O tobožnjoj smrti multikulturalizma na Zapadu (2. dio)

 

“Profesor Frank-Olaf Radtke s Johann Wolfgang von Goethe sveučilišta u Frankfurtu am Main važi za jednog od vodećih njemačkih istraživača fenomena obrazovanja i migracija, kulture i migracija. U eseju „Od multikulturalizma ka paralelnom društvu…”

 

Piše: dr.sc Mile Lasić/Vidiportal.ba


 

 

II

 

Objasnio je kako se „multikulturalno društvo“, taj „semantički import iz anglo-američkog prostora“ krajem osamdesetih godina preko noći pripitomio i u njemačkom i u drugim europskim jezicima, odnosno učinio mnogim liberalnim profesorima,  političarima, svećenicima, medijskim bossovima, itd., idealnom sintagmom kojom se može objasniti „kulturološka raznolikost“ („kultureller Vielfalt“). Profesor Radtke misli da je „multikulturalizam“ ovim putom i iz primarno plemenitih motiva postao programskom alternativom u Njemačkoj svima koji se nisu mirili u devedesetim godinama prošlog stoljeća sa sve izraženijim neprijateljstvima prema doseljenicima.

 

Iz Radtkeova podsticajnog eseja može se saznati kako, s izuzetkom autora rijetke socijal-antropološke literature u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, nitko još u sedamdesetim godinama 20. stoljeća nije ni u Sjevernoj Americi, ni u Australiji, ni u europskim metropolama zvao koncept etno-pluralizacije „multikulturalizmom“, nego je svatko putem tzv. nacionalne varijante rješavao fenomen etničkih razlika. Po ovom objašnjenju, „multikulturalizam“ u SAD i nije bio istinski multikulturalizam, nego sebični odgovor bijelih dosljenika iz jugoistočne Europe na pokret za jednaka prava (engl. equalrightsmovement) sve do tada službeno odvojene i iz političkih i socijalnih prava isključene crne manjine. Priznanje „etničke pripadnosti“ različitim useljeničkim grupama postalo je potom „novim medijem“ socijalnih razračunavanja oko pravične preraspodjele  (engl. affirmative action), koji uključuje danas pored etniciteta i spol (gender) i seksualnu orijentaciju.

 

U Australiji je „multikulturalizam“, pak, bio dijelom službenih vladinih naprezanja kako bi se prigušio „bijeli rasizam“, tradicionalno rašireni i duboko ukorijenjeni u načinu mišljenja većinskog stanovništva, kako bi se iznašao modus vivendi  s australskim domorocima (aboriginals), te kako bi se legitimirala  potreba uvoza radne snage iz susjednih azijskih zemalja, što je kod Australaca izazivalo otpore. Slučaj treće najveće useljeničke zemlje Kanade, koja se sastoji iz domorodackog stanovništva, stanovništva „osnivačkih nacija“ i doseljenika, je zbog  „Quebec-Question“ i stalnih secesionističkih prijetnji iz frankofonskih dijelova zemlje slučaj za sebe, ovdje se radi o „paradoksalnom jedinstvu federacije u raznolikosti“, veli prof. Radtke. U zapadnoeuropskim zemljama, bivšim kolonijalnim silama (Engleskoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj) se nakon procesa dekolonizacija s fenomenom „multikulturalizma“ suočilo na vrlo različite načine, kako bi  se  „učilo ophoditi s neželjenim promjenama unutar religijske i jezične kompozicije svojeg stanovništva“.

 

SR Njemačka je dugo godina problem „kulturološke raznolikosti“ prikrivala „konzervativnom laži“, tako prof. Radtke, kako SR Njemačka nije useljenička zemlja, nego je samo iz ekonomskih razloga bila prisiljena dovesti u zemlju tzv. gastarbajtere (njem. Gastarbeiter – gostujući radnik), koji će jednog dana otići. „Mi nismo multikulturološko društvo“ je postala odomaćena poštapalica onih koji dugo vremena nisu htjeli čuti i znati o već egzistirajućoj „multikulturalnoj stvarnosti“, veli prof. Radtke. Po njegovom razumijevanju, tek je „pedagoško-moralno odlučna Njemačka, koja se 1989. godine okupila zbog brige i straha pred ponovno ojačalim nacionalizmom i rasizmom nakon poraza socijalizma i s njim povezanog gubitka utopije, pokušala pronaći na strani multikulturalizma izlaz iz semantičke barijere, sastavljene od velikih asimilacijskih očekivanja od doseljenika i opasnosti kulturološke nivelacije.

