Počast alžirskoj literaturi i „arapskom proljeću“

 

Alžirski književnik Boualem Sansal dobitnik je Nagrade mira (Friedenspreis) za 2011.

Prošlo je punih 60 godina od kada je Nagradom mira Burzanske udruge njemačkih knjižara (Friedenspreis des Börsenvereins des Deutschen Buchhandels) po prvi put odlikovan Albert Schweitzer, njemački liječnik i teolog, humanist i potonji „Nobelovac“.

 

Preveo i priredio: dr. sc. Mile Lasić /hspf.info


 

 

Od te daleke 1951. godine su Nagradu mira dobili brojni ugledni umjetnici, znanstvenici i javni djelatnici iz cijelog svijeta, koji su i samoj Nagradi mira svojim djelima i nadahnutim govorima u Paulus crkvi u Frankfurtu am Main, posljednjeg dana Frankfurtskog sajma knjiga, udahnuli dušu i smisao. U svakom slučaju, uručivanje Nagrade mira lauratima postalo je vremenom vrhuncem ove najveće i najvažnije svjetske knjiške smotre. Tako će biti i 16. listopada ove godine kada će Nagrada mira biti uručena Boualemu Sansalu, a s tim činom bit će odana počast i njemu i alžirskoj literaturi  i „arapskom proljeću“.

 

Živeći dugi niz godina u Njemačkoj u više sam navrata pisao o ovoj nagradi, primjerice kada su je dobivale takve osobe kakva je Assia Djebar (2000.), Jürgen Habermas (2001.), Susan Sontag (2003.), Péter Esterházy (2004.), Orhan Pamuk (2005.), Wolf Lepenies (2006.), čitatelji će se već prisjetiti nekih od njih. Nagrada mira podrazumijeva vrhunski umjetnički ili znastveni doprinos i beskompromisni humanistički angažman. Objektivno gledano, umijeće je bilo ne napraviti pri izboru u proteklih 60 godina veliku pogrešku, kakve se događaju pri dodjeli drugih nagrada, primjerice „Quadrige“, koja je trebala biti ove godine dodijeljena kao nagrada za promicanje slobode i demokratskih promjena nikom drugom do ruskom premijeru Vladimiru Putinu, ali se od toga moralo odustati nakon silnih prosvjeda i u Rusiji i u Njemačkoj. Dokumentarni tv-kanal ZDF.kultur je objavio ovih dana ne slučajno jedan šokirajući film o ruskim oligarsima iz kojeg je razvidno kako je i Putin – s procijenjenim bogatstvom od 40 do 50 milijardi dolara iz poslova s naftom i plinom – samo jedan od njih i jos k tomu autokrat velikog formata.

 

»Ove se godine nagrada neće dodijeliti«, izjavio je glasnogovornik Odbora za dodjelu nagrade Quadriga, priznajući kako je Odbor bio zabrinut zbog »lavine kritika u medijima i političkim krugovima«, uključujući i političare iz vladajuće koalicije, pa je nagrada koja se dodjeljuje od 2003. godine, prvi put povučena. Dobitnici ove nagrade bili su, između ostalih, i bivši sovjetski i češki predsjednici Mihail Gorbačov i Vaclav Havel, srbijanski predsjednik Boris Tadić, turski premijer Recep Tayyip Erdogan, i dr.

 

I

 

