Od „željezne zavjese“ do „zelene staze“ i „linije života“

 

Povodom 50. obljetnice početka gradnje Berlinskog zida (13.08.1961. – 13.08.2011.)

Piše: Dr.sc. Mile Lasić


 

U Berlinu i drugdje u Njemačkoj, duž nekadašnje „unutar-njemačke granice“ se već održavaju svečanosti i manifestacije kojima se obilježava „50. obljetnica gradnje Zida“ („50. Jahrestag des Mauerbaus“), najavio je u utorak na specijalnoj konferenciji „državni ministar za kulturu“ (Kulturstaatsminister) Bernd Neumann. Iz mnoštva tih manifestacija ministar je, logično, izdvojio onu u berlinskoj „Palači suza“ (“Tränenpalast”), jer će u njoj – i uz nazočnost njemačke kancelarke Angele Merkel – biti otvorena izložba: „Granična iskustva. Svakodnevnica njemačke podjele“ (“GrenzErfahrungen. Alltag der deutschen Teilung”).  Nije, dakako, ministar Neumann zaboravio spomenuti  kako će se mjesec dana kasnije u „Kući povijesti SR Njemačke“ (Haus der Geschichte der Bundesrepublik Deutschland) progovoriti kompleksnije i o žrtvama i zločinima „SED diktature“, tako se u zapadnom dijelu Zemlje oduvijek govorilo o DDR-u, pa i danas. Pobjednici, očigledno, likuju i kad ima i kad, za to, nema neke velike potrebe. Günter Grass se, inače, jedne prilike javno zapitao, da nije slučajno hladnoratovsku bitku izgubio bolji dio Njemačke? Nije, dakako, ali nekog smisla ima i ova Grassova provokacija…

I – Spomen DDR-ovom izbjegličkom pokretu

I bez Neumannove najave o „50. obljetnici gradnje Zida“ govori se i piše u svakom  govornom, slikovnom i printanom mediju, emitiraju se solidno urađeni dokumentarni filmovi o ovom događaju i prohujalom vremenu. U nastavku  skrenut  će se pažnju, međutim,  tek na neke od službenih manifestacija u Berlinu kojima se obilježava 50. obljetnica početka gradnje Berlinskog zida. Iz objelodanjenog programa je razvidno, naime, da će brojni muzeji  i druge ustanove putem raznih izložbi, konferencija i diskusija pokušati kritički misliti recentnu njemačku i europsku povijest.

 

 

Tako će u Berlinu biti organizirane izložbe posvećene tzv. izbjegličkom pokretu iz DDR-a. U jednoj od njih, u spomen instituciji, prihvatnom izbjegličkom logoru Berlin Marienfelde,  sastavnom dijelu  “Zaklade Berlinski zid” (Stiftung Berliner Mauer), podsjeća se već od 05. kolovoza na četiri milijuna ljudi koji su između 1949. i 1989. godine napustili DDR u pravcu SR Njemačke. Pri tomu je njih 1,35 milijuna prošlo baš kroz prihvatni logor Berlin-Marienfelde. Izvanredna izložba „Izčezli i zaboravljeni – izbjeglički logori u Zapadnom Berlinu“ (Verschwunden und vergessen – Flüchtlingslager in West-Berlin) traje sve do kraja ove godine. U Njemačkom povijesnom muzeju, pak, od svibnja ove godine izložene su fotografije Thomasa Hoepkera i Daniel Biskupa, pod nazivom „Über Leben“, koje govore i o Zidu i o drugim podjelama u Europi poslije Drugog svjetskog rata, sve do „pada komunizma“….
Središnja proslava ovog neobičnog jubileja, spomena Zidu kojeg više nema, je 13. kolovoza u  instituciji koja, i inače, čuva uspomenu na Berlinski zid, dakle u „Gedenkstätte Berliner Mauer“. Preciznije kazano, u njoj se čuvaju uspomene ne samo na Zid, nego i na njegove žrtve. Duž nekadašnje unutar-berlinske granice na Bernauer Strasse izloženi su dokumenti koji govore  o povijesti gradnje Zida, o podjeli Njemačke, kao i o bivšem istočno-zapadnom konfliktu. Bit će organizirani i književni susreti i prikazivani i filmovi…

 

 

Iz najave ministra Neumanna vrijedi izdvojiti, također, kako je sjećanje na gradnju Zida neizostavni doprinos preradi njemačke povijesti. Nije zaboravio, dakako, makar prigodno spomenuti ubijene prilikom pokušaja prebjega, one u Berlinu, jer je njihova smrt dokumentirana. Državni ministar Neumann se pozvao na istraživački rad „Smrtonosne žrtve na Berlinskom zidu“ (“Todesopfer an der Berliner Mauer”), u kojem su obrađene biografije ubijenih „na Zidu“, samo ih je u Berlinu 136 čiji je san o slobodi skončao na brutalan način na ovom spomeniku hladnoratovskim suludostima i  ideološkim konfrontacijama i iluzijama.

