Od konflikta do rata – primjer JNA

Vojna_parada_JNA_1975Smrt Jugoslavenske narodne armije započela je 1991. godine kada su Socijalističke Republike Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost i raskidanje državnih sveza sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom (SFRJ). Nedugo zatim, njihov primjer slijedile su Makedonija i Bosna i Hercegovina. Sama intencija JNA da „sačuva federaciju“ bila je sporna svima, pa i onima unutar JNA, koji su taj plan trebali provesti. No kako bi se razumio kontekst preobrazbe JNA potrebno je istaknuti povijesne činjenice.

Odlaskom Josipa Broza s mjesta doživotnog predsjednika SFRJ i neprikosnovenog autoriteta koji je federaciju držao na okupu, otpočinje unutarnja kriza u Jugoslaviji, uzrokovana sukobljenim koncepcijama unutarnjeg uređenja u republičkim SK. proces osamostaljenja federalnih jedinica, republika počeo je šezdesetih godina 20. stoljeća, da bi on bio okončan donošenjem Ustava 1974. godine. Takova decentralizacija upravo je omogućila previranja u nejedinstvenom Savezu komunista Jugoslavije (SKJ), te sve veću autonomiju republičkih SK.

Tijekom rasprava o budućnosti unutarnjeg političkog uređenja SFRJ, osamdesetih godina 20. stoljeća, kristaliziraju se dva bloka: reformatori (smatrali su da se rješenje političke krize mora tražiti izvan Ustava iz 1974.g.) i ustavobranitelji (smatrali su da se unutar Ustava iz 1974.g. treba tražiti povoljniji oblik koegzistencije federalista i tzv. separatista). Jasno, glavni predstavnici obrane Ustava iz 1974.g. jesu bili politički predstavnici Slovenije, Hrvatske i autonomnih pokrajina (prije Miloševićevog udara). Oni su bili zagovaratelji decentralizacije. S druge strane, očiti predstavnik drugog bloka – reformista, koji se suprotstavljao ideji decentralizacije iz Ustava 1974.g., štoviše, zagovaratelj centralizacije i jačanja federacije bio je Slobodan Milošević, te političko vodstvo Srbije.

Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji 1987. godine, jača pritisak za političkom i ustavnom reformom. Komisija koju je osnovao, 1989. godine predlaže temeljitu reformu političkog sustava SFRJ. Poštivanje građanskih sloboda koje proizlaze iz Povelje UN-a, demokratska kontrola tijela državne vlasti, te neovisno pravosuđe, ostaju u sjeni najvećeg zahtjeva Slobodana Miloševića – izmjena odlučivanja u federalnoj skupštini. Milošević predlaže ukidanje obveze konsenzusa republika pri donošenju svih odluka, e uvođenje kvalificiranog glasovanja, čime se zadire u konstitutivni status republika. Najveći protivnik takve reforme bila je Slovenija, koja je ostala vjerna Ustavu iz 1974. godine. K tome, Slovenija predlaže asimetričnu federaciju, u kojoj bi svaka republika u dogovoru s drugima utvrdila koje nadležnosti prenosi na federaciju.[1]

Nakon održavanja XIV. izvanrednog Kongresa SK Jugoslavije, odlaska predstavnika Slovenije, zatim i Hrvatske, te njegova raspuštanja, ulazi se u krizu institucija SFRJ. Kao neizostavni dio ustavnog poretka, Jugoslavenska narodna armija (JNA) pratila je sudbinu svoje države. JNA je, bez obzira na svoj ustavni položaj i zadatke ili baš zbog toga, bila jedan od glavnih i ključnih aktera krize a kasnije i rata, koji je na početku imao najveću razornu moć, time i autoritet.[2]

U vremenima kada se SFRJ pokušala reformirati i jasnije odrediti prema potrebama i zadacima koje je moderni svijet pred nju stavljao, JNA svakako da je trebala reforme. Izlaz iz krize JNA je vidjela u Predsjedništvu SFRJ s maksimalnim ovlastima. Izaslanstvo JNA je početkom i krajem 1988. godine predlagalo Predsjedništvu SFRJ da promijeni svoj ustavni položaj i poveća nadležnosti. Njezina lobiranja bila su pokušaj uređenja političke stvarnosti po vlastitoj mjeri. Državni vrh tom prijedlogu nije poklanjao posebnu pozornost. JNA je i poslije na isti način predlagala izlaz iz krize. Nije uspjela, a neuspjeh nije dočekala prekriženih ruku, u tijeku je bio njezin odgovor na krizu. Ona je nakon višegodišnjeg rada posljednjeg dana 1988. godine prešla na novu organizaciju OS SFRJ pod imenom „Jedinstvo“. Ime nije bilo slučajno izabrano, bilo je sinonim za sve ono što je JNA željela postići: jedinstvo cijelog prostora Jugoslavije kao ratišta, jedinstvo oružanih snaga na ratištu, jedinstvo oružane borbe i jedinstvo zapovijedanja oružanim snagama.

