O Vilfredu Paretu i transformacijama vladajuće elite

domagoj_galicU srijedu, 19. kolovoza obilježena je godišnjica smrti talijanskog filozofa, sociologa i ekonomista Vilfreda Pareta.  Poznat je kao jedan od suosnivača ekonomije blagostanja,  također je veliki značaj ostavio radeći na temama ideološke kritike, brze promjene političkog sustava (revolucije)  i proučavanjem uspona i pada elita, što je ujedno i naziv jednog njegovog djela. S nama je o liku i djelu Vilfreda Pareta razgovarao politolog Domagoj Galić.

Za početak, tko je Vilfredo Pareto i koje crtice biste izdvojili u predstavljanju njegovog lika i djela široj publici? 

Vilfredo Pareto je prije svega bio veoma svestran znanstvenik. Diplomirani inženjer sa Politehničkog instituta u Torinu, na početku znanstvene karijere ugledni ekonomist, a kasnije stručnjak u području sociologije, političke teorije pa i psihologije na jedan specifičan način. Za političku znanost je iznimno važna njegova teorija elita i glasi kao jedan od očeva te teorije, uz dvojicu sunarodnjaka Gaetana Moscu i Roberta Michelsa. Iako je jedno vrijeme bio zanemaren, Joseph Femia ga reafirmira i smješta u društvo Webera i Durkheima kao jednog od najvažnijih političkih sociologa koji su se usprotivili marksističkoj teoriji društva. Rođen je 1848. u Parizu kao Wilfried Fritz Pareto. Roditelji su mu bili pripadnici trgovačke obitelji iz Genoe a germansko ime je dobio zbog njihove fascinacije tadašnjom revolucijom  u Njemačkoj.

Nakon što je tri godine radio kao direktor željezničke kompanije, sprijateljio se sa Maffeom Pantaleonijem i tu je počela njegova uspješna karijera aktivista i stručnjaka u  ekonomskoj znanosti gdje se proslavio kontroverznim tezama i teoremima. Neki teoremi su i nazvani prema njemu, poput Paretove učinkovitosti raspodjele, a možda najpoznatiji je  „Paretovo načelo“ koji korijene vuče iz njegovog saznanja da 20% stanovništva u Italiji posjeduje 80% zemljišta. Njegovo otkriće je na neki način potvrđeno 1992. istraživanjem UNDP-a prema kojem 20% svjetske populacije kontrolira 82.7% dohotka.

1907. je naslijedio bogatstvo od ujaka, napustio mjesto profesora na sveučilištu i povukao se u vilu blizu Ženeve kako bi se posvetio formuliranju socioloških teza. Te godine je počeo pisati svoje najvažnije djelo „Traktat o sociologiji“, završio ga je 1912., a objavio 1916. i protezalo se na skoro 3000 stranica. Kritičari su tvrdili da je djelo predugo, zamršeno, prepuno klasifikacija i previše pedantnih distinkcija, ali je ipak doživjelo slavu jer su tu već izrađene osnovne teze o teoriji elita i ljudskoj iracionalnosti. Umro je 19.8. 1923., godinu dana nakon dolaska Mussolinija na vlast u Italiji.

Često su ga svojatale desne aktivističke skupine, iako se on kroz svoj ponos, povučenost i ironiju nije želio poistovjetiti ni s jednim političkim pokretom. Kakav je njegov odnos prema fašističkom pokretu?

Pratio ga je nadimak „Karl Marx fašizma“ i unatoč tome što nikad nije bio član Mussolinijeve stranke, taj nadimak  nije potpuno promašen. On je konstantno iskazivao prijezir prema demokratskim vladama koje su upravljale Italijom većinu njegova života i samim tim su ga mnogi svrstali na stranu novog pokreta što je fašistima odgovaralo jer im je trebao intelektualni kredibilitet, a Pareto im ga je mogao osigurati svojim znanstvenim autoritetom.

Najvažniji moment u kvalificiranju Pareta kao fašista je nazočnost Benita Mussolinija na njegovim predavanjima i evidentna opčinjenost Ducea njegovim idejama. Mussolini je tada rekao „slušam učitelja koji prezentira osnove ekonomske filozofije budućnosti“. Kao što je Arthur Livingston napisao: „Pareto je bio uvjeren da samo 10 hrabrih ljudi može u bilo koje doba umarširati u Rim i srušiti bandu špekulanata koji su previše zauzeti punjenjem svojih džepova i vođenjem Italije u propast.“ U listopadu 1922, nakon fašističkog „marša na Rim“ i imenovanjem Mussolinija premijerom od strane kralja, Pareto je mogao ustati iz kreveta i reći: „jesam li vam rekao“, a njemu kao polemičnom i svadljivom čovjeku svjesnom svoje genijalnosti, to možda i jest bilo najvažnije.

