Pismo iz Edinburgha: Što znači biti Škot?

Elizabeta II, kraljica Ujedinjenog Kraljevstva

Englezi nas konačno vole. Ta ljubav zasigurno je povezana s približavanjem dana referenduma i sve većom podrškom kampanji za neovisnost Škotske. “Brinemo”, piše mi prijatelj iz Engleske, “ne želimo da odete.”

Ova briga zbog “odlaska” Škota je vrlo dirljiva, ali i zbunjuje. Uvjeravam sve Engleze shrvane ljubavlju prema nama da, ako izglasamo neovisnost, nećemo nigdje “otići”. I dalje ćemo biti tu. Neće biti carine, ni bodljikave žice duž Tweeda. Festival u Edinburghu će se i dalje održavati, i dalje ćemo vam slati dimljene losose, Travis će i dalje praviti koncerte za vas i svi s juga će biti dobrodošli kao i uvijek.

Mi samo glasamo za pravo da biramo vlastitu vladu, da prikupljamo sve svoje poreze i trošimo ih onako kako mi želimo – kao i svaka normalna zemlja. Reći “ne odlazite” je kao da kažete: “Ne želimo da sami upravljate svojim poslovima. Vama će bolje upravljati vlade koje mi postavimo.”

Još jedna zabluda je da će, ako Škoti izglasaju neovisnost, izbiti etnički sukobi. Ovo mišljenje zastupa povjesničar Simon Schama, koji osuđuje “plemenski identitet” škotskog nacionalizma. Snage koje zagovaraju škotsku neovisnost su, kaže on, podjednako “užasne kao one koje su izazvale etničke i plemenske ratove i nebrojene masakre diljem svijeta”.

Pročitao sam njegov tekst, a onda pogledao kroz prozor mirne, popločane ulice Edinburgha, gdje sada živim, i upitao se kako je moguće da jedan ugledan povjesničar toliko griješi. Tijekom 25 godina koje sam proveo kao dopisnik iz svijeta vidio sam mnogo etničkih konflikata, od Kosova i Čečenije do Istočnog Timora, i uvjeravam sve koje brine Schamino buncanje da ono što se događa u Škotskoj liči na ta “užasna mjesta” koliko i sarmica od ovčijih iznutrica na jorkširski puding. Možda nije po svačijem ukusu, ali sasvim sigurno nije razjarena zvijer.

Nemoguće je sa strane procijeniti raspoloženje u Škotskoj. To je bio jedan od razloga zašto sam odlučio da se vratim u svoju domovinu prije par mjeseci, pošto sam pola života proveo izvan nje – ne samo da bih uživao u referendumskom ljetu, već i da bih pokušao ponovno shvatiti svoju zemlju.

Slijedi kratko odricanje od odgovornosti. Moj prvobitni grijeh je to da sam rođen u Yorkshireu. Toliko sam bio utopljen u tu kulturu da sam kao četverogodišnjak, kada su me roditelji, stopostotni Škoti, prvi put odveli preko sjeverne granice u Murrayfield rekao za muški toalet: “Kakvo čudno kupatilo … pločice su svuda po podu”. Brzo sam se asimilirao. Kada su nas godinu dana kasnije posjetili prijatelji iz Yorkshirea, nisam razumio njihov izgovor.

Sljedećih 20 godina sam proveo u Škotskoj (niti jednom nisam otišao u London prije nego što sam tamo upisao fakultet), a posljednjih 30 i nešto godina tijekom kojih sam živio u inozemstvu, proveo sam neumorno inzistirajući, na više jezika, da država Škotska zapravo postoji i da nikako nije dio Engleske.

Što znači biti Škot? To sigurno nećete saznati iz govora koji su održani tijekom referendumske kampanje. SNP (Škotska nacionalna stranka) i šira koalicija pažljivo izbjegavaju spomenuti ono za što mnogi misle da bi trebalo biti središnja tema bilo kojeg pokreta za neovisnost: identitet. To je ono što je održalo u životu Škota u meni tijekom desetljeća koje sam proveo izvan zemlje – ali ne usuđujem se to spomenuti kod kuće iz straha da će me proglasiti nacionalistom ili protivnikom Engleske.

Ali nacionalizam ne mora biti isključiv, agresivan, šovinistički ili povlađujući. On može biti nacionalizam koji prihvaća različitosti, baš kao što Kathleen Jamie kaže u svojoj divnoj pjesmi uklesanoj na spomenik bitci kod Bannockburna. Pjesma govori o pobjedi Škotske nad Engleskom 1314. godine, ali i poziva sve pridošlice koji su novu zemlju primili “u svoja srca” da je smatraju svojom.

Neovisnost ne znači povlačenje granica. Škoti i Englezi će i dalje biti najbliži saveznici. Ali neovisnost bi nam dala mogućnost da izgradimo zemlju koja bolje odražava identitet i prioritete – političku kulturu, da se tako izrazim – većine ljudi koji ovdje žive (i “etničkih” Škota i onih koju su ovdje došli i smatraju ovu zemlju svojom).

Tijekom stoljetnog zajedništva s Engleskom uspjeli smo sačuvati svoju kulturu, glazbu, književnost, dijalekte, običaje, zakone i crkvu – i sve to je stvorilo škotske vrijednosti. Većina nas je ono što nazivam “barnsijancima”, koji preziru privilegije i u vječitoj su potrazi za pravdom, i koji bi novac od poreza radije trošili na škole i bolnice nego na miljenike banaka ili demonstriranje sile po cijelom svijetu s nuklearnim projektilima. Postoje te više vrijednosti, za koje se naše vlade postavljane iz Westminstera nisu zalagale.

Ne vidim ničeg lošeg u ponosnom isticanju takvog identiteta i deprimira me činjenica da je kampanja usmjerena na to hoćemo li ćemo biti bogatiji za 500 funti po stanovniku, ili što ćemo sa svom onom naftom u Sjevernom moru. Ja ću glasovati za neovisnost, ne zato što sam nacionalist, nego zato što sam socijaldemokrat, ne zato što mrzim Engleze (kako bih i mogao, kad sam godinama živio u Engleskoj i cijelog života radio s Englezima?) već zato što sam Škot i zato što vjerujem da ćemo mi, zbog našeg nacionalnog identiteta i vrijednosti, bolje upravljati svojom zemljom, ako budemo uspjeli to činiti u svoje ime.

Agnus Roxburgh, New Statesman, 4.9.2014.

HSPF.info

Komentari

komentara