ODGOVOR AMERU TIKVEŠI: Spinoza ili kako su u BiH iznenada procvjetale (političke) tikve

Samo Vi radite svoj posao, tako je žrtva jednom govorila svom krvniku, pri čemu pazite, pred Vama tek stižu sve zahtijevnije zadaće, morat ćete sve prostačkije i surovije diskvalificirati čestite ljude, sve koji ne misle jednako kao Vaš gazda ili gazde, kako bi lopuže i podlaci ostali u sjeni dimnih bombi koje Vi i slični Vama bacate.

Piše: Doc.dr. Mile Lasić/Depo.ba

 


VJEROJATNO se ne bih sjetio potpisati pseudonimom „Spinoza“ da se nisam u tom momentu pripremao za predavanje na temu metode i metodologija u politologiji. O toj iznuđenoj, i prvoj anonimnoj u životu, pa ako i stručnoj intervenciji već sam stidljivo pisao. Trebalo je brzo obraniti dignitet struke i određene kolumne, jer se u neznalačkom komentaru ispod nje tvrdilo da nema razlike između engleskih izraza „nation building“ i „state building“. Možda u jednonacionalnim društvima, utemeljenim na funkcionirajućoj pravnoj državi, ta razlika i nije velika i bitna, ali u BiH nema ni pravog društva ni     pravne države, sve to tek treba ustrojiti sukladno iskustvima zemalja i društava s bogatijom demokracijskom tradicijom.  
Amer Tikveša
Kaže li se Vasić ili Lasić, na što bi mogao odgovoriti, ni jedno ni drugo, nego „Tikveša“. U toj kolumni, doista, nijedno ime nije spomenuto slučajno, nego su imena mojih poznanika ili prijatelja i referentnih osoba koje spominjem već argument po sebi, radi se o iznimnim ljudima i stručnjacima. Dakle, A. T. se ne može kvalificirati među moje ljude, nego je tu slučajno i samo zbog toga što su ga oni koji ovih dana bacaju dimne bombe kako bi prikrili izvršenje „državnog udara“ isuviše jeftino iskoristili.

ZA ZAHTJEVNU RASPRAVU o metodi se ne smije zaobići Rene Descartes, politički filozof koji je kazao: „Cogito ergo sum“ ili: „Mislim, dakle postojim (jesam).“ Ne obrazložiti njegovu “Raspravu o metodi”  u ovakvoj prigodi bio bi grijeh. U „Raspravi o metodi“ (Matica hrvatska, Zagreb, 1951..) Descartes kaže da je “stvorio metodu” koja mu je omogućila “proširenje znanja”, koja mu služi  u “proučavanju istine” i kao način “pavilnog upravljanja umom”. Svatko tko je imao u rukama ovo nezaobilazno djelo europske političke filozofije prisjetit će se, dakle, Descartesova četiri  pravila metode:  prvo pravilo, ne prihvatiti ništa istinito bez prethodne jasne i razgovjetne spoznaje, bez povoda u sumnju; drugo pravilo, raščlamba problema, tj. problem treba raščlaniti na “onoliko dijelova, na koliko je to moguće”, poradi postizanja “najboljeg rješenja”, treće pravilo, odnosi se na pravilno upravljanja mislima od jednostavnog do složenog predmeta, dok se četvrto odnosi na sintezu, tj. potpuno pobrajanje i sačinjanje općeg pogleda. (Anđelko Milardović, Metodologija politike, Pan-Liber, Osijek-Zagreb-Split, 1998.).                                

PODSJEĆANJE na Descartesovo zlatno pravilo „ne prihvatiti ništa istinito bez prethodne jasne i razgovjetne spoznaje, bez povoda u sumnju“ direktno me je, dakle, odvelo Spinozi, tom anatemiranom sumnjalu, prezrenom od suvremenika i do danas upamćenom među prosvijećenim ljudima u cijelom svijetu. Dobro je, dakle, biti ponekad prezren od gomile. Vrlo mi je bilo drago primijetiti kako su i studenti osjetiti da se u priči o Spinozi krije nešto što dodiruje naše vrijeme. Ako nikako drugačije tada s idejom sumnje u sve što nam se nudi kao gotova istina od strane političkih elita, etnokratskog ili bilo kojeg  drugog profila. Ako se netko – unatoč ovomu uvodu – i dalje pita: „čemu Spinoza“ u današnjoj BiH, odgovor je vrlo jednostavan: bez skepse prema onomu što nam se nudi kao istina iz redova naših akademskih zajednica i političkih elita, uključivo i OHR-a, nikud nećemo stići. Laže se puno i sa svih strana, demokratura doživljava vrhunac, istinski miroljubi i domoljubi bi morali biti i sumnjičaviji i skeptičniji nego inače.

