O “velikom” uspjehu i drugim bh. (ne)prilikama

Viktimizacijski narativi, užarene tenzije, natjecanje za patriota godine, brojne floskule, neumorna borba za monopol na titulu jedinog pravog baštinika Bosne i Hercegovine dostupna u individualnoj i kolektivnoj (stranačkoj) disciplini, pozivanje na mobilizaciju, širenje neistina i manipuliranje činjenicama.

Sve ove stvari su tek dio bogatog repertoara koje imaju jedan zajednički nazivnik, a zove se izborna godina. Ono na što u izbornoj godini, nažalost, nemamo izbora, je želimo li sudjelovati u predizbornim ludostima bosanskohercegovačkih političkih aktera. Jednostavno, moramo.

Međutim, poučeni dosadašnjim iskustvom, prethodno spomenuti mehanizmi tek su uvertira za ono što slijedi. Naime, svaki put kada bismo pomislili da smo vidjeli sve, naši političari bi nas iznova oduševljavali.

Jednostavno, arsenal viktimizacijskih narativa i prikrivanja vlastite inkompetencije je nepresušiv izvor nesuvislog sadržaja zbog kojeg smo svakim danom sve udaljeniji od zdravog demokratskog društva i funkcionalne države. Naime, ovaj modus operandi se u Bosni i Hercegovini de facto koristi od osnutka države, a još uvijek imamo osjećaj da nismo dosegli vrhunac. Nismo, ali uskoro zasigurno hoćemo, jer novi izbori neminovno sa sobom nose i novu ekspanziju dometa naših gluposti.

Spomenuvši ekspanziju, jedna od gorućih tema je, bez sumnje, povijesni napredak na putu ka europskim integracijama. Naime, Bosna i Hercegovina je napravila veliki iskorak glede mogućeg sudjelovanja u proširenju Europske unije u idućem desetljeću. Uspjeli smo predati odgovore na Upitnik Europske komisije čime smo korak bliže do potencijalnog članstva u EU. Potom smo, po tko zna koji put, imali priliku čuti optimistične proeuropske poruke naših političkih elita.

Ono što rijetko možemo čuti je činjenica da su zemlje tzv. Zapadnog Balkana koje pretendiraju biti članice EU isti Upitnik predale u roku od 60 do 90 dana, dok je Bosni i Hercegovini bilo potrebno više od 400 (!) dana, što ilustrativno prikazuje realnu sliku BiH i njenog europskog puta. Ako nam, pak, ni to nije dovoljan indikator koliko smo zapravo beskrajno daleko od članstva u EU, dovoljno je pogledati nedavnu Strategiju Europske komisije za zemlje Zapadnog Balkana u kojoj se BiH, naravno, nalazi na začelju kolone, u društvu sa Kosovom kojeg ionako pet zemalja članica EU još uvijek ne priznaje.

Suštinski problem europskog puta BiH je u tome što se naše političke elite tek deklarativno bore za njen put ka EU. Svoj poseban tretman jer smo zemlja-slučaj smo izgubili kontinuiranim spletkarenjem i odugovlačenjem. Jednostavno, drugoj strani je ponestalo strpljenja.

Također, predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker je jasno poručio da je krajnje vrijeme da se proces pristupanja EU shvati ozbiljno odnosno da se konačno treba početi provoditi čitav niz reformi koje bi, barem djelomično, umanjile organizirani kaos u kojem živimo. Istaknuo je reformu pravosudnih institucija kao prioritet budući da su naše pravosudne institucije ništa drugo do legla korupcije zbog kojega u BiH ne možemo govoriti o vladavini prava. Također je naglasio nužnost izmjene Izbornog zakona do početka svibnja kako ne bi došlo do paralize institucija BiH.

Kakogod, govoriti optimistično o BiH i njenom europskom putu, dok je u isto vrijeme prisutna izgledna mogućnost institucionalne paralize nakon nadolazećih izbora, u najmanju ruku je nezrelo i iluzorno. Potrebno je suočiti se sa činjenicama, a činjenica jest da ulazak u EU možemo očekivati tek kada to uistinu zaslužimo. Dakle, kako sada stvari stoje – nikada.

Ono što također treba naglasiti je da je EU mnogo više od transnacionalne polit-ekonomske organizacije i integracije. Europska unija je i sustav vrijednosti, projekt mira koji se temelji na jednakopravnosti, slobodi i međusobnom uvažavanju u kojem nema mjesta za diskriminatorske tendencije svih mogućih oblika i ratno-huškačke retorike kakve nalazimo u BiH.

Dakle, ako uopće želimo razmišljati o članstvu u EU, potrebna je cjelokupna promjena paradigme koja bi rezultirala stvaranjem funkcionalne države koja bi, kako individualnim, tako i kolektivnim identitetima unutar BiH, omogućila jednakopravnost koju danas de facto nemamo. To bi, također, značio prestanak institucionalnog nasilja većinskog identiteta nad manjinskim odnosno prestanak sveprisutnih hegemonističkih politika.

Za većinske identitete u pojedinim administrativnim jedinicama, brojčana nadmoć bi trebala predstavljati jedino veću odgovornost u odnosu na manjinske identitete, i ništa više. Tome bismo barem trebali težiti. Nažalost, u duboko fragmentiranom i podijeljenom društvu kao u BiH, to nije moguće.

Drugim riječima, dok god postoji i minorna mogućnost održavanja statusa quo sa svrhom pljačkanja države i ostvarenja partikularnih interesa, popraćena institucionalnim iživljavanjem nad malobrojnijima, budite sigurni da će ovako i ostati te da ćemo barem još nekoliko puta sudjelovati u cirkusu izborne godine.

Martin Mikulić

Komentari

komentara