Paradoks u paradržavi

U državi koja Ustava nema, poziva se na njegovo poštivanje. Kršitelji ljudskih prava pozivaju na poštivanje ljudskih prava. Kriminalci pozivaju na borbu protiv kriminala. Paradoks ili paradržava?

Piše: Slaven Raguž/Dnevnik.ba


Narod izlazi na izbore glasovati na osnovu izbornog zakona koji to nije, kako bi na kraju odabrao one koje nije birao. Oni koje nije narod birao smatraju sebe od naroda odabranima, a oni koje je birao smatraju sebe Bogom danim. Sad se i jedni i drugi nešto dogovaraju gore u Sarajevu, pregovaraju kao da će na kraju oni nešto odlučiti, a ne netko drugi umjesto njih. Taj drugi, međunarodna zajednica, poziva na samostalnost institucija, poziva da „Bosanci i Hercegovci konačno preuzmu uzde svoje države u svoje ruke“, a sve čine kako bi BiH ostala ono što u biti jeste: protektorat u kojem petorazredni europski i ini činovičići treniraju i testiraju vlastito mizerno poznavanje demokracije. Sreća da su nas zapali petorazredni činovničići, jer gdje bi nam kraj bio da su nas zapali prvorazredni.

Naime, Washington post je objavio indeks propalih država, gdje se BiH nalazi na 70. mjestu, za nijansu lošiji od Gambije na 69. mjestu, ali smo zato bolji od Lesotoa koji nam sa 71. gleda u leđa. Vjerojatno i kod njih postoje neki njihovi Inzkoi, Contrymani, Mooni i sl., koji im pomažu da dostignu Somaliju, Čad, Sudan, Doktora Konga, i dr., koji drže vrh ove top liste. Naime, od prvih deset država s ovoga indexa, čak njih 3 se mogu pohvaliti izravnim vojnim angažmanom prodavača demokracije  (Irak, Afganistan, Somalija), dok ostalih 7 nisu bili te sreće, ali su imali sreću izravnog angažmana Ban Ki Moona, Hillary Clinton, Sarcozya, Obame i dr. prvorazrednih. Eto zašto moramo biti sretni. Opet, dosta nama i naše muke, pa bi još trebali i o njima razmišljati. Vratimo se našim paradoksima.

Za Platformaše, pravosuđe koje oslobađa Dragana Čovića je korumpirano, ali isto to pravosuđe koje zataškava aferu „Reket“ radi posao kako treba. Mandatar Slavo Kukić do jučer je bio najveći kritičar nacionalnih stranaka, ali opet te iste nacionalne stranke poziva na razgovore da mu se smiluju i dignu ruku za njega u Parlamentu.

Međutim, oni koji su doktorirali paradoks smo mi Hrvati u BiH. Bošnjaci imaju sreću pa se njihova najjača nacionalna stranka SDP može pohvaliti kako su oni naslijeđe i slijed bivše komunističke partije, budući da su protupravno prisvojili svu imovinu te bivše partije. No, ako je SDP preuzeo imovinsko nasljeđe, mi Hrvati imamo sreću da su naše nacionalne stranke u potpunosti preuzele ideološko nasljeđe komunističke partije. Kao pravi partijski činovnici, nastavili su sve ono što je nekad radila i bila komunistička partija. Nekad u totalitarističkom društvu si morao biti u partiji da budeš direktor ili neka karika, danas u demokratskom društvu moraš biti u HDZ-u, ako ćeš službeno biti direktor, ili u HSP-u ako ćeš privremeno (jerbo Talijani iz HSP-a još ne nađoše valjanu pravnu recepturu za liječenje privremenosti).

Paradoks u kojem smo, ruku na srce, najbolji, je kukanje i kukavno prigovaranje. Naši vođe su toliko dobre babe narikače, da ih se planira angažirati kao profesionalce na sprovodima i ispraćajima. Oni spavaju koliko hoće, a jednom kad ustanu, odu na kavu, pa onda piće, pa sjednu u tamne Audije ili BMW-e (ako ih kojim slučajem ukrade, uvijek se nađe dostojna zamjena) i odu na doručak, koji je u biti u vrijeme ručka, pa onda počne njihov radni dan. Na putu između svoga četverosobnog stana do još veće kuće u izgradnji, gdje se mora vidjeti teku li radovi kako treba, što jače kukaj o neravnopravnosti i nejednakosti. Ako te usput kakav novinar snimi, nastavi kukati i žaliti, a kada stigne fotelja, što ona viša bila, to kuknjava mora biti jačeg intenziteta.

Vjerojatno najveći paradoks je onaj da narod, osobito mi, naša generacija, vidimo kud ovo sve goni i svjesni smo da ne može izaći na dobro, ali maksimum bunta i protesta je žuganje uz kavu. Dok god ima kafića gdje je kava 1 KM i dok god ona nije skuplja od 1,5 KM, eventualno 2, ovi gore iz tamnih klimatiziranih auta mogu mirno spavati. I tako, gledamo i gledat ćemo kako vrijeme i svijet prolazi pored nas, a mi ni prstom da maknemo.

Kako promijeniti stvari?

Političke metuzaleme i partijske đuturume koji „vode“ narod ima „dvajestak“ godina, iz koje god stranke bili, lijepo sprovesti na otpad i uvesti nove ljude, neovisno o stranačkom opredjeljenju. Ako se stvari ovako nastave, političke stranke će se, osobito na lokalnim razinama, neumitno pretvoriti u obiteljske feude. Logično je da nije dovoljno samo začepiti nos, treba imati želudac, veliko strpljenje i entuzijazam za promjenom i ubaciti se u igru. Logično je i to da će partijski starci jedva dočekati pohvaliti se „mlađarijom“, ali isto tako toj istoj mlađariji će prvom prigodom htjeti staviti brnjicu i lanac oko vrata. Zato prije svega, pored entuzijazma, treba smjelosti ubaciti se u igru i jednostavno reći đuturumima da im je istekao rok trajanja. Tko god umjesto njih došao, ne može nam biti lošije. Može nam biti samo isto. Sad će svi postaviti pitanje kako probuditi bunt. Vrlo jednostavno, poskupiti kavu na 3 KM.

 

Komentari

komentara