VIDJETI, uostalom, moje sumnje u smislenost „aminovanja“ puzajućeg državnog udara, objavljene iz razloga hitnosti i iznimno na jednom hercegovačkom portalu, otkuda su ga prenijeli i neki sarajevski portali, između ostalih i portal www.radiosarajevo.ba. U biti, pak, i ova kolumna po slovu i duhu pripada mojem DEPO-ciklusu, zbog toga je i spominjem, pa ako netko voli nek izvoli pogledati (M.L., Laku noć Bosno i Hercegovino, www.radiosarajevo.ba, rubrika: Metromahala – Ja mislim…) Također, obvezno pogledati i reakciju na tu kolumnu Amera Tikveše: Kaže li se Vasić ili Lasić, na što bi mogao odgovoriti, ni jedno ni drugo, nego „Tikveša“. U toj kolumni, doista, nijedno ime nije spomenuto slučajno, nego su imena mojih poznanika ili prijatelja i referentnih osoba koje spominjem već argument po sebi, radi se o iznimnim ljudima i stručnjacima. Dakle, A. T. se ne može kvalificirati među moje ljude, nego je tu slučajno i samo zbog toga što su ga oni koji ovih dana bacaju dimne bombe kako bi prikrili izvršenje „državnog udara“ isuviše jeftino iskoristili. Njegova zadaća nije teoretiziranje, kako bi se želio predstaviti javnosti, nego vrlo prosto prikrivanje stvarnosti. Otuda i potreba da s četvoro oči gleda u mostarski komšiluk, i baš u moje studente, kako u sarajevskoj avliji ne bi slučajno štogod  ugledao. A posebice se ne smije vidjeti ono što prijeti da unizi do kraja i neke druge ljude i redakcije koje su dugo vremena bile i moje, prije nego što se A. T. odnekud iznebuha pojavio i izmolio zaposlenje kod novih gazda ovih nekoć uglednih listova. Znadete li Vi, A. T., da Vas se stide oni koji su Vam ne tako davno iz razloga samilosti pomogli? Ali, samo Vi radite svoj posao, tako je žrtva jednom govorila svom krvniku, pri čemu pazite, pred Vama tek stižu sve zahtijevnije zadaće, morat ćete sve  prostačkije i surovije diskvalificirati čestite ljude, sve koji ne misle jednako kao Vaš gazda ili gazde, kako bi lopuže i podlaci ostali u sjeni dimnih bombi koje Vi i slični Vama bacate. Razmislite, i o „ur fašizmu“ u BiH, posebice u Sarajevu anno Domini 2011. Razmislite o tomu, naime, nije li se „avazovština“  preselila iz jednih u neke druge redakcije. I, konačno, pogledajte se u ogledalo, kad budete pisali slične tekstove, kasti će vam se mnogo toga samo od sebe …

 

I

PRIJE 379 GODINA se rodio u Amsterdamu Baruch  de Spinoza (24.11.1632. – 21.02.1677.), kako mu ime glasi na sefardskom-hebrejskom, to jest Bento de Espinosa, na portugalskom, ili Benedictus de Spinoza, latinizirano. Ubraja  se u najvažnije filozofe racionalizma i važi kao utemeljitelj moderne kritike Biblije, i Talmuda. Neprijeporno je jedan od najintrigantnijih novovjekovnih filozofa, te najveći nizozemski filozof svih vremena.

