Pod nama gori zemlja, a nebo pamti više nas

Bila jednom jedna država. Ili nije bila. Bili jednom neki ljudi. Ili nisu bili.Tko te pita. Pitanje je što to točno „briše sve naše podlosti, prevazilazeći i agonije“? Otkud sad odjednom sva ta mladost i na čija vrata ona kuca? Na čije masivne štokove od mahagonija se naslanja dok nekom krvave lete skupljajući mrvice ispod tuđih stolova?


 

 

Piše: Gabrijela Rajković/HSPF.info

 

Država u državi, političar do političara, lopovluk do lopovluka, mladost koja sanja neke neslućene predjele samo zato što živi na prostoru iscijeđenom iz krvavih šipaka i što je sita ustajale bare u kojoj ni žabe više ne krekeću jer su im dotični političari oduzeli riječ?!

 

Ako se u ovoj situaciji pokušavate baviti alkemijom, jednostavno ne uspijeva. Ne možemo od svega napraviti zlato. Gledajući ljude kako kucaju na vrata prodajući zadnje zlato koje imaju i sve uspomene s njim, pitam se kakvom dobrom jutru da se nadamo. Nema ovdje ni dobrih dana, ni dobrih noći, osim kad dušu zamijenite za viljemovku pa vam boca postane prijatelj. Kad isprazniš bocu, bar znaš da je prazna, ali kad vam država ubija dušu, onda zaista ne znate na čemu ste. I još k tomu kad vidite tko pipcima isisava posljednje trzaje života iz ojađenog naroda, možete samo opsovati ovaj brzi i bezdušni život i zajedno s njim sve one koji su nametnuli pogrešne vrijednosti.

 

Dok su dotični zavaljeni u bambusovim ležaljkama i upijaju mirise mošorinskih dunja, u ljudima se zamrzava želja za životom i pasivno se predaju bez volje za borbom.I kad ste već pomislili da je život bez života moguć i da se ne može stati na rep podivljalom zmaju, dolazi ta mladost koja ruši sve zidine i gasi vatru zla.

 

Postoje oni koji će dočekati alzheimera, parkinsona i za koje će se skrbiti u staračkom domu, ali bar će znati da je mladost živa i da se nije predala.

 

Možda nam nije suđeno ono što želimo, možda postoji plan za ono što nismo i što još možda ne želimo.

Ali kad znate da negdje postoji netko tko vjeruje u dobro, onda i najbljutaviji život ima okusa i smisla.

 

Srce mi je jednom prilikom stalo na pola puta između grudnog koša i očiju, vidjevši kako otac dovodi slijepog sina na glasovanje i pita ga što će zaokružiti. Sve je već programirano i kupljeno, ali ne dajte da nam uzmu bar malo duše i entuzijazma što je ostalo!

Jutrom kad se probudim, ponekad razmišljam tko će pričuvati strah koji odiše svojom malodušnošću.

 

Tko će pristati biti „ šiljak žrtvovan u masi „?

 

Na trenutak pomislim da je sve to jedna velika farsa, zakulisna igra, da su svi izmišljeni, onda umjesto molitve počnem izgovarati imena ljudi s kojima živim, koje susrećem svaki dan. I ta fotografija tišine me vrati u stvarnost i realnost koja nije za poželjeti, ali ta stvarnost je naša.

 

Taj svijet smo mi. Budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu.

Nek` se uzdigne srce iznad državnih zidova i razbije blindirana vrata koja nam ključaju ispred nosa.

 

„Jer svijet je u nama, a ne u kulama.“

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara