Odnos Marxa i Engelsa prema težnji hrvatskog naroda za slobodom

U povijesti ni dan danas nije do kraja definirana uloga Karla Heinricha Marxa i Friedricha Engelsa. Iako su njihova djela prvenstveno izučava u bivšim komunističkim tvorevinama, ovu dvojicu, prije svega, filozofa naveliko se povezuje i s rasizmom.

piše: Vedran Kožul / pogled.ba



 

Tako primjerice Nathaniel Weyl u svome dijelu Karl Marx, Racist dolazi do zaključka da se i Hitlerov nacionalsocijalizam temelji na rasističkim tezama Marxa.

Za područje u kojem živimo, posebno je zanimljiv odnos Marxa i Engelsa prema Slavenima. Njih dvojica su, naime, nerijetko nazivali pripadnike ovih naroda pogrdnim nazivima.  Jedna od izjava Marxa koje upućuju na njegovu netrpeljivost prema Slavenima, seže još iz 1849., kada je nakon vojne pobjede bana Jelačića izjavio “U Beču su Hrvati, Panduri, Česi, Serešanci i slično smeće ugušili germansku slobodu” Nadalje navodi „Česi su psi, a Hrvati šljam.”

U obzir treba uzeti da je na  području ovoga dijela Europe nacionalno pitanje jedno od najosjetljivijih i najkompleksnijih u praksi i politici, pa je i uočavanje njegove suštine i određivanje ispravne i realne politike moguće jedino u uvjetima potpuno slobodnog, demokratskog sučeljavanja različitih mišljenja.

Komunistički pokret Jugoslavije, blisko povezan s idejama ovih filozofa, taj uvjet nikada nije do kraja ispunio zbog nedemokratskog sustava koji su komunisti vrlo brzo prihvatili kao svoj. O nacionalnom pitanju se samo djelomično moglo govoriti u godinama neposredno nakon stvaranja Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) 1919., i kasnije tijekom djelovanja Nezavisne radničke partije 1923., zatim tijekom Drugog svjetskog i konstituiranja jugoslavenske federacije, u razdoblju između 1964. i 1971., te pred sam raspad Jugoslavije, ali tada već u do krajnosti zaoštrenim međunacionalnim odnosima. No, primjer Hrvatskog proljeća najbolje govori kako su završili oni što su se i u tom vremenu počeli buditi. U drugim razdobljima postavljanje nacionalnoga pitanja bilo je još snažnije sprječavano ili zamjenjivano tipičnim staljinističkim metodama – plašenje baukom nacionalizma i silom uz primjenu demokratskog centralizma te etiketiranjem diskriminatorskim argumentima.

Odnos prema nacionalnoj politici socijalističkih snaga, a prije svega njihovoga komunističkog krila, u Jugoslaviji je bio pod utjecajem barem tri ravnopravna faktora.

1. Pod utjecajem specifičnih povijesnih okolnosti, koje su dovele do postojanja mozaika nacionalno različitih, iako većinskih, slavenskih naroda, uz značajne grupacije neslavenskog stanovništva na istome teritoriju.

2. Pod utjecajem marksističke ideologije u njenoj izvornoj, nedovoljno jasnoj i teoretski nerazrađenoj varijanti.

3. Pod utjecajem kominterovske interpretacije te marksističke ideologije, koja se zahvaljujući raznim frakcijama često  mijenjala.

Korijeni mnogih promašaja KPJ prema nacionalnome pitanju ne nalaze se samo u učenju Marxa i Engelsa. Naime, to učenje se temelji na teoriji o društvenome progresu, odnosno podređeno je interesima socijalističke revolucije, klasnom interesu. Nasuprot onima koji nacionalni identitet i jedinstvo nacije proglašavaju vrhunskom vrijednošću, Marx i Engels kao prioritetno pitanje ističu povijesnu misiju radničke klase i jedinstvo svjetskog proletarijata, odnosno barem proletarijata «civiliziranih zemalja».

