Od post-sovjetske krize do povratka među najveće

 

Nakon pobjede Vladimira Putina na predsjedničkim izborima u Rusiji mnogi postavljaju pitanje gdje Rusija zapravo ide. Dok neki ističu kako je Putinovim izborom najveća zemlja svijeta Zapadu još jednom pokazala zube, drugi u isto vrijeme upozoravaju na potpuni mrak kada je u pitanju demokracija u Rusiji.

 

piše: Vedran Kožul / pogled.ba

 

 



 

 

No bilo kako bilo, jedno je sigurno. Rusija je sve jača i jača, a ne tako davno ovoj zemlji nisu cvale ruže. Ovaj pregled za upravo za cilj ima prikazati taj put „preobraženja“ s naglaskom na dane bliže prošlosti. 
Rusija se danas zasigurno nalazi u samome vrhu svjetske moći i svakako se vratila u borbu za primat na pozornici zvanoj novi svjetski poredak. Rusija je izmijenila svoju filozofiju svjetskog strateškog igrača jer je na prvo mjesto stavila energiju umjesto oružja, što je za zemlju s tolikim prirodnim bogatstvima svakako pun pogodak. U prvim godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza Rusija nije bila u idealnoj poziciji. U početnoj fazi Jeljcinove vanjske politike, kad se vjerovalo da je moguće izgraditi strateško partnerstvo između SAD i Rusije, težište ruske politike bilo je postavljeno u tom pravcu, s očitom nadom da bi se mogao stvoriti svojevrsni balans rusko-američkih odnosa. Samim tim bilo bi riješeno i pitanje svjetskog poretka, kao i ruskog vodećeg mjesta u njemu. Međutim, vrlo brzo, nade u neko strateško partnerstvo počele su slabiti, da bi se ruska vanjska politika počela otrježnjavati u suočavanju s realnim problemima.

SAD su svojim praktičnim pristupima jasno pokazale da smatraju Rusiju velikom silom, ali da je ona sada u svakom pogledu slaba i da joj od karakteristika velike sile preostaje jedino nuklearno oružje. O nekom rusko-američkom stvaranju posebnih odnosa, u kojima bi Rusija imala neku vrstu identičnog glasa s američkim, nije bilo niti govora, te su svi oni u Rusiji koji su očekivali takav razvitak morali potražiti drukčije političke koncepte. U okviru svoga shvaćanja takvih odnosa američka je politika postavila tezu da je geostrategijski policentrizam na području bivšeg SSSR-a koristan i poželjan.

Stav SAD-a je da treba posebice razvijati odnose s Ukrajinom, Azerbejdžanom i Uzbekistanom, kako bi se omogućio prodor američkih interesa u Ukrajinu i u azijski dio bivšeg SSSR-a. Ovakav stav potvrđuje i potpora Viktoru Juščenku, prozapadnom ukrajinskom političaru koji je uz veliku pomoć zapadnih zemalja i došao na vlast da bi nekoliko godina kasnije opet bio poražen od političkih elita koje su proruski orijentirane. U to doba Sjedinjene Američke Države su zastupale i stav da je Rusija jednostavno preslaba da bi bila ravnopravan partner, a to je bila konstatacija koja je sve ruske planove o partnerstvu bacala u vodu. Ruska politika koja je shvatila novu realnost potražila je nove prostore za djelovanje. Umjesto zagovaranja partnerstva ili čak zreloga partnerstva sa SAD, za što Rusija nema sredstva niti danas, a ni u doglednoj budućnosti, ruska politika usmjerila se prema “bližem inozemstvu”, Kini te zemljama zapadne Europe. U svom pristupu “bližem inozemstvu” ruska vanjska politika također je napravila veliki zaokret. Uvjerena u početku da će gotovo sve bivše sovjetske republike, unatoč svojoj nezavisnosti, ubrzo potražiti Moskvu kao središte gospodarskoga, industrijskoga i društveno-kulturnoga razvoja, ruska politika bila je primarno okrenuta prema razvijanju rusko-američkih veza i odnosa. Tek kada se vidjelo da ti odnosi ne daju rezultata, a da se istodobno države Zajednice nezavisnih država (ZND), odnosno nezavisnih naroda sve više udaljavaju od Zajednice i sve više ističu državnu nezavisnost, ruska politika je učinila veliki zaokret, dajući primat tom području.

 

U dokumentu Strateški principi Rusije iz 1995. o odnosima sa zemljama ZND-a istaknuta je ekonomska integracija kao cilj kome se teži. To bi trebalo ostvariti stvaranjem carinske i monetarne unije, zajedničkim prostorom za znanstvenu i tehnološku suradnju, transferom kapitala i slično. Ističući postavljenu suradnju kao dobrovoljnu aktivnost suverenih i jednakih država htjelo se sve zemlje ZND-a uključiti u proces jačanja veza, no taj proces nije u svim zemljama išao glatko zbog utjecaja SAD-a, Turske te arapskih zemalja.

 

Odnosi s NR Kinom razvijaju se u skladu s ruskom namjerom stvaranja dobrih i prijateljskih odnosa sa susjedima. Ruska strani voli istaći da te dvije zemlje mogu biti dobri susjedi, dobri prijatelji i dobri partneri. S tom namjerom riješena su sporna granična pitanja, a obje se strane nastoje oduprijeti svim onim tvrdnjama koje jednu ili drugu zemlju prikazuju kao opasnost ili prijetnju. Iako u Rusiji još uvijek ima stajališta po kojima bi u budućnosti Kina mogla biti najveća opasnost ruskim interesima, ipak prevladava uvjerenje da je suradnja s Kinom u interesu Rusije, te da se na taj način može stvarati pozicije za neko novo mjesto Rusije u središtu svjetskog poretka. Ekonomska komplementarnost, kao i brz razvitak kineske proizvodnje, otvorili su šanse za razvijanje trgovine, koja je posebice značajna u pograničnim dijelovima obje zemlje.

 

Umjesto nekadašnjih odnosa, utemeljenih na identičnoj ideologiji marksizma – lenjinizma, današnji rusko-kineski odnosi razvijaju se na zajedničkim interesima i potrebama obiju zemalja. One shvaćaju vrijednost međusobnih odnosa, kako zbog svojih internih razloga tako i zbog međunarodnih pozicija. I u jednom i u drugom slučaju smatra se da suradnja može pomoći unapređivanju njihove međunarodne uloge. Ruska politika ističe da uzajamne odnose s Kinom želi graditi na odnosima jednakosti i poštovanja suverenih interesa, te da se obje zemlje u svojim akcijama mogu založiti za pravedniji i demokratskiji svijet. Rusija također pokušava pronaći zajedničke dodirne točke, posebice u odnosima s Njemačkom i Francuskom, što bi najvjerojatnije dovelo i do podjela  u euroatlantskim integracija, a to se danas i ne čini previše realnom opcijom.


Sve u svemu, svojim mudrim potezima, kao i ekonomskim zamahom, Rusija postaje sve jača, te danas ima sve ozbiljniju ulogu u odlučivanju kod pitanja koja su važna za budućnost cijeloga svijeta, iako je u krugu pet svjetskih sila mnogi analitičari smatraju i dalje najslabijom karikom.

 

 

hspf.info

Komentari

komentara