Dobitnik Nagrade mira za 2011. godinu  je alžirski književnik Boualem Sansal, tako je odlucilo Zakladničko vijeće Nagrade mira, priopćio je na „Berlinskim danima knjige“ dr. Gottfried Honnefelder, prvi čovjek Burzanske udruge njemačkih knjižara. Nagrada mira bit će laureatu Sansalu uručena, kako je rečeno, na završetku Frankfurtskog sajma knjiga i uz nazočnost njemačkog establishmenta. S time se, nesumnjivo, željela svratiti pozornost europske i svjetske kulturne i političke javnosti na skoro zaboravljeni građanski rat u Alžiru, koji je bio svojevrsni “burevjesnik” i aktualnog „arapskog proljeća“ u cijeloj regiji od Magreba do Saudijske Arabije. Usput kazano, u Berlinu plamti ovih ljetnih dana žestoka debata o opravdanosti isporuke čuvenih njemačkih tenkova „Leopard“ saudijskom režimu, koji se ne može podičiti baš nekakvom tradicijom respektiranja ljudskih prava, dapače, a ti se tenkovi mogu koliko sutra okrenuti i protiv nedužnih ljudi u Rijadu i susjednim zemljama. I dok su jedni Nijemci zabrinuti ovakvom vrstom suradnje s jednim arapskim autokratskim režimom, sličnom veoma, ako ne još i tvrđem od onih koji su pali ili padaju tijekom aktualnoga „arapskog proljeća“, drugi smatraju da u milijardskim poslovima s oružjem i nema nista problematično.

 

 

Uostalom Njemačka je treći izvoznik oružja u svijetu, odmah poslije SAD i Ruske Federacije, dakle business as usual, a teško je i predvidjeti hoće li „arapsko proljeće“ uopće i stići u Rijad. Razlike su očigledne i u tretmanu krvavih događaja u Siriji. Dok je u njemačkoj politici i dalje prisutna suzdržanost, u javnosti se izgubila i posljednja iluzija o krvavom  režimu B. Asada, koji se – poučen iskustvima u Tunisu, Libiji, Egiptu i Jemenu – odlučio braniti do posljednje kapi tuđe krvi. U Berlinu, dakle, ništa novo, unatoč turbulencijama na svjetskim burzama, dužnickim krizama u zemljama Eurozone, u berlinskoj vladinoj četvrti i oko nje vlada opuštena atmosfera. Od Muzejskog otoka pa do Kanzleramta plovi mnoštvo brodica krcatih stranim i domaćim turistima, dok se Berlinjani jednostavno izležavaju na travnjaku ispred Bundestaga ili Muzeja povijesti, a hrabriji se sunčaju na obalama Spreje (Spree). Berlinska idila anno Domini 2011…

 

II

Ovogodišnja počast njemačkih izdavača i knjižara alžirskoj i arapskoj literaturi i kulturi podsjetila me da ovo nije prva Nagrada mira alžirskoj kulturi, jer ju je već 2000. godine dobila francusko-alžirska književnica i filmska autorica Assia Djebar, čije je pravo ime Fatima-Zohra Imalayen. O njoj i njezinim knjigama sam pisao prije 11 godina i  neke od njezinih zanimljivih knjiga su u međuvremenu prevedene i na naš(e) jezik(e). S ovogodišnjim izborom dobitnika Nagrade mira želi se, dakle, ponovno skrenuti pažnja i ukazati na važnost demokratskog pokreta u Sjevernoj Africi, priznao je i već spominjani dr. Honnefelder.

 

U obrazloženju Zakladničkog vijeća se istaknulo, uostalom, kako se Nagradom mira „odlikuje alžirski književnik, koji kao strastveni pripovijedač, bogat duhom i suosjećajan, potiče susretanje kultura u međusobnom poštovanju i razumijevanju“. Boualem Sansal  pripada „malom broju u Alžiru preostalih intelektualaca, koji vrše otvorenu kritiku političkih i socijalnih odnosa u zemlji“, piše dalje u ovom obrazloženju. S beskompromisnim pledoajeom za slobodnu riječ i javni dijalog u demokratskom društvu nastupa Sansal protiv svake forme doktrinarnog zasljepljenja, terora i političke samovolje, pri čemu nije njegov pogled usmjeren samo na zavičaj, nego na čitav današnji svijet.

