O nacionalizmu

 

Nacionalizam je, prije svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posljedica zavisti i straha, a iznad svega posljedica gubljenja individualne svijesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbroj individualnih paranoja doveden do paroksizma.


 

 

Piše: Danilo Kiš

 

Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju “izraziti se”, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimulira ga kao individuu, ili ga sprječava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran svoj entitet tražiti izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar naizgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd.

 

Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovjek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu mjeru, na njegovu pravu mjeru, jer smo ga izdvojili iz krda, u koje se on sam smjestio – ili gdje su ga drugi smjestili, imamo pred sobom individuu bez individualnosti, nacionalista, rođaka Julesa. To je onaj Sartreov Jules, koji je obiteljska nula, čija je jedina osobina znati problijediti na spomen jedne jedine teme: Engleza. To bljedilo, to drhtanje, ta njegova “tajna”, da zna problijediti na spomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim spominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davat će vam znake rukama i nogama, jer Jules je osjetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Jules mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom riječju, Jules je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju.

 

Ovaj i ovakav portret, primjenjiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalist je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredjeljenja, on je nula. On je zapostavio obitelj, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredjeljenju asket, potencijalni borac koji čeka svoj trenutak. Nacionalizam je, da parafraziram Sartreov stav o antisemitizmu, “potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovjek prihvaća ne samo prema drugim nacijama nego i prema čovjeku uopće, prema povijesti i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija svijeta”. Nacionalist je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalistu je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrijednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrijednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne zanima, ne zanimaju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni provjeravati. Nacionalist u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste.

 

Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredjeljenje, angažiranje koje ne iziskuje truda. Ne samo “pakao to su drugi”, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još posljednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše “iz naroda i za narod”, koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič (a, da se podsjetimo, kič bi se mogao mjeriti stupnjem banalnosti svojih asocijacija – A. Mol.), u srpsko – hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca. Nacionalist, u načelu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se. Ali stvar nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno naslijeđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svijetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Inzistiranje na famoznom coleur locale-u također je, ako je izvan umjetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umjetničke istine, jedan od oblika nacionalizma, prikrivenog.

 

Nacionalizam je, dakle, prije svega negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrijednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša povijest je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opće vrijednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče.

 

Ciljevi nacionalizma uvijek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj vlastiti maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta. Nacionalist se, rekosmo, ne boji nikog, osim svog brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim: pobjeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalist ne ističe sebi više ciljeve. Pobjeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobjeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija moguće pobjede, zajamčena pobjeda, poraz nikad konačan.

 

Nacionalist se ne boji nikoga, “nikoga do Boga”, a njegov bog jeste bog po njegovoj mjeri, blijedi rođak Jules, negdje za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan kao i on sam, “ponos obitelji”, obiteljski entitet, svjesni i organizirani dio obitelji i nacije – blijedi, blesavi rođak. Rekli smo, dakle, biti nacionalist znači biti individuum bez obveze. “To je kukavica koja ne želi priznati svoj kukavičluk; ubojica koji potiskuje svoju naklonost ka ubojstvu, nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuđuje ubiti, osim iz potaje ili anonimnosti gomile, ili u nekakvom pravednom ratu. Nezadovoljnik koji se u mirnodopsko vrijeme ne usuđuje pobuniti iz straha od konsekvenci svoje pobune” – slika i prilika citiranog Sartreovog antisemita.

 

I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredjeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenog kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procijepu, u praznini, ne sudjeluje u društvenom životu a društveno biće, individualist a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i što mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugdje? Nacionalist je refulirani individualist, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija, i antiideologija…

 

Komentari

komentara