O SPINOZI i njegovoj važnosti ne svjedoče ovih dana samo spomenik u parku u Den Haagu ispred iznajmljene kuće u kojoj je Spinoza proveo posljednje godine života, niti, pak, samo masivna skulptura Nicolasa Dingsa u blizini Gradske vijećnice u Amsterdamu, ili „interaktivna drvena konstrukcija“ Thomasa Hirshborna u Bijlmeru, poznatom amsterdamskom multikulturalnom predgrađu, tako sam započeo moju posljednju reportažu za beogradski Danas iz zapadne Europe prije dvije godine. U Amsterdamu od početka svibnja 2009. godine pa sve tamo do rujna drže se predavanja i održavaju brojne izložbe u čast Spinoze, pa se ima osjećaj da je danas Spinoza prisutniji i potrebniji nego ikada ranije. Spinozini poštovatelji u Amsterdamu su bili, dakle, prije dvije godine uvjereni da bi imalo smisla učiniti šire dostupnim Spinozine liberalne ideje, posebice njegove ideje o Bogu i religiji, Dobru i Zlu, umu i emocijama, ma koliko one u načelu bile temeljem takvih neupitnih vrijednosti kakve su tolerancija, poštovanje drugosti i sloboda govora. Iz toga je i nastao ovaj neobični kulturno-umjetnički „event“ iliti  „happening“ u formi brojnih izložbi, performansa, intervencija i „talk show-a“, u krajnjem „monumentalni hommage“ posvećen jednom od prvih utemeljivača spomenutih liberalnih vrijednosti, s kojim se u međuvremenu identificira ne samo njihov grad, nego i najveći dijelovi Nizozemske, pa i cijele zapadane Europe. Početna ideja se potom uobličila u kompleksan program „My name is Spinoza“, u kojem su domaći i međunarodni umjetnici pozvani da razviju projekte koji će javnost isprovocirat na dijalog ne samo o Spinozinim idejama, nego i o stupnju ostvarenja i zlorabljivanju sloboda u današnjem nizozemskom (i europskom) društvu. U konačnici bi bio cilj svih ovih manifestacija da se stvori nekakav Spinozion centar za posjetitelje iz svih krajeva svijeta (Spinoza Visitor Centre), u kojem bi posjetitelji imali priliku  propitivati u razgovoru s umjetnicima i znanstvenicima validnost Spinozina učenja i iz ove današnje perspektive.

NE ZNADEM jesu li ljubitelje Spinozine filozofije u Amsterdamu pokrenule na činodejstvovanje izvanredne studije o „radikalnom prosvjetiteljstvu“ (“Radikale Aufklärung”) Jonathana Israela, profesora moderne europske povijesti na Princetonu, u kojima profesor Israel ukazuje na odlučujući Spinozin utjecaj i zaslugu što ideje slobode mišljenja i govora imaju odlučujuće mjesto u slobodnim društvima?  Ili, pak, dirljiva priča njihovog britanskog kolege po imenu George Steiner, koji je prije par godina uzaludno tražio u Amsterdamu spomenik  u čast najvećeg nizozemskog filozofa, pa bio prosto šokiran ravnodušnošću Nizozemaca spram Spinoze? U nizozemskim novinama je zabilježeno kako je podjednako bio šokiran i makedonski filozof Goce Smilevski, koji je propitkivao amsterdamsku omladinu o Spinozi i bio zapanjen odgovorima poput: „Nikad za njega nismo čuli“. Ipak, sve je to privid,  Spinoza i danas ne samo voli, nego i mrzi strasno, nažalost. Bilo kako bilo, u međuvremena je posvećena jedna Spinozina statua u Amsterdamu, obnovljena je i Spinozina rodna kuća, a posvuda u zemlji se govori o Spinozi, ma koliko se ne radilo o tzv. okruglim obljetnicama ni Spinozina rođenja ni smrti. Iz tih aktivnosti je i rođen umjetnički festival „My name is Spinoza“. Nesvakidašnji projekt „My name is Spinoza“  i slogan „Wat Spinoza“ posredovani su, dakle, vrlo vješto po cijelom gradu, za što su bili  zaduženi umjetnici i stručnjaci koji imaju ambiciju na prihvatljiv način plasirati Spinozine ideje i misli u najširu javnost. 