 

Boualem Sansal je rođen 15. listopada 1949. godine u alžirskom brdskom mjestašcu Teniet el-Had, a odrastao je u radničkoj četvrti Belcourt u Alžiru. Iza sebe je imao zapaženu činovničku karijeru u ministarstvima trgovine i industrije kada 1996. godine započinje pisati svoj prvi roman „Zakletva barbara“, koji ce 1999. godine objaviti na francuskom Gallimard, a na njemačkom će se pojaviti četiri godine kasnije i pod imenom „Der Schwur der Barbaren“. Iako mu je francuski izdavač savjetovao da prvi roman objavi pod pseudonimom, jer se u njemu radilo o alžirskom građanskom ratu i iskustvu terorizma proisteklog kako od strane islamista tako i od tzv. državne sile, Sansal objavljuje svoj prvijenac pod punim imenom i prezimenom. Poslije toga biva hitno „poslan na odmor“, odnosno otpušten s mjesta generalnog direktora u Ministarstvu za industriju i prestrukturiranje. Nakon objavljivanja dva nova romana pojavljuje se 2003. godine „Journal intime et politique“ – dnevnik kojeg je  Boualem Sansal vodio s još četvoricom drugih alžirskih književnika o situaciji u Alžiru 40 godina poslije stjecanja neovisnosti. Zbog kritičkih opaski o alžirskom predsjedniku Boutefliki biva potom i definitivno otpušten iz državne službe.

 

Uslijedio je niz „otvorenih pisama“ upućenih svojim zemljacima u kojima je zahtijevao stvarnu demokraciju u Alžiru, sukladno kriterijima i prosvjetiteljskoj tradiciji u svijetu,  jer je ono što se u Alžiru događalo od 1988. godine bila imitacija demokracije iliti demokratura. Sansal ne optužuje samo domaće vlastodršce, nego i Europu što šuruje s arapskim vlastodršcima. Unatoč tomu što su mu knjige „stavljene na index“, dakle zabranjene, ostaje živjeti u Alžiru. I danas živi i radi u  blizini glavnog grada, u primorskom mjestu Bourmerdès. O njegovoj privatnosti se još zna da  se nakon braka s jednom Čehinjom (s kojom ima dvije kćeri), ponovno oženio 1986. godine jednom Alžirkom.

 

Njemački književni kritičari hvale Sansalov „barokni stil“, njegove „kaskade riječi“ i sposobnost surealističkog izražaja. O Sansalovoj literaturi govori nadahnuto i književni kritičar Joseph Hanimann, čiji se esej može pronaći na  portalima koji prate Nagradu mira i Frankfurtski sajam knjiga (vidjeti, „Ein skeptischer Visionär“, Börsenblatt 24/2011, www.börsenblatt.net). Hanimann je u Sansalovim romanima uočio „ocean slika, vulkansku nestrpljivost, neiscrpnu rezervu vizija“ i sklonost ka pesimizmu.

 

U Sansalovim romanima i esejima se, de facto, radi o dekonstrukciji surove stvarnosti njegove zemlje, koja je u glorificiranju svoje s mukom stečene neovisnosti zaboravila na sam narod (ovdje se paralele s Jugoslavijom nameću same od sebe), o lažnoj pobožnosti, o kaosu u migrantskim miljeima, o korupciji u državnim organima, o borbi s tabuima, itd. Primjerice, u romanu „Selo Nijemca“  (Das Dorf des Deutschen,  objavljenom na francuskom 2008., a na njemačkom 2009. godine), se u pojavnoj ravni radi tek o jednom njemačkom doseljeniku za vrijeme alžirskog rata za neovisnost, koji je u selu stekao veliki ugled i nije mu moglo naštetiti ni što su kasnije upravo njegovi odrasli sinovi u Francuskoj pronašli da je svojedobno bio uvjereni nacist. Sansal se, međutim, ovdje obračunava s alžirskom sljepoćom prema fašizmu, a ta tema nije samo alžirska, nego i naša…

III

 

O Sansalovim političkim uvjerenjima najbolje se uvjeriti putem njegova intervjua „Mi trebamo međunarodnu podršku“ (vidjeti, www.boersenblatt.net). Vrlo se obradovao Nagradi mira, priznao je u razgovoru s njemačkim novinarom, ona je došla u pravom trenutku, jer se ljudi u arapskom svijetu upravo bore za slobodu, a  za njih je mir jednako sloboda. Pošalio se, pak, kako „u momentu nas ovdje u Alžiru ne podržava nitko“.