 

II – D-MARK je bila četiri puta jača od DDR-Mark

Točno prije 50 godina, 13. kolovoza 1961. godine, donijelo je, dakle, tadašnje mudro  DDR-vodstvo odluku o zatvaranju tzv. sektorske granice usred Berlina. Dakako, prije toga je bilo u Moskvi kazano tadašnjem predsjedniku istočno-njemačke države i Socijalističke jedinstvene partije (SED), Walteru Ulbrichtu, da tako učini, u to nema sumnje. Berlin je u to  vrijeme bio podijeljen na četiri okupacijske zone, ali se u čvrstu granicu uobličila samo podjela između zapadnog i istočnog dijela grada, zapadne dijelove su držali Amerikanci, Britanci i Francuzi, a istočne dijelove „Sovjeti“. Totalni njemački poraz u Drugom svjetskom ratu i razbuktali hladni rat su podrazumijevali nepostojanje političkog subjektiviteta po sigurnosnim pitanjima ni u Bonnu ni u Istočnom Berlinu, nego svrstavanje uz  Washington ili Moskvu, NATO i Varšavski pakt.
Ovim činom  se zapriječio „posljednji otvoreni put za bijeg na Zapad“, kazao je minister Neumann, „pa je za mnoge ljude u Istočnoj Njemačkoj tog 13. kolovoza umrla posljednja nada u život na slobodi“. Do tog trenutka je, prema njegovim riječima,  “već preko tri milijuna ljudi okrenulo leđa tom socijalističkom dijelu njemačke države“.

 

 

Iako je još 15. lipnja 1961. godine Walter Ulbricht izjavio kako „nitko nema namjeru uspostaviti Zid“ (“Niemand hat die Absicht, eine Mauer zu errichten!”), uradio je, dakle, samo dva mjeseca  kasnije upravo to. S time je ušao u povijest kao jedan od najvećih lazova, pišu ovih dana njemački mediji, objavljujući Tagesspiegelov faksimil te Ulbrichtove izjave. DDR-vodstvo se odlučilo za „Mauerbau“, kaže se u znalački urađenoj analizi na službenom vladinom portalu (www.regierung.de), jer je svakog mjeseca iz DDR-a bježalo na Zapad, u prvom redu preko otvorene granice u Berlinu, više od tisuću ljudi, među njima mahom stručni, visokokvalificirani i akademski obrazovani ljudi. U to vrijeme je iz Istočnog Berlina svakim danom na posao išlo 50.000 ljudi, a vrijednost D-MARK je bila četiri puta viša od DDR-Mark, tvrde povjesničari, pa se ljude u DDR-u  nije moglo uvjeriti ideološkim floskulama u „komunistički raj“, odnosno bolji život na Istoku od onog na Zapadu.
Walter Ulbricht je, dakle, formalno donio odluku o početku gradnje Zida, koja je u biti značila podjelu Berlina u sljedećih 28 godina. Na prvi pogled, ova je odluka bila u suprotnosti s planovima sovjetskog vođe Nikite Hruščova, koji je već 1958. godine zahtijevao da se zapadne sile  kompletno povuku iz zapadnog dijela Berlina. Inače, prijetio je temperamentni Hruščov, SSSR će zaključiti separatan ugovor s DDR-om i prenijeti tzv. kontrolna prava nad cijelim Berlinom na DDR-vladu. To bi, dakako, značilo narušavanje dogovora sa “saveznicima”, radilo se o velikom blefu, na koji su se oglušili i Amerikanci i Britanci i Francuzi. Hruščov je ove prijetnje ponovio i 04. lipnja 1961. godine u Beču, stoji u spomenutoj analizi na portalu njemačke vlade, ali ih je američki predsjednik John  F. Kennedy ignorirao.Cijeli Berlin leži na teritoriju DDR-a, tvrdio je u bečkim razgovorima Hruščov, ali tako nije bilo regulirano, jer su i tri zapadne pobjedničke sile imale, kao i Sovjeti, „odgovornost za čitav Berlin“, što će deset godina kasnije biti i potvrđeno u čuvenom „Berlinskom ugovoru“.