VJEROVATI JE DA je, ipak, odlučujući poticaj za ovaj spektakulrani „hommage Spinozi“ dala neočekivana nevolja u koju je nizozemsko društvo zapalo posljednjih godina – porast netrpeljivosti u nekoć najliberalnijem europskom društvu. Vjerujem da je ta popriličito raširena anksioznost i natjerala vodeće umove da se započnu pitati što bi o ovomu ili onomu političkom i duhovnom ćorsokaku danas rekao njihov najčuveniji filozof, čije su liberalne ideje ugrađene u temelje Nizozemske. Primjerice, što bi Spinoza kazao o sve većem nerazumijevanju između domaćina i islamskih doseljenika u zemlji koja se dugo smatrala bastionom pluralnosti i tolerancije? Uostalom, o pojačanoj netoleranciji doseljeničkog, posebice  islamskog elementa, koja je posebno došla do izražaja poslije svirepog  ubojstva  poznatog przničavog režisera Thea van Gogha u režiji islamskih fundamentalista, govori i uspjeh Wildersovih kvazi-liberala, to jest Partije slobode na posljednjim izborima za Europski parlament. Oni su, naime, od 25 nizozemskih sjedišta u EP-u osvojili čak četiri. Povrh svega drže u šahu u međuvremenu i manjinsku nizozemsku vladu. Nažalost, to nije usamljen slučaj,  ekstremna desnica je posvuda u EU zabilježila zabrinjavajući porast simpatizera.
SPINOZA
Prije 379 godina se rodio u Amsterdamu Baruch  de Spinoza, kako mu ime glasi na sefardskom-hebrejskom, to jest Bento de Espinosa, na portugalskom, ili Benedictus de Spinoza, latinizirano. Ubraja  se u najvažnije filozofe racionalizma i važi kao utemeljitelj moderne kritike Biblije, i Talmuda. Neprijeporno je jedan od najintrigantnijih novovjekovnih filozofa, te najveći nizozemski filozof svih vremena.

MOJIM MOSTARSKIM STUDENTIMA sam u ovom kontekstu pojasnio i kako se kod nas posve pogrešno interpretiraju izjave Merkelove ili Cameroona o navodnoj smrti „multikulturalnog društva“ u Njemačkoj i Velikoj Britaniji. U krizi su, zapravo, stare iluzije o mogućnostima postojanja „paralelnih društava“ u doseljeničkim zemljama, koja bi podrazumijevala vlastita pravila ponašanja, uključivo „ubojstva iz časti“, dakle okrutni ritual ubojstva svojih srodnika ukoliko se zabavlja ili ženi s domaćinima u zemlji u koju se doselilo. Navodna smrt „paralelnih društava“, usuđujem se opet protiv mainstreama nešto kazati, nije ništa loše za multikulurno suodnošenje doseljenika i domorodaca, nego pretpostavka među mnogima za inter-kulti, dakle koncept prožimanja doseljeničkih kultura s dominantnom kulturom u zemlji useljenja. Dakle, netko bi dobro savjetovao i našim akademskim javnostima da ne prizivaju pogrešna imena i argumentaciju iz EU kako bi opravdali naše međusobno nerazumijevanje i sve brže udaljavanje jedni od drugih. Kod nas je riječ o osionosti i međusobnom neuvažavanju po uzoru na ekstremiste u zapadnim zemljama, dok bi od ozbiljnih politika i političara u EU mogli itekako učiti, prije nego što ih prebrzo stigmatiziramo …