Osim utjecaja Paretove ekonomske misli na fašistički pokret, njegove sociološke teorije su bile još značajnije za politiku fašističke Italije. Postojalo je određeno razumijevanje između njega i Mussolinija na osnovnoj razini jer Paretova teorija elita, tendencija legitimiranja autoritarne vladavine i vjera u aristokraciju su bile važne komponente fašističkog režima. Uz sve to, Pareto je upotrebu sile i nasilja smatrao nužnom osobinom vlasti te se držao toga i u praksi. Naime, bio je odličan mačevalac i često je upadao u fizičke obračune, čak i na svojim predavanjima. Zadnjih par mjeseci života je primio mnoge počasti od fašističkog režima, većinu je odbio, ali ne zbog neslaganja sa režimom već zbog bolesti. Ostao je relativno naklonjen režimu, izmjenjivao pisma sa Mussolinijem i nudio savjete za formulaciju ekonomske i socijalne politike. Naravno, on je proveo samo jednu godinu života u fašističkoj Italiji, nije doživio sve loše strane tog režima pa ga se ne može staviti u isti koš sa fašističkim ideolozima.

Kako biste onda definirali njegovu političku filozofiju?

Vilfredo Pareto se može smatrati političkim realistom poput Niccolla Machiavellija. Složio bih se s Josephom Femiom u mišljenju da se u shvaćanju Pareta moramo vratiti na Machiavellija. Njih dvojica su dijelili mnoge stavove, poput onog da su sila i sukob ukorijenjeni u svaku poru političkog procesa, obojica su prezirali tendenciju političkih filozofa da poimaju čovjeka onakvog kakvim ga sami zamišljaju, a ne onakvog kakav zapravo jest. Promatrali su ljudske strasti kao sastavne dijelove ljudske prirode, kao što je vrat dio ljudskog tijela, a ne kao vrline ili poroke, samim tim su i odbijali dijeliti svijet u ekskluzivne moralne kategorije. Također su dijelili mišljenje o ljudima kao ovisnicima o mitovima koji pritom imaju potrebu opravdati svoje djelovanje pomoću zakona, simbola i vrijednosti- tu sklonost Pareto je nazvao „derivacije“. I na kraju, obojica su smatrala da humanitarizam i mekoća lidera mogu ponekad uništiti društvenu koheziju. Sve to Pareta može kvalificirati kao pobornika fašizma ali, kao što Femia napominje, Machivallijevo subverzivno pisanje je zapravo bilo progresivno u njegovo vrijeme. Pareto je dijelio taj Machiavellijev paradoks. S jedne strane, Paretove analize ismijavaju političke ideale koji daju nadu ljudskom biću, ali s druge je taj proces demistifikacije prijetnja za status quo jer mu uskraćuje mitove potrebne za održavanje poretka.

Velika njegova pažnja posvećena je postojećim i potencijalnim elitama i vrlo malo govori o drugim dijelovima društva. Zbog čega uzima upravo elite kao glavni predmet proučavanja?

U osnovi njegove interpretacije je vjerovanje da su ljudske individue rođene sa različitim sposobnostima, a tijekom života stječu različite vještine i sklonosti. Prema njegovom mišljenju, u svakom društvu postoje klase i samim tim je društvo heterogeno u mentalnom, moralnom, fizičkom i kulturnom aspektu i ta činjenica pomaže u održavanju društvenog balansa i organizacije. Neki ljudi su talentiraniji od drugih i oni bi tvorili idealnu elitu ili „klasu ljudi koji imaju najbolje rezultate u svom području rada“. Elita je, po njegovoj definiciji, mala grupa ljudi koja je uspjela doći na više razine u profesionalnoj hijerarhiji, u raznim sferama aktivnosti. Pareto je iznio tezu prema kojoj bi se političke elite u društvu potpuno neograničene mobilnosti sastojale od najtalentiranijih i najzaslužnijih osoba no bio je svjestan da su u stvarnosti elite oni koji se najbolje služe silom i uvjeravanjem dok pritom uživaju i važne prednosti poput naslijeđenog bogatstva i obiteljskih veza.

