izraelske autorice Jael Tamir koja govori o liberalnom nacionalizmu ili vrhunske profesore poput Davida Millera i Briana Barryja koji kažu da je nacionalizam važan za funkcioniranje demokracije.

Nacionalizam producira solidarnost, a nacionalni identitet je generator unutarnjih kohezijskih silnica, on stvara privrženost identitetu. Kada se ugradi demokracija u specifičan nacionalni identitet, tada se ostvaruje i privrženost demokratskom sustavu vlasti što je veliko postignuće. Međutim, treba biti potpuno realan i gledati iz konteksta vremena i mjesta u kojem se nalazimo. Cijela priča o nadopunjavanju liberalizma i nacije u odnosu na demokraciju završava u trenutku kada se odmaknemo od mononacionalnih zajednica. U trenutku kada stupimo na tlo višenacionalnih zajednica nacionalni identitet postaje zaista velika prepreka funkcioniranju liberalnog koncepta demokracije. On traži modifikacije da bi se sustav uopće mogao zvati demokratski. To je veliki problem koji mi svakodnevno živimo, ali se postavlja pitanje iz koje perspektive se gleda. Iz perspektive apriorne nepogrešivosti liberalne demokracije i njezinog, nekada i oktroiranog, kalemljena na višenacionalne strukture društva koje su uglavnom u netrepeljivim odnosima ili iz puke činjenice višenacionalnog društva i prilagođavanja demokracije cijeloj priči?

Dakle, nacionalizam potpomaže djelovanje liberalne, predstavničke demokracije, ali u okviru mononacionalnih društava.

Pripremila: Jelena Čevra

HSPF.info/treci.ba

Komentari

komentara