II

STUDENTE sam, dakako, htio posebno upozoriti na ispraznost  „Spinozine anateme“, dakle prokletstva upućenog Spinozi par godina prije smrti od strane tadašnje „akademske policije“, govoreći Kazazovim jezikom, kako bi dobili injekciju za vlastito promišljanje. I dok se o tim koji su anatemirali Spinozin slobodnomisleći duh iz redova tadašnje „akademske policije“ danas ne zna ništa, o anatemiranom Spinozi se i nešto malo manje od 400 godina godina od njegova rođenja govori na svakom koraku, i ne samo u Amsterdamu, nego eto i u duboko podijeljenom, etniciziranom i provincijaliziranom Mostaru, svemu usprkos. Spinoza potječe iz židovske obitelji, koja se iz Portugala doselila u  Amsterdam, i već je u ranoj mladosti započeo s proučavanjem Biblije, Talmuda, i drugih „svetih spisa“, te cjelokupne skolastičke filozofije. Za svega 45 godina života stvorio je filozofsko djelo neveliko po obimu, a veliko po snazi, koje ga i svrstava u vodeće filozofe racionalizma. Studentima sam, dakako, u ovom kontekstu pojasnio kako se cjelokupna politička moderna naslanja upravo na europsku kritičko-racionalističku političku misao i tradiciju. Spinozin kritički racionalizam, posebice kritički stav spram spomenutih spisa i vjere uopće ubrzo postaje „trn u oku“  ne samo židovskih, nego i drugih vjerskih autoriteta njegova vremena. Poslije uzaludnog nagovaranja da se vrati vjeri i sinagogi biva 1656. godine i definitivno anatemiran, proklet i izbačen iz  židovske općine. Na tada izrečenoj kletvi Spinozi  bi  mogli pozavidjeti i svi ovovremeni balkanski vjerski i politički „talibani“. U anatemi upućenoj Spinozi se kazalo: „Neka je proklet danju i neka je proklet noću. Neka je proklet kad liježe i neka  je proklet kad ustaje. Neka je proklet kad polazi i neka je proklet kad se vraća… Naređujemo vam da nitko s njime ne progovori ni usmeno ni pismeno, da nitko ne boravi s njime pod istim krovom ili četiri lakta bliže od njega, da nitko ne čita spis koji je sastavio…“

E, U TOME SU SE GRDNO PREVARILI, kako se silnici obično i varaju po pitanju duha. Spinozini spisi otada bivaju pojačano čitani, pa se ubrajaju i među najuticajnije u ljudskoj povijesti. No, Spinozini progonitelji, pravovjerni žreci su postigli prostiji cilj, onemogućili su Spinozu da se bavi duhovnim radom i fizički su ga uništili. Anatemiran i progonjen kao „prvak ateista“, „otpadnik“ ili „inkarnacija satane“, čija djela zaslužuju da budu bačena u tamu pakla“ (svi citati prema Enciklopediji JLZ), Spinoza umire vrlo mlad i pod nedovoljno  razjašnjenim okolnostima.     Godine 1673., samo četiri godine prije rane smrti, odbija da se pospe pepelom, čime i definitivno gubi mogućnost da se bavi onim što najbolje umije kako u Nizozemskoj tako i u susjednim njemačkim zemljama, otkuda mu je, primjerice iz Heidelberga, bio stigao poziv da preuzme katedru za filozofiju. Posljednjih godina života izdržava se brušenjem optičkih stakala kako bi mogao i dalje ostati intelektualno nezavisna os

U MOMENTU kada umire od tuberkoloze, kako je glasila službena verzija njegove smrti, bila su mu objavljena samo dva djela. I to, prvo, pod njegovim imenom, Renati des Cartes Principiorum philospophiae (1663.), u kojem se na osoben način bavi Descartesom, dok je drugo, Tractatus theologico-politicus (1670.), objavio anonimno. Posthumno će potom biti objavljena „Ethica ordine geometrico demonstrata“, u kojem je Spinoza „geometrijskim načinom“ izložio u obliku preciznih definicija, aksioma, propozicija i dokaza svoju cjelokupnu filozofiju. Stručnjaci koji se pobliže bave Spinozinim djelom tvrde u najkraćem da je osnova Spinozine filozofije tvrdnja izložena u prvom dijelu „Etike…“ da postoji samo jedna beskrajna supstanca, čija egzistencija slijedi iz samog njenog pojma i uzrok je same sebe (casua sui). Spinozina determinstičko-monistička filozija bi podrazumijevala odbacivanje svakog izvanjskog uzroka, jer ni Bog ni priroda nisu izvan ili iznad stvari, već u njima samima. Ovdje se ne bumo štel mešat u poslove etičara po struci, pa ćemo  se uzdržati od detaljnijeg navođenja i obrazlaganja, uz konstataciju da se Spinozina „Etika“ i danas čita kao uzbudljivo  štivo, pa tko voli nek izvoli. Spinozinu „Etiku“ i druge spise se može pronaći u kompletnoj dužini i na inernetu (na njemačkom jeziku), a vjerojatno (još uvijek) i u našim boljim knjižarama i knjižnicima. Uostalom, Spinozinim djelom su bili svojevremeno oduševljeni i takvi umovi kakvi su bili i Herder i Goethe i Fichte i Hegel i mnogi drugi. A nježna pjesnička, izgnanička duša Heinrich Heine je u vezi sa Spinozinim učenjem zapisao: „…Spinozini spisi zrače dahom koji se ne da objasniti. On nas blago dodiruje kao povjetarac budućih vremena…“