Aristotel je identificirao vladavinu jednog, nekoliko i većine, dok je Pareto smatrao vladavinu jednog nemogućom jer ne postoji čovjek koji je sposoban vladati potpuno sam dok je vladavinu većine  odbacio zbog logističkih razloga i nemogućnosti dogovora većeg broja ljudi pa je ustanovio da manjina uvijek vlada većinom. Iz istog razloga smatrao je pobjedu proletarijata čistom bajkom jer bi se opet izdigla vladajuća elita, kao u SSSR-u. Razloge što se više orijentira na elite nego na druge slojeve društva Hanz Zetterberg vidi u njegovom elitističkom sentimentu, no također ističe da je Pareto zamijetio da se društvena promjene odvijaju brže u višim slojevima nego u nižim.

On je smatrao obične ljude previše udaljenima od moći. Svjestan je da elite ne egzistiraju u vakuumu te ih se mora kontekstualizirati, ali ih je jednostavno smatrao najvažnijim dijelom političkog procesa. Gibanja elita je smatrao važnijim od previranja među običnim stanovništvom, ovdje bih upotrijebio analogiju koja se više koristi u analizi javnih politika, ali se također može primijeniti na odnos Pareta prema elitama. Zamislite stablo za vrijeme zime, lišće je opalo i vanjska struktura stabla je vidljiva. Na dnu je deblo, nešto više stoje 3 ili 4 grane koje podupiru manje, a te manje grane podupiru još manje sve dok ne dođemo do najmanjih grančica. Odsijecanje debla ruši stablo, dok je utjecaj grana na strukturu stabla ipak manje važan.

Prema njemu, vlast uvijek funkcionira nezavisno od kontrole većine, čak i u društvima sa izborima i ostalim demokratskim mehanizmima. On je prozvao lažnom tvrdnju demokratskih režima da predstavljaju većinsku volju. Iz tog razloga je i demokraciju smatrao običnom prijevarom i fasadom iza koje se uvijek krije vladavina bogate i moćne manjine nad siromašnom i nemoćnom većinom.

Koje su to karakteristike koje bi trebale imati moderne elite po Paretovom mišljenju?

U obrazlaganju ljudske iracionalnosti je ustanovio da postoji šest primarnih instinkta koji vladaju ponašanjem svakog čovjeka, a prva dva koristi kako bi objasnio ponašanje vladajuće elite. Prvi je instinkt za kombinacije koji se manifestira progresivnom politikom, kreativnošću i avanturističkim ponašanjem. Drugi je instinkt za očuvanjem i odražava konzervativnu stranu ljudske prirode, uključujući odanost institucijama obitelji, crkve, zajednice i nacije. Te dvije klase instinkta se mogu poistovjetiti sa „lisicom“ i „lavom“ u Machiavellijevom Vladaru. „Lisica“ je manipulativna, inovativna i kreativna i u tu skupinu se ubrajaju odvažni poduzetnici, izumitelji, pisci, lukavi političari, dok  „lavovi“ vjeruju u dobar, postojan karakter i predanost i u njih spadaju čuvari tradicionalnih vrijednosti, religije i zaštitnici nacionalne časti. Mora postojati balans  između ta dva tipa kako bi društvo funkcioniralo, odnos mora biti komplementaran.

Najbolja vlast bi bila ona koja posjeduje osobine i lisice i lava jer lisica lukavošću izbjegava zamke, a lav snagom plaši vukove. Kako bi ilustrirano svoju poantu, Pareto nudi primjer Wilhelma i kancelara Otta von Bismarcka. Wilhelma smatra primjerom „lava“, a Bismarcka „lisice“, odvojeno ne bi postigli mnogo, a zajedno su se nadopunjavali i postigli uspjeh.

Što zapravo znači njegova često upotrebljavana sintagma „cirkulacija elita“?

