Očekivanja od 2013: Politika u sjenci ekonomije

 

Svijet se suočava sa mnoštvom rizika. Jedna ili više zemalja mogle bi napustiti eurozonu. Nasilje na Bliskom istoku se može proširiti. Postoji rizik da se rasplamsaju sporovi između Kine i njezinih susjeda oko otoka, što bi moglo potaknuti intervenciju SAD-a na Pacifiku. Međutim, pojedinačno najveći rizik je da svi ovi i drugi događaji gurnu svijet u novu financijsku krizu (GFC II), piše DeAnne Julius u ‘The Financial Timesu’.


 


Piše: Dragan Štavljanin / Slobodna Europa

 

Ona je moguća iz tri razloga. Prvo, svjetska ekonomija je i dalje krhka i tek se neznatno oporavila od globalne financijske krize, koja je izbila 2007-8. Domaćinstva i vlade su još uvijek opterećeni velikim dugovima. Banke i dalje smanjuju svoje bilance i suočavaju se sa promjenljivom, nepovoljnom regulatornom klimom. Bilo kakav novi šok vodio bi dodatnom sužavanju prostora za njihovo poslovanje.

 

Drugo, i fiskalna i monetarna politika dosegnule su svoje granice. Globalna ekonomska kriza je dovela do toga da kenezijanske poticajne mjere, koje se zasnivanju na većim vladinim posudbama, u najbolje slučaju su neefikasne a, u najgorem, kontraproduktivne.

 

Središnje banke veoma dugo drže nominalne kamatne stope skoro na nuli, ubrizgavajući sredstva u financijske institucije kroz “kvantitativno popuštanje”. Međutim, u bankama se suočavaju sa malom potražnjom novih kredita a regulatori im preporučuju pojačati svoje rezerve. Kvantitativno popuštanje je pomoglo jačanju banaka, ali taj efekt se nije prelio i na realnu ekonomiju, tako da su sve veće neželjene posljedice ovih mjera po štediše i mirovinske fondove. Ukoliko dođe do vanjskog udara, vlade imaju veoma malo instrumenata na raspolaganju da reagiraju.

 

Treće ograničenje je politička slabost. Produžene mjere štednje podrivaju političku podršku građana ključnim strankama i ohrabruju ekstremističke stranke – i na ljevici i na desnici. Posebno su izložene riziku zemlje na periferiji eurozone. Slaba koalicija u Italiji nakon izbora na proljeće ili pobjeda separatista u Kataloniji može označiti ne samo početak kraja eura već i izazvati novu globalnu financijsku krizu.

 

Međunarodna suradnja je od ključnog značaja da bi se umanjili ovi rizici. Nužno je pažljivo pratiti krizne regije i reagirati blagovremeno. Neophodan je pričuvni plan da bi spriječilo proširenje financijske krize iz jedne zemlje na ostatak globalne ekonomije, a da se pri tom ne posegne za protekcionističkim mjerama. G20 je očigledno mjesto za koordinaciju takvog plana. Nažalost, Rusija će predsjedavati ovom grupacijom ove godine, što je još jedan razlog za brigu.


Odlučujuća godina za deglobalizaciju

 

Posljednjih četvrt stoljeća koji su vodili ka financijskoj krizi, obilježio je znatan uspon globalizacije, prije svega prekogranični protok financijskog kapitala. Zapadni poduzetnici su masovno investirali u Kinu i druge zemlje, članice BRICS-a. Novi fenomen je uspostavljanje protoka kapitala od juga ka sjeveru, s obzirom da su suvereni bogati fondovi iz Azije i sa Bliskog istoka počeli masovno otkupljivati vrijednosne papire razvijenih ekonomija. Najbrže su rasle bankarske prekogranične bankarske posudbe, uglavnom uz posredovanje Londona. Ambicija Citibanka bila je da se vidi na kutu svake ulice od Manhattana do Maname. Banka HSBC nam je ponosno govorila da je ona “svjetska lokalna banka”.

 

Međutim, sa izbijanjem krize, ovaj trend se preokrenuo, piše Howard Davies u “Financial Timesu”. Prekogranične posudbe su drastično pale, kao što su smanjene i ambicije ključnih američkih i europskih banaka. HSBC se povukla iz mnoštva zemalja; Citibank i Barclay imaju druge preokupacije. Kontinentalne europske banke nastoje ojačati kapitalnu bazu, a sredstva investirana u zemlje u usponu se realiziraju kako bi se poduprle bilance banaka kod kuće, odnosno u razvijenim zemljama.