U okvirima univerzalne povijesti, po Marxovom mišljenju, klasni interes svjetskog proletarijata postaje osnovni kriterij društvenih pojava, pa i nacionalnih.

 

Takav pristup nacionalnom pitanju bio je izvor mnogih umjetnih konstrukcija te pogrešnih i neopravdanih praktičnih poteza i stanovišta u međunarodnom socijalističkom i komunističkom pokretu. Marx i Engels smatraju da je nacionalno pitanje samo sporedan i prolazan problem koji će automatski biti riješen s ekonomskim razvitkom i društvenim transformacijama, «vitalne nacije» će svladati prepreke, dok će narodi koji su na putu nestajanja biti osuđeni na nestanak.

Tako kod Marxa i Engelsa nailazimo i na pogrešno ocjenjivanje i diskriminaciju prema oslobodilačkoj borbi Hrvata, kao i ostalih naroda na ovome području. Oni smatraju da je otpor Hrvata pokušajima mađarizacije 1848. reakcionaran, kao da Hrvati nemaju pravo na nacionalni opstanak.

Ovaj «klasni pristup» nacionalnome pitanju služio je i kao opravdanje hegemonističkih težnji nekih velikih, prije svega germanskih naroda. Zbog toga kod Marxa susrećemo termine kao što su revolucionarne i kontrarevolucionarne nacije, a Engels govori o povijesnim nacijama i onima bez povijesti, koje u prošlosti nisu bile sposobne formirati svoje države i koje ni u budućnosti neće, navodno, imati snage da ostvare nacionalnu nezavisnost. Po njima, snaga i veličina odlučuju je li neka nacija povijesna ili ne.

Strategija europske ljevice u Marxovo doba zasnivala se na cilju rušenja političkog i državnog sustava, koji je uspostavljen na Bečkom kongresu stvaranjem Svete Alijanse. Ljevica je podržavala na primjer jedinstvo njemačkih zemalja, jer je to bila, po shvaćanju ljevičara, pretpostavka oslobađanju radnika, ali isto tako i asimilaciju Čeha, Slovaka, Hrvata, Talijana i drugih. Nacionalno jedinstvo i nacionalna opstojnost postali su privilegija takozvanih vitalnih povijesnih nacija. S druge strane, u borbi za priznavanje elementarnih prava na opstanak Hrvati, Česi, Slovenci, Slovaci, Rumunji i ostali bili su stavljeni pred dilemu: ili da se uključe u  opći revolucionarni pokret s vladajućim nacijama – Nijemcima i Mađarima, ili da se bore protiv svojih ugnjetača, koji su odbili njihove nacionalne i ekonomske zahtjeve, te da postanu saveznici  bečkog dvora koji je izgledao skloniji njihovim zahtjevima.

Prema Marxu i Engelsu od svih neslobodnih, u revolucionarne nacije spadaju samo Mađari, Poljaci i Irci, dok su Hrvati, Srbi, Česi, i drugi nesposobne nacije u raspadanju i uvijek su bile oružje kontrarevolucije.

U svom članku «Demokratski panslavizam», objavljenom u Novim rajanskim novinama, Engels je pisao: «Razvili smo tezu, po kojoj male nacije, koje je povijest stoljećima zapostavljala protiv njihove volje, moraju nužno biti kontrarevolucionarne i pokazali smo da je njihovo držanje u revoluciji od 1848. stvarno bilo kontrarevolucinarno. Ali među nacijama i narodićima Austrije postoje samo tri nacije koje su aktivno sudjelovale u povijesti. To su Nijemci, Mađari i Poljaci. Zato su oni sada revolucionarni. Jedina misija svih ostalih plemena i malih naroda je u tome da iščeznu u naletu svjetske revolucionarne bure. Zato su oni danas kontrarevolucionarni.»


hspf.info

Komentari

komentara