U novu organizaciju JNA je stupila s novom vojnom strategijom, naglašenim mirnodopskim i unutarnjim zadaćama. Do tada je temeljna zadaća Armije bila suprotstavljanje oružanoj agresiji kao ugrozi izvana. Nova strategija pored stare, donijela je određene zadatke društvene samozaštite u miru i izvanrednim prilikama, što je značilo uporabu u unutarnjim sukobima. Izvanredne prilike bile su novina u obrambenom pojmovniku SFRJ, koji je do tada poznavao samo pojmove specijalni rat i oružanu agresiju. Pojam izvanrednih prilika bio je, ustvari, eufemizam za mnogo konkretniju, ali vremenski neprikladnu kontrarevoluciju. Pod izvanrednim prilikama podrazumijevana je oružana ili druga aktivnost kojom je neposredno ugrožena nezavisnost zemlje, njezin suverenitet i teritorijalna cjelokupnost i Ustavom SFRJ utvrđeno društveno uređenje.

S planom „Jedinstvo“ JNA je postigla jedinstvo cijelog prostora Jugoslavije kao ratišta, jedinstvo OS SFRJ na ratištu, jedinstvo oružane borbe i jedinstvo vođenja i zapovijedanja. Strategijska razina zapovijedanja podijeljena je na dvije razine: Vrhovnu komandu OS SFRJ i zapovjedništva vojišta. Nova organizacija tumačena je decentralizacijom, što je očito trebao biti argument protiv kritičara, koji su u Armiji, s punim pravom, vidjeli zastupnika centralizma.

U ovom kontekstu jasne političke, pa i državne krize, JNA se ponašala neodgovorno iskorištavajući položaj Predsjedništva SFRJ koje nije prihvatilo prijedlog saveznog ministra/sekretara za narodnu obranu generala Veljka Kadijevića za uvođenjem izvanrednog stanja, što je Generalštab iskoristio za omalovažavanje, kasnije krnjeg Predsjedništva, koje je jedino legalno tijelo nadzora nad JNA i njezinim djelovanjem.

Jugoslavija je za dio povjesničara i teoretičara države i društva bila neuspješan eksperiment, kojem se ne mogu negirati i neke dobre stvari (prvenstveno socijalna politika), no u cjelini to je bila država koja je nastala u ratovima uz potporu međunarodnog okruženja i koja je unutarnjom silom držana na okupu. U 1980-im komunistički projekt Jugoslavije doveden je do kraja, a JNA – najuže vezana uz taj projekt, neminovno je podijelila njegovu sudbinu. Na prijelazu iz 80-ih u 90-e formiran je odnos snaga za promjenu Jugoslavije uređene Ustavom iz 1974. godine. Do kraja 1989. tri puta je osporavana: najprije je to učinila JNA, potom Srbija i na kraju Slovenija. Proces je završen do kraja 1990. izborima na kojima su komunisti poraženi u svim republikama, osim u Srbiji i Crnoj Gori. Tim je potreba novoga političkog dogovora postala još aktualnija. Srbija, Crna Gora i JNA tražile su Jugoslaviju u kojoj su drugi prepoznali rješenja prije ustavnih promjena 1974., a ostali, napose Slovenija i Hrvatska, nudili su konfederaciju, odnosno zajednicu suverenih država ili raspad prema postojećim republičkim granicama.

Dogovor nije postignut. Uslijedio je rat i raspad Jugoslavije. JNA nije pokrenula rat, ali ga je omogućila aktivnim svrstavanjem na stranu Srbije. Naime, sve dok je Slobodan Milošević prijetio ratom, to je, s više ili manje uvažavanja, primano u susjednim republikama. Njegove su prijetnje dobile realnu težinu tek kada je njegovo viđenje Jugoslavije prihvatila JNA. Od tada Milošević nije samo jedan od glasnih puhača kojima su vjetrovi demokracije otvorili prostor za pokušaj realizacije velikosrpskog projekta – države na račun drugih. Bez aktivne potpore JNA Milošević nije mogao materijalizirati svoje prijetnje s Gazimestana. Vojska nastala u krvi antifašističke borbe „svih naroda i narodnosti“ protiv nacističke politike krvi i tla, nestala je pola stoljeća kasnije aktivno podupirući velikosrpsku politiku „krvi i tla“. Stoga, mišljenja prema kojima je JNA glavni krivac za rat, nisu daleko od istine.

[1] Ramet, S. P., Balkanski Babilon. Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada, Alinea, Zagreb, 2005., str. 56

[2] Hadžić, Miroslav, Uloga JNA u raspadu Jugoslavije, vidjeti http://www.bezbednost.org/upload/document/uloga_jna_u_raspadu_jugoslavije.pdf

Autor: Josip ZELENIKA

HSPF.info

Komentari

komentara