 

Ulazimo li u novu epohu financijske deglobalizacije? Ako je to točno, trebamo li zbog toga brinuti?

 

Izvjesna smanjenja obujma kapitala i operacija banaka su neizbježna, pa i dobrodošla. Banke su postale predimenzionirane. Njihovi apetiti su prevladali kapacitete njihovog digestivnog sustava. Ne trebamo žaliti zbog povlačenja (iz Britanije) pojedinih islandskih i irskih banaka. Međutim, postoje znaci da su neka od ovih povlačenja rezultat financijskog protekcionizma, koji može biti opasan kao i protekcionizam u trgovini realnim proizvodima.

 

U pojedinim slučajevima, prije svega u Europi, domaće državne regulatorne institucije su naložile bankama da povuku sredstva sa stranih tržišta kako bi očuvale likvidnost. Te su mjere posljedica možda pretjeranog učenja lekcije o kaotičnom bankrotu Lehman Brothersa.

 

Američke nadležne institucije inzistiraju da strane banke osnuju lokalne podružnice (subsidiaries), sa posebnom kapitalizacijom (kao što to Kanada već čini neko vrijeme). Čak i u EU, gdje banke imaju pravo posluju u cijeloj Uniji, na osnovu registracije u jednoj članici, sada su izložene pritisku da formiraju lokalne podružnice. Nitko ne želi ponoviti debakl sa islandskim bankama, kada su britanska i nizozemska vlada morale isplatiti vlasnike depozita u bankama kojima nikada nisu dali ovlasti za rad.

 

Međutim, ove mjere nisu bez posljedica i troškova. One dovode do blokade kapitala tamo gdje nije nužno, što znači da se on ne koristi optimalno, čime se povećavaju troškovi kreditiranja. Kao rezultat toga, banke se povlače, prije svega sa manjih tržišta, čime se smanjuje konkurentnost. Lokalne vlasti reagiraju prilagođavanjem regulative u korist domaćih financijskih institucija, čime se uvodi diskriminacija.

 

Međunarodni monetarni fond i Bord za financijsku stabilnost (The Financial Stability Board) su zabrinuti zbog ovih trendova, prepoznajući u njima opasnost. Ova, 2013-a, bit će odlučujuća godina. Hoće li središnje banke i domaći regulatori sa entuzijazmom poduzeti mjere koje vode financijskoj deglobalizaciji – kao odgovor na lokalne političke pritiske – ili je moguće pronaći novu ravnotežu, u koju će biti ugrađena iskustva stečena u ovoj krizi, u novom pristupu u kome će biti sačuvani mnogi benefiti od otvorenog međunarodnog financijskog tržišta?

 

Pronalaženje pravog odgovora na ovo pitanje je od ključne važnosti.


SAD će potvrditi svoju privrženost Europi

 

Ova, 2013-ta, bit će godina sporazuma EU i SAD o slobodnoj trgovini, ili u najmanju ruku ozbiljnih pregovora ka ostvarivanju tog cilja. Mada je ova mogućnost najavljivana mnogo puta do sada – ali nije ostvarena zbog ozbiljnih razilaženja oko regulative i subvencija – ekonomski ulog je mnogo veći a politička prepreke ove godine manje, piše Anne-Marie Slaughter u “Financial Timesu”. I EU i SAD je preko potreban brži ekonomski rast. Monetarna politika je u biti iscrpljena kao instrument, fiskalna politika je sve pooštrenija.

 

Ostaje trgovina: proširivanje tržišta uklanjanjem tarifa i – što je još važnije – netarifnih barijera, kao što su licencirani standardi i antidampinške mjere.

 

Pravo je čudo da Obamina administracija aktivno teži transpacifičkom partnerstvu na zapadu i povećava izglede za sporazum sa EU na istoku.

 

Stječe se utisak da su SAD napokon uvidjele da je ekonomska snaga Europe od strateške važnosti. Državna tajnica Hillary Clinton kazala je krajem studenoga da “se Amerika ne okreće od Europe ka Aziji; mi se (zajedno) sa Europom okrećemo ka Aziji”.

 

EU je najveća ekonomija svijeta; ona je najveći trgovinski i investicijski partner SAD-a i najveći trgovinski partner Kine.

 

Stvaranje istinskog transatlantskog tržišta osnažuje transatlantsko političko i vojno savezništvo i pomaže i SAD i EU da koordiniraju politiku prema različitim azijskim zemljama.