 

U međuvremenu se situacija promijenila, pa je čak i i entuzijazistička „nova ljevica“ koja se u vrijeme „vladinog crveno-zelenog projekta“ (1998-2005) založila, u ime ljudskih prava, u Svijetu i za prava naroda na samoodređenje i  njihovo međunarodno priznanje, a u Njemačkoj  za uvažavanje etničkih razlika i kulturoloških identiteta, morala uvidjeti i spoznati drukčija, otrežnjujuća iskustva. Na Balkanu i Kavkazu i na Baltiku moglo se vidjeti kuda vodi priznavanje „narodnosnih skupina“ u ime prava na samodređenje. Rijec „etničko“ povezala se i u BiH i na Kosovu iznova s barbarskom praksom „čisćenja“ i povratkom agresivnog nacionalizma koji se posvuda u svijetu prazni putem građanskih ratova. Čak i u demokratski utemeljenim državama Sjeverne Amerike, ili u onim susjednim zemljama koje su važile za uzore (Engleska i Nizozemska) moglo se vidjeti kako pluralna društvena bića, koja  socijalno-politički priznaju rasne, etničke, kulturološke i religijske razlike, na taj način konflikte  pojačavaju i tendencijski čine nerješivim, ocjenjuje profesor Radtke.

 

Politički zagovornici multikulturalizma morali su biti upozoreni na stranputice etnološkog mišljenja upravo u kontekstu transnacionalnih migracija, jer se sociolozi još od Max Weberovih vremena bave „brizantnošću kulturoloških, religijskih i jezičnih (samo)razlikovanja“, primjećuje prof. Radtke, pozivajući se i na Niklas Luhmannove rezerve spram pojma „kulture“, kao omiljenog metoda razlikovanja velikih kolektiviteta, što je i dovelo do toga da je ovaj pojam u iskustvima nacionalnih država 20. stoljeća ostao „jedan od najgorih pojmova“. Kada se nakon Drugog svjetskog rata  pod okriljem Ujedinjenih naroda na jednoj konferenciji pojam „rasa“ dekonstruirao kao neznanstven i vrijedan prezira, nije se, nažalost, obratila pažnja i na neke druge pojmove iz arsenala nacionalnih država, kakvi su „kultura“ ili „kulturološki identitet“, koji su potom ponovno korišteni kao „funkcionalni ekvivalenti za izopćenja ili ograđivanja“.

Po Radtkeovom razumijevanju, one političke opcije koje su se od samog početka odlučile suprotstaviti strateškoj kampanji multikulturalizma, kao novom pogledu na stvarnost njihovih društava, inzistirali su na bezalternativnosti etnički homogenih društava u formi „domovine“ s njezinim „maternjim jezikom“ koji svoje osnove vuče iz zajedničkih, kulturološko ukorijenjenih vrijednosti. Oni koji nisu rođenjem i krvi mogli biti pripadnici ove vrste tradicije nisu, dakle, mogli biti ni ravnopravni sudionici zajedničkog društvenog bića danas, ma koliko mu doprinosili, što i nije bilo drugo do platfroma za izopćavanje doseljenika svih nacionalnosti i religijskih skupina, ali posebno onih iz tzv. islamskog svijeta.

 

Poslije terorističkih napada od „11. rujna 2001.“ nije bilo više riječi samo o tomu da se doseljenici imaju podvrgnuti „vodećoj kulturi“, nego se u javni govor uvukao neskriveni rasistički diskurs pod krinkom tzv. borbe kultura. U samoj Njemačkoj se poslije terorističkih napada u Madridu (2003.) i Londonu (2005.) počela legitimirati ideja o „propasti multikulturalnih društava“, pod čim se željelo ukazati kako većina ako ne i svi problemi potječu od „muslimanskih paralelnih društava“. Na taj je način ostala pošteđena krivnje domaća politička elita i država, neodgovorna i nesposobna misliti novu interkulturnu stvarnost u useljeničkim društvima …

 

31.listopada 2011

 

hspf.info

 

Komentari

komentara