III

BOLJI POZNAVATELJI nizozemskih prilika tvrde da su se u diskusijama o imigracijama, multikulturalanom društvu, počev od nesretnog „11. rujna 2001.“, a posebice poslije ubojstva Thea van Gogha, svi pozivali na najvažnije Spinozine ideje, one o toleranciji i pravu na  slobodno iznošenje mišljenja. U ovim diskusijama su neokonzervativci tvrdili da isuviše velika tolerancija prema muslimanima ugrožava slobodu mišljenja, dok je „Ljevica“ kontrirala da upravo neokonzervativci zlorabljuju slobodu mišljenja kako bi eliminirali jednu takvu temeljnu vrijednost kakva je tolerancija. I tada i danas mislim, da se u takvom pristupu radi o nerazumijevanju Spinozinog djela. Umjesto da govore jedni s drugima i da vrednuju Spinozine ideje oni su govorili jedni mimo drugih,  odmah je ustvrdio i „De Volkskrant“. Zbog svega navedenog sam moju staru priču priveo kraju pitanjem: hoće li  poslije višemjesečnog džinovskog happeninga na amsterdamskim kanalima zavladati drugojačija duhovna klima  u ovom gradu i ovoj zemlji? Ostaje da se vidi, zapisao sam oprezno. Ni danas na to pitanje nema drugog odgovora. Ali je neprijeporno da je manifestacija „My name is Spinoza“ bila i ostala nesvagdanji događaj.   

ONA JE PARADIGMATIČNA i za sva društva koja se koprcaju u talogu netolerancije (u BiH bi, čak, jedni drugima nametali i ime jezika i imena nacije) i time nadaleko prevazilazi  nizozemske okvire. Mogla bi biti inspirativna i nekomu kod nas, poantirao sam u reportaži za „Danas“, recimo da na sličan način afirmira ideje Dositeja Obradovića, Svetozara Markovića i Dimitrija Tucovića, pa sve do  Radomira Konstatinovića. Ovoj današnjoj Srbiji, zagledanoj u prošlost,  na sredokraći između Istoka i Zapada, takvo što ne bi štetilo. Dapače. Dvije godine poslije povratka u Zavičaj i Zemlju, prosto sam uvjeren kako je dominanto prokletstvo u Bosni i Hercegovini u tomu što se nespremno kritički misliti vlastitu nesreću i vlastite laži o toj nesreći, koje uporno produciraju ideolozi iz vodećih gremija svih političkih stranaka i etnokratske i tobož socijaldemokratske provenijencije. BiH prosto vapi za kritičko-racionalističkim, skeptičnim mišljenjem o onomu što se danas smatra neupitnim istinama u tri skoro pa odvojena politička i kulturološka centra. Nisu Hrvati po definiciji skloniji etnoverziji, od Bošnjaka, koji su na prvi pogled većinski za građansku opciju, nego jedne gure u određenom pravcu njihova minijaturnost, a druge njihova brojčana premoć.