 

Time se istovremeno stvaraju nove mogućnosti u Atlantskom bazenu, poboljšavanju veze sa Afrikom i Južnom Amerikom i potiču trgovina i investicije između njih. Na kraju, EU može biti važno tržište za sve veći izvor energije iz SAD.

 

Proširivanje trgovine sa SAD-om i simbolizam novog i trajnog transatlantskog sporazuma može biti politički spasonosno za čelnike EU suočenih sa mnoštvo izazova, prije svega mjerama štednje i političkim bitkama koje im predstoje.

 

Time bi EU ponudila nešto novo svojim potrošačima i makar dijelu proizvođača. Na taj način bi se stavilo do znanja i da SAD ostaju privržene starom kontinentu, kao što su to činile sve vrijeme od 1958. To bi pojačalo šanse za opstanak i širenje eurozone.

 

Sve ovo je moguće pod uvjetom da se europske vlade suoče sa poljoprivrednim i drugim lobijima koji su otežavali prethodne napore da se postigne trgovinski sporazum SAD i EU. Sada je pravi trenutak za to.

 

Svjetski čelnici trebaju slijediti primjer Merkel

 

U svjetskoj politici postoji mnogo načina da postignete više sa manje napora. Kreatori politike mogu, na primjer, kombinirati ekonomske mehanizme sa odlučnom diplomacijom i ostvariti željene rezultate bez sukoba ili trgovinskog rata, piše Ian Bremmer u “Financial Timesu”.

 

U 2013-oj bit će svakako vidljivija ovakva taktika, s obzirom da će američki, europski i kineski dužnosnici odoljeti iskušenjima većeg uplitanja u međunarodna pitanja jer se moraju fokusirati na sporna domaća pitanja. Ali, ako su išta naučili u ovoj godini, vodit će računa da ne upućuju prazne ultimatume kao sredstvu vanjske politike.

 

Obamina administracija je, na primjer, upozorila sirijskog predsjednika Assada da će “biti posljedica” ako upotrijebi kemijsko oružje za eliminaciju pobunjenika. Američki ministar obrane Leon Panetta je kazao da “cijeli svijet promatra”. Nažalost, svijet je vidio da Washington povlači “crvenu liniju” koja izgleda podrazumijeva da aktualna Assadova upotreba konvencionalnog oružja za ubijanje vlastitog naroda neće isprovocirati posljedičnu reakciju. Stječe se utisak da će sirijski predsjednik nastaviti bitku mnogo više uplašen da oporbene snage ne zauzmu prijestolnicu Damask, nego da će Obama narediti zračne udare u Siriji.

 

Američki predsjednik je, također, rekao da neće dozvoliti Iranu razviti nuklearno oružje. Međutim, Obama je uglavnom povukao tu liniju da bi zaštitio političku reputaciju kod kuće. Time, međutim, neće uvjeriti iranske čelnike da se odreknu nuklearnih planova.

 

SAD i ostatak svijeta može naučiti lekciju o ultimatumima od Angele Merkel.

 

Njemačka kancelarka je pažljivo birala riječi i djela sve vrijeme krize u eurozoni. Ta strategija je pomogla u održavanju pregovora, istovremeno sačuvavši joj snažnu podršku javnosti kod kuće. Oni koji povlače linije u pijesku riskiraju vlastiti kredibilitet.

 

U 2013-oj, američka i kineska vlada će nastojati ostvariti obećanja o uvođenju mjera u cilju stjecanja prednosti u trgovinskom nadmetanju kao i upravljanju rizikom od sukoba u cyber prostoru.

 

Kina i njezini susjedi će nastaviti razmjenjivati prijetnje oko suvereniteta nad vodama koje ih razdvajaju. Američki i europski dužnosnici će zahtijevati od Irana da pristane na sporazum o njegovom nuklearnom program.

 

Europski dužnosnici će inzistirati da vlade Grčke, Španjolske, Portugala i Italije nastave reforme. Vlade na Bliskom istoku će međusobno reći da svaka gleda svoja posla. Indija i Pakistan će razmijeniti upozorenja oko Afganistana u mjeri u kojoj NATO bude ubrzao povlačenje svojih trupa.

 

Međutim, jedino će biti tretirani ozbiljno ultimatumi koji ne iziskuju značajne troškove ili rizike onima koji ih upućuju.

 

Komentari

komentara