 

Po njegovim riječima, „zapadne, demokratske i slobodne zemlje su podržavale prije svega diktature. One nisu vjerovale u ovaj narod. One tvrde, narodi Juga, Arapi, Crno-afrikanci nisu zreli za slobodu. Ali u povijesti su bile upravo ove zemlje koje su se borile protiv zemalja Sjevera i oslobodile se kolonijalizma. Postoji povijesna krivnja zapadnih zemalja i zbog toga nije čudno da oni sprovode real-politiku i surađuju s diktaturama.“

 

 

U odgovoru na pitanje o „arapskom nacionalizmu“ i „radikalnom islamu“ kao problemima na putu ka demokraciji u ovom dijelu svijeta, Sansal kaže: „Diktature nemaju nikakvu legitimaciju, dakle one je konstruiraju i unutar te konstrukcije tvrde kako su oslobodile svoje zemlje. Ali, to su uradili sami narodi, oni su se oslobodili. Ova forma legitimacije ne funkcionira vise. Dakle, oni koji upravljaju zaigrali su na nove akcente, na novi postupak glede legitimacije, između ostalog na arapski nacionalizam. Nacionalisti kažu, Zapad  nas je otkačio, otuda se i moramo ujediniti. Ali, ni to ne ide, jer nema nikoga tko bi mogao biti glava ovog pokreta. Dakle, usmjerava se pogled na neprijatelje nacije – kršćane ili Izraelce, primjerice.“

 

Po Sansalovom mišljenju, ono što se sada događa u susjednim zemljama, u Alžiru je započelo već 1988. Tada su više dana trajale demonstracije i alžirska armija je počela pucati na ljude kao sada u Libiji. Nakon toga je državna vlast predložila neke ustupke koje su joj omogućile da okonča ustanak. Nedugo potom država je započela neprimjetno i korak po korak ponovno ograničavati slobode na koje je bila prisiljena prije toga pristati. (Zbog toga i poručuje Egipćanima: ako građani nisu budni, vratit će se snage starog režima nazad.) U trenutku ima mnogo simpatija širom svijeta za narode u arapskom svijetu. Ali, oni trebaju podršku međunarodnih organizacija kao sto su Ujedinjeni narodi i Europska unija.

 

Na pitanje o doprinosu literature u arapskom svijetu Sansal je odgovorio: „Potrebite su diskusije, moraju se potpaliti debate o gospodarstvu, o politici, o filozofiji, o svemu. To je zadaća novinara, na nekoj prvoj razini. Na drugoj razini je to posao politike, koja mora izraditi konkretna rješenja i načiniti prijedloge za djelovanje. Konačno, na trećoj razini tu su i književnici koji  diskutiraju o svim stvarima i nalaze izvjesne fundamentalne elemente ljudske egzistencije, kakvi su snaga imaginacije, identitet, osjećaji ili osjetljivost.“

 

Da bi o svemu tomu mogao pisati, književnik mora ostati živjeti u svojoj zemlji, to je, čak, fundamentalna pretpostavka njegove uvjerljivosti. Da je Solzenjicin napisao „Arhipelag Gulag“ u New Yorku, a ne u samom gulagu, ne bi ovo djelo nikada imalo znamenje koje ima. „Ali, postoji još jedan drugi razlog ostati u zemlji“ – zaključio je dobitnik Nagrade mira za 2011. godinu – „mladi ljudi trebaju uzor kojeg bi mogli slijediti“!

 

Berlin, 08. kolovoza 2011. godine

 

hspf.info{jcomments on}

 

Komentari

komentara