 

Kako je već i dotaknuto, nakon što se „saveznici“ nisu dali pokolebati, dobio je Walter Ulbricht 03. kolovoza 1961. godine dozvolu iz Moskve da zatvori granicu između Istočnog i Zapadnog Berlina. Deset dana poslije, Ulbricht je započeo sa „zemljanim radovima“, zapravo zidarskim, zazidavši zapadni dio Berlina i kroz grad i okolo grada, napravivši od njega otok. Potom će isto to uraditi i duž tisućukilometarske „unutar-njemačke granice“, od koje je i napravljena „željezna zavjesa“ između kapitalističkog i socijalističkog svijeta, između „Dobra i Zla“, kako se tvrdilo na Zapadu. Ona se protezala, dakako, od Sjevernog pola duž Skandinavije i Njemačke i drugih dijelova Europe i na druge kontinente…
Samo 12 godina nakon osnivanja DDR-a, poručio je ovih dana državni ministar Neumann, DDR je gradnjom Zida priznao da je izgubio ne samo utrku sa Zapadnim Berlinom, nego i SR Njemačkom. Ministar Neumann je  i doslovce rekao,  kako se „SED-diktatura“ očitovala upravo gradnjom Zida i  politički i moralno kakvom je.  To se, doista, može prihvatiti kao relevantna ocjena. Ostaju činjenice da su Ulbrichtovi i Honeckerovi „komunisti“ bili de facto veći staljinisti i od samog Staljina, da su ‘skalamerija’ od Berlinskog zida i „unutar-njemačka granica“ izdržali do 1989. odnosno 1990. godine samo zahvaljujući tomu sto je DDR-bio velika prisluškaonica, u krajnjem „kazamat“.

III – „Kapitalistički izlog“ ili „hladnoratovski centar Svijeta“

Dakle, prije 50 godina, u noći između subote i nedjelje, s 12. na 13. kolovoza 1961.godine počeli su provizorni građevinski radovi na podjeli Berlina, u pratnji vojske i policije. Prvo su radnici razvlačili bodljikavu žicu, te su potom počeli podizati kaldrmu na ulicama, tamo gdje je trebalo, ponegdje su već stambeni blokovi bili „granica“, pa bi poneki stanari skakali kroz prozore čim su shvatili da ostaju u istočnom dijelu Berlina. Većina građana nije, međutim, odmah ni shvatila o čemu se tu radi, pa će ostati u svojevrsnom zatvoru sljedećih 28 godina… Dakako, kada netko dolazi iz podijeljene Zemlje i podijeljenog Mostara, preporučljivo mu je ne moralizirati previše. Otuda i slijedi puka faktografija u vezi s Berlinskim zidom, i ne samo s njim, jer nije Zid samo podijelio Grad na dvoje, nego je i opasao Zapadni Berlin, pa je taj dio Berlina  postao „zapadnonjemačkim otokom“ u DDR-u, i unutar „sovjetskog carstva“. Uostalom, zbog toga su ga potom zapadne sile i pretvorile  u „kapitalistički izlog“ i „hladnoratvoski centar Svijeta“.
Dana 31. srpnja 1990. godine, govore posljednje pouzdane statistike, dužina zida oko Zapadnog Berlina bila je 155 kilometara, a sama granica između Istočnog i Zapadnog Berlina 43,1 kilometar; granica između Zapadnog Berlina i DDR-a 111,9 kilometara, dok je unutarberlinska granica duž nastanjenih dijelova Grada bila 37 kilometara. „Berlinski zid“ bio je izgrađen od betonskih blokova visine 3,60 metara, u dužini od 106 kilometara, pojačan bodljikavom žicom u dužini od 66,5 kilometara i iskopanim rovovima u dužini od 105, 5 kilometara. Sve je to bilo popraćeno i sa 127,5 km signalne mreže, poštanskim putom širokim od šest do sedam metara i u dužini od 123,3 km, te dodatno osigurano sa 302 stražarska tornja i 20 bunkera…

 