Paretovo istraživanje fluktuacije elita je često citirano i općenito se smatra najzanimljivijim dijelom njegove sociologije. Pareto elite dijeli na vladajuće i nevladajuće. Vladajući podrazumijevaju one koji direktno ili indirektno igraju važne uloge u upravljanju državom, dok u nevladajuće spadaju uspješni umjetnici, pisci, profesori itd. Pareto rabi jednostavnu distinkciju između onih koji imaju moć (elita) i onih koji nemaju (ne-elita) a povijest svakog društva je povijest odnosa između ljudi koji vladaju i ljudi kojima se vlada. Spomenuta cirkulacija  se događa između elite i ne-elite, ali i između vladajuće i nevladajuće elite. Proces smjene se odvija na dva načina, postepenim procesom infiltracije ili nasilnom revolucijom. Zbog toga on zagovara otvoreniji pristup primanju novih članova u elitu, ne zbog sažaljenja nad siromašnima, već zbog puke potrebe za održavanje postojeće elite. Primanjem novih članova se osvježava postojeća elita, a istodobno se slabi oporbeni pokret uzimanjem najboljih pripadnika. Način na koji jedna elita pada a druga se uzdiže, Pareto objašnjava pomoću osnovnih osobina elite. Elita sa prevladavajućim instinktima prve klase postaje previše humana, teoretski orijentirana, sentimentalna i sveukupno nedovoljno snažna, okrutna i energična da bi održala razvoj i odbila centrifugalne sile. Ako nastane ekonomska kriza ili prijetnja izvana, ta elita pada, a vlast preuzima druga elita spremna vladati mačem. Društveni red je nakratko obnovljen, no zatim i ta elita gubi polet jer je rigidna i neprilagodljiva. Jednim dijelom je to zbog njihovih principa jer vjeruju u konstantnost i stabilnost, ali ne cijene inovacije i ekonomske kombinacije pa ne stvaraju dovoljno nove vrijednosti. Ubrzo ta elita pada, nova zauzima njeno mjesto i tako u krug.

Pareto je to lijepo objasnio:„Procesom cirkulacije vladajuća elita se sporo ali konstantno transformira. Teče poput rijeke, a svako malo se dogodi nagli i nasilni poremećaj i rijeka probije brane. Nakon toga, nova elita preuzima vlast i počinje transformaciju, rijeka se vraća u normalno stanje i nastavlja slobodno teći.“ Ovaj fatalistički stav objašnjava srž njegova sukoba sa prosvjetiteljstvom i marksizmom, smatrao je da će elita uvijek vladati, samo je bilo pitanje koja točno elita.

Pareto smatra da su ljudske akcije u većini slučajeva plod osjećaja, a ne razuma. U kakvom odnosu su ovi stavovi sa prosvjetiteljskim idejama?

Gotovo sve ideje prosvjetiteljstva, poput slobode, racionalnosti, jednakosti itd. bile su izvrgnute Paretovom sarkazmu. Smatrao je da se njihovo uzdizanje razuma temelji na pogrešnim premisama. Ljudi ne preuzimaju filozofsku ili moralnu poziciju putem racionalnog izbora, već je naša perspektiva svijeta oblikovana ideološkim kategorijama i reflektira se osobnim interesima i osjećajima. Pareto eksplicitno odbacuje prosvjetiteljsku ideju o racionalnom djelovanju kao pokretaču napretka i kritizirao je njihove sljedbenike zbog arogancije i apsurdne vjere u ljudski razum. Upravo je to i razlog njegovog napuštanja ekonomske znanosti i okretanja sociologiji. Polje ekonomije se limitiralo na jedan aspekt ljudskog djelovanja: na racionalno i logičko djelovanje u potrazi za resursima, a Pareto se posvetio sociologiji kad je postao uvjeren da su ljudski odnosi većinom vođeni nelogičkim i neracionalnim djelovanjima.

U knjizi Uspon i pad elite analizom ponašanja ljudi na burzi objašnjava ljudsku neracionalnost. Čvrsto je vjerovao da je razum podređen instinktima i preostaje mu samo izabrati podobna sredstva da dođe do cilja, ali određivanje tog cilja nikad nije rezultat racionalnog promišljanja. Nelogično ponašanje je osnovni sastojak društvenog života i  smatrao je da ljudi često ni ne prepoznaju svoju osobnu motivaciju , tj djeluju zbog instinkta, navika i osjećaja pod iluzijom da je to logično djelovanje. Zaključio je da se ljudi često upuštaju u nelogično djelovanje, ali uz jaku tendenciju opravdavanja tog djelovanja. Izradio je koncept „derivacija“ kojima ljudi nalaze opravdanje za svoje akcije. Tako se svaki društveni fenomen može promatrati kroz dva aspekta: kakav je u stvarnosti (objektivni) i kako se prezentira u umu ljudskog bića (subjektivni).

Ipak, Pareto implicitno priznaje da bi se društvo dezintegriralo u slučaju proširenja njegovog skepticizma i racionalnosti. Za njega su pojmovi poput slobode, demokracije i humanosti imaginarni poput božanstava koji su se borili za Grke i Trojance u Ilijadi i povezani su rasuđivanjem koje krši pravila logike, ali takve derivacije pridonose efikasnoj ljudskoj organizaciji i djelovanju. Vjerovao je da nijedna civilizacija ne može bez svojih mitova i vjerovanja.

Razgovarala: Jelena Čevra, Radio Herceg-Bosne

HSPF.info

Komentari

komentara