LAŽ ILI ISTINA, „vjernicima“ u čvrsto strukturiranim „političkim stadima“ je to potpuno svejedno, važno je što kažu „naši“.  A tako se ne mrdamo s mjesta i ostajemo u beskonačnoj (europskoj) neizvjesnosti i kao Zemlja i ljudi. I još nešto, ima tu i tamo u BiH ljudi koji ne pristaju na tu vrstu podjela među nama, kao ni na kulturu nadbijanja i nametanja, nego plediraju za kulturu političkog kompromisa. Umjesto  „nation building“, dakle, BiH treba „state building“ – izgradnju pravne države. Otuda i moje pitanje, poštovani čitatelji, što mislite što bi anno Domini 2011 upravo Spinoza kazao („Wat Spinoza…“) u zemlji BiH o „jeziku mržnje“ i „kulturi nadbijanja“, o …                                                        

KAKO POLITIČKA KRIZA u BiH eskalira osobno sam sve skloniji Spinozinoj sumnji i uvjereniji da su skeptici iz svih bh. etnija kakve-takve dorasle bh. patriote ovomu vremenu. One, pak, tobožnje neupitne patriote koji dokazuju svoj tobožnji patriotizam tako što vrijeđaju „skeptike“, zarobljenici su  modela ponašanja „bahatih budala“ (Zdenko Jelčić), ili su obični „vjernici“, ili su, pak, obični pokvarenjaci i prostaci. Svi su oni vrijedni više žaljenja nego prijezira. Ostrašćeni i primitivni komentari ispod mojih ili bilo čijih eseja govore, zapravo, o njihovim autorima, dok o meni, i drugim autorima, svjedoči ono iznad njih. I još nešto, nadam se da je svakomu ozbiljnom i normalnom čitatelju  jasno da izabrati „Ich Form“ u politološkom eseju ne znači hvalisati se, nego uraditi na ležerniji način ono što nije dozvoljeno, primjerice, u esejima za tzv. 1A časopise. Meni i nije do hvalisanja, radije se ismijavam svojim neuspjesima, a njih je mnogo, nego govorim o uspjesima, njih skoro i nema. Iza mene je, doista, isprekidana profesionalna i životna karijera, ali neprekinuta intelektualna putanja, mukom sačuvana, o čemu svjedoči na tisuće kulturoloških i politoloških eseja, prijevoda i analiza objavljenih u Europi, u Regiji i Zemlji. Bolje bi bilo da ih je moglo biti manje, kazao sam čovjeku i prijatelju kojeg najviše cijenim u ovom dijelu svijeta. Svakom od nas je tako, kazao je taj perfekcionista, oličenje mnogih vrlina, požalivši se i na svoj „rasuti život“. Pa Tvoj je idealno sređen u odnosu na moj, odgovorio sam mu. Potom je uslijedilo njegovo ubitačno: „Mile, sve si uradio kako treba i na vrijeme, i doktorat i povratak kući, čak i infarkte imaš iza sebe.“                                                                            

VRATIO SAM SE JUČER, takorekući, ispunjen osjećanjem obogaćenja jedino s time što su mi veliki njemački jezik i kultura postali dijelom vlastitog habitusa i suptilnim prozorom u druge kulture (nitko ne prevodi više od Nijemaca). Tako se nekako Goetheu i Schilleru zahvaljivao i književnik i diplomata Ivo Andrić za blagorodni susret s njemačkim jezikom i kulturom. Upravo putem visokozahtijevne njemačke lektire, počevši od sjajnih listova i časopisa, tv i radio postaja, preko visokocijenjene literature i drugih formi umjetnosti, postao sam kompleksnija ličnost i solidniji „politički analitičar“ (kako gozno siromašna atribucija) i profesor politologije. Govorim i pišem, dakle, za braću i sestre srodnih kultura i svih etnija u  BiH, jer je cijela BiH i regija JIE moja (pa ako i virtuelna) zemlja, sa slabašnom nadom da bi se mogla promaći razina političke kulture, danas i ovdje. Tu moju intelektualnu poziciju prepoznali su neki ljudi. „Mi se volimo preko naših tekstova“, kazao mi je u telefonskom razgovoru jedan vrsni sarajevski intelektualac čije sintagme obilato koristim, pružajući mi moralnu podršku ovih dana. Tu intelektualnu zapitanost uvidjela je, srećom, i jedna njemačka zaklada, pa će mi krajem svibnja ove godine izaći i četvrta knjiga po povratku u Zemlju – „Kultura sjećanja“, pledoaje za izgradnju kulture sjećanja u regiji JIE, po uzoru na Njemačku. Ako nije isuviše kasno za nas i ako ne mislimo da nam ne trebaju nikakvi uzori …

Komentari

komentara