Uslijedila je druga „berlinska kriza“. Svijet je kao i 1948. godine, u vrijeme „prve krize“, stajao na rubu katastrofe, do koje srećom  nije došlo. Već 25. listopada 1961. godine uspostavljen je najčuveniji „prijelaz za strance“ (Ausländerübergang) na Svijetu, koji će u povijest ući kao „Checkpoint Charlie“, koji je omogućio prolaz pješacima, ako su imali dozvole, dakako budno nadziran i pod kontrolom američkih i sovjetskih vojnika i tenkova. I danas je turistička atrakcija…
Nitko u početku nije vjerovao da će ovaj „antifašistički zaštitni zid“ (“antifaschistische Schutzwall”), kako su mu staljinisti tepali, poživjeti 28 godina, kao što nitko poslije nije mogao predvidjeti da će „pasti sam od sebe“, kako se uistinu dogodilo 09. studenoga 1989. godine tijekom tzv. miroljubive revolucije u DDR-u.
Nažalost,  oko 1.000 ljudi je moralo platiti životom  san o slobodi u zapadnom dijelu Njemačke. Statistike govore i o cca. 71.000 registriranih neuspjelih prebjega, toliko je naime bilo osuđenih u bivšem DDR-u zbog pokušaja bijega na Zapad.  Srećom, sve nepravde imaju svoj kraj. Iako je još na početku 1989. godine Erich Honecker tvrdio kako će Zid stajati na svom mjestu i za 50 i 100 godina, ova neljudska granica je poništena samo desetak mjeseci kasnije. Ostala je poučna priča kako je granice od betona i od bodljikave žice moguće nadvladati čežnjom za slobodom. Nažalost, nije moguće nadvladati granice u glavama ljudi, pogotovo ako ne umiju sanjati o slobodi, kakav je slučaj u Zemlji i Gradu iz kojeg dolazim …

IV – „Das Grüne Band“

Ostala bi mi ova prigodna priča nedovršena, kada ne bih u njoj mjesta našla i sličica kako je nekadašnja „željezna zavjesa“ postala barem u ujedinjenoj Njemačkoj „Zelenom stazom“ (Das grüne Band), duž i okolo koje pulsira biljni i životinjski svijet, mirno i ležerno šetaju turisti iz cijelog Svijeta, uživajući u  prekrasnom, jedinstvenom biotopu. „Das Grüne Band“ je danas ne samo svojevrsni refugium, odnosno utočiste za  rijetke biljke i životinje, floru i faunu, u jednu riječ šumski raj na Zemlji, nego i ime za ekološku udrugu i općenjemački projekt zaštite ovog jedinstvenog biotopa na Svijetu.

 

U stvari se, kao u bajci, bivša „unutar-njemačka granica“, duga cijela 1.393 kilometra, pretvorila u „Liniju života“ (Lebenslinie), kako je Nijemci, također, zovu, kako bi moglo srasti i dalje zajedno rasti ono što pripada zajedno. Tako je nekako i poželio da bude bivši berlinski gradonačelnik Willy Brandt, 09. studenog 1989. godine, u trenutku „pada Zida“. Bio je to isti onaj čovjek koji je bespomoćno promatrao kao gradonačelnik  Zapadnog Berlina 13. kolovoza 1961. godine Ulbrichtove suludosti. Ta Brandtova rečenica je u međuvremenu opće mjesto u bilo kojoj priči o „Berlinskom zidu“, pa je i navodimo: „Neka sada sraste ono što pripada jedno drugome“. (“Jetzt wächst zusammen, was zusammen gehört.”)

Vjerojatno nigdje drugdje duž nekadašnje „željezne zavjese“, duge 8.500 kilometara, i nije sraslo ono što pripada zajedno tako dobro i bezbolno kao što je na bivšoj „unutar-njemačkoj granici“. Mnogi traže objašnjenje, a meni se čini da se ovaj fenomen objasniti može samo pomoću čežnje za zajedničkim zivotom u slobodi jednog te istog njemačkog naroda, s obje strane mu silom nametnutih unutarnjih granica  …


**************

Završit ću ovu „berlinsku razglednicu“ s mudrom i smislenom porukom državnog ministra Neumanna: „Sjećanje na Zid je, prirodno, neodvojivo povezano s 09. studenim 1989. godine – s padom ovog po ljude ponižavajućeg monstruma. Ovaj dan pripada najljepšim i najradosnijim u njemačkoj i europskoj povijesti. Kraj hladnog rata, kao i ponovno ujedinjenje Njemačke bili su s time programirani… Mjesta kao ova na Bernauer Strasse svjedoče kako su mir i sloboda najviša dobra, koja se uvijek iznova moraju izboriti. A ona upozoravaju: tko ne zna cijeniti prednosti slobodnog društva, tko ne umije razlikovati totalitarne sustave od demokracija, podložan je i novim iskušenjima…“

Berlin, 13. kolovoza 2011.

Komentari

komentara